Kada se Hollywoodu danas proizvode akcijski filmovi – oni “pravi”, gdje glavna atrakcija nisu imena na naslovnicama strip-magazina ili CGI – njihovi producenti se moraju suočiti s problemom vezanim uz određene estetske parametre koje je današnjoj popularnoj kulturi velikim dijelom nametnuo sam Hollywood. Naime, akcijski film je još uvijek prvenstveno namijenjen muškoj publici koja očekuje muškog protagonista, ali bitno različitog od onoga što Hollywood inače nastoji “prodati” kao muškarca. U akcijadama danas tako teško prolaze nježni androgini manekeni (inače sasvim adekvatni za romantične komedije ili filmove namijenene šiparicama), isto kao i steroidima groteskno nabildane hrpe mišića. Za akcijski film koji nastoji imati kakve-takve veze sa stvarnim životom, potrebno je nešto drukčije. Odgovor na to pitanje je, po svemu sudeći, dao Liam Neeson, i to tako da je kao akcijska zvijezda modernog doba nametnuo u godištu kada se u nekim drugim zemljama ili profesijama odlazi u mirovinu. Upravo je starost, odnosno umorni izgled koji odaje bogato iskustvo preživljavanja ono što Neesonu daje dovoljno uvjerljivosti da ga publika prihvati kao stroj za razvaljivanje hordi negativaca. Ta osobina je posebno naglašena u njegovom najnovijem filmu Noćna potjera.
Neeson u ovom filmu po treći put nastupa pod redateljskom palicom Jaumea Collet-Serre (prethodna dva filma su bili Ukradeni identitet i Non-stop). Slično kao i u Non-Stopu, protagonist koga tumači Neeson film započinje pokazujući sklonost prema alkoholu. Razloga za to itekako ima, jer Jimmy Conlon, usprkos toga što je tokom godina u krugovima irskih gangstera u Brooklynu izgradio reputaciju vrhunskog ubojice, a istovremeno ostao na slobodi i životu, Božić dočekuje usamljen. Njegov sin Mike (Kinnaman) ga se odrekao i pokušava vlastitu obitelj prehraniti na pošten način, kao vozač limuzine. Jimmyju utjehu pokušava pružiti Shawn Maguire (Harris), njegov najbolji prijatelj i šef, koji je zahvaljujući Jimmyju uspio od ulične barabe postati “ugledan poslovni čovjek” koji se kloni poslova s drogom. Shawnov vlastiti sin Danny (Holbrook), međutim, nije dobro naučio očeve lekcije, što dovede do krvoprolića, a stjecajem okolnosti upravo Mike vidi nešto što nije smio. Danny, naravno, nastoji ušutkati Mikea, ali ga prije toga ubije Jimmy. Otac i sin su sada prisiljeni bježati ne samo od osvetom vođenog Shawna i njegove bande, nego i od policije uvjerene da su Conlonovi odgovorni za zločine.
Ako se usporedi s prethodna dva Collet-Serrina filma s Neesonom, Noćna potjera se, sa svojim ne baš previše originalnim zapletom ili likovima, doima mnogo banalnije. Ukradeni identitet je koristio hitchcockovski motiv “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, a Non-stop je imao mjesto i vrijeme radnje ograničen na putnički zrakoplov u letu. Scenarij Brada Ingelsbyja, pak, koristi gotovo arhetipske klišeje gangsterskog filma – najbolji prijatelji koji završe na suprotnim stranama, mlade generacije gangstera koje se nastoje obogatiti na brzinu uz katastrofalne posljedice, ostarjeli ubojica prisiljen još jednom primjenjivati svoje vještine, motiv iskupljenja i zaštite obitelji. Collet-Serra je vjerojatno svjestan da će barem dio publike zbog svega osjetiti određeni deja vu, pa to nastoji nadoknaditi time da se filmu daje specifični ugođaj i cool izgled. Pri tome su možda najzanimljiviji kadrovi New Yorka iz zraka koji ekstremnim zumiranjem premještaju mjesto radnje na različite četvrti grada, a pri čemu se prikazuje njegova etnička i ekonomska raznovrsnost. Collet-Serra tako režira nekoliko prilično efektnih akcijskih scena na različitim lokacijama – automobilsku potjeru na ulici, bijeg kroz metro i iz nebodera sa crnim stanarima te oružani obračun u irskom pabu.
