A zašto ne nova stranka?

Nakon dva desetljeća demokracije u Hrvatskoj sasvim je razumljivo da je oduševljenje tom institucijom daleko manje nego u trenutku njenog uvođenja. Često navođena kao univerzalni recept za globalnu sreću, danas se često – iako još uvijek implicitno – u nekim krugovima spominje kao dio problema, a ne rješenja. To se pogotovo može osjetiti u slučajevima kada demos – taj “glas Božji” – odluči drukčije nego što to intelektualni ili kakav drugi establishment od njega to traži.

Takvo nezadovoljstvo se moglo osjetiti nakon što je “brontosaur” i “komunistički fosil” Marin Jurjević na “festivalu demokracije” koga su činili izbori za vodstvo SDP-a u Splitu uspio poraziti “mladu nadu” Ranka Ostojića, a sve usprkos žestokom navijanju lokalnih medija (među kojima se ističe novi tjednik Vrime i Jurjević na naslovnici s naslovom “Odlazi!”). Možda je u tome najrječitiji Denis Kuljiš, autor epskog panegirika Ostojića pred prošlogodišnje lokalne izbore. U tekstu za Jutarnji list gdje komentira novi poraz svog favorita ustanovio je kako SDP s Jurjevićem u Splitu nema budućnost te pozvao zagrebačku centralu da raspuštanjem  gradske organizacije spasi stranku.

S Kuljišem se teško ne složiti. SDP s Jurjevićem uistinu nema bog-zna-kakvu budućnost u Splitu. Međutim, pitanje je da li bi s Ostojićem na čelu splitskog SDP-a bilo bitno drukčije. Nekadašnji “splitski Batman” je izgledao svježe kao mladi, telegenični šef policije bez dlake na jeziku, ali danas je on već “potrošena roba” koji ima dobre organizacijske i menadžerske sposobnosti, ali zato nema za suvremenu demokratsku politiku najvažniju sposobnost – onu dobivanja izbora. Ostojić je u prošlogodišnjem megdanu s Kerumom na sebe navukao fatalnu reputaciju gubitnika, koja je porazom od “brontosaura” postala još gora.

A ako Ostojić nije uspio poraziti ni “brontosaura” ni Keruma (kojeg mediji posljednjih mjeseci uporno portretiraju kao patetičnog klauna), postavlja se pitanje što je on to zapravo u stanju učiniti. A ako se ozbiljno uzmu priče koje plasira “Vrime” o tome da je Jurjevićeva pobjeda rezultat “dijaspore” i mutnih manipulacija članstvom i glasačkim listićima, onda je stvar još gora po SDP. Kako će građani moći ukazati povjerenje stranci koja je sebi dozvolila “mutež” čak i u vlastitom “festivalu demokracije”?

Ako je Kerum problem, onda bi se rješenje trebalo tražiti upravo u onome što ga je dovelo na vlast, a to je, prije svega, duboka zgađenost naroda političkim establishmentom oličenim u strankama kao što su HDZ i SDP. Kerum je to nezadovoljstvo iskoristio ponudivši sebe kao vanstranačku alternativu. Opozicija Kerumu, stoga, mora pridobiti upravo one građane koji su Keruma držali, a najveći dio još uvijek drži, boljom opcijom od etabliranih stranaka. Te građane ne može pridobiti Bajin SDP, a još manje SDP s vodstvom oktroiranim od ljudi koji su Split vidjeli samo na razglednicama. S novom i 20. stoljećem neopterećenom strankom bi možda mogao biti drugi slučaj.

Oglasi

Monsinjor Vox ruši budući hrvatski zid?

[picapp src=”c/3/4/0/MTV_EMAs_Present_d96b.jpg?adImageId=7322176&imageId=6976336″ width=”234″ height=”154″ /]

Povijest je ponovno pokazala smisao za ironiju na 20. obljetnicu pada berlinskog zida. Pokušaj splitskog gradonačelnika Željka Keruma da u Split na veliki koncert dovede grupu U2 bi se također mogao shvatiti kao svojevrsno rušenje zida nalik na onaj koji je dijelio Saveznu Republiku Njemačku i Njemačku Demokratsku Republiku.

Ako bi ta inicijativa prošla, u vjetar bi otišla paradigma koja se odnedavno pojavila među hrvatskim intelektualnim establishmentom, a prema kojoj upravo Bono Vox i njegova rock-grupa predstavljaju svjetionik koji bi svakom “ispravnom” građaninu Republike Hrvatske trebao ukazivati pravi evropski, kulturni, progresivni, kozmopolitski i zapadni put nasuprot tavorenju u balkanskom nacionalizmu i primitivizmu – odnosno svim onim vrijednostima čije je oličenje Željko Kerum.

