Jedna od najvećih ironija u povijesti horor filmova jest da vjerojatno najpopularniji lik tog žanra nije proizvod nečije mašte, nego se temelji na stvarnoj povijesnoj ličnosti. Grof Dracula, vampir koji više od jednog stoljeća plaši publiku sa stranica knjiga, pozornica i ekrana, je ime dobio po nadimku vojvode Vlada III od Vlaške, feudalca koji se sredinom 15. stoljeća, uglavnom uspješno, odupirao prodoru Osmanskog Carstva na područje današnje Rumunjske. Pri tome se, doduše, služio nekim metodama koje su izgledale drastične čak i za standarde kasnog srednjeg vijeka te kod njegovih suvremenika stvorili drugi i mnogo zlokobniji nadimak “Nabijač na kolce”.  Sve to, dakako, nije spriječilo Rumunje, da kao u nekim nama vremenski i prostorno bližim primjerima, takvu ličnost proglase velikim nacionalnim junakom. Takav se pristup, između ostalog, može vidjeti i u filmu Vlad Tepes Dorua Nastasea iz 1979. godine, vjerojatno jednim od najskupljih i najraskošnijih filmova u povijesti rumunjske kinematografije koji je, lišen svih vampirskih i drugih natprirodnih elemenata, bez obzira na sva nacionalistička i hagiografska “friziranja” stvarnih događaja, vjerojatno i najautentičniji prikaz Dracule na ekranu. Nekoliko desetljeća kasnije se istim sadržajem –  povijesnom podlogom legende o najpoznatijem vampiru svih vremena – nastoji baviti i hollywoodski film Dracula: Neispričana priča.

Radnja filma počinje 1442. godine i prikazuje kako transilvanijski vojvoda Vlad (Evans) nastoji kao vazal očuvati kakvu-takvu nezavisnost od sve jačeg Osmanskog Carstva. Vlada je njegov otac kao dijete poslao kao taoca na carigradski dvor, gdje je mladi Vlad ne samo naučio turski i sprijateljio se s budućim sultanom Mehmedom II (Cooper), nego i kao janjičar stekao dragocjene ratničke vještine ali svoj zlosretni nadimak zbog običaja da, kao sredstvo psihološkog rata, leševe neprijatelja nabija na kolce. Vlad se nakon povratka kući oženio za lijepu Mirenu (Gadon) te se kloni nasilja, nastojeći pružiti miran i siguran život sebi i svojim podanicima. Kada Mehmed pokrene veliki osvajački pohod na Europu i od Vlada zatraži danak u krvi – odnosno tisuću dječaka od kojih će nastati novi janjičari – Vlad je bez mnogo razmišljanja spreman pristati, ali ne i na predaju vlastitog sina Ingerasa (Parkinson). Ta odluka znači rat u kome Vlad ima slabe izglede protiv brojčano jačeg neprijatelja. Jedina opcija koja bi Vladu omogućila pobjedu jest tajanstveno, legendarno i krvoločno stvorenje (Dance) koje živi u jednoj od planinskih špilja i s kojim Vlad sklapa pogodbu prema kojoj će mu vampir na tri dana dati svoje natprirodne moći s kojim će poraziti Turke. Vlad, međutim, u ta tri dana mora odoliti iskušenju da pije krv, inače će za stalno postati vampir a njegov pokrovitelj biti oslobođen kletve zbog koje je stoljećima bio zatočen u špilji.

Nade da bi novi Dracula mogao biti ozbiljan povijesni film bi odmah trebala zatomiti spoznaja da iza ovog projekta stoji Universal, hollywoodski studio koji je svoju reputaciju nekoć davno sagradio upravo na žanru horora, i čiji je klasična ekranizacija Stokerovog romana s Belom Lugosijem iz 1931. godine vjerojatno najpoznatije i najutjecajnije utjelovljenje slavnog vampira na velikom ekranu. Još veću nelagodu bi trebala izazvati i najave da Universal planira snimiti cijeli niz filmova temeljenih na klasičnim hororima iz 1930-ih i 1940-ih, pa se Dracula: Neispričana priča može shvatiti kao ništa drugo do reboot filmske franšize. A, slično kao i današnji hollywoodski rebooti filmskih serija o superherojima, i ovaj mora imati ono što se danas naziva “priča o nastanku”, odnosno pokušati dati nekakvo objašnjenje glavnog lika i njegovih postupaka. Nije teško pretpostaviti da će scenarij, kada nastoji objasniti nastanak najpoznatijeg svjetskog vampira, folklor i legende o natprirodnom pretpostavljati povijesnim činjenicama. Potonje je ignorirano u takvoj mjeri da se svakome, čak i s najelementarnijim poznavanjem povijesti, može početi dizati kosa na glavi; a to je pogotovo slučaj na ovim prostorima, s obzirom da lik koji tumači Dominic Cooper ima malo veze s vladarom zbog kojeg je svojevremeno “Bosna šaptom pala”.

Luke Evans se, s druge strane, koliko god može nekako nosi s likom koji su scenaristi opteretili s klišejima, a Charles Dance, iako njegov lik pod tonama šminke izgleda kao karikatura Smrti iz Sedmog pečata, je prilično impresivan, i zbilja je šteta što se malo više ne pojavljuje na ekranu. Za nestvarno lijepu Sarah Gadon se, s druge strane, još jednom pokazuje kako nema previše sreće s izborom uloga, te kako uglavnom služi kao ukras filmovima koji to ne zaslužuju. Glavni nedostatak Dracule je, međutim, konceptualne prirode. S jedne strane tema filma bi trebala biti ličnost koja je reputaciju stekla kroz nabijanje na kolac i pijenje krvi, a što pretpostavlja eksplicitan prikaz nasilja (a da o implicitno seksualnim konotacijama i ne govorimo); s druge strane Universal želi najširu moguću publiku, pa film mora imati “obiteljski” rejting PG-13 koji “problematične” detalje mora sakriti od onih najosjetljivijih gledatelja. Zato se, kao i u brojnim sličnim slučajevima, najkrvavije i najnasilnije scene odvijaju noću, uz “kameru iz ruke”, mitraljeskom MTV-jevskom montažom i razne “kreativne” kuteve snimanja zbog kojih gledateljima, zapravo, neće biti jasno što se zapravo događa na ekranu. Iako novi Dracula relativno kratko traje, takve stvari će publici, barem onoj malčice zahtjevnijoj, vrlo brzo početi ići na živce. A stvari će izgledati još neugodnije u epilogu u kome se, bez nekog suvislog objašnjenja, likovi reinkarniraju u suvremenom svijetu, jasno sugerirajući namjere producenata da snime novi i daleko “konvencionalniji” nastavak. Naravno da Dracula: Neispričana priča takav nastavak ne zaslužuje. Umjesto toga se glogov kolac čini daleko primjerenijim.

DRACULA: NEISPRIČANA PRIČA

(DRACULA UNTOLD)

uloge: Luke Evans, Sarah Gadon, Dominic Cooper, Charles Dance

scenarij: Matt Bazama & Burk Sharpless

režija: Gary Shore

proizvodnja: Universal, SAD/UK/Japan, 2014.

trajanje: 92′

OCJENA: 2/10