Glumačku ekipu, s druge strane, previše ne smeta ni jednodimenzionalnost njihovih likova. Neeson bi i mnogo složeniji lik odglumio zatvorenih očiju; najbolje su, međutim, scene u kojima nastupa s prilično raspoloženim Harrisom, čija starost postaje prilično vidljiva ako se u obzir uzme da je sličan lik irskog gangsterskog bosa prije četvrt stoljeća tumačio u State of Grace. U društvu takvih teškaša svi ostali moraju izgledati kao druge violine, a što uključuje i Joela Kinnamana (poznatog po zlosretnom remakeu Robocopa i isto tako zlosretnom američkom remakeu danske serije Ubojstvo), čiji se lik učinilo pozitivcem na nimalo suptilan način – ne samo što očajnički nastoji prehraniti suprugu i dvije dražesne kćeri, nego i besplatno trenira boks i služi kao mentor crnom dječaku. Kinnaman izgleda čak manje impresivno od gotovo neprepoznatljivog Nicka Noltea u cameo nastupu protagonistovog starog ujaka.
Iako je profesionalno napravljena, a na trenutke zanimljiva, pa i zabavna, Noćna potjera na kraju ipak izaziva zijevanje, barem kod one malčice zahtjevnije publike. Glavni krivac za to je upravo Collet-Serra, i to zbog odluke da film počne prologom koji više nego jasno sugerira krajnju sudbinu protagonista. Kada preko flashbacka radnja stvarno započne, gledatelji neće imati problema pobrati konce. Isto kao i što lik “opakog” i “tehnološki orijentiranog” superubojice (čiji lik tumači reper Common) izgleda kao prilično umjetan način da se Neesonu da nekakav ozbiljan protivnik. I, naravno, završni obračun nekako uspije iznenaditi inače iskusnog protagonista, ali ne i publiku; njegov krajnji ishod nije u pitanju. Da nije takve strukturne pogreške koja je učinjena na samom početku, Noćna potjera bi bila daleko bolji film. S druge strane, fanovi Liama Neesona se mogu tješiti da će, s obzirom na dosadašnju praksu, biti još dosta prilika da se za Noćnu potjeru iskupi.
NOĆNA POTJERA
(RUN ALL NIGHT)
uloge: Liam Neeson, Joel Kinnaman, Common, Ed Harris, Boyd Holbrook
Filmofili su nedavno dobili još jedan primjer ostvarenja pomalo izlizane izreke kako “ne postoji nešto tako kao loš publicitet”. Ponekad čak i ako ste u priči završili kao negativac i izgubili bitku, na kraju vam se može dogoditi da dobijete (komercijalni) rat. Barem bi se time mogao tješiti kontroverzni američki producent i distributer Harvey Weinstein, javnosti poznat po uspješnim PR kampanjama za osvajanje (uglavnom nezasluženih) “Oscara”, a manjem krugu filmofila po iritantnoj sklonosti da ne-američke filmove na američkom tržištu (a što znači i ostatku svijeta) prikazuje u sramotno skraćenom obliku. Jedan od posljednjih koji je trebao postati žrtvom takve prakse je Snowpiercer, SF-film Bong Joon-hoa, autora koji trenutno uživa status jednog od najvećih zvijezda južnokorejske, odnosno azijske kinematografije. Iako je u svom originalnom dvosatnom trajanju postigao veliki komercijalni uspjeh u domovini, Weinstein je nakon otkupljivanja prava iznio ideju da se film sreže za nekih dvadesetak minuta, navodno zato da bi ga “lakše razumjeli u Iowi”. Nakon što je priča došla do Interneta, protiv Weinsteina se nekoliko mjeseci dizala kuka i motika. Na kraju je Weinstein kapitulirao i pristao da se film prikaže u originalnom obliku, u kakvom ga, nekoliko mjeseci prije američke, može vidjeti i hrvatska publika.
Snowpiercer (čiji se naslov ponegdje prevodi kao Ledolomac) se temelji na La Transperceneige, stripu francuskih autora Jacquesa Loba i Jean-Marc Rochettea. Radnja se događa u bliskoj budućnosti, nakon što je pokušaj da se globalno zatopljenje zaustavi masovnim ubacivanjem kemikalija u atmosferu krenuo kataklizmički krivo i proizveo ledeno doba. Preživjeli ostaci čovječanstva su utočište pronašli u orijaškom vlaku koga je dizajnirao ekscentrični tajkun i koji, zahvaljujući perpetuum mobileu, sedamnaest godina bez prestanka vozi svjetskim prugama. Život za putnike, međutim, nije lak, prije svega za one koji su završili u stražnjim vagonima gdje caruju siromaštvo, prljavština i bolest, a jedina hrana su bezukusne proteinske pločice. Tokom godina su tamošnji putnici nekoliko puta pokušali promijeniti stvari ili barem stići do prednjih vagona gdje se, kako stvari stoje, živi daleko bolje i luksuznije. Posljednji takav pokušaj vodi Curtis Everett (Evans), djelomično potaknut oduzimanjem male djece koju za račun vlasti provodi beskrupulozna ministrica Mason (Swinton). Curtis, dijelom koristeći tajanstvene poruke poslane iz prednjih vagona, a dijelom o narkoticima ovisnog korejskog sigurnosnog eksperta Namgoong Minsua (Kang-ho), se zajedno sa svojim sljedbenicima uspije probiti prema prednjim vagonima. Njegovo napredovanje, međutim, izaziva sve više krvoprolića, ali i otkrića koja bi ionako neugodni život u vlaku učinila još neugodnijim.
