RECENZIJA: Hotel Artemis (2018)

HOTEL ARTEMIS
uloge: Jodie Foster, Sterling K. Brown, Sofia Boutella,
Jeff Goldblum, Brian Tyree Henry, Jenny Slate,
Zachary Quinto, Charlie Day, Dave Bautista
scenarij: Drew Pearce
režija: Drew Pearce
proizvodnja: Global Road Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 94 min.

Ako je nekome potrebno ukazati kako vrijeme neumitno čini sve i da od toga nisu imune ni najveće hollywoodske zvijezde, možda bi jedan od najboljih primjera mogla pružiti Jodie Foster,. Nije potrebno ići daleko u prošlost i prisjećati se njene uloge u Taksistu kada je kao pred-tinejdžerska nimfeta poticala nasilje u filmu i stvarnom životu. Dovoljno se, na primjer, sjetiti kako je prije tek nekih deset godina u Neustrašivoj kao relativno mladolika žena čistila njujorške ulice od smeća u stilu Charlesa Bronsona. Utoliko će šok biti veći kada je gledatelji u film Hotelu Artemis, iako, doduše potpomognutu za to adekvatnom šminkom, po prvi put vide u ulozi lika čija dob pripada onome što se eufemistički zove “zlatnim godinama”.

Radnja filma je, pak, smještena u relativno blisku budućnost koja se, barem što se Kalifornije tiče, teško može nazvati “zlatnim dobom”. Godine 2028. su tamošnje vlasti u praksu sprovele neke od ekstremnih neoliberalnih ideja koje se mogu naći na hrvatskim društvenim mrežama, uključujući potpunu privatizaciju vodoopskrbe uz monopolističko formiranje cijena isključivo na temelju ponude i potražnje. U Los Angelesu to znači da će većina stanovništva biti ili siromašna ili žedna ili oboje, a što dovodi do masovnih nereda koje na izuzetno brutalan način pokušava ugušiti isto tako privatizarana policija. Shermana (Brown) se sve to previše ne tiče, jer je već davno prije odlučio kruh zarađivati baveći se kriminalom, uključujući pljačke banaka. Prilikom jedne od njih je ranjen zajedno s bratom (Henry), ali se kao rješenje njihovih problema nameće specifična institucija zvana Hotel Artemis – u stvari bolnica u kojoj bolničarka Jean Thomas (Foster) prethodno pretplaćenim kriminalcima, odmetnicima i drugim osobama s druge strane zakona obavlja diskretne, ali vrhunske medicinske usluge, koristeći se pri tome nanotehnologijom i drugim najmodernijim medicinskim dostignućima. Hotel Artemis, pak, funkcionira i tako da se svi njegovi gosti moraju pridržavati strogih pravila ponašanja, uključujući ono o međusobnom neubijanju. No, u noći kada Los Angelesom bjesne neredi, to će pravilo biti teško održati, a još teže kada se u obzir uzme da su među gostima profesionalni ubojice, ali i da je Sherman opljačkao šefa losanđeleskog podzemlja.

Hotel Artemis je napravljen od strane relativno novog i malenog studija s izuzetnim niskim budžetom, a Drewu Pearceu, dosad poznatom kao scenaristu i producentu, ovo predstavlja režijski debi. Stoga se postavlja pitanje kako je taj film uspio dobiti redovnu kino-distribuciju, a najbolji se odgovor može pronaći u glumačkoj postavi. To se odnosi kako na Jodie Foster koja potencijalno nezahvalnu ulogu ostarjele i na trenutke šašave bolničarke jede za doručak, tako i na impozantnog Sterlinga K. Browna koji gledateljima servira nešto najbliže pozitivcu od svih likova. Ostatak glumačke postave je u nekim slučajevima dobar – za što mogu poslužiti primjeri Jeffa Goldbluma, koji se pojavljuje relativno kratko pred kraj filma, te Sofie Boutelle koja svoje plesačke vještine vrhunski koristi u borilačkoj sceni, te uvijek dojmljivog Davea Bautiste u ulozi Jeaninog pomoćnika – a u nekim slučajevima loš, a što se posebno može reći za iritantnog Charliea Daya kao Zacharyja Quinta, koji i ovdje pokazuje sklonost da tumačeći negativce skrene u nepodniošljivo šmiranje. Najveći problem Hotela Artemis, je, pak, ne baš produhovljen Pearceov scenarij, koji je velikim dijelom inspiriran Johnom Wickom u kome je jedan od najdojmljivijih elemenata jedan sličan hotel. Osim loše napisanih likova, malo previše melodrame pred završetak najviše u oči pada neiskorištenost distopijskih motiva, odnosno to da je cijela priča o apokaliptičkim neredima ništa drugo do nepotrebni pozadiski element, pa čak ne služi kao neka realna opasnost za likove uredno zaštićene iza debelih i dodatnih utvrđenih hotelskih zidova. Ideja o neoliberalnom politikom izazvanoj nestašici vode i društvenom kolapsu je mogla dobro poslužiti za zanimljiv socio-ekonomski komentar, ali šansa za to nije iskorištena. Hotel Artemis, s druge strane, vrlo dobro funkcionira kao svojevrsna stilska vježba, odnosno dobar primjer Pearceovih režijskih i producentskih vještina, gdje talent i karizma Jodie Foster ide ruku pod ruku sa scenografijom i općom atmosferom dostojnom futurističkih neo-noir klasika nalik na Blade Runner. U ove vruće ljetne dane i vremena kada takvih malih, ali solidnih filmića nema puno u kino-dvoranama, za Hotel Artemis je i to dovoljno.

OCJENA: 6/10

Oglasi