RECENZIJA: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War, 2018)

Marvelov filmski univerzum ne bi postao komercijalno najuspješnija od svih serija u povijesti filma da njeni tvorci nisu, s vremena na vrijeme, bili spremni na eksperimentiranje u stilu i sadržaju. Među tim eksperimentima se ključnim postavila zanimljiva narativna struktura, prema kojoj se serija sastojala od nekoliko pod-serija posvećena pojedinačnim superherojima koji bi se trebali okupljati tek u posebnim filmovima-događajima, koji su jamčili zaradu od nekoliko različitih fanovskih baza. Recept, koji je prvi put primijenjen u Osvetnicima 2012. godine, sam po sebi ne garantira uspjeh, a u što su se 2017. godine uvjerili Warner i DC Comics čiji je pokušaj kopiranja istog modela u Ligi pravde predstavljao fijasko. Još prije toga je isto doživio i Marvel, čija je Vladavina Ultrona, odnosno drugo veliko okupljanje Osvetnika, predstavljala jedan od najlošijih filmova Marvelovog filmskog univerzuma. Zbog toga se za treći film moralo pokušati nešto novo, a za Marvel je jedan od poteza bila smjena Jossa Wheddona koji je režisersko kormilo morao prepustiti braći Anthonyju i Joe Russou, koji su ostavili solidan dojam s mini-okupljanjem Osvetnika u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Njihov zadatak u novom filmu je bio delikatan, s obzirom da je on trebao predstavljati ne samo novi super-film o Osvetnicima, nego i svojevrsno veliko finale serije. U skladu s današnjim hollywoodskim običajima, to veliko finale je bilo preveliko za jedan film, nego je podijeljeno u dva dijela, koji su se, uz obavezan cliffhanger, imali prikazati u razmaku od godinu dana. Trenutak za prvi dio je došao na početku hollywoodske ljetne sezone 2018. godine pod naslovom Rat beskonačnosti.

U prethodnih deset godina i osamnaest filmova su se Marvelovi superheroji suočavali sa svakojakim megalomanijacima, vanzemaljskim vladarima, božanstvima i sličnim ološem koji je prijetio uništenjem New Yorka, Zemlje i različitih univerzuma, ali se nitko po moći s kojom je raspolagao i destruktivnim namjerama nije mogao mjeriti s Thanosom. Interagalaktički gospodar rata je u prethodnim filmovima bio, uglavnom implicitno, sugeriran i najavljivan kao najveći i najspektakularniji izazov za protagoniste, a kada se konačno pojavi na početku Rata beskonačnosti, očekivanja su čak i nadmašena. Svemirski brod koji je prevozio izbjeglice s uništenog Asgarda je zarobljen od strane Thanosa (Brolin) i njegovih pomoćnika, i pri tome se potpuno nemoćnima iskažu Hulk i Thor (Hemsworth), koji ne mogu spriječiti da Thanos nad gomilom nedužnih ljudi započne orgiju ubijanja. To je samo početak ostvarenja Thanosovih dijaboličkih planova koji uključuju cijeli univerzum, a za koje je nužno prethodno dobaviti svih šest Kamena beskonačnosti koje vlasniku daju kontrolu moći, uma, duše, stvarnosti, prostora i vremena. Hulk uspije doći u New York te nastoji upozoriti Doktora Strangea (Cumberbatch) i Iron Mana (Downey Jr.) što se sprema, te se Osvetnici mobiliziraju ne bi li se oduprli nezaustavljivim Thanosovim hordama, odnosno spriječili ga da se dočepa Kamenova. U tu su svrhu prisiljeni podijeliti se u nekoliko grupa te putovati na nekoliko različitih planeta gdje će sve njihove moći i karakter biti stavljeni na kušnju nakon koje se čini da mnogi, a možda i svi, neće izvući živu glavu.