Osnovni motiv zapleta u Snowpierceru – “arka” u kojoj ostaci čovječanstva stvaraju minijaturnu distopiju – se prilično često koristio u SF-žanru. Ono što ga čini originalnim jest ideja da se umjesto interstelarnog svemirskog broda ili podzemnog kompleksa bunkera koristi nešto tako prozaično kao vlak. To je Bong Joon-hou značajno olakšalo posao kada je trebalo prikazati postapokaliptičnu okolinu, koja se svodi na vječni snijeg i led iz koga ponekad izroni dio iščezle civilizacije. Sam je vlak je, pak, gotovo u potpunosti stvoren u studiju, pa čak i bez nekog pretjeranog inzistiranja na specijalnim efektima ili nekavim futurističkim tehnološkim gadgetima. Mračni, prljavi i klaustrofobični stražnji vagoni, gdje se s putnicima ponaša kao sa bezvrijednom stokom, pak, asociraju na mračnu prošlost Holokausta, a i kada se radnja pokrene prema prednjim vagonima, gdje ima više svjetla i luksuza, a putnike serviraju “ulickani” konobari i sluge, Bong Joon-ho jasno pokazuje kako je ta “normalnost” postignuta kroz kombinaciju beskrupulozne propagande i dehumanizirajućeg samozavaranja. Ono što je u filmu možda najdojmljivije jest da scenarij scenarij Joon-hoa i Kelly Masterson publiku gotovo stalno podsjeća da je vlak zamišljen kao zatvoreni ekonomski i ekološki sustav, te da mu stalno prijeti katastrofalni nestanak u normalnom svijetu banalno pristupačnih resursa, a što putnike stalno tjera na razne neugodne moralne i egzistencijalne dileme. Možda je to najefektnije u scenama sukoba između vlasti i pobunjenika, a kga banalni logistički imperativi čine daleko krvavijim. Joon-ho je stoga, usprkos toga što bi netko vlak kao “arku” teško mogao “probaviti” kao uvjerljiv koncept, uspio stvoriti jednostavni, ali fascinantni fiktivni svijet.
Joon-ho, međutim, ima nešto manje uspjeha kada na temeljima tog svijeta pokušava sagraditi fascinantnu priču i likove. Iako se, sve do same završnice, uglavnom izbjegavaju uobičajeni distopijski klišeji, pa čak i jednostavna podjela na “dobre” i “loše” momke, dojam pomalo kvari prevelika grotesknost likova, koji Snowpiercer na trenutke čine parodijom samog sebe. To se prije svega odnosi na gotovo neprepoznatljivu Tildu Swinton čiji se izgled čini proporcionalnim njenom mentalnom zdravlju; nešto bi se slično moglo reći i za likove koje tumače inače pouzdani epizodisti poput Alison Pill ili Ewana Bremnera (Spuda iz Trainspottinga). Najbolji, najzaokruženiji ali i najkompleksniji lik je protagonist koga tumači isto tako teško prepoznatljivi Chris Evans. Prilično se zanimljivim čini i Joon-hov stari suradnik Song Kang-ho kao najenigmatskiji od svih likova u filmu. Uglavnom pozitivnom dojmu filma će značajno doprinijeti i njegova relevantnost, s obzirom da je u mikrokozmosu Snowpiercera nije teško pronaći alegoriju na današnji svijet i probleme rastuće nejednakosti, nestanka resursa i na njima temeljenih dostignuća civilizacije koja su se uzimala zdravo za gotovo. Tome će manje doprinijeti sama završnica, koja će nekim gledateljima, pogotovo onima dobro upućenima u žanrovske klasike (poput THX 1138) izgledati melodramatski predvidljivom. Snowpiercer bez obzira na to predstavlja fascinatno ostvarenje i primjer filma za čiji se integritet isplatilo boriti.
LEDOLOMAC
(SNOWPIERCER)
(설국열차)
uloge: Chris Evans, Kang-ho Song, Go Ah-sung, Tilda Swinton, John Hurt, Ewan Bremner, Allison Pill, Octavia Spencer, Ed Harris
Ove godine će mnoga pitanja ostati neodgovorena, ali ne i ono koje je bilo izuzetno važno američkoj kablovskoj TV-mreži HBO. Ukoliko su se njeni direktori nadali da će nasljednicom planetarno popularne i rejtingom neprikosnovene Igre prijestolja postati Westworld, druga sezona te izuzetno skupe i razvikane serije im je na to pitanje dala nesumnjivo negativan odgovor. Iako će kritičari, po inerciji, pisati hvalospjeve svemu iza čega stoje slova HBO i praviti se kao u da u Zlatnom dobu televizije ne postoje drugi “igrači”, gledatelji su iskazali daleko manje oduševljenja, a na osnovu posljednjih deset epizoda se čini malo vjerojatnim da će itko citirati dijaloge Westworlda na internetskim memama ili da će ijedan od likova Westworlda doživjeti globalnu popularnost Daenerys, Tyriona ili Jona Snowa.