Ta je paradigma postala toliko jaka – iako će o njoj sljedećih par mjeseci biti malo riječi zbog predsjedničkih izbora i drugih dnevnopolitičkih realnosti – da je podjela Hrvatske na “ispravnu” i “pogrešnu” dobila čak i teritorijalne dimenzije, odnosno ideološku osnovu za buduće stvaranje dvije umjesto jedne hrvatske države.

Ako bi se dolazak U2 ostvario, to bi se prema toj paradigmi tumačilo kao svojevrsni protuprirodni blud, jer “monsinjor Vox” sa svojim prosvijećenim, “politički korektnim”, rockerskim i evropskim vrijednostima nema što tražiti u Splitu, gradu koga Denis Kuljiš naziva prijestolnicom primitivne, balkanske i turbofolkom zaražene Istočne Hrvatske. A stvar izgleda još perverznije kada iza inicijative stoji nitko drugi do gradonačelnik koga se proglašava antitezom svega što Vox i U2 predstavljaju, odnosno svega što bi Hrvatska trebala biti.

Stoga, voljeli U2 ili ne, za nadati se je da će ova inicijativa uroditi plodom. Naime, ona bi – barem na neko vrijeme – utišala sve priče koje vode do toga da se na liniji Karlobag-Karlovac-Sisak-Virovitica ipak uspostavi nekakva državna granica.

Građanski ratovi

Često se govori da je krvavi raspad Jugoslavije započeo obračunom navijača NK Dinama i FK Crvene Zvezde u Zagrebu 1990. godine. Povijest bi se mogla ponoviti, iako s nešto malo više tragikomike, ako je suditi prema najnovijem tekstu Denisa Kuljiša u Globusu. Pod naslovom “Vlaji i nepoštena inteligencija”, tekst, koji bi trebao izlaziti u nastavcima, nastoji “demontirati najraširenije političke mitove o Splitu” i analizirati zašto je taj grad postao metropola “propale Istočne Hrvatske”.

Kuljiš, dakako, u svom tekstu nastavlja sa svojim implicitnim zalaganjem za amputaciju “problematičnih”, siromašnih krajeva koji Zapadnu Hrvatsku zagađuju primitivizmom, isisivanjem bogatstva i glasovima za HDZ. Ono što ovaj tekst ističe jest to što je sve postalo manje-više osobno, odnosno što u polemici s Juricom Pavičićem Kuljiš ide ne baš ugodnim ad hominem argumentima, odnosno nastoji Pavičićeve teze dovesti u vezu s njegovim obiteljskim okolnostima.

O priči o Kuljišu i njegovoj “Mason-Dixon” liniji, koja zaziva Šešeljevu liniju, a boljim poznavateljima povijesti daje asocijacije na slične amputacijske ideje koje su se 1920-ih i 1930-ih počele širiti u tadašnjoj metropoli Beogradu, najzanimljivije je ipak to da se glavna polemika zasad vodi među kolumnistima Europa Press Holdinga.

Gledajući taj “bratoubilački rat”, sve se teže oduprijeti neugodnom dojmu da se događa nešto slično povijesnoj tučnjavi na Maksimiru. Bilo bi zbilja ironično da se povijest ponovi, ali ovaj put da jedno masovno krvoproliće započne ne kao obračun nogometnih huligana  nego kao polemika među intelektualcima.

Povijest se ponavlja

U sezoni “kiselih krastavaca” se teško može očekivati neki naročito kvalitetan tekst na našim naslovnicama. U vrijeme kada usrećitelji i “opinion makeri” napuštaju svoje klimatizirane urede da bi uživali u moru, “stoci sitnog zuba” je u toplim danima kolovoza – a pred ono što mnogi nazivaju “vrućom jeseni” – preostalo da čita o nekakvom fenomenu Dikolores ili turbo-optimističnim najavama kako će Hrvatskoj blagostanje donijeti litvanski šljakeri. No, s vremena na vrijeme se među svim tim smećem nađe i nešto prilično kvalitetno, kao ovaj članak Jurice Pavićića. Malo koji tekst je tako dobro secirao hrvatsku stvarnost, odnosno pokazao kako se povijest na tako licemjeran i bijedan način ponavlja na ovim prostorima.