Tvorci Rata beskonačnosti se, s obzirom na cijelo desetljeće propagandne pripreme za veliko finale serije, nisu morali pretjerano truditi ako su htjeli da ono bude okrunjeno rekordima na kino-blagajnama. Srećom, to ih nije omelo da se uistinu potrude, odnosno uče na greškama vlastitih i tuđih franšiza, prije svega onih iz DC Extended Universe i posljednje, nesretne, trilogije Rata zvijezda. Osnovni izazov za novi nastavak Osvetnika je bilo izbjegavanje ponavljanja, odnosno nastojanje da se publici ponudi nešto što, za razliku od drugih franšiza, neće biti preveliko eksperimentiranje, a opet neće izgledati kao vječno ponavljanje istog. U ovom slučaju se to ogleda kroz odluku da nema okupljanja Osvetnika u doslovnom smislu, odnosno oni su podijeljeni u tri različite grupe koje vode vlastite bitke na različitim svjetovima. Narativna struktura je tako “posuđena” iz Imperij uzvraća udarac, filma iz originalne trilogije Ratova zvijezda, s kojim se Rat beskonačnosti često uspoređuje među kritičarima i filmofilima. Time je ne publici ne samo olakšano praćenje radnje, uključujući spektakularne akcijske scene, nego se u filmu može vidjeti i raznolikost u scenografiji, kostimima, ali i općem ugođaju, kao i daleko više prilike da se demonstriraju mogućnosti suvremene CGI-tehnologije u dočaravanju vanzemaljskih brodova i svjetova.

Rat beskonačnosti s Imperijom dijeli i još jedan važan detalj, a zbog kojeg se ističe od manje-više svih drugih filmova serije. S obzirom da veliki obračun mora nadmašiti sve prethodne, i ulozi moraju biti veći, pa se publici mora staviti na znanje da neka uobičajena pravila više ne važe. Tako na samom početku vidimo ne samo da je Thanos nepobjediv i nezaustavljiv, nego da će kao njegove kolateralne žrtve pasti i likovi čija je smrt bila nezamisliva u svakom drugom filmu. Ubijanje likova bez obzira na to koliko popularnosti uživaju među fanovima i kako istaknuto mjesto imaju na plakatu se nastavlja kroz film, a kulminira u spektakularnoj završnici sa sveopćim pokoljem i jednim od najmračnijih i najdepresivnijih cliffhangera u povijesti filma, u kojemu oličenje genocidnog Zla odnosi gotovo potpunu pobjedu.

Braća Russo su pri tome imali i sreću da im je scenarij povjerio jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti filma. Thanos se ističe ne samo vrhunskim CGI-jem koji njegovu figuru, i u fizičkom smislu veću od bijednih i nemoćnih Osvetnika, čini maksimalno uvjerljivom, nego i sjajnom glumom Josha Brolina, glumca koji često nije imao sreće s izborom uloga, ali kome lik hipernegativca predstavlja vrhunac karijere. Thanos je također jedan od najbolje osmišljenih i napisanih negativaca u posljednje vrijeme. Za razliku od većine filmskih zlikovaca, za njegova zlodjela postoji motiv koji je složeniji i “čišći” od mračnih strasti, odnosno iza njega postoji određeni svjetonazor i uvjerenje da svima, pa i svojim žrtvama, čini uslugu. Thanosa zastrašujućim čini ne samo spremnost na nedosljedno i često iracionalno milosrđe, nego i to što, ako se malo razmisli, svoje ekvivalente ima i u stvarnom životu, i to upravo u onim uredima i foteljama s koje se može načiniti najviše štete. Thanosov cilj, zapravo, nije bitno drukčiji iza cilja za kojeg se zalažu brojni pobornici Grete Thurnberg iako, za razliku od Thanosa, nisu sposobni niti voljni priznati da bi u njegovom postizanju bili tako apokaliptički dosljedni kao glavni antagonist Rata beskonačnosti.

Rat beskonačnosti je uglavnom vrlo dobar film koji će postići svoj cilj te će publici pružiti solidnih dva i pol sata zabave. Međutim, ona će biti ograničena isključivo na publiku koja je već ranije bila voljna strpati vlastiti novac u Marvelove džepove. Rat beskonačnosti je, s obzirom da se koristi već izgrađenim likovima i za se čije osobne probleme nema vremena, shvatljiv jedino gledateljima koji su pogledali većinu, ako ne i sve filmove iz Marvelove serije. A povremeni, i često ne baš uspješni, pokušaji da se mračna atmosfera kompenzira humorom se ponekad čine “fan serviceom” na granici ukusa, a za što bi jedan od primjera bilo angažiranje Petera Dinklagea u inače zabavnoj i spektakularnoj sceni. Neke od scena skreću u vode melodrame, a to bi se moglo reći čak i završnicu, gdje će nekim gledateljima na živce ići malo previše očigledan “cliffhanger” i priprema publika za drugo poluvrijeme. No, Marvelovcima se mora na kraju ipak priznati da su, barem zasad, uspjeli u onome što je za neke nekoć neprikosnovene franšize poput Ratova zvijezda danas postala nemoguća misija.