Prva sezona je uživala daleko veću gledanost, jer se daleko više temeljila na originalnom filmu iz 1973. godine, odnosno njegovim prvim dijelom, koji je opisivao neobični futuristički svijet u kojem korporacija Delos zahvaljujući izgledom i drugim detaljima savršenim čovjekolikim robotima bogatim gostima pruža svakojake užitke, uključujući i one najmračnije. Slično kao i u filmu, stvari krenu loše kada roboti, odnosno “domaćini”, razviju svijest i, izmučeni višedesetljetnim zlostavljanjem, započnu ustanak i počnu masovno ubijati goste i osoblje parka. Radnja započinje upravo u tom trenutku i prati nekoliko grupa likova koji za vrijeme tih apokaliptičnih događaja pokušavaju pronaći odgovore na egzistencijalna pitanja ili barem spasiti goli život. Dolores (Evan Rachel Wood), koja je prije ustanka kao “domaćin” predstavljala oličenje dobrote i čovjekoljublja, pretvorila se u strastvenog revolucionara uvjerenog da mora istrijebiti ljude ne samo u granicama parka nego i u ostatku svijeta. Maeve (Thandie Newton), koja je kao “domaćin” služila kao madam bordela, nastoji pronaći svoju kći, pri čemu je ne obeshrabruje mogućnost da je ta kći proizvod usađenih sjećanja, a prilikom opasne i krvave potrage otkriva moći za koje nije znala da ih posjeduje. William (Ed Harris), dugogodišnji gost koji je prilikom boravka u parku razvio sadističke sklonosti, preživljava ustanak, ali novu opasnu situaciju shvaća kao novu igru, odnosno izazov koji je bio razvio za vrijeme ustanka ubijen kreator parka Robert Ford (Anthony Hopkins). Istovremeno Charlotte Hale (Tessa Thompson), beskrupulozna direktorica Delosa, usprkos napornih, krvavih i uglavnom bezuspješnih pokušaja da preuzme kontrolu nad parkom, pokušava doprijeti do domaćina koji krije tajnu za njenu korporaciju daleko važniju od života gostiju i osoblja. U tome joj pomaže Bernard (Jeremy Wright), “domaćin” koji je u parku služio kao dio osoblja uvjeren da je ljudsko biće, i koji duboko u sebi kriju tajnu čije bi razotkrivanje moglo imati apokaliptične posljedice.
U drugu sezonu je utrošen veliki budžet, ali se nakon deset epizoda svejedno stječe dojam kako je ona jeftinija od prve. Gotovo sve lokacije – od rekonstrukcije Divljeg Zapada do futurističkih ureda i pogona koji održavaju park – su iste one koje smo mogli vidjeti 2016. godine. Jedini izuzetak predstavlja tzv. Šogunski svijet u kojem gledatelji imaju priliku vidjeti rekonstrukciju drevnog Japana, ali je on potrošen tek u jednoj epizodi. Ista se stvar može reći i za glumačku ekipu, koja je također reciklirana, i kojoj nedostaju zvučnija nova imena. No, ista ekipa radi izuzetno dobar posao. To se može reći za Evan Rachel Wood koja se od oličenja svega što je dobro i nedužno u svijetu transformirala u homicidalnog manijaka koji nastoji svim ljudskim bićima činiti ono što je Amon Goeth radio Židovima u Schindlerovoj listi. Thandie Newton također radi vrlo dobar posao, isto kao i Ed Harris čiji je lik, ispočetka prikazan kao monstruozni negativac, dobio humaniju dimenziju. Seriji bitno doprinosi i Anthony Hopkins, iako se njegov lik, iz razumljivih razloga, uglavnom pojavljuje u flashbackovima i kao vizijama. Ugodno iznenađenje predstavlja britanski glumac Simon Quatermain u ulozi “Delosovog” scenarista prisiljenog da u društvu ubilačkih robota u stvarnosti proživljava vlastite krvave i melodramatske priče. Dobar posao nastavlja i Jeremy Wright u ulozi trajno zbunjenog i traumatiziranog “domaćina” stalno rastrgnutog između vjernosti drugim “domaćinima” i ljudima na čiju je sliku i priliku bio stvoren.
