Oznaka: Edward Norton

RETRO-RECENZIJA: Crveni zmaj (Red Dragon, 2002)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Anthony Hopkins, Edward Norton, Ralph Fiennes, Emily
 Watson, Harvey Keitel, Mary-Louise Parker, Philip Seymour
 Hoffman, Anthony Heald, Ken Leung, Frankie Faison
 glazba: Danny Elfman
 scenarij: Ted Tally (po romanu Thomasa Harrisa)
 režija: Brett Rattner
 proizvodnja: Dino De Laurentiis/Scott Free/Universal, SAD, 2002.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 124'

I dok nas je Hollywood u posljednje vrijeme navikao (na uglavnom bezlične) remakeove popularnih filmova od prije 25-30 godina, talijanski producent Dino de Laurentiis je nedavno razbio rekord uzevpi kao predloćak film kojeg je bio producirao prije desetljeće i pol –  Lovac na ljude Michaela Manna iz 1986. godine. Razlog za tu odluku jest u globalnoj popularnosti Hannibala Lectera, lika koji se na velikim ekranima pojavio upravo u Mannovom filmu temeljenom na romanu Crveni zmaj Thomasa Harrisa. Najpopularniji serijski ubojica na svijetu se tada pojavio tek kao sporedan lik i umjesto oskarovca Anthonyja Hopkinsa ga je tumačio Brian Cox. No, Lovac na ljude je propao u kinima da bi tek Demmeov nastavak Kad jaganjci utihnu (s kojim de Laurentiis nije htio imati nipta) stvari doveo na svoje mjesto. Nakon špto je 2001. godine de Laurentiis producirao komercijalno uspješni, ali u suštini bezlični nastavak pod naslovom Hannibal, odlučio je do kraja eksploatirati Harrisov materijal te se u nedostatku novog romana odlučio za novu adaptaciju starog. Anthony Hopkins je još jednom doveden da tumači Lectera, a režija je povjerena Brettu Rattneru, filmašu specijaliziranom za komedije.

Radnja filma započinje godine 1980. kada Will Graham (Norton) agent FBI specijaliziran za lov na serijske ubojice pokušava riješiti seriju brutalnih ubojstava u Baltimoreu korištenjem posebne psihološke metode pomoću koje se pokušava uživjeti u um ljudi koje nastoji uhvatiti. Kada jedne večeri dolazi po savjet uglednom baltimorskom psihijatru dr. Hannibalu Lecteru (Hopkins) nema pojma da će ga taj susret umalo koštati glave kada slučajno otkrije da je dobri liječnik u stvari manijakalni ubojica. Jedva preživjevši, Graham napušta FBI da bi ga sedam godina kasnije njegov bivši sef John Crawford (Keitel) došao zamoliti da mu pomogne kao savjetnik u istrazi serije neobično opakih ubojstava pri čemu su žrtve manijaka obitelji, masakrirane u svojim kućama. Nakon dosta nećkanja Graham pristaje pomoći Crawfordu i u tu svrhu regrutira savjetničke usluge nikog drugog do Lectera, koji je sada zatvoren u dobro čuvanoj duševnoj bolnici. No, Lecter pak ima vlastite ideje o tome kako bi taj slučaj trebao završiti te na domišljat način stupa u kontakt s ubojicom – ekscentričnim usamljenikom po imenu Francis Dollarhyde (Fiennes). Graham, pak, ubojicu nastoji isprovocirati uz pomoć beskrupuloznog novinara Freddyja Loundsa (Hoffman). Planove obojice muškaraca ce ugroziti Reba McClane (Watson), slijepa djevojka s kojom Dollarhyde započinje ljubavnu vezu i koja će ga potaknuti da, makar privremeno, prestane s ubijanjem.

Za sve one koji su, poput autora ovih redaka, svojevremeno gledali Mannov original i pročitali Harrisov književni predlozak, Crveni zmaj neće donijeti ništa novo. No, “deja vu” ipak neće biti potpun, jer je Rattnerov film drukčijeg ugođaja i drukčijeg stila od onoga sto se moglo gledati prije desetljeće i pol; za razliku od ultra-stiliziranog Manna, Rattnerov stil režije je mnogo konvencionalniji, a zlobnici bi rekli i bliži TV-filmu. No Rattner je dovoljno dobar da nedostatke scenarija svede na najmanju moguću mjeru. Što se, pak, Tallyjevog scenarija tiče, on je daleko vjerniji književnom predlosku od Lovca na ljude, sto će, uz korištenje nekih elemenata iz Mannovog filma, Crveni zmaj učiniti mnogo duzim od svog prethodnika (i potencijalno dosadnijim).

