RECENZIJA: Batman protiv Supermana: Zora pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016)

DC Comics danas dosta podsjeća na carsku Njemačku početkom 20. stoljeća. Isto ionako kao što su tada njemačka brodogradilišta štancala sve veće, sve bolje naoružane i sve oklopljenije bojne brodove kako bi projicirala moć najveće kontinentalne sile na svjetskim oceanima, tako sada DC Comics nastoji preko sve spektakularnijih filmova o herojima projicirati svoj status stripovske velesile na Hollywood. I isto onako kao što je Njemačku u tim naporima frustrirala činjenica da je Britanija, zahvaljujući prednosti stečenoj nekoliko stoljeća prije, ipak zadržavala status neupitnog mornaričkog hegemona, tako danas DC-jevce frustrira činjenica da je njihov glavni konkurent Marvel Comics takve filmove počeo raditi daleko prije i daleko uspješnije, odnosno kroz sustav crossoverima povezanih fiktivnih univerzuma i franšiza sebi napravio vlastitu tiskaru novca. DC Comics je nešto slično pokušao raditi tek u posljednje vrijeme na temelju novopokrenute franšize o Batmanu, ali rezultati se tek trebaju vidjeti, a što se kritičara tiče, još dugo će biti u inferiornom položaju u odnosu na Marvel. Barem se takav dojam stječe nakon “toplog zeca” kroz koji je propušten Batman protiv Supermana, prvi veći filmski crossover, zamišljen kao svojevrsna podloga za vlastiti filmski univerzum.

Film iza koga stoji Zack Snyder predstavlja istovremeno i drugi nastavak sage o Supermanu, koju je Snyder bio započeo sa Čovjekom od čelika, ali i novi reboot inače uspješne i hvaljene sage o Batmanu. Vigilantističkog čovjeka-šišmiša ovaj put tumači Ben Affleck, a radnja pokušava na samom početku objasniti zašto se on, iako formalno predstavlja pozitivca, mora zakačiti s kriptonskim borcem za istinu, pravdu i američki način života (koga ponovno tumači Cavill). Film započinje scenom spektakularnog sukoba sa kojim je Čovjek od čelika završio i u kome je Superman na ulicama Metropolisa porazio zlog generala Zoda; perspektiva je ovaj put drukčija, odnosno prikazuje se masovno razaranje koje je izazvalo gomilu žrtava, uključujući i zaposlenike kompanije Brucea Waynea. Tajkun zbog toga postaje uvjeren da je kriptonski dobročinitelj sa svojim nadljudskim sposobnostima predstavlja preveliku prijetnju za sigurnost čovječanstva. Istovremeno novinar Clark Kent alias Superman istražujući vigilantističke aktivnosti u Gotham Cityju postaje uvjeren da je riječ o bezobzirnom sociopatu koji krši ljudska prava. Neumitni sukob, pak, potpiruje i ekscentrični tajkun Lex Luthor (Eisenberg) koji se dočepao kriptonita, jedine stvari koja može likvidirati inače neuništivog Supermana, te koji je, pak, nastoji koristiti u vlastite destruktivne svrhe.

Neprijateljstvo kritičara prema Zori pravednika (koje će postati još veće nakon što je publika opet na spektakularna ignorirala njihovo mišljenje te, barem u prvom tjednu, producentima omogućila rasturanje kino-blagajni) se može manje objasniti kvalitetom samog filma, a više time da se već na samom početku znalo da će novi film predstavljati ne baš previše originalnu verziju nečega što je netko ranije napravio, nego će i u konceptualnom smislu predstavljati lošu ideju. Tako se Christopher Nolan kao tvorac donedavne trilogije u Batmanu može naći među imenima na odjavnoj špici, ali je svima jasno kako je on jednostavno bolji za taj posao od Snydera, koji je svoja ograničenja već bio iskazao nekoliko godina prije. Isto tako je svima jasno da Ben Affleck, kome scenariji i režija idu bolje od glume, jednostavno mora biti lošiji Batman od Christiana Balea. I, konačno, tu je sam naslov filma koji sugerira borbu između božanskim moćima obdarenog stvorenja i sredovječnog tipa s par cool gadgeta, a koju ravnopravnom može učiniti samo jedna stvar čije će ime pogoditi čak i oni koji su pročitali malo stripova u životu. A, naravno, ishod te iste borbe, ma kako spektakularna i cool bila, je unaprijed predodređen potrebom za novim nastavcima, odnosno svima je jasno da će prije nego što dokrajče jedan drugog, Batman i Superman doći do zaključka da im je obostranom interesu zakopati ratne sjekire.

