RETRO-RECENZIJA: Operacija Swordfish (Swordfish, 2001)

uloge: John Travolta, Hugh Jackman, Hale Berry, Don Cheadle, Vinnie
 Jones, Sam Sheppard, Camryn Grimes
 glazba: Christopher Young
 scenarij:  Skip Woods
 režija: Dominic Sena
 proizvodnja: Warner/Village Roadshow, SAD, 2000.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 99'

Operacija Swordfish je u povijest trebala ući kao film u kojem je Halle Berry, ovogodišnja dobitnica “Oscara”, pokazala svoje grudi. No, taj film nudi mnogo više, u što će se gledatelji uvjeriti već na samom početku, kada u briljantnoj sceni upoznajemo Gabriela Sheara (Travolta), odmetnutog tajnog agenta koji je unajmio usluge bivšeg hakera Stanleya Jobsona (Jackman) kako bi s tajnog računa DEA odnio milijarde dolara. Jobson na taj posao prilično nevoljko pristaje, a razlog za to je činjenica da je Shear, bez obzira na svoju karizmu, potpuno beskrupulozan tip koji ne preže od ubojstava da postigne svoje ciljeve. Da stvar bude gora, za njega nije jasno je li riječ o obicnom banditu, odmetnutom tajnom agentu ili se iza svega krije zavjera američkog obavjestajnog podzemlja i s njima povezanih političara.

Nakon sto je prije godinu dana Jerryju Bruckheimeru bio odradio Nestali za 60 sekundi, Dominic Sena je svoje vještine stavio na raspolaganje Joelu Silveru, još jednom holivudskom producentu specijaliziranom za spektakularne akcijade (Smrtonosno oružje, Prljavi igraju prljavo). Silver, koji je po pitanju kvaliteta svojih proizvoda daleko superiorniji od svog kolege, uobičajenu formulu “pucnjave + jurnjave + eksplozije + cool soundtrack” i ovaj put osvježava korištenjem u današnjem sve puritanskijem Hollywoodu rijetke erotike, ali je najveća vrijednost filma prilično zanimljivi scenarij Skipa Woodsa koji do posljednjeg trenutka gledatelja ostavlja da razmišlja o moralnom određenju protagonista i njihovim pravim motivima. Režisera Senu, pak, to nije zanimalo koliko prilika da demonstrira svoje umijeće i da koristi vrhunske specijalne efekte (pogotovo u početnoj sceni, ali i na kraju, kada nam servira prilično originalan završni obračun). Što se glumaca tiče, oni su na visini – Travolta je nakon Čovjeka bez lica još jednom pokazao potencijal za negativca, tako da su u usporedbi s njim Hugh Jackman (X-Men) i Hale Berry prilično bljedunjavi. Na žalost, sama završnica filma je prilično slabašna, a za Operaciju Swordfish se ispostavlja da je problematična i s političkog stajališta. Autori kroz usta svog “protagonista” iznose prilično neuvjerljivu tvrdnju da su “radi zaštite američkog načina života” sva sredstva dozvoljena te da se “terorizam može uništiti jedino još brutalnijim aktima terorizma”. Samo tri mjeseca nakon premijere dogodilo se nešto zbog čega će ove tvrdnje, a možda čak i sam film, ostavljati prilično gorak okus u ustima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (OOlsen i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Čuvar zakona (2011)

Brendan Gleeson at the 2005 San Sebastian Inte...
Brendan Gleeson (izvor: Wikimedia Commons)
ČUVAR ZAKONA
(THE GUARD)
uloge: Brendan Gleeson, Don Cheadle, Katarina Čas, Liam Cunnigham, Fionnula Flanagan
scenarij: John Michael McDonagh
režija: John Michael McDonagh
proizvodnja: Reprisal Films, Irska/UK, 2011.
trajanje:  95'

Globalna kriza je uzdrmala i mnogo veće “igrače”, pa je bilo jasno da će stradati i mala Irska, koja se od “keltskog tigra” pretvorila u PIIGS-ovsku krepanu mačku odakle mlado stanovništvo bježi kako nije bježalo od vremena Krumpirske gladi. Srećom, Smaragdni otok se još uvijek može pohvaliti velikim brojem talenata koji su ga, između ostalog, učinili filmskom velesilom, iako se taj status još uvijek više odražava kroz koprodukcije i legije irskih glumaca u prestižnim holivudskim i britanskim ostvarenjima. Samih irskih filmova je, pak, relativno malo, pa bi dolazak jednog od njih – crne komedije Čuvar zakona – u hrvatska kina trebao privući određenu pažnju.