Kada je sadržaj filma unaprijed poznat, jedino što gledatelje moze zanimati jest izvedba. Ona je uglavnom profesionalnog kvaliteta, pri čemu najvise valja pohvaliti Emily Watson, dok su sve ostale uloge u sjeni onih od prije šesnaest godina. Čak i Anthony Hopkins sa svom svojom zločestom karizmom, slično kao i u Hannibalu, predstavlja parodiju svoje najpoznatije uloge i nije do koljena Brianu Coxu iz Lovca na ljude. Tome su razlog i pomalo nespretna scenaristička rješenja kojima je njegov lik od sporednog promoviran u glavni. Ostatak glumačke ekipe – Norton, Fiennes, Hoffman, Keitel itd. – također je daleko ispod originala, iako se nikome od njih ne može predbaciti da su loše obavljali posao. Ženskom dijelu publike će ovaj film vjerojatno biti drazi od Lovca na ljude jer se u liku Dollarhydea pojavljuje ljepotan Ralph Fiennes, a u pojedinim ključnim scenama i bez odjeće. Iako se postavlja pitanje da li je ovaj film uopće imao smisla, napravljen je dovoljno profesionalno da zasluži preporuke, a ako nekog gledatelja potakne da pogleda Lovca na ljude, može se reći da je ispunio svrhu svog postojanja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Tko je komu smjestio (The Score, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Robert de Niro, Edward Norton, Marlon Brando, Angela Bassett,
 Paul Soles, Gary Farmer
 glazba: Howard Shore
 scenarij: Kario Salem, Lem Dobbs & Scott Marshall Smith (sinopsis:
 Daniel Taylor & Kario Salem)
 režija: Frank Oz
 proizvodnja: Paramount, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 123'

Nick Wells (de Niro) je vrhunski obijač sefova kojemu su godine učinile svoje i koji je umalo bio uhvaćen u svojoj posljednjoj akciji. Nakon toga je odlučio da prestane s tim poslom, smatrajući kako je sebi već osigurao dovoljno novca za mirnu egzistenciju vlasnika jazz kluba u Montrealu, odnosno zajednički zivot sa stjuardesom Diane (Bassett). Ali njegov stari prijatelj i suradnik Max (Brando) mu daje ponudu koja se ne odbija – basnoslovno vrijedno antikno žezlo koje se, stjecajem okolnosti, našlo u zgradi montrealske carinarnice, i koje bi Nicku omogućilo da ostatak života provede bez financijskih problema. No, Nick prilicno nerado pristaje na posao, i to iz dva razloga – osim što se akcija mora obaviti u njegovom mjestu boravka, prisiljen je koristiti se uslugama partnera – Jackieja Tellera (Norton), mladog kriminalca koji je, glumeći osobu s poteškoćama u razvoju, dobio posao domara u carinarnici te tako bio u prilici da izvidi cijelu situaciju i “uspava” alarmne sustave. Jedino što planu nedostaje jest netko tko je u stanju razbiti sef, i Nick je čovjek za to, ali će ovaj pothvat predstavljati veliko iskušenje čak i za stručnjaka s njegovim iskustvom.