Dakle, unaprijed je bilo jasno što će se u filmu dogoditi, a to uključuje i “šokantan” obrat u završnici filma koji, naravno neće predstavljati iznenađenje za poznavatelje stripovske sage o Supermanu, i koji će, naravno, biti kompromitiran cliffhangerom i nužnošću nastavka. Ostaje pitanje kako će to sve Snyder napraviti. Za razliku od Čovjeka od čelika, koji je ionako bio mračan, Snyder koristi Batmana kao izgovor da novi film učini još mračnijim i neugodnijim, trpajući tu niz potpuno konfuznih scena (poput Batmanove vizije budućeg apokaliptičkog sukoba sa Supermanovim sljedbenicima). Tu i tamo se nađe mjesta za pokoje ozbiljno pitanje i poneku pametnu riječ o tome treba li čovječanstvo vjerovati ljudima s apsolutnom moći, čak i kada su im namjere najplemenitije, odnosno kako bi javnost reagirala na superheroje u stvarnom životu. Snyder je, međutim, sve to već bio apsorbirao prije dosta godina u Čuvarima koji, iako inferiorni u odnosu na kultni predložak Alana Moorea, u usporedbi s ovim filmom izgledaju kao remek-djelo. Ono što je preostalo u ovom filmu je uobičajena orgija CGI-destrukcije i nasilja sa cenzorskim rejtingom PG-13, uključujući predvidljivi obračun sa digitalnim superčudovištem koji se, dakako, odigrava usred noći na izoliranom mjestu. Izraelska manekenka Gil Gadot kao Wonder Woman i njena deus ex machina pojava na samom kraju filma su tu manje kao fan service za muške gledatelje, a više izraz nedostatka bilo kakve kreativne energije kod Snydera. Možda sljedeći filmovi budu bolji i možda DC Comics malo više počne brinuti o kvaliteti nasuprot kvantitete. Ali, dok se to ne dogodi, može se reći da je onima koji traže nešto malo više od superherojskog filma u Zori pravednika smrklo.

BATMAN V. SUPERMAN: ZORA PRAVEDNIKA

(BATMAN V. SUPERMAN: DAWN OF JUSTICE)

glasovi: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Jesse Eisenberg, Diane Lane, Laurence Fishburne, Jeremy Irons, Holly Hunter, Gal Gadot

scenarij: Chris Terio & David S. Goyer

režija: Zack Snyder

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 151 min.

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Staklena kuća (The Glass House, 2001)

uloge: Leelee Sobieski, Stellan Skarsgard, Diane Lane, Trevor Morgan, Bruce
Dern,
Kathy Baker, Chris Noth, Michael O'Keefe, Rita Wilson
glazba: Christopher Young
scenarij: Wesley Strick
režija: Daniel Sackheim
proizvodnja: Columbia, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 106 '