Dobra gluma, međutim, prečesto u Westworldu služi kao paravan, i to uglavnom neuspješan, za scenarističku traljavost. Lisa Joy i Jonathan Nolan, proudcentski, scenaristički i bračni par koji stoji iza serije, je u prvoj sezoni imao i uglavnom koristio prilike da na osnovu prilično tanašnog i četiri desetljeća starog predloška stvori fascinantan svijet i likove. Međutim, kao i kod mnogih drugih modernih televizijskih stvaralaca, njihove ambicije su se u drugoj sezoni sudarile s nedostatkom talenta ili inspiracije. Osnovni zaplet je tako u prvoj sezoni “začinjen” misterijem koji se treba razriješiti u drugoj sezoni. Međutim, to rješenje, koje istovremeno predstavlja “iznenadni obrat” – koji neće predstavljati iznenađenje onima koji su gledali Svijet budućnosti iz 1976. godine, nastavak originalnog filma – dolazi tek nakon višesatnog mučenja u kojem većina gledatelja jednostavno neće moći ignorirati scenarističke i logičke rupe kroz koje bi se mogao provući nosač aviona. Još jedan prilog tezi da Nolan i Joy nemaju talent Michaela Crichtona, tvorca originalnog filma, je gubitak smisla za tempo. Radnja se odvija izuzetno sporo, i previše često služi kao izgovor za akcijske scene koje se svode na eksplicitno, ali ponavljajuće i dosadno nasilje koje bi mnogi bili skloni proglasiti pornografskim. Jedini dašak originalnosti predstavlja osma epizoda, u kojoj Zach McClarnon briljantno tumači lik poglavice indijanskih “domaćina”, odnosno pruža prilično zanimljiv podzaplet koji opisuje kako se njegovo pleme nastoji suočiti sa svijetom za koji su spoznali da više nije njihov. Joy i Nolan na kraju isto tako pokazuju iritantnu sklonost nelinearnoj naraciji, odnosno korištenju flashbackova koji će zbuniti gledatelje. To se zbiva i na samom početku, kada zbunjeni i amnezijom pogođeni Bernard svojim ljudskim “spasiteljima” pokušava pomoći otkriti što se dogodilo. Posljednja epizoda, koja je po sve iritantnijem HBO-vom običaju razvučena na sat i pol, također pokazuje sklonost tvoraca serije za nekoliko završnica koje svojom duljinom podsjećaju na Povratak kralja, a nakon njih slijedi isto tako iritantni “marvelovski” teaser poslije kojeg će mnogima splasnuti posljednji tračak oduševljenja za treću sezonu. Ukoliko HBO želi novu Igru prijestolja, morat će pružiti nešto sasvim novo.
uloge: Russell Crowe, Jennifer Connelly, Ed Harris, Paul Bettany,
Christopher Plummer, Austin Pendleton, Judd Hirsch, Roy Thinnes
glazba: James Horner
scenarij: Akiva Goldsman (po knjizi Sylvie Nasar)
režija: Ron Howard
proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 134 '
Genijalni um je film koji, poput mnogih sličnih holivudskih ostvarenja koje premijeru imaju krajem godine, svim svojim bićem služi jednoj jedinoj (i iskusnijim gledateljima prilično vidljivoj) svrsi – dobivanju “Oscara”. Ovo ostvarenje režisera Rona Howarda (Willow, Apollo 13), temeljeno na biografiji Johna Forbesa Nasha (Crowe), američkog matematičara koji je usprkos shizofreniji dobio Nobelovu nagradu, u toj namjeri je uspjelo, iako su joj na putu stajale ne baš bezazlene prepreke. Jedna od njih je bila dosada nezapamćena anti-propagandna kampanja od strane “oskarovskih” suparnika, koji su javnost ne tako diskretno podsjetili da je film bio ignorirao neke prilično problematične detalje iz Nashove biografije – vanbračnu djecu, razvod, homoseksualnost i, last but not least, antisemitizam, što je trebalo torpedirati Genijalni um kod pretežno židovskog glasačkog tijela losanđeleske Akademije. Druga je bio scenarij Akive Goldsmana, čovjeka koji se “proslavio” s nečim što se zove Batman i Robin. No, Howard, iako se kao režiser ne moze pohvaliti nekim velikim kreativnim rizicima niti odstupanjem od holivudskih normi, dovoljno je dobar profesionalac da je ćak i od Goldsmanovog scenarija napravio nešto podnošljivo. No, najveće zasluge za uspjeh Genijalnog uma ipak pripadaju izvrsnoj glumačkoj ekipi na čelu s nevjerojatno dobrim Russellom Croweom (kojemu je “Oscar” pobjegao najvjerojatnije zato sto je Akademija u skladu sa svojim “politički korektnim” licemjerstvom kipić za promjenu odlučila dodijeliti crncu). Uz