OSVETNICI: RAT BESKONAČNOSTI

(AVENGERS: INFINITY WAR)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett Johansson, Benedict Cumberbatch, Don Cheadle, Tom Holland, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Anthony Mackie, Sebastian Stan, Danai Gurira, Letitia Wright, Dave Bautista, Zoe Saldana, Josh Brolin, Chris Pratt

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 149 min.

OCJENA: 7/10

RETRO-RECENZIJA: Operacija Swordfish (Swordfish, 2001)

uloge: John Travolta, Hugh Jackman, Hale Berry, Don Cheadle, Vinnie
 Jones, Sam Sheppard, Camryn Grimes
 glazba: Christopher Young
 scenarij:  Skip Woods
 režija: Dominic Sena
 proizvodnja: Warner/Village Roadshow, SAD, 2000.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 99'

Operacija Swordfish je u povijest trebala ući kao film u kojem je Halle Berry, ovogodišnja dobitnica “Oscara”, pokazala svoje grudi. No, taj film nudi mnogo više, u što će se gledatelji uvjeriti već na samom početku, kada u briljantnoj sceni upoznajemo Gabriela Sheara (Travolta), odmetnutog tajnog agenta koji je unajmio usluge bivšeg hakera Stanleya Jobsona (Jackman) kako bi s tajnog računa DEA odnio milijarde dolara. Jobson na taj posao prilično nevoljko pristaje, a razlog za to je činjenica da je Shear, bez obzira na svoju karizmu, potpuno beskrupulozan tip koji ne preže od ubojstava da postigne svoje ciljeve. Da stvar bude gora, za njega nije jasno je li riječ o obicnom banditu, odmetnutom tajnom agentu ili se iza svega krije zavjera američkog obavjestajnog podzemlja i s njima povezanih političara.

Nakon sto je prije godinu dana Jerryju Bruckheimeru bio odradio Nestali za 60 sekundi, Dominic Sena je svoje vještine stavio na raspolaganje Joelu Silveru, još jednom holivudskom producentu specijaliziranom za spektakularne akcijade (Smrtonosno oružje, Prljavi igraju prljavo). Silver, koji je po pitanju kvaliteta svojih proizvoda daleko superiorniji od svog kolege, uobičajenu formulu “pucnjave + jurnjave + eksplozije + cool soundtrack” i ovaj put osvježava korištenjem u današnjem sve puritanskijem Hollywoodu rijetke erotike, ali je najveća vrijednost filma prilično zanimljivi scenarij Skipa Woodsa koji do posljednjeg trenutka gledatelja ostavlja da razmišlja o moralnom određenju protagonista i njihovim pravim motivima. Režisera Senu, pak, to nije zanimalo koliko prilika da demonstrira svoje umijeće i da koristi vrhunske specijalne efekte (pogotovo u početnoj sceni, ali i na kraju, kada nam servira prilično originalan završni obračun). Što se glumaca tiče, oni su na visini – Travolta je nakon Čovjeka bez lica još jednom pokazao potencijal za negativca, tako da su u usporedbi s njim Hugh Jackman (X-Men) i Hale Berry prilično bljedunjavi. Na žalost, sama završnica filma je prilično slabašna, a za Operaciju Swordfish se ispostavlja da je problematična i s političkog stajališta. Autori kroz usta svog “protagonista” iznose prilično neuvjerljivu tvrdnju da su “radi zaštite američkog načina života” sva sredstva dozvoljena te da se “terorizam može uništiti jedino još brutalnijim aktima terorizma”. Samo tri mjeseca nakon premijere dogodilo se nešto zbog čega će ove tvrdnje, a možda čak i sam film, ostavljati prilično gorak okus u ustima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (Olsen) i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Čuvar zakona (2011)

Brendan Gleeson at the 2005 San Sebastian Inte...
Brendan Gleeson (izvor: Wikimedia Commons)

ČUVAR ZAKONA
(THE GUARD)
uloge: Brendan Gleeson, Don Cheadle, Katarina Čas, Liam Cunnigham, Fionnula Flanagan
scenarij: John Michael McDonagh
režija: John Michael McDonagh
proizvodnja: Reprisal Films, Irska/UK, 2011.
trajanje:  95'

