RECENZIJA: Američki varalice (2013)

AMERIČKI VARALICE
(AMERICAN HUSTLE)
uloge: Christian Bale, Amy Adams, Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, 
Jeremy Renner, Robert DeNiro, Louis C.K.
scenarij: Eric Wagner & David O. Russell
režija: David O. Russell
proizvodnja: Annapurna/Columbia, SAD, 2013.
trajanje: 138'

Među filmove na koje se može primijeniti otrcana fraza da stare poput vina i postaju bolji s godinama se mogu uvrstiti i Dobri momci. O tome kakvu je reputaciju to ostvarenje Martina Scorseseja izgradilo u posljednjih četvrt stoljeća najbolje svjedoči i sve više filmaša koji to djelo koriste kao uzor za vlastiti opus. A kada je to učinio i sam Scorsese sa Casinom i Vukom s Wall Streeta, pri čemu je ovaj potonji bio namijenjen i lovu na “Oscare”, nije iznenađenje da se istog posla – stvaranja novih Dobrih momaka – dohvatio još jedan filmaš s “oskarovskim” ambicijama. Trenutne rezultate njegovih napora, pod naslovom Američki varalice, imamo prilike gledati u domaćim kinima prije nego što se ispostavi hoće li uz Zlatni globus dobiti ijedan od deset “Oscara” za koje je bio nominiran.

Slično kao i Dobri momci, i Američki varalice scenarij temelje na istinitim događajima iz kriminalnog miljea u SAD 1970-ih. Razlika je u tome što se scenarij Erica Warrena Singera bavio kriminalcima malo profinjenijim od Scorsejevih uličnih baraba. Nominalni protagonist filma je Irving Rosenfeld (Bale), koji formalno za život zarađuje kao vlasnik trgovina u New Jerseyu, a u stvarnosti su mu glavni izvor prihoda naivčine kojima uvaljuje lažno posredovanje za zelenaške kredite ili isto tako lažne umjetnine. Nakon što Rosenfeld upozna zanosnu, ali lažnu Britanku Sydney Prosser (Adams), ona mu postaje ljubavna i poslovna partnerica. Njihov život se, pak, promijeni kada Sydney “padne” prilikom pokušaja da “izmuze” žrtvu za koju se ispostavi da je agent FBI Richard DiMasso (Cooper). Jedini izlaz za nju, na Irving nevoljko pristaje, jest da prevarantski par iskoristi svoje veze i talente kako bi ambicioznom DiMassu omogućio postavljanje spektakularne klopke u kojoj bi trebale uhvatiti daleko “krupnije ribe”. Tokom operacije, koja je u povijest ušla pod imenom “Abscam”, Irving i Sidney trebaju lokalnim političarima iz New Jerseya uvaliti lažne arapske šeike koji su  masovne investicije spremni isto tako masovno “podmazati” mitom. Složeni pothvat će se zakomplicirati zbog DiMassovog nastojanja da “mrežu” proširi ne samo na kongresnike i senatore, nego i na opasne mafijaše, ali i zbog toga što se “zapalio” za Sydney. Dodatni problem je i Irvingova nestabilna i indiskretna supruga Rosalyn (Lawrence) koja bi detalje o cijelom poslu mogla “provaliti” mafijašima i tako svima ugroziti život.

