RETRO-RECENZIJA: Nezaboravni klub (Remember the Titans, 2000)

uloge: Denzel Washington, Will Patton, Wood Harris, Ryan Hurst, Donald
Adeosun Faison, Craig Kirkwood, Ethan Suplee, Kip Pardue, Hayden
Panettiere
scenografija: Deborah Evans
kostimografija: Judy L. Ruskin
fotografija: Philippe Rousselot
montaza: Michael Tronick
glazba: Trevor Rabin
scenarij: Gregory Allen Howard
režija: Boaz Yakin
proizvodnja: Walt Disney, SAD, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 114'

Godine 1971. u gradu Alexandriji u Virginiji kipti rasni sukob između bjelačke i crnačke zajednice, koji je upravo eskalirao nakon odluke Vrhovnog suda prema kojemu se moraju integrirati sve dotada rasno razdvojene škole. Da bi smirili crnačku zajednicu lokalni političari prestižno mjesto trenera football tima u lokalnoj srednjoj školi “T.C. Williams” daju Hermanu Booneu (Washington), crnom stručnjaku iz Sjeverne Karoline. Booneov dolazak je težak udarac ne samo za popularnog trenera Billa Yoasta (Patton) koji je zbog toga dobio otkaz, nego i za članove tima koji prijete da će se rađe ispisati iz škole nego dozvoliti da ih trenira crnac. Svjestan da bi mladići mogli izgubiti priliku za fakultetske stipendije Yoast ih spriječi tako što proguta svoj ponos i pristane na Booneovu ponudu da bude njegov pomoćnik. Njih dvojica započinju pripreme za sezonu tako što tim odvedu na pripreme gdje će morati prebroditi ne samo svoje profesionalne razlike nego i predrasude i nepovjerenje koje vlada između bijelih i crnih članova tima. No, svemu usprkos, nakon što pripreme završe i započne školska godina, “Titani” su u potpunosti integrirani tim koji započinje seriju nevjerojatnih pobjeda u državnom prvenstvu. S vremenom rasno zavađeni grad počinje na “Titane” gledati s ponosom i njihov nezadrživi pohod prema tituli prvaka počinje ujedinjavati dotada zakrvljene zajednice. Ali, trenutak prije najvećeg trijumfa “Titane” će zadesiti neočekivana tragedija koja će njihov duh staviti na najveću moguću kušnju.

Nezaboravni klub (jos jedan prevodilački biser hrvatskih producenata, s obzirom da su “Titani” srednjoškolska momčad, a ne sportski klub) predstavlja pokušaj megauspješnog holivudskog producenta Jerryja Bruckheimera da poboljša svoju reputaciju izgrađenu na uglavnom uspješnim, ali sadržajno praznim komercijalnim superhitovima (Hrid, Armageddon). Ova kombinacija sportskog filma i pseudoangažirane “politički korektne” drame, koja je k tome temeljena na istinitim događajima, bila je idealna prilika da Bruckheimmer sebe pokaže kao producenta kojeg ne zanima isključivo iskamčivanje novaca od milijunskih masa dovoljno naivnih da podlegnu njegovoj propagandnoj kampanji. U tome je barem djelomično uspio, s obzirom da je Nezaboravni klub prošle godine dobio pohvalne rijeci od Clintona i ostatka američkog političkog establishmenta. Što se samog kvaliteta filma tiče, scenarij Gregoryja Allena Howarda se vjerno drži svih klišeja američkog sportskog filma – od raspodjele “dobrih” i “loših momaka” do točnog tempiranja humora i patetike. Režiser Boaz Yakin, koji je svojevremeno oduševio kritiku svojim prvijencem Fresh, previše se ne trudi izaći van formule, ali relativno solidno obavlja posao. Ipak, najdojmljiviji od svih su glumci, pogotovo Denzel Washington koji bi vrlo lako mogao postati ikona ovakve vrste filmova. Dosta su dobri i Will Patton kao njegov partner, te Ryan Hurst i Wood Harris kao tinejdžeri koji su prisiljeni prevladati svoje rasne predrasude. Ipak od svih je najugodnije iznenađenje mala Hayden Panettiere kao sportom opsjednuta Yoastova kćerkica. Sve u svemu, iako Nezaboravni klub predstavlja limunadu, riječ je o profesionalno napravljenoj limunadi koji će mnogim gledateljima uspjeti podići raspoloženje, pogotovo stoga što je riječ o istinitoj priči.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: 2 igrača (2013)

2 IGRAČA
(2 GUNS)
uloge: Denzel Washington, Mark Wahlberg, Paula Patton, Bill Paxton, Fred Ward, James Marsden, Edward James Olmos
scenarij: Blake Masters
režija: Baltasar Kormákur
proizvodnja: Universal/Tristar, SAD, 2013.
trajanje: 109 '

