Oznaka: Dylan O’Brien

RECENZIJA: Labirint: Nemogući bijeg (The Maze Runner, 2014)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

Nema te formule koja je toliko uspješna da je Hollywood bjesomučnim iskorištavanjem neće toliko iscrpiti do mjere kada izaziva mučninu i dotad najvjernijim konzumentima po njoj stvorenih proizvoda. Nešto slično bi se moglo vrlo brzo dogoditi ili se već događa sa sada najunosnijom hollywoodskom “zlatnom kokom” – ciklusima omladinskih SF-romana o usamljenom adolescentu koji se bori protiv autoritarne vlasti i sličnih zlikovaca u distopijskom i postapokaliptičkom okružju. Nakon što Igara gladi Suzanne Collins koje su prve s uspjehom isprobale taj koncept (ne računajući, dakako, japanski Battle Royale) slijedila je Različita Veronice Roth, a sada nakon nje i ciklus The Maze Runner Jamesa Dashnera. Nijedna od tih filmskih serija još uvijek nije završena, i zbilja je prerano suditi hoće li na kraju balade ljubitelji književnih predložaka i/li opća publika biti zadovoljna. Međutim, ako je suditi po ekranizaciji prvog romana Dashnerovog ciklusa – u našim kinima distribuiranog pod naslovom Labirint: Nemogući bijeg – ima sve manje i manje razloga za optimizam po tom pitanju.

Na početku filma se adolescent (O’Brien) budi u liftu koji će ga odvesti na površinu nečega što izgleda kao golemi park okružen orijaškim zidovima. Protagonistu, koji će se tek naknadno sjetiti da se zove Thomas, grupa adolescenata nastoji objasniti situaciju u kojoj su se svi našli – “Poljana” je svojevrsni zatvor na otvorenom, čiji tajanstveni upravitelji svako malo šalju nove adolescente, ali i namirnice zahvaljujući kojima su u prethodne tri godine stvorili improvizirane nastambe, vrtove, ali i strogu hijerarhiju. Zidovi se preko dana otvaraju, ali pokušaje da se kroz njih izađe priječi to da su prolazi dizajnirani kao labirint, kao i da noću njima pohode smrtonosna čudovišta. Thomas se svejedno nastoji priključiti “trkačima”, grupi koja nastoji pronaći put za bijeg, ali njegove aktivnosti izazivaju neprijateljstvo Gallyja (Poulter), koji se boji da bi one mogli postati povodom za odmazdu. Thomasov boravak u labirintu i slični incidenti stvaraju sve više  napetosti, a one se intenziviraju kada iz lifta na “Poljanu” dođe djevojka po imenu Teresa (Scodelario).

Početak filma je najbolji, a zapravo još i bolji od početaka većine sličnih ostvarenja. Umjesto dosadne i nikada zadovoljavajuće ekspozicije koja bi gledateljima trebala izrecitirati o kakvom se to mračnom svijetu budućnosti radi, stvari se prikazuju iz perspektive protagonista koji doslovno ne zna ništa ni o čemu. Tek postupno, kako blijedi njegova amnezija i kako se neke naznake njegove prošlosti vide kroz snove, se može početi špekulirati kakva je svrha “Poljane”, tko su njeni tvorci i zašto tako uporno nastoje njene stanovnike zadržati unutar zidova. Labirint u tim trenucima manje sliči na suvremeni hollywoodski SF-blockbuster, a više na neke televizijske klasike poput Izgubljenih ili pola stoljeća starog Prisonera. Na žalost, ograničenja filmskog formata ne ostavljaju previše vremena ni mogućnosti da se upoznaju sociološke dimenzije mini-svijeta u kojoj su se našli Thomas i njegovi suuznici, odnosno koliko u njemu ima nasilja i represije, a koliko demokracije i zajedništva.

