RECENZIJA: Loš Samaritanac (Bad Samaritan, 2018)

LOŠ SAMARITANAC
 (BAD SAMARITAN)
 uloge: David Tennant, Robert Sheehan, Carlito Olivero,
 Kerry Condon, Jacquline Byers
 scenarij: Brandon Boyce
 režija: Dean Devlin
 proizvodnja: Electric Entertainment, SAD, 2018.
 trajanje: 107 min.

Prije mnogo godina hrvatsku je javnost zgranula horor-priča iz stvarnog života čija je protagonistica bila djevojka zarobljena u prtljažniku, gdje ju je bio ostavio njen nasilni i posesivni bivši momak. Detalj koji je najviše uznemirio je bio taj da je dotična kod sebe uspjela sakriti mobitel i njime dozvati policiju samo da bi joj dežurni policajac, koristeći izuzetno kreativno tumačenje pravnih propisa, priopćio da nema osnova za intervenciju. Za razliku od brojnih osuda tog, u svakom slučaju, sramotnog postupka na internetskim forumima, bilo je vrlo malo diskusija o tome da li je taj policajac bio motiviran vlastitim ili iskustvima svojih kolega “opečenih” nakon što su u ranijim situacijama tog tipa učinili ili pokušali učiniti ispravnu stvar. Bilo je još manje rasprava na temu što bi u takvoj ili sličnoj situaciji učinio običan čovjek. Kao jedan od pokušaja odgovora na to pitanje bi mogao poslužiti Loš Samaritanac, triler-film u režiji Deana Devlina.

Naslovni lik je Sean Falco (Sheehan), mladi Irac koji je zajedno s majkom došao živjeti u Portlandu u američkoj državi Oregon. Iako se čini da posjeduje nekakav talent za fotografiju i iako je njegov imidž boemskog umjetnika bio dovoljno uvjerljiv da mu kao djevojku pribavi Riley (Byers), seksi studenticu iz više klase, Sean američki san nastoji ostvariti linijom manjeg otpora, odnosno bavljenjem sitnim kriminalom. Zajedno s prijateljem Derekom (Olivero), s kojim radi u restoranu vozeći automobile gostiju na parking, smislio je jednostavnu ali efikasnu shemu za dodatni prihod. Dok, u pravilu dobro “potkoženi”, gosti uživaju na večeri, on ili Derek se, koristeći navigacijske uređaje, odvezu do njihove kuće, provale te se “posluže” s tamo smještenim dragocjenostima. Sve to nekako funkcionira dok jedne večeri u restoran ne dođe bogati poslovni čovjek Cale Erendreich (Tennant). Prilikom pohoda na njegovu luksuznu vilu Sean bude šokiran otkrićem da Erendreich tamo pod okovima kao zarobljenicu drži ženu po imenu Katie (Condon). Odlučivši učiniti ispravnu stvar, prvo je pokuša osloboditi, a kada se to iz tehničkih razloga pokaže nemogućim, Sean bježi a potom policiji šalje anonimnu prijavu. Međutim, Erendreich je itekako spreman za takve situacije te svojom slatkorječivošću i par trikova uspije otkloniti sve policijske sumnje, a nakon što Sean ponovno pokuša osloboditi djevojku, i doznati tko ga je to pokušao prijaviti. Sitni irski kriminalac uskoro spoznaje da zatvor i deportacija nisu najgora stvar koja mu se mogu dogoditi, odnosno da je sebi na vrat navukao bogatog, utjecajnog psihopata koji je itekako sposoban njemu i njegovim bližnjima život pretvoriti u pakao.

Devlinu, koji je kao dugogodišnji partner Rolanda Emmericha zaslužan za niz spektakularnih, iako od kritike ne baš voljenih, SF-filmova, Loš Samaritanac predstavlja neobičan izlet u žanr trilera, sa za njegov opus još manje karakterističnim niskim budžetom. Osnovna premisa scenarija Brandona Boycea se, pak, oslanja na jednostavna hitcockijanska načela “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”. Tu, zapravo, ne odmaže to što je “običan čovjek” u stvari sitan kriminalac – dio publike, pogotovo s ovih geografskih koordinata, se lako može identificirati sa njegovim “snalaženjem”. A u svemu tome dosta pomaže što je Sheehan, irski glumac dosad poznat isključivo po epizodnim ulogama, prilično raspoložen u rijetkoj prilici da tumači glavni lik. Međutim, najbolja uloga pripada Davidu Tennantu, njegovom škotskom kolegi koji je ostvario jednu od najupečatljivijih prikaza zlikovca na velikom ekranu, i kojeg pri tome nije nimalo smetalo što je jedan sličan psihopatski lik tumačio u TV-seriji Jessica Jones. I ostatak glumačke ekipe je uglavnom dobar, prije svega relativno nepoznati portorikanski pjevač Carlito Olivero u ulozi Seanovog prijatelja i kolege.

Devlin, međutim, ovim filmom, bez obzira koliko bio drukčiji od njegovog dosadašnjeg opusa, neće uspjeti osvojiti naklonost kritike. Glavni razlog za to je, kao i kod mnogih sličnih trilera, dobra premisa nije dovoljna ako je scenarij loš. A način na koji se raspliće situacija u kojoj se našao protagonist sugerira upravo nešto takvo. Gledatelji su, da bi dobili nekakav triler, prisiljeni gledati scene i obrate u radnji koji grcaju u klišejima i neuvjerljivostima, odnosno vrijeđaju zdrav razum. To se prije svega odnosi na to da je glavni negativac, poput sličnih likova u lošim trilerima, obdaren gotovo nadljudskim sposobnostima, bilo da je riječ o obmanivanju policije, skrivanju tragova, regrutiranju žena koje će mu služiti kao alibi, ili hakiranju nečijeg života. Isto važi i za podzaplet s junakovom djevojkom koji je, bez obzira koliko je Jacqueline Byers oku ugodna (i usput to demonstrira u par “slobodnijih scena”), suvišan i samo film čini dužim nego što bi trebao biti. Postoje neke naznake da je Devlin možda sve to pokušao začiniti nekakvim socio-ekonomskim komentarom, pa se tako zločinačke “slobodne aktivnosti” glavnog negativca mogu povezivati ili objašnjavati njegovim statusom pripadnika današnje burzovno-mešetarske elite kojom dominiraju bezdušni beskrupulozni psihopati. Međutim, i ti je utopljeno u “političku korektnost” odnosno agitprop koji kao da je zalutao iz Obamine ere, pa se protiv zlikovca na kraju angažira FBI koja vodi crnoputa agentica (čiji lik tumači Tracey Haggins). Na kraju sve završi predvidljivo melodramatskim obračunom u kojoj junak i negativac moraju odmjeriti snage u usamljenoj kolibi usred šume. Završni kadar, iako pomalo neobičan za hollywoodska ostvarenja ovog žanra, neće otkloniti uglavnom loš dojam o ovom filmu koji je mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10

Oglasi