Originalni naslov predstavlja igru riječi, temeljenu na izrazu “Garda” koji u Irskoj označava tamošnju policiju. Toj organizaciji pripada i protagonist Gerry Boyle (Gleeson) sredovječni narednik zadužen za čuvanje reda i zakona u zabačenom gradiću na obali Atlantika. Posao ne izaziva velika uzbuđenja, što Boyleu sasvim odgovara, s obzirom da on sam ima prilično ležeran stav prema zakonu, odnosno prakticira životni stil s mnogo alkohola, droge i prostitutki. Idilu, pak, prekine dolazak novog partnera Aidana McBridea (Keenan), koji isto tako koincidira s bizarnim umorstvom koje je Boyle prisiljen istraživati. Uskoro se ispostavi da to ima veze s bandom međunarodnih narko-krijumčara čije je hvatanje cilj crnog agenta FBI Wendella Everetta (Cheadle).

Ako se nekome od gledatelja prezime scenarista i režisera Johna Michaela McDonagha učini poznatim, za to postoje najmanje dva razloga. Prvi je u njegovom radu na scenariju za australski film Ned Kelly s Heathom Ledgerom u glavnoj ulozi. Drugi je u tome što mu je brat Martin McDonagh, koji se smatra jednim od najvećih živućih irskih dramatičara, isto tako poznat i po hvaljenom crnohumornom filmu Kriminalci na godišnjem. U potonjem je jednu od glavnih uloga igrao Brendan Gleeson, jedan od danas najuglednijih irskih glumaca i najprepoznatljivijih karakternih glumaca na svijetu.

Gleeson, kome je ova niskobudžetna produkcija predstavljala jednu od rijetkih prilika da tumači glavnu ulogu, posla se prihvatio s priličnim entuzijazmom. Rezultati se vide i u tome što gledatelji brzo stječu simpatije za lik čije ponašanje predstavlja antitezu svega što bi trebao biti standard policajca u jednoj “urednoj” europskoj državi, a čiji bi “politički nekorektni” vokabular u stvarnom životu izazvao lavinu priopćenja i prosvjeda udruga za građanska prava. Gleeson je svojom izvedbom glatko zasjenio ostatak glumačke ekipe, uključujući i uvijek pouzdanog Dona Cheadlea, inače izvršnog producenta, kao i slovensku glumicu Katarinu Čas.

Ono što najviše impresionira kod Čuvara zakona je, međutim, McDonaghov scenarij koji je priliku za takvo razmahivanje Gleesonovog talenta ugurao u scenaristički okvir zapleta koji se doslovno topi u klišejima policijskog žanra. McDonagh također uspješno balansira između humora i crnila, tako da Čuvar zakona ne izgleda kao kopija Eksplozivnih murjaka. Razlog je možda u tome što se parodiraju ne samo holivudske konvencije, nego i njihov “post-moderni” tretman, uključujući tarantinovske gangstere kojima omiljeni način kraćenja slobodnog vremena predstavljaju međusobne filozofske rasprave.

McDonagh se, pak, kao režiser manje spretan nego ispred kamere, pa se to, između ostalog, odražava i u tome da su mu daleko efektnije scene u interijerima nego u eksterijerima. Neke od njih, uključujući podzaplet s junakovom majkom (koju tumači ugledna irska glumica Fionnula Flanagan), bespotrebno produžuju minutažu. Čuvar zakona je usprkos tome izuzetno zabavno i kvalitetno ostvarenje, koji i našim filmašima može poručiti kako male kinematografije i niski budžeti mogu raditi velike stvari.

OCJENA: 7/10