Oznaka: Denzel Washington

RECENZIJA: Sedmorica veličanstvenih (The Magnificent Seven, 2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada su u pitanju suvremeni hollywoodski remakeovi, vestern se kao žanr pokazao nešto otpornijim na bolesti koje se obično vezuju uz taj trend. To se može objasniti time da zbog svoje prirode daje nešto manje povoda za iživljavanje CGI-efektima, odnosno tjera filmaše da se malo više usredotoče na zaplet i likove.  Vestern također nije previše dobra podloga ni za “političko korektna” ostvarenja koja bi nastojala ispraviti krive Drine američke povijesti, a taj je zadatak, uostalom, još 1970-ih ispunio revizionistički vestern. Suvremeni vesterni su, dakle, onakva vrst hollywoodskih filmova gdje se najmanje otkriva topla voda, odnosno publika ima razloga vjerovati da će joj se na ekranu dostaviti ono što uistinu očekuje. To važi čak i za remake filma koji se često naziva najpoznatijim remakeom svih vremena – klasičnog vesterna Sedmorica veličanstvenih 1960. godine, koji je, pak, svoj temelj pronašao u Kurosawinom remek-djelu Sedam samuraja iz daleke 1954. godine. Film Johna Sturgesa, koji se ističe glazbenom temom Elmera Bernsteina, jednom od naprepoznatljivijih u povijesti vestern-žanra (i svojedobno “posuđenom” za špicu TV-serije Smogovci), bio je u međuvremenu predmetom još nekoliko nastavaka, te službenih i neslužbenih remakeova (uključujući TV-seriju 1990-ih). Sedmorica veličanstvenih koju je 2016. godine režirao Antoine Fuqua predstavlja njegov “pravi” remake u obliku cjelovečernjeg filma.

Radnja počinje 1879. godine u Rose Creeku, mirnom i pitomom kalifornijskom gradiću čiji su žitelji imali nesreću da se u neposrednoj blizini pronađu naslage zlata oko kojih će beskrupulozni poduzetnik Bartholomew Bogue (Saarsgard) sagraditi rudnik. Nakon što je zaključio da mu gradić predstavlja smetnju, odlučuje ga ukloniti tako što zapali crkvu i ubije nekoliko njegovih žitelja, a potom njihovim preživjelim sugrađanima ponudi da se za “pristojnu” svotu isele. S obzirom da su, po vlastitim riječima, “farmeri, a ne vojnici”,  a Bogue slabašne vlasti drže u svom džepu, čini se da nemaju izbora, sve dok mlada udovica Emma Cullen (Bennett) ne ponudi alternativu u obliku angažmana nekoliko profesionalnih revolveraša koji bi ih trebali zaštititi ili im barem pružiti kakve-takve šanse u oružanom obračunu. Ona pronalazi lovca na ucjene Sama Chisolma (Washington) koji je pristaje pomoći te okuplja tim koji čine prilično različite, ali živopisne ličnosti kojima je zajedničko to da su vrhunski znalci u korištenju raznih vrsta smrtonosnog oružja.

Mnogima koji su postavljali pitanje da li je još jedan remake Sedam veličanstvenih/samuraja uistinu potreban će utjehu pružiti to da je takav remake barem napravljen solidno. Režija je povjerena Antoineu Fuqui, režiseru čiji raniji opus – prije svega Suze boga sunca i Kralj Arthur – sugeriraju sklonost zapletima o usamljenim borcima koji raznorazni zlosretni živalj spašavaju  od brojčano nadmoćnog ološa. Fuqua je, a što je još važnije, režiser koji se smatra tipičnim hollywoodskim zanatlijom, odnosno iza kamere vjerno prati scenarij i ne otkriva autorsku toplu vodu. Za ovakav remake to nije bilo potrebno, a srećom, ni scenarij, iza koga stoji i Nic Pizzolato, autor zlosretnog Pravog detektiva, također ne uvodi previše intervencija. Jedini ustupak suvremenim političkim sentimentima jest taj da se radnja premjestila iz Meksika u Kaliforniju, pa tako glavni negativac umjesto meksičkog bandita postaje domaći bijeli kapitalist, koji u filmu čak i eksplicitno slavi  kapitalizam. Fuqua i ekipa, međutim, nisu previše zagazili u te vode, pa, iako je moćna sedmorka po pitanju rase i etničkog podrijetla raznovrsnija – vodi ih crnac, a tu su se našli i Meksikanac, Indijanac i Azijat – zaplet i replike gotovo u potpunosti ignoriraju tu činjenicu, a što se može opravdati i time da je živalj na Divljem zapadu po pitanju rasne tolerancije bio mnogo pragmatičniji nego njegovi civilizirani potomci, odnosno institucionalno segregirana publika u 20. stoljeću. U filmu se mnogo eksplicitnije koriste kršćanski motivi, a to možda i ne bi iznenadilo, s obzirom da je glavna zvijezda Denzel Washington jedan od rijetkih gorljivih kršćana u današnjem Hollywoodu te da je na setu imao običaj svako snimanje počinjati molitvom.