Rijetko koji film predstavlja tako dobru ilustraciju fraze “holivudska konfekcija” kao Staklena kuća. Ovaj je triler dobro odglumljen, solidno režiran, diči se efektnom scenografijom, glazbom i ugođajem, ali nešto tu ipak nedostaje. Razlog je, dakako, u zapletu koji reciklira motive iz sijaset holivudskih filmova iz 90-tih godina. Glavna junakinja, 16-godišnja Ruby Baker (Sobieski) je nakon iznenadne smrti roditelja zajedno s 10-godišnjim bratom Rhettom (Morgan) oporukom prepuštena na skrb uglednog i imućnog bračnog para Terryja (Skarsgard) i dr. Erin Glass (Lane). Glassovi, koji su bili najbolji prijatelji Bakerovih, čine se dobrim izborom jer će djeca živjeti u luksuznoj kući na Malibuu. No, kao i cijelom nizu slićnih trilera, onaj tko je na prvi pogled ljubazan u stvari krije neku strašnu tajnu i pod pravim okolnostima će se pretvoriti u homicidalnog manijaka. Tako će Ruby otkriti da Terry i Erin i nisu tako savršeni kao što se cine, ali prije nego što o tome uspije obavijestiti rodbinu i vlasti, njen i život njenog brata će biti u opasnosti. Usprkos grcanja u klišejima i usprkos maksimalne predvidljivosti, Staklena kuća je gledljiv film, prije svega zahvaljujući izvrsnoj glumi mlade Sobieski (Oči širom zatvorene), Šveđanina Skarsgarda (Lomeći valove) i nekoliko sjajnih karakternih glumaca (Dern, Baker). Čak se i elizabetanska i ne baš previše uvjerljiva završnica na prvi pogled čini  inventivnom, ali onda nam scenarist Strick i režiser Sackheim serviraju uobičajeno klišejizirano trilersko finale koje smo vidjeli već tisuću puta i zbog kojeg Staklenu kuću ne treba pogledati nitko tko to bas ne mora.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Trumbo (2015)

TRUMBO
uloge: Bryan Cranston, Diane Lane, Louis C.K., Elle Fanning, John Goodman, Michael Stuhlbarg, Helen Mirren
scenarij: John McNamara
režija: Jay Roach
proizvodnja: Bleecker Street SAD, 2015.
trajanje: 124 min.

Pokušati ostvariti karijeru kao scenarist u Hollywoodu znači pomiriti se s položajem na dnu hranidbenog lanca američke filmske industrije, odnosno time da vlastito djelo u većini slučajeva glumački ego, režiserska kreativnost, producentska pohlepa i cenzorsko licemjerje mijenjaju do neprepoznatljivosti. Da bi netko kao scenarist stekao bogatstvo i slavu, potrebna je, stoga, izuzetna količina talenta i sreće. Stvari postaju još teže kada bi na netko temeljem scenarističke karijere trebao postati predmetom biografskog filma. S obzirom da je pisanje krajnje ne-filmična, a samim time i neatraktivna, djelatnost, scenaristi dostojni filmske inkarnacije su ličnosti koji se moraju dodatno isticati “zanimljivom” biografijom. I to “zanimljivom” u istom onom smislu kojom Kinezi šalju kletve “Dabogda živio u zanimljivim vremenima”. Jedno do takvih “zanimljivih” razdoblja u Hollywoodu je bila druga polovica 1940-ih kada je američka filmska industrija postala predmetom jedne od najmračnijih i najkontroverznijih epizoda povijesti SAD. Jedna od ličnosti koja je upravo zahvaljujući njoj došla na naslovnice bio je scenarist Dalton Trumbo, o kome je 2015. godine snimljen biografski film u režiji Jaya Roacha.