Na prvi pogled, Tko je komu smjestio izgleda kao film svjetlosnim godinama iznad prosjeka suvremene holivudske produkcije. Scenarij je materiji (inače prilično često korištenoj u povijesti Hollywooda) pristupio s maksimalnom ozbiljnošću – kriminalci u filmu su pokazani kao vrhunski profesionalci, planiranje pljačke je gotovo jednako fascinatno kao sama izvedba, a uobičajeni klišeji i neuvjerljivosti su svedene na minimum. Zatim je tu glumačka postava koju rijetko kada imamo prilike vidjeti u posljednje vrijeme – umjesto jedne velike zvijezde imamo njih tri, od kojih svatko predstavlja “majstora” svoje generacije – Brandoa, de Nira i mladog Nortona (Klub boraca). No, oni koji zbog svega ovoga budu očekivali remek-djelo će nakon dva sata biti prilično razočarani. Za to je možda najveći razlog loš izbor ržzisera – Frank Oz, bivši “mapetovac” i posuđivač glasa Yodi u Lucasovim Ratovima zvijezda, se specijalizirao za lagane komedijice i u svom pokušaju da se dokaže u žanru trilera je svoj posao shvatio previše ozbiljno, lišivsi film humora i učinivši ga daleko dosadnijim nego što je trebao biti. Drugi ozbiljni problem je Ozov slab smisao za ekonomiju filmske vrpce – što zbog strahopoštovanja prema glumačkim veličinama, što zbog strahopoštovanja prema scenariju, radnja je prerazvučena (čemu doprinosi i skroz nepotrebni podzaplet s Nickovom djevojkom), a tu je, naravno i “neočekivani” obrat na kraju, koji prilično kvari dojam, iako je, doduše, mnogo uvjerljiviji nego u sličnim holivudskim projektima. No, ovom filmu ipak treba dati palac gore, i to najvipe zato što predstavlja za današnje doba prilično rijedak primjer holivudskog proizvoda koji je napravljen “lege artis”.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 7. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Birdman (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
BIRDMAN
uloge: Michael Keaton, Zack Galifianakis, Edward Norton, Andrea Riseborough, Amy Ryan, Emma Stone, Naomi Watts, Lindsay Duncan
scenarij: Alejandro G. Inarritu, Nicolas Giacobone, Alexander Dinelaris Jr., Armando Bo
režija: Alejanrdo G. Inarritu
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2014.
trajanje: 119 min.

Oni koji prati hollywoodsku produkciju prilikom sezonskog lova na “Oscare” su mogli zapaziti nešto što bi se moglo nazvati trendom. Dio producenata je zaključio da filmske biografije, koje ionako imaju bolju “prođu” među Akademijim glasačima nego drugi žanrovi, mogu biti još atraktivnije ako temom, radnjom ili likovima budu vezane uz zlatno doba Hollywooda. Time se, dakako, najviše nastoji iskoristiti nostalgija gerontokratskog glasačkog tijela, koje voli misliti kako su u njihova “dobra stara” vremena hollywoodski filmovi bili prava umjetnost, a glumačke zvijezde istinska božanstva, koja se nisu morala brinuti da će ih s Olimpa svrgnuti nekakav nepoprezni tweet. Stoga se rezultat najnovijeg “oskarovskog” nadmetanja može smatrati svojevrsnom povijesnom ironijom. Birdman Alejandra Inarritua, koji je početkom ove godine osvojio prestižne kipiće, u mnogo čemu predstavlja antitezu hollywoodskih autohagiografskih tendencija – riječ je filmu koji umjesto svijetle prošlosti na prilično autoironičan način prikazuje hollywoodsku suvremenost.

Naslovni lik, koga tumači Michael Keaton, je Riggan Thomas, glumac koji je prije mnogo godina stekao status megazvijezde tumačeći lik superheroja Čovjeka-ptice (Birdman), ali čija su slava i popularnost odavno nestali. Radnja prikazuje kako se anonimnosti i beznačajnosti pokušava riješiti tako što producira, režira i tumači glavnu ulogu u brodvejskoj adaptaciji novele Raymonda Carvera. Taj ambiciozni pothvat, pak, je opterećen brojnim poteškoćama, odnosno Thomasovim problemima na profesionalnom i osobnom planu. Tokom produkcije se mora suočiti sa dugo vremena zanemarenom kćeri (Stone) koja se upravo izliječila od ovisnosti, nadobudnim metodskim glumcem (Norton) koji namjerava preuzeti projekt, snobovskom brodvejskom kritičarkom (Duncan) koja namjerava uništiti “bahatog hollywoodskog pridošlicu”, ali najviše sa samim sobom, odnosno alter egom Birdmana koji je isto tako neprijateljski raspoložen prema pokušaju glumca da napravi drastični zaokret u vlastitoj karijeri.

Inarrituova ostvarenja se ističu neobičnom, odnosno nekonvencionalnom strukturom, koja često čak i onima manje upućenima u sedmu umjetnost govore kako je riječ o art-filmu. U slučaju Birdmana se ta neobičnost ogleda prije svega u tome da je cjelokupna radnja, bez obzira na to što se odvija u različitim vremenima i mjestima, prikazana u jednom jedinom kadru. Inarritu je, dakako, sve to snimio u različitim kadrovima, ali je izuzetna vještina pri montiranju i potpuno neprimjetni stvorila dojam savršene i naizgled ničim prekinute cjeline. Tehničko savršenstvo Birdmana, međutim, predstavlja tek dio odgovora na pitanje o tajni njegovog uspjeha. Mnogo je zanimljivije to što je Inarritu svoje kreativne resurse primijenio na komediju, odnosno žanr s kojim art-film, ali i on sam, baš i nije bio “na ti”.