Ciljanoj publici, prije svega onima koji žele solidnu hollywoodsku zabavu, takvi detalji vjerojatno previše neće upasti u oči. Što je prije svega Fuquina zasluga, jer on priču i zaplet vodi izuzetno vješto, prije svega se brinući da gledateljima ni u jednom trenutku ne bude dosadno. Glavni likovi su opisani ekonomično – dovoljno da se istaknu i budu koliko-toliko prepoznatljivi te da se publika počne brinuti za njih, ali ne toliko da film čine dužim nego što jest. U tome nije bilo ujednačenosti – lik meksičkog odmetnika koji tumači Manuel Garcia-Rulfo je, recimo, manje upečatljiv od živopisnog trapera koji tumači za takve uloge uvijek raspoloženi Vincent D’onofrio. Scene borbi su, pak, prilično dobro napravljene, uključujući spektakularni završni obračun koji, međutim, još uvijek blijedi u usporedbi sa završnom bitkom u Kurosawinom originalu. Da je na kraju balade ipak riječ o hollywoodskom filmu možda najviše svjedoči ženski lik, koji tumači Haley Bennett, dosada relativno nepoznata glumica koju krasi prilična sličnost s Jennifer Lawrence, a koji se cijeli film pojavljuje s napadno dubokim dekolteom. Nova Sedmorica veličanstvenih nije film koji će ući u filmske antologije, a to je, s obzirom na letvicu koju su postavili njegovi prethodnici teško bilo i očekivati. S druge strane, znajući što Hollywood zna raditi sa svojim remakeovima, u velikoj mjeri predstavlja i ugodno iznenađenje.

SEDMORICA VELIČANSTVENIH
(THE MAGNIFICENT SEVEN)
uloge: Denzel Washington, Chris Pratt, Ethan Hawke, Vincent D’onofrio, Byung-hun Lee, Manuel Garcia-Rulfo, Martin Sensemeier, Haley Bennet, Peter Saarsgard
scenarij: Nic Pizzolato & Richard Wenk
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja:  Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 133 min.

OCJENA: 6/10

RETRO-RECENZIJA: Dan obuke (Training Day, 2001)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
uloge: Denzel Washington, Ethan Hawke, Scott Glen, Harris Yulin, Tom
 Berenger, Raymond J. Barry, Cliff Curtis, Eva Mendes, Rafael Cruz,
 Snoop Dog, Macy Gray, Dr. Dre, Charlotte Ayana, Samantha Becker,
 Nick Chindlund
 glazba: Mark Mancina
 scenarij: David Ayer
 režija: Antoine Fuqua
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 120'

Jake Hoyt (Hawke) je mladi i nadobudni losanđeleski policajac koji sanjari o karijeri detektiva i većoj placi kojom bi hranio svoju obitelj. Prilika za to mu se otvara nakon što se za njega odjednom zainteresirao Alonzo Harris (Washington), legendarni detektiv odjela za narkotike, i uzeo ga u obzir za člana njegove superelitne jedinice agenata- provokatora. No, prije nego što Jake dobije to prestižno mjesto, Alonzo će ga jedan dan provesti ulicama ne bi li se upoznao s njegovim sposobnostima i usput mu pokazao što ga sve ceka na poslu. Odnosno, barem takav dojam Jake ima sve do trenutka kada mu postane jasno da Alonzove metode borbe protiv kriminala krše nešto malo više od pravilnika s policijske akademije te čak skreću na onu stranu zakona. No, na zgražanje idealističkog Jakea Alonzo reagira pragmatičkim rezoniranjem prema kojemu agent-provokator ne može preživjeti na ulicama, odnosno dobro obaviti svoj posao, ukoliko svojim postupcima ne zasluži povjerenje kriminalnog polusvijeta. Jake do posljednjeg trenutka želi vjerovati kako je u pitanju samo test, ali će, prije nego što dan završi, shvatiti da je Alonzo zaglibio tako duboko da Jakeu više u pitanju neće biti samo karijera, nego i život.