Scenaristički odbor relativno brzo popušta komercijalnim imperativima, pa se Thomas, umjesto nastojanja da se prilagodi novoj situaciji, gotovo odmah upušta u istraživanje labirinta. To sa sobom daje priliku za neke prilično napete scene, kao i demonstriranje specijalnih efekata, bilo u dočaravanju čudovišta koje tumaraju prolazima, bilo načina na koji se otvaraju i zatvaraju građevinske strukture dimenzija nalik na Kineski zid. Tako stvoreni svijet, međutim, ne izgleda previše uvjerljiv. Najveća zasluga je, pak, u scenariju koji negdje na sredini na “Poljanu” uvlači ženski lik, a određene posljedice koje bi dolazak jedne žene izazvao među gomilom mladih i potencijalno napaljenih muškaraca Labirint jednostavno ignorira. Imaginarni svijet, ma koliko ga Dashner bio dobro osmislio u svom književnom predlošku, se nakon toga ne može shvatiti ozbiljno, i mnogo brže publiku, pogotovo onu stariju i iskusniju, počinje hvatati izuzetno neugodan “deja vu” osjećaj. Stvari postaju još gore prilikom akcijskih scena, pogotovo onih koji sadržavaju nasilje i pogibije likova. I tu, kao i u slučaju Igara gladi, svoj pogubni učinak pokazuje cenzorski rejting PG-13, odnosno nastojanje da se takvi uznemirujući sadržaji što više sakriju od mladenačke publike, pa tako gotovo nikakvog prolijevanja krvi nema, a što se postiže iritantno “kreativnom” montažom i odvijanjem nasilnih scena u namjerno zamračenim prostorima. Ipak, najveće razočaranje dolazi na samom kraju filma, kada se veliki misterij konačno rasvijetli na isforsiran, ubrzan i krajnje antiklimaktični način, ali veliko finale, dakako predstavlja tek uvod u novi misterij, odnosno neizbježni nastavak. Možda za godinu dana, kada taj nastavak dođe u kino-dvorane, njegovi autori uspiju odgovoriti na pitanje što je pjesnik htio reći, a sve što je prikazano u Labirintu bude funkcioniralo kao dio nekakve suvisle i kvalitetne cjeline. Iskustvo s ovakvim filmovima, međutim, sugerira kako to ipak neće biti slučaj.

LABIRINT: NEMOGUĆI BIJEG

(THE MAZE RUNNER)

uloge: Dylan O’Brien, Aml Ameen, Thomas Brodie-Sangster, Ki Hong Lee, Will Poulter, Blake Cooper, Kaya Scodelario

scenarij: Neil Oppenheim, Grant Pierce Meyers & T. S. Nowlin

režija: Wes Ball

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Američki plaćenik (American Assassin, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
AMERIČKI PLAĆENIK
 (AMERICAN ASSASSIN)
 uloge: Dylan O'Brien, Michael Keaton, Saana Lathan, Shiva Negar, Taylor Kitsch
 scenarij: Steven Schiff, Michael Fitch, Edward Zwick & Marshall Herskowitz
 režija: Michael Cuesta
 proizvodnja: Lionsgate/CBS Films, SAD, 2016.
 trajanje: 117 min.