Crowea su tu i prilično dobra Jennifer Connelly (koja izgleda neobično mršavo u usporedbi s nekim svojim prijašnjim inkarnacijama) te isto tako efektni britanski epizodist Paul Bettany (Gangster No. 1, Legenda o vitezu), dok je Ed Harris manje-vise reciklirao neke od svojih ranijih uloga. Naravno, Genijalni um predstavlja potpuni promašaj kao biografija Johna Nasha, ali je dovoljno dobar film da nam zaokupi pažnju za svojih dva i nešto sata trajanja. No, teško je vjerovati da će ovaj film u povijest ući kao ista drugo osim još jedne u dugom nizu “oskarovskih” nepravdi te će se već za nekih par godina ljudi pitati nije li ova materija bila primjerenija za televizijsku mini-seriju.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Kada se danas govori o Zlatnom dobu televizije, teško je izbjeći, često nezahvalne, usporedbe sa Zlatnim dobom Hollywooda. A to uključuje i studije koji se, zasluženo ili ne, ističu kao svojevrsne institucije tih razdoblja. U nama bližem slučaju to je HBO, američka tvrtka koja je među prvima prepoznala potencijale novog kablovskog medija i, razbijajući ograničenja sadržaja i forme, s vremenom stvorila brend koji će s oduševljenjem prihvatiti svi frustrirani konfekcijom i cenzurom u kino-dvoranama i na konvencionalnom TV-mrežama. U tome, doduše, danas više nije sam, ali time što je prokrčio put za AMC, Netflix i druge studije, odnosno time sebi može priuštiti da izbaci 100 milijuna dolara ili druge donedavne nezamislive svote na pilot ili gotove sezone TV-serije se ističe u mnogo čemu na isti način na koji se u zlatna hollywoodska vremena MGM, poznat po svojim raskošnim mjuziklima i filmskim epovima “većim od života” isticao među drugim poslovnim carstvima losanđeleske tvornice snova. Stoga ne iznenađuje što se povijest pobrinula da se pronađe poveznica između ta dva entiteta, i to u obliku jedne od najskupljih, najiščekivanijih, najambicioznijih i najprestižnijih TV-serija ove godine.
Westworld, koji se velikim dijelom reklamirao i kao svojevrsna zamjena za Igru prijestolja, HBO-vu zlatnu koku koja, usprkos megapopularnosti, ima daleko manje epizoda ispred nego iza sebe, je svoj začetak imao prije nepunih pola stoljeća kao cjelovečernji film nastao upravo u produkciji MGM-a. A to je dobar povod za isto tako neumitne usporedbe između njegove filmske i televizijske inkarnacije (pri čemu se ne treba računati kratkotrajna, brzo ugašena i vjerojatno brže zaboravljena TV-serija Beyond Westworld iz 1980. godine), odnosno jasan prikaz kako su se stvari bitno promijenile od 1973. godine. Pri čemu, dakako, najviše u oči upada kako je MGM, za razliku od HBO-a, svoj Westworld napravio u trenucima kada su njegovi najbolji dani bila iza njega, pa je Michael Crichton svoj režijski debi bio prisiljen raditi sa zapravo prilično malenim budžetom. To se, između ostalog, odrazilo i kroz relativno kratko trajanje, jednostavnu priču i likove, ostavivši film koji dobro funkcionira sam po sebi, ali se upravo zbog svoje jednostavnosti čini izuzetno dobrim temeljem za remakeove. To je, uostalom, prepoznao i sam Crichton iskoristivši osnovni koncept za mnogo poznatiji i uspješniji Jurski park. Stoga ne bi trebalo previše iznenaditi što je i HBO došao zaključaka da se upravo taj izvor može iskoristiti za spektakl sličnog kalibra.
Koliko je Westworld zahvalan materijal za remake svjedoči i to što je HBO-va verzija koristi Crichtonov originalni scenarij na način da ga gotovo u nijednom detalju ne mijenja. Opet se gledatelje dovodi u svijet neodređene, i uvjetno rečeno, bliske budućnosti u kojoj je korporacija pod imenom Delos razvila tehnologiju za proizvodnju robota izgledom, ponašanjem i drugim detaljima gotovo identični ljudima. I ta tehnologija svoju praktičnu primjenu pronalazi kroz zabavni park na temu Divljeg zapada gdje posjetiteljima roboti pružaju usluge u rasponu od dječačkih igara kauboja i Indijanaca, preko seksa do ispunjavanja najmračnijih fantazija. Naravno, sve do trenutka kada stvari u parku krenu katastrofalno krivo te se androidi svoju fizičku i drugu superiornost iskažu tako što iznenada počnu masakrirati goste.