Dan obuke je triler koji u povijest nije ušao samo po tome sto je poslužio da Akademija ispravi dugogodišnju nepravdu i Denzelu Washingtonu udijeli odavno zasluženi “Oscar”. Taj je film bio prvi veliki holivudski projekt koji je u američka kina nakon napada na New York donio nešto ozbiljnije teme i depresivniji ugođaj (pogotovo s obzirom da tretira korupciju u policiji, instituciji koja je nakon proslogodišnje tragedije u svijesti prosječnog Amerikanaca dobila gotovo svetački status). Takodjer će Dan obuke u povijest ući i zbog toga što je jedan od prvih holivudskih projekata koji je nakon dugo godina razbio “politički korektne” stereotipe i glavnom negativcu stavio crnu boju koze. No, najvažnija stvar u Danu obuke jest u tome da je riječ o više nego profesionalno urađenom filmu.

Za to najveće zasluge ima Antoine Fuqua (Elitne ubojice), crni filmaš koji se sve donedavno smatrao tipičnim videospotaškim plaćenikom. Zahvaljujući svojom dobrom poznavanju crnačkih geta (gdje se odvija veći dio radnje), kao i velikoj želji da se razbiju stereotipovi, Fuqua je film snimio s manje vizualne “kulerštine”, a više discipline, te se umjesto akcije više orijentirao na likove i njihove dileme. Fuqua je imao sreće da za scenarij dobije djelo Davida Ayera (Brzi i žestoki), čovjeka koji je odrastao u Rampartu, problematičnoj četvrti Los Angelesa, te je u film unio ne samo dosta autentičnog ugođaja, nego cijelu priču postavio prilično inteligentno, ne nastojeći gledateljima dati crno-bijelu karakterizaciju i “politički korektne” propovijedi, nego čak i negativce pokazati kao višeslojne likove sa složenim motivacijama. Tako čak i policajci koji su do srži ogrezli u korupciju nastoje opravdati svoje postupke nastojanjem da se “na ljutu ranu stavi ljuta trava”, lokalni gangsteri su prikazani kao osobe koje imaju neki svoj kodeks časti, a film također sugerira da je i Alonzo jednom davno bio mlad, neiskusan idealist poput Jakea.

U tome su Ayer i Fuqua imali više nego uspješnu podrsku od strane Washingtona koji je odigrao ulogu svog života, očigledno se sjajno zabavljujući u ulozi koja ga je odvela daleko od stereotipnih likova anđeoskih pozitivaca koje je morao tumačiti posljednjih par desetljeća. Washington je u ovaj posao uložio dosta energije i njegov je Alonzo višeslojan lik, koji je ne samo sposoban samo zavesti Jakea vještim opravdavanjima svojih postupaka i apeliranjem na njegove skrivene motive, nego i kod mnogih gledatelja do posljednjeg trenutka ostaviti tračak nade da je ipak riječ o pozitivcu. Ethan Hawke (Prije svitanja, Hamlet), iako predstavlja vrlo dobar izbor za lik Jakea, usprkos sveg svojeg talenta, jednostavno je morao ostati u sjeni veličanstvene Washingtonove uloge, dijelom i zato što je njegov lik, kao moralna vertikala s kojom su se gledatelji morali identificirati, manje složen. Washingtonu i Alonzu društvo pravi prilicno velika, ali dojmljiva glumačka ekipa gdje veteranima kao što su Glen, Yullin, Barry i Berenger društvo prave glazbenici poput Snoop Doga, Dr. Drea i Macy Gray. Na žalost, dojam o filmu je, kao i obično, pokvaren završnicom gdje je ne baš uvjerljivi stjecaj deus ex machina okolnosti poslužio da se gledateljima servira obavezni hepiend, koji nije u skladu s prilično mračnim i depresivnim tonom ostatkom filma. No, usprkos ovog ustupka holivudskim konvencijama, Fuqua se može pohvaliti da je napravio jedan od boljih holivudskih proizvoda s početka ovog milenija.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Nezaboravni klub (Remember the Titans, 2000)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Denzel Washington, Will Patton, Wood Harris, Ryan Hurst, Donald
Adeosun Faison, Craig Kirkwood, Ethan Suplee, Kip Pardue, Hayden
Panettiere
scenografija: Deborah Evans
kostimografija: Judy L. Ruskin
fotografija: Philippe Rousselot
montaza: Michael Tronick
glazba: Trevor Rabin
scenarij: Gregory Allen Howard
režija: Boaz Yakin
proizvodnja: Walt Disney, SAD, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 114'