Scenarij koji je Inarritu napisao zajedno s brodvejskim piscem Alexandeerom Dinelarisom i argentinskim sineastima Nicolasom Giacoboneom i Armandom Boom, je tako za temu uzeo sam svijet filma i kulture uopće, podvrgnuvši ga žestokoj satiri gdje se ne štedi ni hollywoodski komercijalizam ni brodvejski art-snoberaj. Pri svemu tome je Michael Keaton sjajno obavio svoj posao, odigravši jednu od najboljih, ali istovremeno i najriskantnijih uloga svoje karijere. Isto onako kao što je Thomas filma ima vlastiti alter ego, tako se i Thomas može shvatiti kao Keatonov alter ego s obzirom na to da je i on sam nekoć davno postao superzvijezda tumačeći lik Batmana da bi ga danas zaboravili zbog toga što isti lik tumače njegove mlađe, zgodnije i coolerskije kolege. Keatonu dosta pomaže prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava, među kojom posebno treba pohvaliti danas prilično aktivnu Emmu Stone, ali i Edwarda Nortona koji se s godinama i nedostatkom glavnih angažmana danas prilično dobro nosi. Birdman bi, doduše, mogao biti još bolji, odnosno savršen, da nije glazbe meksičkog jazz glazbenika Antonija Sancheza koja gledatelje prečesto podsjeća da gledaju art-film i tako razbija nužnu iluziju. Međutim, i ovako se “Oscar” čini više nego zasluženim. Možda su to prepoznali i časne starine u losanđeleskoj Akademiji, svjesni da je danas, za razliku od njihovog vremena, filmova koji uistinu zaslužuju zlatne kipiće ima manje nego u “dobra stara vremena”.

OCJENA: 8/10

 

RECENZIJA: Bourneovo naslijeđe (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Jeremy Renner
Jeremy Renner (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
BOURNEOVO NASLIJEĐE
(THE BOURNE LEGACY)
uloge: Jeremy Renner, Rachel Weisz, Edward Norton, Louis Ozawa Changchien, Oscar Isaac
scenarij: Tony Gilroy & Dan Gilroy
režija: Tony Gilroy
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

 

Kada je prije više od tri desetljeća objavio Bourneov identitet, Robert Ludlum se mogao pohvaliti s jednim od najuspješnijih, ali i najutjecajnijih špijunskih romana. Zaplet o vrhunskom obavještajcu pogođenom amnezijom je kasnije korišten mnogo puta, a za što je možda najbolji primjer znameniti belgijski strip XIII. Kada je na red došla hollywoodska filmska adaptacija, iskustvo je ukazivalo da osnovna ideja neće biti najbolje iskorištena. Istini za volju, slično bi se moglo reći i za Ludluma, koji je kao glavnog negativca uzeo Carlosa, stvarnu ličnost koja je u njegovo vrijeme bila vodeća svjetska babaroga, a danas je ne pretjerano aktualan zatvorenik. Filmska trilogija, čiji je glavni scenarist bio Tony Gilroy, je tu ulogu povjerila korumpiranim i beskrupuloznim dužnosnicima CIA-e. Taj stari hollywoodski klišej je dobro funkcionirao u doba Bushovog rata protiv terorizma, i Gilroy ga koristi i u filmu koji franšizu o Jasonu Bourneu nastavlja i nakon odlaska glavne zvijezde Matta Damona.

 

Radnja Bourneovog naslijeđa počinje upravo kada Bourneov ultimatum završava, odnosno u trenutku nakon što je odmetnuti agent CIA-e Jason Bourne raskrinkao tajni program ilegalnih likvidacija i izazvao sveopći skandal u Washingtonu. Bojazan da bi se mogle raskrinkati slične prljave rabote drugih vladinih agencija dijeli i pukovnik Eric Byer (Norton), čiji je zadatak prekid svih “problematičnih” tajnih programa i “čišćenje” svih dokaza o njihovom postojanju. To, između ostalog, uključuje i Aarona Crossa (Renner), tajnog operativca koji se u vrijeme izbijanja skandala nalazi na vježbi u planinama Aljaske. Nakon što je uspio preživjeti spektakularni pokušaj likvidacije, Cross dolazi u Maryland, gdje u biokemijskom laboratoriju radi dr. Marta Shearing (Weisz), znanstvenica zadužena za preparate koje su primali Cross i njegovi kolege. Njih dvoje se udružuju kako bi preživjeli, te su prisiljeni otići na drugi kraj svijeta.