Glavne uloge su povjerene ne jednom, nego dvojici glumaca koji su pokazali kako mogu samom svojom pojavom učiniti hitovima filmove akcijskog žanra. Iza kamere stoji filmaš koji je sličnim žanrovskim ostvarenjima na sebe skrenuo u domovini prije nego što je bez problema prešao u Hollywood. Tema je aktualna, a mjesto radnje se pokazalo zahvalnim za bezbrojne filmaše tokom desetljeća. Što, onda, može krenuti krivo? Mnogo toga, ako je suditi po “2 igrača”, najnovijem hollywoodskoj akcijskoj komediji Islanđanina Baldasara Kormákura.

Film započinje kada dva  kriminalca – Robert Trench (Washington) i Michael Stigman (Wahlberg) – planiraju pljačku banke u malom američkom gradiću na granici s Meksikom. U njoj se nalazi novac meksičkog narko-bosa Papija Grecoa (Olmos) koga su obojica bez uspjeha pokušali nagovoriti da im se pridruži u krijumčarskoj operaciji. Kada se pljačka izvede, ispostavlja se da plijen daleko veći nego što su njih dvojica mogli očekivati. Ali, to, dakako, nije jedino iznenađenje koje čeka likove. Trench,  naime, nije kriminalac nego tajni agent DEA koji je kroz pljačku pokušao pronaći dokaze o Grecovim kriminalnim aktivnostima. Stigman je, pak, operativac američke mornaričke obavještajne službe koga su za pljačku angažirali njegovi pretpostavljeni kako bi pronašli sredstva za financiranje “crnih” operacija. Prije nego što Trench i Stigman ustanove prave identitete i motive svojih kolega postaju mete okrutnog CIA-nog glavešine Earla (Paxton) čiji je novac bio opljačkan u banci.

“2 igrača” na samom početku izgledaju vrlo dobro. Scene kojim se uspostavlja “buddy buddy” dinamika između Trenchovog i Stigmanovog lika ne izgledaju previše originalne, ali su zato dovoljno zabavne, a dijalozi, pogotovo kada njih dvojica sjede u zalogajnici i ležerno raspravljaju o svojim planovima, su prilično duhoviti. Gledatelje će odmah zaintrigirati pitanje kako će likovi reagirati na razotkrivanje međusobne prijevare, ali i kako će tokom radnje pokušati nadmudriti jedan drugog. Odgovor koji nudi scenarist Blake Masters, tvorac hvaljene kriminalističke TV-serije “Bratstvo”, međutim, nije zadovoljavajući. Spletke iza kojih stoje Trenchovi i Stigmanovi pretpostavljeni su jednostavno previše komplicirane, ili ih Masters ne zna pravilno izložiti u kratkom formatu cjelovečernjeg filma. To se možda najviše iskazuje kroz potrošenost i nedovoljnu oblikovanost određenih likova, najviše u slučaju admirala koga tumači Fred Ward. Neki likovi, pak, nisu uopće potrebni, poput Trenchove kolegice i djevojke koju tumači Paula Patton, i čija je jedina svrha bila u film ubaci obavezni ženski lik i pruži nešto dodatnog publiciteta sa scenom u kojoj se glumica – a što je za filmove ovakve vrste danas prilična rijetkost – pojavljuje u toplesu.

U “2 igrača” ne nedostaje akcijskih scena, ali one nisu naročito dojmljive, a u nekim slučajevima, kao na primjer u završnom obračunu, su prilično razočaravajuće. Neke od njih, pak, nisu ni naročito uvjerljive – poput one u kojoj se protagonisti na silu probijaju u mornaričku bazu, vjerojatno posljednje mjesto na svijetu gdje biste koristili takve metode, osim ako niste bombaš samoubojica. Mastersov scenarij, pak, humor uglavnom zadržava na verbalnoj razini, odnosno kroz sarkastične replike protagonista, a odlikuje ga prilično crnilo, odnosno scene rezanja glava, sakaćenja i jedna koja će izazvati zgražanje kod boraca za prava životinja.

Sve to, dakako, ne znači da su “2 igrača” ne zaslužuje preporuke. Razlog za to je raspoložena glumačka ekipa, a posebno epizodisti Olmosa i Paxtona, čiji su negativci jednako dojmljivi kao i protagonisti. S obzirom da “čistih” akcijada (u kojima se ne koristi CGI) baš i nema previše u današnjem Hollywoodu, i ovako problematična ostvarenja će poslužiti kao solidni nadomjestak.

OCJENA: 5/10