Godine 1971. u gradu Alexandriji u Virginiji kipti rasni sukob između bjelačke i crnačke zajednice, koji je upravo eskalirao nakon odluke Vrhovnog suda prema kojemu se moraju integrirati sve dotada rasno razdvojene škole. Da bi smirili crnačku zajednicu lokalni političari prestižno mjesto trenera football tima u lokalnoj srednjoj školi “T.C. Williams” daju Hermanu Booneu (Washington), crnom stručnjaku iz Sjeverne Karoline. Booneov dolazak je težak udarac ne samo za popularnog trenera Billa Yoasta (Patton) koji je zbog toga dobio otkaz, nego i za članove tima koji prijete da će se rađe ispisati iz škole nego dozvoliti da ih trenira crnac. Svjestan da bi mladići mogli izgubiti priliku za fakultetske stipendije Yoast ih spriječi tako što proguta svoj ponos i pristane na Booneovu ponudu da bude njegov pomoćnik. Njih dvojica započinju pripreme za sezonu tako što tim odvedu na pripreme gdje će morati prebroditi ne samo svoje profesionalne razlike nego i predrasude i nepovjerenje koje vlada između bijelih i crnih članova tima. No, svemu usprkos, nakon što pripreme završe i započne školska godina, “Titani” su u potpunosti integrirani tim koji započinje seriju nevjerojatnih pobjeda u državnom prvenstvu. S vremenom rasno zavađeni grad počinje na “Titane” gledati s ponosom i njihov nezadrživi pohod prema tituli prvaka počinje ujedinjavati dotada zakrvljene zajednice. Ali, trenutak prije najvećeg trijumfa “Titane” će zadesiti neočekivana tragedija koja će njihov duh staviti na najveću moguću kušnju.

Nezaboravni klub (jos jedan prevodilački biser hrvatskih producenata, s obzirom da su “Titani” srednjoškolska momčad, a ne sportski klub) predstavlja pokušaj megauspješnog holivudskog producenta Jerryja Bruckheimera da poboljša svoju reputaciju izgrađenu na uglavnom uspješnim, ali sadržajno praznim komercijalnim superhitovima (Hrid, Armageddon). Ova kombinacija sportskog filma i pseudoangažirane “politički korektne” drame, koja je k tome temeljena na istinitim događajima, bila je idealna prilika da Bruckheimmer sebe pokaže kao producenta kojeg ne zanima isključivo iskamčivanje novaca od milijunskih masa dovoljno naivnih da podlegnu njegovoj propagandnoj kampanji. U tome je barem djelomično uspio, s obzirom da je Nezaboravni klub prošle godine dobio pohvalne rijeci od Clintona i ostatka američkog političkog establishmenta. Što se samog kvaliteta filma tiče, scenarij Gregoryja Allena Howarda se vjerno drži svih klišeja američkog sportskog filma – od raspodjele “dobrih” i “loših momaka” do točnog tempiranja humora i patetike. Režiser Boaz Yakin, koji je svojevremeno oduševio kritiku svojim prvijencem Fresh, previše se ne trudi izaći van formule, ali relativno solidno obavlja posao. Ipak, najdojmljiviji od svih su glumci, pogotovo Denzel Washington koji bi vrlo lako mogao postati ikona ovakve vrste filmova. Dosta su dobri i Will Patton kao njegov partner, te Ryan Hurst i Wood Harris kao tinejdžeri koji su prisiljeni prevladati svoje rasne predrasude. Ipak od svih je najugodnije iznenađenje mala Hayden Panettiere kao sportom opsjednuta Yoastova kćerkica. Sve u svemu, iako Nezaboravni klub predstavlja limunadu, riječ je o profesionalno napravljenoj limunadi koji će mnogim gledateljima uspjeti podići raspoloženje, pogotovo stoga što je riječ o istinitoj priči.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: 2 igrača (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
2 IGRAČA
(2 GUNS)
uloge: Denzel Washington, Mark Wahlberg, Paula Patton, Bill Paxton, Fred Ward, James Marsden, Edward James Olmos
scenarij: Blake Masters
režija: Baltasar Kormákur
proizvodnja: Universal/Tristar, SAD, 2013.
trajanje: 109 '

Glavne uloge su povjerene ne jednom, nego dvojici glumaca koji su pokazali kako mogu samom svojom pojavom učiniti hitovima filmove akcijskog žanra. Iza kamere stoji filmaš koji je sličnim žanrovskim ostvarenjima na sebe skrenuo u domovini prije nego što je bez problema prešao u Hollywood. Tema je aktualna, a mjesto radnje se pokazalo zahvalnim za bezbrojne filmaše tokom desetljeća. Što, onda, može krenuti krivo? Mnogo toga, ako je suditi po “2 igrača”, najnovijem hollywoodskoj akcijskoj komediji Islanđanina Baldasara Kormákura.