Jonathan Nolan, koji je zajedno sa suprugom Lisom Joy osmislio seriju, je imao i lagan i težak zadatak. S jedne strane Crichton mu je svojim predloškom ostavio izuzetnu slobodu da odgovori na pitanja “kako” i “zašto” se u zlosretnom Delosovom parku dogodilo ono što se dogodilo. S druge strane je relativno jednostavnu priču u trajanju od sat i pol vremena trebalo rastegnuti na najmanje 10-12 sati, ubaciti malo “jače” likove, intrigantnije podzaplete, i “dublje” sadržaje, i sve to uz završnicu koja bi od svega načinila kakvu-takvu zaokruženu cjelinu, a istovremeno pružila i cliffhanger dovoljno za drugu sezonu. Bračni par u tome nije u potpunosti uspio, ali je savršenstvo bilo teško očekivati od projekta napravljenog s toliko visokim očekivanjima.
Najprimjetnija razlika novog u odnosu na stari Westworld, odnosno kreativna odluka koju su Nolanovi donijeli, tiče se promjene perspektive. U filmu su se zbivanja pratila isključivo iz ljudske perspektive, dok se u seriji uvodi perspektiva samih androida ili, kako ih Delosovi tehničari zovu “domaćina”. Oni više nisu tek obični strojevi, nego je nastojanje da ih se učini što sličnijim ljudima dovelo do toga da dobiju sjećanja, a s vremenom razviju i nešto nalik na svijest te počnu postavljati pitanja o pravoj prirodi i svrsi svoga postojanja, čiji će odgovor dovesti do završnice koju sugerira u trailerima i tokom serije često navođen Shakespeareov citat o “nasilnim užicima koje dovode do nasilnih svršetaka”. A kada se, i to prilično eksplicitno, pokaže kako su svi oni bili izloženi godinama i desetljećima manipulacije, nasilja i zlostavljanja, a gledatelji istovremeno budu izmanipulirani da u njima vide ili ljudska bića ili novu razinu evolucije, neumitni ustanak se čini opravdanim.
Za to je, pak, potrebno prikazivati stvari i s ljudske strane, odnosno koristiti ljudske likove. To uključuje posjetitelje parka, koji, barem na prvi pogled, igraju trećerazrednu ulogu. Tandem nominalnih protagonista iz filma je dobio svoj ekvivalent u likovima Williama (sjajni Jimmi Simpson) kao čovjeka koji prvi put posjećuje park i osjeća vidnu nelagodu u usporedbi sa svojim mnogo iskusnijim prijateljem i budućim šurjakom Loganom (Ben Barnes) koji je mnogo opušteniji i ne osjeća nikakve komplekse kada se prepušta, često nasilnim, užicima koji su mu na raspolaganju. Mnogo se upečatljivijim čini odluka da televizijska verzija dobije i vlastitu verziju glavnog negativca koji svoje moralno određenje sugerira i sa crnom odjećom; za razliku od filmskog Yula Brynnera koji je bio robot, u slučaju televizijske verzije je to čovjek, odnosno posjetitelj čiji oblik zabave predstavlja sadističko iživljavanje nad bespomoćnim robotima koje će tek s vremenom dobiti oblik nekakve potrage za “labirintom”, odnosno posljednjom, završnom atrakcijom parka koja se čini jednako beznandnom poput potrage “domaćina” za smislom.
Mnogo se zanimljivijim za zaplet, također na prvu loptu, čini prikaz aktivnosti “iza scene”, odnosno svakodnevnica radnika i uprave parka, prisiljenih da svakodnevno paze da gostima ne padne dlaka s glave, odnosno da prate svaki pokret “domaćina” i stalno ih popravljaju i ponovno stavljaju u promet. Nolan i Joy su ovdje unijeli još jednu značajnu promjenu u odnosu na original – osim samih “šljakera” s dna hranidbenog lanca, tj. tehničara i zaštitarske ekipe, tu su i direktori Delosa, ali i tvorac samog parka Robert Ford. Njega tumači uvijek pouzdani Anthony Hopkins, i to tako dobro da nije jasno je li riječ o hladnom sociopatu koji uživa u patnjama “domaćina” poput Hannibala Lectera, poludjelom geniju, kvazibožanskoj figuri koja zapravo iskreno brine o dobrobiti svoje mehaničke djece ili kombinaciji svega toga. Hopkinsov je nastup, pak, u velikoj mjeri zasjenjen Jeffreyjem Wrightom koji je izvrstan u ulozi Fordovog prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Bernarda Lowea, čiji je radoholičarski životni stil posljedica osobne tragedije. Na toj razini, međutim, Westworld ima i određene nedostatke, prije svega zbog toga što Delosovo osoblje uključuje nekoliko likova koji nisu dovoljno dobro razrađeni, i čija je sudbina na samom kraju iritantno nejasna.