Globalna kriza je uzdrmala i mnogo veće “igrače”, pa je bilo jasno da će stradati i mala Irska, koja se od “keltskog tigra” pretvorila u PIIGS-ovsku krepanu mačku odakle mlado stanovništvo bježi kako nije bježalo od vremena Krumpirske gladi. Srećom, Smaragdni otok se još uvijek može pohvaliti velikim brojem talenata koji su ga, između ostalog, učinili filmskom velesilom, iako se taj status još uvijek više odražava kroz koprodukcije i legije irskih glumaca u prestižnim holivudskim i britanskim ostvarenjima. Samih irskih filmova je, pak, relativno malo, pa bi dolazak jednog od njih – crne komedije Čuvar zakona – u hrvatska kina trebao privući određenu pažnju.

Originalni naslov predstavlja igru riječi, temeljenu na izrazu “Garda” koji u Irskoj označava tamošnju policiju. Toj organizaciji pripada i protagonist Gerry Boyle (Gleeson) sredovječni narednik zadužen za čuvanje reda i zakona u zabačenom gradiću na obali Atlantika. Posao ne izaziva velika uzbuđenja, što Boyleu sasvim odgovara, s obzirom da on sam ima prilično ležeran stav prema zakonu, odnosno prakticira životni stil s mnogo alkohola, droge i prostitutki. Idilu, pak, prekine dolazak novog partnera Aidana McBridea (Keenan), koji isto tako koincidira s bizarnim umorstvom koje je Boyle prisiljen istraživati. Uskoro se ispostavi da to ima veze s bandom međunarodnih narko-krijumčara čije je hvatanje cilj crnog agenta FBI Wendella Everetta (Cheadle).

Ako se nekome od gledatelja prezime scenarista i režisera Johna Michaela McDonagha učini poznatim, za to postoje najmanje dva razloga. Prvi je u njegovom radu na scenariju za australski film Ned Kelly s Heathom Ledgerom u glavnoj ulozi. Drugi je u tome što mu je brat Martin McDonagh, koji se smatra jednim od najvećih živućih irskih dramatičara, isto tako poznat i po hvaljenom crnohumornom filmu Kriminalci na godišnjem. U potonjem je jednu od glavnih uloga igrao Brendan Gleeson, jedan od danas najuglednijih irskih glumaca i najprepoznatljivijih karakternih glumaca na svijetu.

Gleeson, kome je ova niskobudžetna produkcija predstavljala jednu od rijetkih prilika da tumači glavnu ulogu, posla se prihvatio s priličnim entuzijazmom. Rezultati se vide i u tome što gledatelji brzo stječu simpatije za lik čije ponašanje predstavlja antitezu svega što bi trebao biti standard policajca u jednoj “urednoj” europskoj državi, a čiji bi “politički nekorektni” vokabular u stvarnom životu izazvao lavinu priopćenja i prosvjeda udruga za građanska prava. Gleeson je svojom izvedbom glatko zasjenio ostatak glumačke ekipe, uključujući i uvijek pouzdanog Dona Cheadlea, inače izvršnog producenta, kao i slovensku glumicu Katarinu Čas.

Ono što najviše impresionira kod Čuvara zakona je, međutim, McDonaghov scenarij koji je priliku za takvo razmahivanje Gleesonovog talenta ugurao u scenaristički okvir zapleta koji se doslovno topi u klišejima policijskog žanra. McDonagh također uspješno balansira između humora i crnila, tako da Čuvar zakona ne izgleda kao kopija Eksplozivnih murjaka. Razlog je možda u tome što se parodiraju ne samo holivudske konvencije, nego i njihov “post-moderni” tretman, uključujući tarantinovske gangstere kojima omiljeni način kraćenja slobodnog vremena predstavljaju međusobne filozofske rasprave.

McDonagh se, pak, kao režiser manje spretan nego ispred kamere, pa se to, između ostalog, odražava i u tome da su mu daleko efektnije scene u interijerima nego u eksterijerima. Neke od njih, uključujući podzaplet s junakovom majkom (koju tumači ugledna irska glumica Fionnula Flanagan), bespotrebno produžuju minutažu. Čuvar zakona je usprkos tome izuzetno zabavno i kvalitetno ostvarenje, koji i našim filmašima može poručiti kako male kinematografije i niski budžeti mogu raditi velike stvari.

OCJENA: 7/10