 

Slično kao i u prethodna dva filma, Gilroyev scenarij osim naslova nema ništa zajedničkog s romanima o Jasonu Bourneu; potreba da se uvede novi glavni lik koji će zamijeniti Bournea je, pak, omogućila malo više kreativne slobode. Ona je uglavnom dobro iskorištena, i scenarij je jedan od najboljih elemenata Naslijeđa, barem ako se zanemari to da će film biti dosta nerazumljiv svima koji nisu gledali prethodna tri nastavka. Cross je, zapravo, mnogo kompleksniji i zanimljiviji lik od Bournea, a veteran Renner ga, za razliku od Damona, prikazuje sa dosta humanosti i simpatija. Relativno mladoliki Norton također izgleda kao osvježenje u usporedbi ostarjelim WASP-ovskim negativcima iz prethodnih filmova. Čak se i Rachel Weisz dobro nosi s nezahvalnom ulogom, a dobra je stvar što njen lik nije opterećena neuvjerljivom romansom s protagonistom.

 

Gilroy, na žalost, pokazuje daleko manje vještine kao režiser. To se može vidjeti u flashbackovima koji se pojavljuju na pogrešnom mjestu i uglavnom zbunjuju gledatelje, ali posebno upada u oči u drugoj polovici filma. Tada je misterij o tome što se događa s likovima riješen i ostaje tehničko pitanje kako dovršiti priču. Gilroy to pokušava riješiti spektakularnom jurnjavom motociklima na zagušenim gradskim ulicama; međutim, ma koliko se trudio, on nije William Friedkin, i Bourneovo naslijeđe definitivno nije Francuska veza. Scena je preduga, ponavljajuća i, na kraju, prilično dosadna. Dojam o propuštenim prilikama izaziva i neiskorišteni, i na kraju posve suvišni lik ubojice koga glumi Louis Ozawa Changchien. Najiritantniji je sam kraj koji je namjerno ostavljen otvorenim kako bi se opravdao nastavak. Ako do njega dođe, Gilroyu bi bilo najbolje da posao iza kamere ostavi nekom drugom te tako omogući da preporođena franšiza ostvari svoj pravi potencijal.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

OCJENA: 4/10

 

Edward Norton pao u holivudsku nemilost

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

“Nikada više nećeš raditi u ovom gradu” je jedan od najotrcanijih holivudskih klišeja na temu samog Hollywooda. Te riječi, namijenjene glumcima koji su svojim karakterom ili ponašanjem predugo izazivali strpljenje holivudskih moćnika, u stvarnosti se izriču prilično rijetko. Hollywood, bez obzira na egoizam i umišljenost svojih pojedinaca, nekada zna pokazivati kolektivistički duh i pronalaziti dobre razloge za opraštanje i druge prilike glumcima koji su “skrenuli s pravog puta”, bez obzira zvali se oni Lindsay Lohan ili Robert Downey Jr. Egzil iz Hollywooda je najteža moguća kazna predviđena tek za patološke slučajeve kao što su bili O. J. Simpson i Mel Gibson.

No, to ne znači da između egzila i normale ne postoje izvjesna međustanja, odnosno blaže kazne koje se mogu primijeniti na holivudske zvijezde koje su pretjerale u shvaćanju svoje veličine. Jedan takav slučaj bi bilo otpuštanje Edwarda Nortona sa seta ambicioznog blockbustera The Avengers, ekranizacije popularnog stripa tvrtke Marvel. Norton, koji je u filmu trebao tumačiti lik dr. Brucea Bannera – isti koji je tumačio u drugom nastavku Hulka – otpušten je “zbog kreativnih razlika”, što je eufemizam za preveliku dramu na setu. Sam Norton je bijesno reagirao tvrdnjom kako je odluka studija “financijske prirode”, ali nije objasnio zašto nije zatražio manji honorar da se žrtvuje za umjetnost.