Mnogo ozbiljniji problem za Westworld je isti onaj koji je pogodio i originalni film. Prvi dio – u kome se gledatelji upoznaju sa svijetom i likovima – je previše razvučen i scene se ponekad ponavljaju, čak i onda kada to – za razliku od prikaza toga da “domaćini” moraju tisuće puta prolaziti scenarij Beskrajnog dana – nije baš najopravdanije. Dodatnu zbrku neće izazvati samo iskrivljenost perspektive “domaćina”, izazvana time da su sami podložni stalnom brisanju i promjeni sjećanja, nego i to da se radnja odvija u nekoliko različitih vremenskih razdoblja, pa za pojedine scene nije jasno da li se događaju u sadašnjosti, prošlosti ili predstavljaju nečiju halucinaciju i lažno sjećanje. Tek negdje od pete epizode stvari počinju dolaziti na svoje mjesto te se prva sezona počinje rasplitati konvencionalnim ritmom, iako još uvijek ne i na konvencionalni način. Upravo tada se može najviše osjetiti i autorski pečat, bilo da je riječ o referencama na klasične vesterne, bilo o liku frustriranog britanskog scenarista (Simon Qauterman) unajmljenog od Delosa da stvara “priče” u kojima glume “domaćini”, a koji se može shvatiti i kao svojevrsni Nolanov autoironični komentar na sam kreativni proces Westworlda.
Većina gledatelja će, međutim, od detalja daleko više pažnje staviti na ono što je već duže vremena HBO-v zaštitni znak – eksplicitni seks i golotinja. Tu se televizijska verzija čini daleko slobodnijom od filmske, što je u mnogo čemu potvrda ironičnog obrata situacije iz 1973. godine u kojem su ljubitelji “slobodnijih” sadržaja morali ići u kino-dvorane dok ih na malim ekranama nisu mogli zamisliti (a danas je sasvim drukčije). Neki od tih sadržaja se čine nepotrebnim i eksploatacijskim, a što se prije svega može reći za antiklimaktičku i zapravo potpuno nepotrebnu scenu orgije u meksičkom gradiću, čiji je jedini smisao bio da se seriji da nekakav “zločesti” publicitet. S druge strane, u seriji ima daleko više golotinje, a ona je ovaj put, čak bi se moglo reći, i opravdana; to se odnosi na “domaćine” koje je iza scene daleko lakše popravljati i održavati ako nemaju ništa na sebi, a u jednoj od scena čak i jedan lik nastoji to opravdati na način koji se može protumačiti kao preventivni odgovor autora serije puritanskim kritičarima. Međutim, različite klauzule odgovora i različite razine sramežljivosti glumačke ekipe u nekim trenucima znaju razbiti iluziju; tako Evan Rachel Wood, koja tumači lik “domaćinske” protagonistice Dolores, zahvaljujući strateškom kadriranju, snimanju s leđa i drugim trikovima ostavlja daleko više prostora za maštanje od njene norveške kolegice Ingrid Bolsø Berdal, koja u liku “domaćinske” razbojnice Armastace svoju najimpresivniju akcijsku scenu odrađuje u rođendanskom kostimu (samo malo oskudnijem od PG-13 izdanja u nedavnom Herkulu).
Taj impresivni prizor Westworld svojim gledateljima pruža u završnoj epizodi koja je, usprkos tome i brojnim drugim detaljima, svojevrsno razočaranje. Prije svega se to odnosi na iritantni “cliffhanger” koji pitanje krajnje sudbine pojedinih likova, za koje bi se inače moglo pretpostaviti da će stradati, ostavlja previše otvorenim. Isto se može reći za inače od Thandie Newton izvrsno odglumljeni lik Maeve, za koji nije jasno ima li ili nema slobodnu volju i čiji su postupci, isto kao i raspologanje gotovo božanskim moćima na samom kraju neobjašnjivi. A ni Delosova sigurnosna ekipa koja u oružanom okršaju s “domaćinima” iskazuje streljačke “vještine” Imperijalnih jurišnika iz Ratova zvijezda nije nešto čime bi se Westworld može dičiti. Barem kada su u pitanju zagriženi geekovi koji vole obraćati pažnju na sitne detalje i od njih u pauzama emitiranja epizoda stvarati maštovite teorije o obratima u zapletu, a pri čemu su se one najpopularnije pokazale ispravnima. Svemu usprkos, Westworld je ipak dovoljno dobro režiran i vrlo dobro odglumljen te je gledateljima pružio više nego dovoljno zabave da opravda drugu sezonu. Na nju će se, kako stvari stoje, čekati sve do 2018. godine, nešto duže nego što je to običaj kod drugih TV-serija. No, kada su u pitanju HBO i tako ambiciozan projekt, duža pauza koja bi omogućila ulaganje više truda i mogućnosti uklanjanja pogreška se čini opravdanim.
