Oznaka: Dragan Primorac

Hoće li se ponoviti 2000. godina?

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Dramatični – iako sve samo ne neočekivani – ulasci Milana Bandića i Dragana Primorca u predsjedničku utrku će poslužiti kao adekvatni povod da komentatori i “spinmajstori” urade svoje, odnosno da sljedeće predsjedničke izbore učine “zanimljivijim” nego što oni to jesu ili bi trebali biti.

Tako je “zdravorazumski” scenarij, prema kojemu bi Ivo Josipović trenutnu čvrstu prednost u anketama trebao eksploatirati pobjedom u prvom, a potom inercijskom pobjedom u drugom krugu, sada postaje ugrožen fenomenom Bandić.

Jutarnji list je objavio anketu u kojoj Josipović još uvijek drži prvo mjesto, ali mu za vratom sve više dahće Bandić. Razlika sada iznosi tek 1,9 posto, odnosno 4,6 posto kada se pribroje neodlučni. To je, uz dobro organiziranu i financiranu kampanju sasvim dovoljno. Ako Bandić uspije u anketama pred izbore sustići Josipovića, priča bi vrlo brzo bila završena…

…ili možda ne. Možda Bandiću pobjeda u prvom krugu, odnosno pobjeda koja bi bila brza i “glatka” izmankne. Nešto slično mu se dogodilo i na proljeće u Zagrebu kada je, suprotno očekivanjima, morao ići u “pripetavanje” s Kregarom. A njegova samouvjerenost se već ranije sudarila sa stvarnošću kada su 2005. godine zagrebački birači njegovoj listi nisu dozvolili apsolutnu većinu, pa se zato moralo u koaliciju s Tatjanom Holjevac.

Bandiću, međutim, daleko više prijeti povlačenje paralela s predsjedničkim izborima 2000. godine, gdje je prvo favorit bio hladni, “staloženi”, sigurni i konformistički kandidat Mate Granić – nešto kao današnji Josipović. Potom ga je u anketama brzo detronizirao karizmatski Budiša, koji se doimao “sigurnim izborom” otprilike isto onako kao što se danas “sigurnim izborom”, bez obzira na brojne nedostatke, smatra Bandić. Na kraju balade je, pak, pobjednikom postao Stipe Mesić, koji se smatrao autsajderom i koga na početku nije nitko shvaćao ozbiljno.

Nadan Vidošević se bez svake sumnje nada da bi upravo njemu pala uloga koju je 2000. godine odigrao Mesić. Istoj se prije pet godina nadao i Boris Mikšić koga su – isto kao i Mesića – ankete i komentatori ozbiljno potcijenili. Možda bi tada i bilo drame da se fine mrtve Hercegovke nisu pobrinule da u drugi krug uđe Jadranka Kosor.

U međuvremenu je Primorac – koji se također nada udarcu iz onoga što Amerikanci u bejzbol terminologiji nazivaju “left field” – svoj anketama nepotvrđeni optimizam nastojao opravdati pozivanjem na Obamu. To mu možda i nije najpametniji potez, s obzirom kako je Obamina zvijezda – barem što se njegove domovine tiče – posljednjih tjedana i mjeseci potamnila, pa bi Primorac sebe mogao implicitno proglasiti gubitnikom.

Revolucija koju je pojeo “hrvatski san”

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

To da će studentska revolucija završiti onako kako je završila teško da je ikoga moglo iznenaditi. To da će završiti upravo sada, a pogotovo nakon dolaska Slavoja Žižeka koji je revolucionarima dao verbalnu podršku se, s druge strane, moe shvatiti kako svojevrstan šok.

A možda i ne bi trebalo biti iznenađenje, s obzirom da je Žižek rekao da su “preblagi”, odnosno da trebaju “primijeniti pravu dozu nasilja”.  Možda su upravo te magične riječi bile te koje su od tog “veličanstvenog projekta” učinili još jedan debakl “napredne”, “prosvijećene”, “europske” Hrvatske, ništa manji od onih kakve se svako malo doživljava na biralištima.

Naime, Žižek je mlade i nadobudne revolucinare podsjetio da sve velike revolucije i društvene promjene traže daleko više fizičkog i mentalnog napora od salonske rasprave, pomodnih parola i slike Che Guevare na majici. A ulaganje fizičkog i mentalnog napora je, pak, upravo ono što se zahtjevima za besplatno studiranje namjeravalo izbjeći. O spremnosti na nešto “žešće” stvari – udisanje suzavca, pendrek po glavi ili vožnja u kombiju eskadrona smrti – je moglo biti daleko manje govora.

Žižekove riječi su, podsjetivši na ne baš izvjesne, ali ne i potpuno isključene posljedice koje bi nastavak njihovog pothvata mogao imati, prosvjednicima učinile prihvatljivom alternativu kretanja “linijom manjeg otpora” koja se svodi na ponižavajući fijasko. Studenti će u režimskim krugovima, ali i šire postati predmet poruge. Sanaderova vlada je sada svjesna da se u opakim vremenima koja dolaze može bojati mnogo čega, ali definitivno ne i nekakvih studentskih protesta. Sanader možda čak i kao predsjedničkog kandidata svoje stranke instalira Dragana Primorca kako bi poniženje studenata i onih krugova koji su za njih navijali bude potpuno.

A, zapravo, “napredni” i “prosvijećeni”  studenti su ovim protestom – koji je propao čim je postao”dosadan” i “nezanimljiv” – pokazali kako se, zapravo, ne razlikuju od istih onih prostačkih masa koje sanjaju “hrvatski san” o kruhu bez motike, odnosno slavi, bogatstvu i lagodnom životu koje se bez problema može steći cjelodnevnim boravkom u kladionicama, dilanjem, kupovinom umjetno “napumpanih” dionica državnih tvrtki ili nastupom u reality showovima.