RECENZIJA: Fantomska nit (Phantom Thread, 2017)

Svijet se toliko promijenio da neke stvari koje su se dogodile prije samo tri godine sada izgledaju kao daleka i sve teže pojmljiva prošlost. Jedan od najboljih primjera daje odluka Daniela Day-Lewisa, engleskog glumca i trostrukog “oskarovskog” pobjednika da jednostavno okonča svoju karijeru. Odluka je koincidirala s premijerom Fantomske niti, filma Paula Thomasa Andersona u kojoj je Day-Lewis tumačio glavnu ulogu. Trogodišnje odsustvo Day-Lewisa s velikih ekrana, zapravo, i nije tako neobjašnjivo s obzirom na običaj engleskog glumca da uzima višegodišnje pauze između uloga. I zbog toga je dio kritičara bio pomalo razočaran pri pomisli da će upravo Fantomska nit, s kojom nisu bili previše oduševljeni, biti posljednji Day-Lewisov film. No, s obzirom na ekonomske i druge parametre koji su se tako dramatično promijenili u posljednje vrijeme, danas izgleda vjerojatno da će Day-Lewisu taj film, čak i ako se kojim slučajem predomisli, Fantomska nit biti posljednji film.

Day-Lewis u filmu tumači lik Reynoldsa Woodcocka, londonskog modnog dizajnera koji 1950-ih izrađuje skupocjene haljine za britansku i susjednu aristokraciju. Posao ide izvrsno, a za što je velikim dijelom zaslužna njegova sestra Cyril (Manville), koja vodi financije i brine o pomoćnom osoblju, uključujući manekenke s kojima Reynolds ima običaj održavati kratotrajne ljubavne veze. Reynolds nakon završetka jedne takve veze, u nastojanju da obnovi kreativne resurse, odlazi u svoje rodno selo gdje u lokalnom restoranu upozna Almu (Krieps), lijepu konobaricu čiji naglasak odaje strano porijeklo. Reynolds se u nju zaljubi do ušiju te odluči od nje načiniti model i novu muzu. Alma je ispočetka oduševljena životom u luksuznoj kući, ali s vremenom do izražaja dolazi Reynoldsov perfekcionizam i tankoćutnost, odnosno Almina nespremnost da se zadovoljava svaki njegov hir. To se počne odražavati i na njihov ljubavni odnos, ali Alma, prije nego što će postati Reynoldsova bivša ljubavnica, odluči to spriječiti na jedan prilično bizaran način koji bi vrlo lako njenoj romantičnoj idili mogao dati tragičan kraj.

Fanovi Day-Lewisa možda imaju razlog biti tužni što mu je Fantomska nit posljednji film, ali isto tako imaju razloga biti zadovoljni jer je veliki glumac pružio još jednu maestralnu izvedbu. Kao i mnogo puta dosad, toliko se temeljito uživio u ulogu da je gledateljima lako zaboraviti da gledaju Daniela Day-Lewisa i umjesto toga uistinu gledaju lik Reynoldsa Woodcocka. Lik je izvrsno odglumljen, pri čemu je pružena vrlo dobra karakterna studija sredovječnog čovjeka koji se još nije uspio izliječiti trauma iz djetinjstva, i koji još ne može pomiriti vlastiti profesionalni i privatni život. Day-Lewisu je više nego dostojna partnerica relativno nepoznata luksemburška glumica Vicky Krieps, koja vrlo dobro nijansira između stereotipa fatalne ljepotice, cinične manipulatorice i žene sklone potencijalno autodestruktivnim ispadima. Vrlo dobar posao je obavila i Lesley Manville čiji je lik na početku prikazan krajnje antipatično da bi tek s vremenom postao nešto nalik na glas razuma u ovoj bizarnoj ljubavnoj priči.

Vrhunska glumačka ekipa, međutim, nije bila dovoljna Paulu Thomasu Andersonu da ponovi uspjehe s početka karijere. Film pati od ozbiljnog problema s tempom i prevelikom razvučenošću, tako da su pojedine scene uistinu nepotrebne, a neke – poput epizode s bahatom klijenticom s “problematičnim” tajkunskim mužem – ubačene tek kao obavezna referenca na Holokaust bez koje mnogi glasači losanđeleske Akademije nisu mogli zamisliti “Oscare”. Razočaravajući dojam dolazi i od glazbe Jonnyja Greenwooda koja je prilično neujednačene kvalitete, i pojedinim scenama daje nepotreban i iritirajući “art-snobovski” naboj. Međutim, kada se sve zbroj i oduzme, Fantomska nit je svejedno solidan i više nego gledljiv film, pogotovo u ova vremena kada nas muče daleko ozbiljniji problema od toga da umjetnika poput Daniela Day-Lewisa više ne možemo gledati u novim ostvarenjima.