Američki varalice su i bez hrpe nominacija – koje ih čine jednim od najvećih favorita za glavnu nagradu – postali jedan od najrazvikanijih filmova ove “oskarovske” sezone. Razlog je prije svega u uspjehu prošlogodišnjeg U dobru i u zlu, koji je također uhvatio hrpu nominacija, ali se na kraju morao zadovoljiti kipićem za Jennifer Lawrence. Russell nastoji ponoviti formulu, pa je originalni scenarij Erica Wagnera Singera, koji je nekoliko godina slovio kao “najpoželjniji” u hollywoodskim studijima prepravio od ozbiljnog prikaza stvarnih događaja i društvenih problema u crnu komediju gdje će glavni naglasak biti komično disfunkcionalni pojedinci. Potonji pristup, naravno, sugerira daleko više manevarskog prostora za glumce da pokažu svoju vještinu, odnosno sposobnost transformacije. To se moglo vidjeti i u samoj promociji filma, gdje su na posterima dominirali upravo glumačke zvijezde u kostimima, šminki i frizurama kojima se već dugo vremena 1970-e asociraju kao vrijeme kiča i neukusa. Tu je najviše posla bilo za Christiana Balea, koji je, nastojeći uhvatiti svoj glumački “Oscar”, pristao tumačiti lik s dvadeset kila viška i nedostatkom kose koji nadoknađuje grotesknom perikom. Ljepotan Bradley Cooper se, pak, uz istu onu psihičku nestabilnost kakvu je pokazivao u U dobru i u zlu, mora dodatno potruditi nastupajući s viklerima u kosi. Jennifer Lawrence, koja je svoju “oskarovsku” kvotu ispunila, je dojmljiva, ali je njen lik sveden na epizodu. Pravo otkriće je Amy Adams, jedna od najtalentiranijih i u posljednje vrijeme prilično aktivnih glumica. U ovom filmu važnu dimenziju njenom liku daju modni detalji 1970-ih zbog koji je jedan, vjerojatno mlađi i neiskusniji, novinar jednog hrvatskog portala Američke varalice asocirao s pornografijom.

S druge strane, ma koliko ti i drugi prizori bili oku ugodni, a uho milovala sjajna glazba 1970-ih, to ne može sakriti da Američkim varalicama nedostaje čvrsta struktura. Tako impresivne likove ne povezuje neka čvrsta struktura, pa tek negdje pred sredinu filma doznamo da Irving uz djevojku ima i suprugu. U usporedbi sa Žalcem, “Oscarom” nagrađenom i možda najboljem filmu o varalicama ikada snimljenom, Američki varalice odmah upadaju u oči nedostatkom suvislog negativca. Razlog za to je možda u tome što su u slučaju “Abscam” stradali glavešine pripadali Demokratskoj stranci, za koju Hollywood tradicionalno služi kao neslužbeno glasilo. Zato možda ne iznenađuje da se skoro nimalo ne govori o mitu i korupciji, nego se čak i žrtve “Abscama”, pogotovo gradonačelnika koga glumi prilično slabo iskorišteni Jeremy Renner, opisuje kao mučenike koji mito primaju prije svega zato da bi “svojoj zajednici donijeli investicije, projekte i poslove”. Ta priča, nimalo drukčija od one koju  su se pričali i na žalost, još uvijek pričaju, neki nama bliski “usrećitelji”, vjerojatno će velikom dijelu domaće publike ostaviti gorak okus u ustima. Vjerojatno još više od isforsiranog “hepi enda”, koji se doima kao nečija deus ex machina improvizacija. Usprkos toga, i usprkos toga što su stotinama kopalja ispod svog velikog scorsesejevskog uzora, Američke varalice zaslužuju publiku. Vjerojatno ne i željene “Oscare”, ali to, s obzirom na veliku nepravdu koja je prije četvrt stoljeća napravljena Scorseseju, možda sada i ne izgleda toliko važno.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: U dobru i u zlu (2012)

U DOBRU I U ZLU
(SILVER LININGS PLAYBOOK)
uloge: Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, Robert De Niro, Jackie Weaver, Anupam Kehr
scenarij: David O.Russell
režija: David O. Russell
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 122 '

Kada je u pitanju Hollywood, teško je zamisliti riječi “romantična komedija” i “nominacija za Oscar” u istoj rečenici. Još je teže zamisliti da bi ostvarenje tog žanra moglo po pitanju nominacija dobiti “veliku petorku” (najbolji film, režija, scenarij, glumac i glumica) odnosno “veliku četvorku” glumačkih nominacija (glavne i sporedne uloge). Romantična komedija koja želi takvo dostignuće mora se barem po nečemu značajno razlikovati od drugih romantičnih komedija, a “U dobru i u zlu” Davida O. Russella ispunjava taj uvjet.