Svijet se u tri godine može promijeniti do neprepoznatljivosti. Takav bi se zaključak ponekad mogao donijeti i na osnovu filmografije jednog režisera, i to u onim slučajevima kada se jednom te istom temom bavi kroz ostvarenja različitih žanrova i, što je još važnije, iznošenje sasvim suprotnih stavova. Michael Cuesta, koji je poznat prije svega po radu na televiziji, bi moago poslužiti kao jedan od primjera. Godine 2014. je režirao Ubijte glasnika, biografsku dramu koja na izuzetno kritičan način prikazuje tzv. crne operacije američkih obavještajnih službi, odnosno sugerira da je njihova sklonost da se u čuvanju nacionalne sigurnosti krše zakoni i međunarodni sporazumi izvor mnogih teških problema u SAD i ostatku svijeta. Tri godine kasnije Cuesta režira film u kojem ne samo što se za takve ilegalne aktivnosti američke Duboke države pronalazi opravdanje, nego čak i sugerira da one, po načelu “na ljutu ranu ljuta trava” predstavljaju najbolji mogući odgovor na fenomen međunarodnog terorizma. I, dakako, kada se prikazuju kao nešto “cool”, crne operacije se čine daleko pogodnije za predložak za potencijalno unosnu seriju akcijskih filmova. Ono što bi trebalo biti prvo ostvarenje iz jedne takve serije je Američki plaćenik, koji se nedavno pojavio u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na Consent to Kill, šestom romanu iz popularne serije Vincea Flynna o američkom obavještajcu Mitchu Rappu. Na samom početku naslovni protagonist, koga tumači Dylan O’Brien, je mladi student čiji se život čini idealnim, i koji svoju sreću namjerava okruniti ženidbom za dugogodišnju voljenu djevojku. Međutim, upravo u trenutku kada joj je uručio zaručnički prsten, ona pada kao žrtva spektakularnog napada islamističkih terorista. Mladi Rapp se jednostavno ne može pomiriti s time da se počinitelji tog zločina nekažnjeno izvuku, te, zahvaljujući bogatom nasljedstvu i višku slobodnog vremena odlučuje sljedećih nekoliko mjeseci uložiti u učenje arapskog, osnova islama, ali i raznih borilačkih vještina. Njegova nastojanja da, nakon što se lažno izdavao za džihadističkog simpatizera na Internetu, dođe u kontakt sa zlikovcima, ga umalo ne koštaju života, te ga u posljednji trenutak spašavaju operativci CIA-e koji su ranije namjeravali likvidirati istu ćeliju. Pomoćnica direktora Irene Kennedy (Lathan) je duboko impresionirana mladićevim vještinama te ga odlučuje angažirati za “Orion”, supertajnu jedinicu zaduženu za najcrnje, najprljavije i najdelikatnije poslove. Nako što je prošao obuku kod iskusnog, ali prema njemu skeptičnog hladnoratovskog veterana Stana Hurleya (Keaton), poslan je u akciju lociranja ukradenog ruskog plutonija za koga se sumnja da bi mogao poslužiti teroristima za izradu atomske bombe. Istragu komplicira to što se u sve to upetlja iranska obavještajna služba, ali i to da se među zlikovcima koji drže plutonij našao i bivši CIA-in superagent “Duh” (Kitsch).

Cuesta u svom filmu ne otkriva toplu vodu, te se bez ikakvih kompleksa služi sastojcima onoga što se smatra formulom za uspješne akcijske filmove – relativno kratkom radnjom, dinamično režiranim i montiranim akcijskim scenama, uvjetno “egzotičnim” lokacijama kao što su Libija, Turska i Rim, te isto tako jednostavnom podjelom na “dobre” i “loše” momke. Scenarij, koji je napisao relativno veliki broj autora, je isto tako čvrsto vezan uz formulu i mnoge od “iznenadnih” obrata će uspješno predvidjeti čak i oni gledatelji koji nisu bili vidjeli trailer koji, po sve iritantnijem običaju, detaljno prepričava radnju. Po pitanju sadržaja Američki plaćenik gledateljima ne nudi ništa što već nisu imali prilike vidjeti u filmovima o Jasonu Bourneu ili TV-seriji 24; jedini izuzetak bi bilo to da se za razliku od al-Qaede, danas kao dežurni negativci pojavljuje po suvremenu američku politiku mnogo neugodniji Iran. S druge strane, upravo iranskim likovima u ovom filmu pripada dužnost da gledatelje podsjete na nešto o čemu je Hollywood ne tako davno vrištao, a danas oportunistički šuti – kako je oružano dovođenje blagodati liberalne demokracije u Irak izazvalo besmisleno krvoproliće i umjesto rješenja postalo dio problema. Gledateljima, međutim, ti sitni detalji neće previše privlačiti pažnju; Cuesta i producenti su daleko više truda uložili u nešto atraktivnije sadržaje, uključujući one primjerene ostvarenjima cenzorskog rejtinga “R” – tako se uz mnogo eksplicitnije krvoliptanje prilikom vatrenih i drugih obračuna ljubavnica jednog od negativaca bez neke posebne potrebe pojavljuje u toplesu. Ali, ciljana, prije svega muška, publika vjerojatno to neće zamjeriti, kao ni to da se po protagonisti traumatični početak filma odvija na plaži, a junakovu djevojku tumači u oskudni bikini odjevena engleska manekenka Charlotte Vega.