FANTOMSKA NIT

(PHANTOM THREAD)

uloge: Daniel Day-Lewis, Vicky Krieps, Lesley Manville

scenarij: Paul Thomas Anderson

režija: Paul Thomas Anderson

proizvodnja: Universal/Focus Features, SAD, 2017.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Lincoln (2012)

Lincoln, la película
(izvor: Casa de América)

LINCOLN
uloge:  Daniel Day-Lewis, Sally Field, Joseph Gordon-Levitt, Tommy Lee Jones, David Strathairn
scenarij: Tony Kushner
režija:  Steven Spielberg
proizvodnja: 20th Century Fox/Dreamworks/Participant, SAD, 2012.
trajanje: 150 '

 

Postoje filmovi koji zaslužuju “Oscara”.  Postoje filmovi koji dobiju “Oscara”. Postoje filmovi čiji tvorci ne žele ostaviti ni tračak sumnje u to da im je namjera dobiti “Oscara”. I na kraju postoje ostvarenja kao što je “Lincoln”, najnoviji biografski Stevena Spielberga, koja su po eksplicitnosti “oskarovskih” ambicija kategorija za sebe.

 

Spielberg, koji je svoj zlatni “kipić” dobio prije nepuna dva desetljeća s dojmljivom, ali ipak malo precijenjenom “Schindlerovom listom”, nastavlja marljivo “štancati” naslove čija je svrha ponoviti to dostignuće. U slučaju “Lincolna” se malo čega prepustilo slučaju. Kao žanr je odabran glasačima Akademije tako dragi  žanr biografskog filma; radnjom je smješten u Hollywoodu izuzetno omiljeno razdoblje američkog građanskog rata; tema je, pak, iako ne baš aktulna, prilično ozbiljna – ropstvo, čije je uklanjanje kroz bratoubilačko krvoproliće predstavljalo jedno od najtragičnijih, ali iz perspektive kasnijih generacija najsvjetlijih trenutaka američke povijesti. Naslovni protagonist, pak, predstavlja najpopularnijeg od svih američkih predsjednika, a kao tumač uloge je angažiran irski glumac Daniel Day-Lewis čija skoro svaka uloga izgleda kao gotovo siguran kandidat za “Oscara”.

 

Radnja je smještena u nekoliko posljednjih mjeseci Lincolnovog života, i počinje krajem 1864. Lincoln je nedugo prije uspio na izborima osigurati drugi predsjednički mandat, a i rat protiv odmetnutih robovlasničkih država Juga se, polako, ali sigurno, bliži pobjedonosnom završetku. Međutim, Lincoln je zabrinut da bi vojnička pobjeda mogla ugroziti njegovo najveće političko dostignuće – Proglas o oslobađanju robova, kojeg je donio koristeći izvanredne ratne ovlasti. Kako bi spriječio mirnodopske sudove da je eventualno ponište, Lincoln nastoji kroz Predstavnički dom Kongresa progurati ustavni amandman o trajnoj zabrani ropstva. Njegova Republikanska stranka, međutim, tamo nema dvotrećinsku većinu, te ju je potrebno osigurati od strane dijela oporbenih demokrata, ponekad i s ne najetičkijim metodama; osim što mora slomiti otpor pro-južnjačkih pristaša očuvanja ropstva i pragmatičnih umjerenjaka koji drže da bi amandman nepotrebno produžio praktički dobiveni rat, Lincoln mora brinuti i o ekstremnoj retorici radikalnog republikanskog vođe Thaddeusa Stevensa (Jones).

 

Spielberg nikada nije bio poznat kao ikonoklastik koji dovodi u pitanje uvriježene istine, pa je bilo teško očekivati da će prikaz Lincolna biti išta drugo osim hagiografije. Ciničniji promatrači bi u svemu mogli pronaći i hommage Lincolnovom današnjem nasljedniku, koga su još prije dolaska u Bijelu kuću američki mediji, a i Hollywood, proglasili reinkarnacijom “Poštenog Abea”. Bila u pitanju suvremena propaganda ili ne, Spielberg je napravio relativno dobar posao u rekonstrukciji političkog procesa kojim su se SAD konačno riješile jednog od najgorih tereta na vlastitoj savjesti. Problem s “Lincolnom” je, u tome što je ovo prije svega film za američku publiku. Drugim gledateljima će uglavnom promaći mnogi zanimljivi detalji osim ako prije nisu dobro upoznati s američkim političkim sustavom, odnosno ključnim događajima i ličnostima građanskog rata. Scenarij Tonyja Kushnera, pak, malo previše naglaska stavlja na Lincolnove obiteljske probleme,  podmazujući političku dramu sa scenama koje prikazuju napaćenu suprugu Mary Todd (Field) i sina Roberta (Gordon-Levitt) koji se, mučen grižnjom savjesti, želi priključiti vršnjacima na bojištu. Spielberg, naravno, nikada neće propustiti prilike za sentimentalnost koja tone u patetiku; kako na početku, gdje crni vojnici recitiraju Lincolnov najpoznatiji govor, tako i na kraju gdje posve nepotrebno prikazuje njegovu smrt.

 

Spielberg je, doduše, preveliki majstor da bi “Lincoln” ne bi zaslužio publiku, a i poslovično sjajni Day-Lewis je dovoljan razlog da se ode u kino. “Oscara” su, pak, prije zaslužili neki drugi filmovi.

 

OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)