Na samom početku Dalton Trumbo (Cranston) uživa ugled kao jedan od najtalentiranijih hollywoodskih scenarista, čiji su tekstovi postali podlogom za brojne hitove i klasična ostvarenja, donijevši mu poštovanje brojnih glumaca, režisera, ali i studijskih mogula. Pri tome problem nije predstavljalo to što je Trumbo bio samodeklarirani član Komunističke partije Sjedinjenih Država i otvoreno promovirao socijalizam usprkos uživanja u novčanim blagodatima kapitalizma koja su stvorila više nego lagodan život za njega i njegovu obitelj. Međutim, nakon što je izbio Hladni rat, na američke komuniste se počinje gledati kao na sovjetsku petu kolonu koju treba ukloniti, a taj stav počinju dijeliti i brojne hollywoodske ličnosti desničarske orijentacije, a među kojima se posebno ističe utjecajna trač-kolumnistica Hedda Hopper (Mirren). Uslijed njene kampanje je Trumbo zajedno sa nekoliko svojih kolega pozvan svjedočiti o svojim komunističkim aktivnostima pred Kongresom. Tamo, inzistirajući na ustavnim načelima o slobodi mišljenja, odbija suradnju i za svoj principijelni stav bude osuđen na zatvorsku kaznu. Dodatni, i daleko veći problem za Trumba i njegove drugove je taj što su ga hollywoodski studiji kao komunista stavili na novostvorenu crnu listu te im je zapriječen rad. Trumbo je nakon puštanja na slobodu prisiljen zarađivati za život pišući scenarije za niskobudžetne trash-filmove pod pseudonimom. Usprkos toga, neki od njegovih tekstova pronalaze put do velikih studija te će tako čak dvaput osvojiti “Oscare” pod lažnim imenom.

Trumbo na prvi pogled izgleda kao tipični “dajte mi Oscar” film. S jedne strane nastavlja trend evociranja “zlatne” hollywoodske prošlosti kojom se eksploatira nostalgija gerontokratskih glasača losanđeleske Akademije, a s druge strane se kroz medij biografskog filma gotovo u potpunosti temelji na pojedinačnoj glumačkoj izvedbi. Trumbo u tome, međutim, ne može biti uspješan kao drugi primjeri istog žanra. Prije svega, “zlatno” razdoblje o kome se govori je zapravo bilo prilično mračna epizoda na koju se Hollywood nije imao razloga osvrtati s nekim velikim ponosom. Podsjećanje na priču o hollywoodskoj crnoj listi bi tako bilo podsjećanje da je američka filmska industrija bila velikim dijelom sastavljena od pobornika (barem donedavno) potpuno odbačene i u “pristojnom društvu” neprihvatljive totalitarne ideologije, odnosno da su nekada veliki zagovornici slobode govora i drugih uzvišenih liberalnih vrijednosti bili spremni radi straha, konformizma, pohlepe ili čiste zlobe pristati na progon temeljen na drukčijem mišljenju odnosno licemjerno se odreći prijatelja i kolega koji su im bili donosili slavu i bogatstvo. Drugi razlog zbog čega Trumbo ne funkcionira kao “oskarovski” film je i u nastupu Bryana Cranstona, jednog od najvećih karakternih glumaca današnjeg Hollywooda, ali čije nastojanje da oživotvori živopisni lik Daltona Trumba jednostavno blijedi nakon neumitnih usporedbi s Walterom Whiteom, protagonistom Breaking Bada. Tako mnogo bolji dojam odaje Elle Fanning u inače nezahvalnoj ulozi Trumbove buntovne kćeri-tinejdžerice kroz čiju se sudbinu nastoje ilustrirati žrtve koje je Trumbovo principijelno inzistiranje na vlastitim stavovima izazvalo kod njegove obitelji.

Režiser Jay Roach, otprije poznat po seriji komedija o Austinu Powersu, je u posljednje vrijeme izgradio reputaciju na političkim dokudramama kao što su Recount i Game Changer. I Trumbo, mada radnjom smješten u relativno daleku prošlost, također ima određenu političku komponentu i odaje ljevičarsku orijentaciju, odnosno da su simpatije na strani Trumba, a da je glavna negativka Hedda Hopper. Roach se dobro snašao sa relativno niskim budžetom, te dobro rekonstruirao nekadašnji hollywoodski glamour, ali i povijest kombinirajući igrane scene sa dokumentarnim scenama iz nekadašnjih crno-bijelih žurnala.

