RETRO-RECENZIJA: Dokaz života (Proof of Life, 2000)

uloge: Meg Ryan, Russell Crowe, David Morse, Pamela Reed, David
Caruso, Anthony Heald, Stanley Anderson, Gottfried John, Alun
Armstrong, Margo Martingale, Michael Kitchen, Mario Ernesto Sanchez,
Pietro Sibille, Vicky Hernandez
scenografija: Bruno Ruebo
kostimografija: Ruth Myers
fotografija: Slawomir Idziak
montaza: Sheldon Kahn & John Smith
glazba: Danny Elfman
scenarij: Tony Gilroy (prema članku Adventures in the Ransom Trade
Williama Prochnaua i knjizi The Long March to Freedom Thomasa
Hargrovea)
rezija: Taylor Hackford
proizvodnja: Warner Bros/Castle Rock, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 135′

Jedan od najbržih nacina da se danas u Trećem svijetu dođe do gomile novaca jesu otmice, koje su postale unosan biznis pogotovo kada su žrtve državljani bogatih zapadnih zemalja. Zbog toga se razvilo novo zanimanje – “K&R” – specijalisti za otmice i otkupninu – čiji je posao da pregovaraju s otmičarima, svedu otkupninu na najnižu moguću svotu i pobrinu se da žrtva dođe na slobodu u jednom komadu. Jedan od najiskusnijih “K&R” specijalista je Terry Thorne (Crowe), koji će nakon uspješno obavljenog zadatka u Čečeniji dobiti nove klijente u juznoameričkoj državi Tecali. Tamo je Peter Bowman (Morse), idealistički raspoloženi američki inženjer zaposlen u maloj građevinskoj tvrtki, postao žrtvom ljevičarskih gerilaca koji, smatrajući da radi za veliku korporaciju, traže otkupninu od 3 milijuna US$. Njegova uznezvjerena supruga Alice (Ryan) ubrzo shvaća kako ga je tvrtka spremna žrtvovati, jer su prilikom korporativnih fuzija ukinute premije osiguranja za “K&R”. No, Thorne joj ipak odlućuje pomoći a da ne traži honorar, djelomično i zato što mu se Alice sviđa. I dok traje dugotrajan i mukotrpan proces pregovora, dotle Peter u gerilskom logoru upoznaje njemačkog misionara Kesslera (John) i njih dvojica smišljaju plan kako da pobjegnu svojim tamničarima.

Dokaz života je film koji će manje biti upamćen po umjetničkim dosezima, koliko po romansi između dvoje glavnih glumaca – kraljice romantičnih komedija Meg Ryan i najnovijeg holivudskog scrolomca Russella Crowea – koja je punila naslovne stranice tabloida širom svijeta. Ekstra publicitet nije išao u korist filma, jer su kritičari ovaj put, isto kao i publika, pokazali nesposobnost da razlikuju zbivanja na filmskom platnu od stvarnog života i na film gledali kao romantićnu melodramu. Dokaz života, iako su ga tako reklamirali, to nije – riječ je o mrtvački “obićnoj” drami s elementima trilera i akcijade koja sa za holivudski film neobično velikom dozom realizma i ozbiljnosti prilazi problemima današnjeg Trećeg svijeta – korupciji, nasilju i bezdušnoj eksploataciji od strane multinacionalnih korporacija. Fiktivna država Tecala u kojoj se radnja zbiva je temeljena na Kolumbiji, kao što su likovi i situacije inspirirane stvarnim događajima i likovima, pa i ljevičarski gerilci, koji su u holivudskim filmovima bili dosada prikazivani kao bezlični negativci, ovdje dobijaju tretman ljudi od krvi i mesa. Iako scenarij Tonyja Gilroya ima dosta problema s uvjerljivošću, a neki obrati su previše “holivudski”, iskusni režiser Taylor Hackford (Oficir i džentlmen, Dolores Claiborne) vješto stvari drži pod kontrolom, osim po pitanju ljubavne veze između Alice i Thornea, koja je prilično traljavo isječena iz filma na inzistiranje Meg Ryan (koja nije htjela previše sličnosti između filma i stvarnog zivota). Hackford krajnji test ipak prolazi u završnoj akcijskoj sceni, koja će mnoge nostalgičare 80-tih podsjetiti na legendarnog Predatora. Što se glumaca tiče, tu Hackford i nije imao sreće – dok je Crowe uglavnom solidan, potpuno je neuvjerljiv u scenama s Meg Ryan, koja je nevjerojatno iritantna. Daleko bolji posao su obavili latinoamerički glumci, a karakterni glumac David Morse se još jednom iskazao kao pravi temelj filma (i čiji je lik daleko zanimljivi od ljubavnog gugutanja Crowea i Ryanove). Ipak, najveća atrakcija filma su bez svake sumnje lokacije na ekvadorskim Andama – zabilježene kamerom Slawomira Idziaka kadrovi tih veličanstvenih planina su tako lijepi da se samo zbog njih isplati čekati više od dva sata na odjavnu špicu.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.