Zbog svega toga se Američki plaćenik ne može shvatiti previše ozbiljno, a tome neće previše pripomoći ni casting. Dylan O’Brien, koji je dosad bio poznat isključivo kao adolesccentski protagonist serije omladinskih SF-filmova Labirint, je jednostavno ne samo premlad, nego i previše žgoljav da bi ga se moglo prihvatiti kao opakog razbijača u rangu Stallonea i Schwarzeneggera. Iako se prilično trudi (a njegov trud u akcijskim scenama ga je u slučaju Labirinta umalo koštao života) u ovom filmu je bitno zasjenjen Keatonom, koji bi ulogu ciničnog veterana mogao odglumiti i zavezanih očiju. Najzanimljiviji element castinga je Kitsch, koji je O’Brienu zapravo fizički sličan, i može poslužiti ne samo kao svojevrsna dostojna antiteza protagonista, nego i upozorenje u što bi se on mogao s godinama pretvoriti. Upravo zbog Kitscha, mada njegova uloga nije najbolje napisana, Američki plaćenik zaslužuje preporuke kao jedno od zanimljivijih ostvarenja žanra, koje pokazuje potencijal za uspješnu seriju.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Labirint: Kroz spaljenu zemlju (Maze Runner: The Scorch Trials, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Ekranizacije danas u Hollywoodu izuzetno popularnih omladinskih distopijskih SF-romana u pravilu dolaze u obliku ciklusa od najmanje tri naslova (koji se temelje na pravilu i takvi romani dolaze u obliku ciklusa od najmanje tri knjige). Još jedno pravilo kaže da drugi film iz tog ciklusa, temeljen na drugoj knjizi iz trilogiji, mora biti lošiji od prvog. Ali, netko će uvijek reći da pravila postoje da se krše. Da li je to bila iskrena namjera autora ciklusa temeljenog na romanu Maze Runner Jamesa Dashnera nije poznato. U svakom slučaju, oni su prošle godine prikazanim filmom Labirint: Kroz spaljenu zemlju to pravilo prekršili.

To, zapravo i nije bilo tako teško, s obzirom da prethodni film, Labirint: Nemogući bijeg, i nije bio posebno dobar. A što se pogotovo odnosi na zbrzanu i konfuznu završnicu u kojoj se protagonistu Thomasu (O’Brien) i njegovim drugovima koje je uspio izvući iz podzemnog labirinta nastoji objasniti zašto je tamo bio završio i što ga čeka na površini. Organizacija WCKD (ili, u hrvatskom prijevodu, ZLOPAK) je Thomasa i društvo koristila kao pokusne kuniće kako bi pronašla lijek za neizlječivi virus zvan Baklja koji je opustošio solarnom erupcijom ionako opustošenu Zemlju. Novi film počinje u trenutku kada je završio stari – kada grupa naoružanih ljudi protagoniste vodi na sigurno od ZLOPAK-a. No, Thomas postane sumnjičav prema svojim dobročiniteljima na čelu sa Jansonom (Gillen), a te se sumnje opravdaju kada se ispostavi da njegove drugove otimaju i podvrgavaju nekakvom neobičnom postupku, odnosno da je Janson u stvari ZLOPAK-ov čovjek. Thomas ponovno organizira bijeg, ali se ispostavi da ga osim progonitelja u uništenom svijetu čekaju ne samo glad, žeđ, oskudica, loše vrijeme, nego i žrtve Baklje koje je bolest pretvorila u krvoločne i opasne zombije. Thomasu jedinu nadu vidi o pričama o pokretu otpora zvanom Desna ruka koji se krije negdje u planinama. Na dugom i opasnom putovanju će im pomoć pružiti grupa preživjelih na čelu sa Jorgeom (Esposito).