Glavni i ironični nedostatak Trumba je upravo u onome što je bio najveći adut njegovog protagonista – scenariju. Ono što je napisao John McNamara, najblaže rečeno, ne može držati svijeću klasicima koje je bio napisao naslovni protagonist. Svijet koji opisuje film je od današnje publike udaljen barem pola stoljeća, te se trebalo daleko više truda uložiti da ga se barem malo približi. Osim par rečenica u uvodnim titlovima, nije se pokušalo dati nikakvo objašnjenje zbog čega su Trumbo, a i mnogi tadašnji američki intelektualci i umjetnici, prihvatili komunizam, a još manje se pokušava dati objašnjenje zbog čega su makartistički progoni nakon nekog vremena odjednom postali “out”, a Trumbo od nedodirljive “ne-osobe” ponovno došla na tron najuglednijeg hollywoodskog scenarista. Dijelom se to može objasniti autohagiografskim pristupom tako karakterističnim za Hollywood, pa se tako za početak progona gotovo isključiva krivica svaljuje na Hopper (koju u Hollywoodu ionako iz razumljivih razloga nisu previše voljeli), a potpuno odrješuju moguli koji su za progone imali daleko više financijskih i drugih interesa, s obzirom da je eliminacija dotada etabliranih ljevičara značila dolazak novih, poslušnijih i jeftinijih kadrova i daleko manje problema sa sindikatima. Možda najintrigantniji motiv scenarija – suradnja protivnika kapitalizma sa vulgarnim i pohlepnim samodeklariranim proizvođačem celuloidnog dreka (koga tumači uvijek poizdani John Goodman) – nije iskorištena.

To, dakako, ne znači da nema publike koja u Trumbu neće moći uživati ili barem cijeniti neke od njegovih elemenata. Roacheovo ostvarenje će prije svega zadovoljiti tvrdokornije filmofile, prvenstveno one koje zanima “dobri stari” Hollywood, pri čemu je odana počast ili korištene reference na brojna klasična ostvarenja ili se kao likovi pojavljuju neka od najvećih imena zlatnog doba američkog filma. Pri tome je zanimljivo vidjeti kako se Roach prilikom castinga nije previše vodio računa o fizičkoj sličnošću (s izuzetkom novozelandskog glumca Deana O’Gormana koji gotovo savršeno “skida” Kirka Douglasa u Spartaku), pa tako treba nešto vremena da bi se shvatilo kako Michael Stuhlbarg tumači lik Edwarda G. Robinsona. S druge strane je David James Elliott (poznat kao Harmon Rabb u popularnoj TV-seriji JAG) gotovo u potpunosti promašen u ulozi Johna Waynea. Pred sam kraj filma se zanimljivim čini nastup njemačkog glumca Christiana Berkela, specijalista za uloge nacista, koji tumači austrijskog režisera Otta Premingera koji se često navodi kao jedna od ličnosti najzaslužnijih za slom crne liste. Preminger je, međutim, isto tako poznat i po tome što je nekako u isto vrijeme uspješno potkopao jednako tako zloglasni cenzorski Haysov kodeks, te se postavlja pitanje ne bi li on, isto kao i Dalton Trumbo, zaslužio film, možda upravo s Berkelom u glavnoj ulozi.

Trumbo postaje još veće razočarenje kada ga se usporedi s istoimenim igrano-dokumentarnim filmom snimljenim osam godina ranije, a koji je Trumbov sin Christopher režirao po vlastitoj drami. U njoj je priča o živopisnom scenaristu i njegovim nevoljama ispričana kroz njegova pisma, na možda manje atraktivan, ali daleko intimniji i autentičniji način. Taj film nije dobio “Oscare”, kao što ih vjerojatno neće dobiti ni ovaj Trumbo. Međutim, onaj najvažniji Trumbo – Dalton – je na kraju priče ipak dobio “Oscare” koje zaslužuje.

OCJENA: 5/10