Protagonist je, naime, atipičan za žanr. Pat Solitano (Cooper) je duševni bolesnik, i to ne obični nego prilično nasilni i opasni duševni bolesnik,  pa su mu i ljudskim pravima duševnih bolesnika inače sklone američke vlasti uredile višemjesečni boravak iza gumenih zidova. Radnja započinje u trenutku kada su Patovi roditelji – majka Dolores (Weaver) i otac Pat Senior (De Niro) – ishodili njegovo puštanje na kućnu njegu. Pat na slobodu dolazi uvjeren kako se izliječio, odnosno da je barem na putu da se izliječi kroz kombinaciju samopomoći, kulturnog uzdizanja kroz čitanje književnih klasika i intenzivne tjelovježbe, te da će uz malo truda uspjeti vratiti izgubljenu kuću, posao i, najviše od svega, suprugu koja je u međuvremenu protiv njega ishodila sudsku zabranu prilaska. Jedinu ozbiljnu promjenu u njegov život unosi Tiffany Maxwell (Lawrence), sestra supruge njegovog najboljeg prijatelja, koja je, kao i on, iako u manjoj mjeri, “oštećena roba” te je nakon tragične smrti muža razvila ovisnost o seksu. Pat ispočetka odbija njene pokušaje da ga dovede u krevet, ali na kraju ipak pristane postati njen partner na plesnom natjecanju.

Davidu O. Russell, kome je osim režije bio povjeren i scenarij, nije imao previše lagan zadatak kada je trebalo adaptirati istoimeni roman Matthewa Quicka. U filmu je trebalo pronaći prilično delikatnu ravnotežu između humora i prilično mračnih tonova; u tome je još veću poteškoću činilo to da najveći dio humora izvire iz protagonistove nesposobnosti da se suoči sa stvarnošću, odnosno sudaru svijeta sa njegovim iluzijama. Neke od tih scena su smiješne, ali ne onda kada taj sudar koincidira s Patovim neuzimanjem lijekova, pa su gledatelji njegovo “otkačenjaštvo” prisiljeni promatrati iz vizure umornih, ispaćenih i ne tako rijetko zlostavljanih roditelja. Zbog njih je “U dobru i u zlu”, zapravo, teško promatrati kao komediju, iako će oni koji žele takav sadržaj barem dobiti završnicu koja odgovara parametrima žanra. A film nije ni previše romantičan, barem ako je suditi po protagonistici koja koristi jezik “peškaruše” i ne krije sklonost promiskuitetu. Publici u ovom dijelu svijeta će, pak, dodatni problem biti i često korištenje referenci na američki nogomet, odnosno momčad “Philadelphia Eaglesa”, pa će i mnogi inače efektni “štosevi” biti izgubljeni u prijevodu, uključujući i sam naslov.

Russell je film režirao prilično nenametljivo prepustivši lavovski dio posla prilično raznovrsnoj, ali i raspoloženoj glumačkoj ekipi. Bradley Cooper se, odabravši “oskarolovačku” i prilično zahtjevnu ulogu čovjeka s ozbiljnim duševnim problemom, trudio sa sebe izbrisati imidž ispraznog hollywoodskog ljepotana. U tome uglavnom uspijeva te će kod publike izazvati simpatije za svoj ponekad iritantan lik. Na kraju se ipak mora priznati da ga je zasjenila Jeniffer Lawrence čiji je “zdravoseljački” izgled savršen za uloge fatalnih žena iz susjedstva, ali i koja uživa u prilici da glumi nešto složeniji, zagonetniji i zahtjevniji lik nego što joj inače nudi Hollywood. Ugodno je, pak, iznenadio i Robert De Niro, čiji izleti u vode komedije obično nisu znali završiti dobro, a još više i Australka Jackie Weaver s likom ispaćene majke bitno drukčijim od demonske negativke u hvaljenom “Životinjskom carstvu”. Iako je u pitanju uobičajeno precijenjen lovac na Oscare, “U dobru i u zlu” gledateljima uglavnom pruža više onog prvog nego drugog.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)