Wes Ball, koji je režirao prethodni nastavak, je u novom imao bitno lakši zadatak, a isto se može reći za scenariste. Nakon što je pitanje o čemu je, zapravo, u filmu riječ i kakav je svijet gdje se odvija radnja odgovoreno, Kroz spaljenu zemlju se može gotovo u potpunosti posvetiti praktičkim pitanjima. To znači da, nakon što se za nekih 15-20 minuta odigra “iznenadni” obrat koji su i oni manje iskusni gledatelji mogli naslutiti, ostaje manje-više rutinski posao u prikazu kako se Thomas i društvo trebaju izvući iz nevolje u kojoj su se našli. Ballu je posao lakši utoliko što mjesto radnje više nije ograničeno, odnosno što ima malo više slobode da stvori budući distopijski svijet. Ni tu, međutim, nema nekog velikog otkrivanja tople vode – uglavnom se sve svodi na uobičajene vizualne klišeje vezane uz pustinju, gomile pijeska i ruševine nekadašnjih megalopolisa. Ipak, tu i tamo se može pronaći poneki svijetli trenutak. Prije svega se to odnosi na to da su protagonisti prisiljeni kretati se unutar ruševina, te ih upravo tamo vrebaju najveće opasnosti u liku mutanata. Poznavatelji video-igara će, pak, u vizualnim i drugim rješenjima Spaljene zemlje pronaći prilično snažan utjecaj hvaljene post-apokaliptičke igre The Last of Us. Stoga se ovaj film, dijelom isto i zbog određenih scenarističkih rješenja, može shvatiti i kao njen svojevrsni remake ili barem homage, te kao takav funkcionira čak i ako se u obzir uzmu daleko manje prostačkog rječnika ili eksplicitnog nasilja uzrokovanog neumitnim cenzorskim obzirima filma namijenjenog tinejdžerskoj publici.

Završnica filma, pak, donosi veliki oružani obračun koji, pak, neće riješiti ništa, nego će tek dodatno zakomplicirati stvari i umjesto raspleta stvoriti novi cliffhanger koji se, očekivano, mora razriješiti u trećem nastavku. No, cijela je stvar ovdje daleko manje konfuzna i isforsirana nego na kraju Nemogućeg bijega, te će gledateljima manje ići na živce. Kada se još tome doda da mladoj i često bezličnoj, i ne previše talentiranoj glumačkoj ekipi društvo prave njihovi stariji, iskusniji i mnogo efektniji kolege. To se, prije svega kada je u pitanju Esposito, odražava kroz daleko višu kvalitetu glume, Kroz spaljenu zemlju bi se u kontekstu današnjih hollywoodskih distopijskih franšiza mogla shvatiti i kao jedno od rijetkih ugodnih iznenađenja.

LABIRINT: KROZ SPALJENU ZEMLJU
(MAZE RUNNER: THE SCORCH TRIALS)
uloge: Dyan O'Brien, Kaya Scodelario, Thomas Brodie-Sangster, Giancarlo Esposito, Aidan Gillen, Ki Hong Lee, Patricia Clarkson
scenarij: T. S. Nowlin
režija: Wes Ball
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.
trajanje: 131 min.
OCJENA: 5/10