Film započinje kada dva  kriminalca – Robert Trench (Washington) i Michael Stigman (Wahlberg) – planiraju pljačku banke u malom američkom gradiću na granici s Meksikom. U njoj se nalazi novac meksičkog narko-bosa Papija Grecoa (Olmos) koga su obojica bez uspjeha pokušali nagovoriti da im se pridruži u krijumčarskoj operaciji. Kada se pljačka izvede, ispostavlja se da plijen daleko veći nego što su njih dvojica mogli očekivati. Ali, to, dakako, nije jedino iznenađenje koje čeka likove. Trench,  naime, nije kriminalac nego tajni agent DEA koji je kroz pljačku pokušao pronaći dokaze o Grecovim kriminalnim aktivnostima. Stigman je, pak, operativac američke mornaričke obavještajne službe koga su za pljačku angažirali njegovi pretpostavljeni kako bi pronašli sredstva za financiranje “crnih” operacija. Prije nego što Trench i Stigman ustanove prave identitete i motive svojih kolega postaju mete okrutnog CIA-nog glavešine Earla (Paxton) čiji je novac bio opljačkan u banci.

“2 igrača” na samom početku izgledaju vrlo dobro. Scene kojim se uspostavlja “buddy buddy” dinamika između Trenchovog i Stigmanovog lika ne izgledaju previše originalne, ali su zato dovoljno zabavne, a dijalozi, pogotovo kada njih dvojica sjede u zalogajnici i ležerno raspravljaju o svojim planovima, su prilično duhoviti. Gledatelje će odmah zaintrigirati pitanje kako će likovi reagirati na razotkrivanje međusobne prijevare, ali i kako će tokom radnje pokušati nadmudriti jedan drugog. Odgovor koji nudi scenarist Blake Masters, tvorac hvaljene kriminalističke TV-serije “Bratstvo”, međutim, nije zadovoljavajući. Spletke iza kojih stoje Trenchovi i Stigmanovi pretpostavljeni su jednostavno previše komplicirane, ili ih Masters ne zna pravilno izložiti u kratkom formatu cjelovečernjeg filma. To se možda najviše iskazuje kroz potrošenost i nedovoljnu oblikovanost određenih likova, najviše u slučaju admirala koga tumači Fred Ward. Neki likovi, pak, nisu uopće potrebni, poput Trenchove kolegice i djevojke koju tumači Paula Patton, i čija je jedina svrha bila u film ubaci obavezni ženski lik i pruži nešto dodatnog publiciteta sa scenom u kojoj se glumica – a što je za filmove ovakve vrste danas prilična rijetkost – pojavljuje u toplesu.

U “2 igrača” ne nedostaje akcijskih scena, ali one nisu naročito dojmljive, a u nekim slučajevima, kao na primjer u završnom obračunu, su prilično razočaravajuće. Neke od njih, pak, nisu ni naročito uvjerljive – poput one u kojoj se protagonisti na silu probijaju u mornaričku bazu, vjerojatno posljednje mjesto na svijetu gdje biste koristili takve metode, osim ako niste bombaš samoubojica. Mastersov scenarij, pak, humor uglavnom zadržava na verbalnoj razini, odnosno kroz sarkastične replike protagonista, a odlikuje ga prilično crnilo, odnosno scene rezanja glava, sakaćenja i jedna koja će izazvati zgražanje kod boraca za prava životinja.

Sve to, dakako, ne znači da su “2 igrača” ne zaslužuje preporuke. Razlog za to je raspoložena glumačka ekipa, a posebno epizodisti Olmosa i Paxtona, čiji su negativci jednako dojmljivi kao i protagonisti. S obzirom da “čistih” akcijada (u kojima se ne koristi CGI) baš i nema previše u današnjem Hollywoodu, i ovako problematična ostvarenja će poslužiti kao solidni nadomjestak.

OCJENA: 5/10