Oznaka: Danai Gurira

RECENZIJA: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War, 2018)

~ Dragan Antulov ~ 4 komentara

Marvelov filmski univerzum ne bi postao komercijalno najuspješnija od svih serija u povijesti filma da njeni tvorci nisu, s vremena na vrijeme, bili spremni na eksperimentiranje u stilu i sadržaju. Među tim eksperimentima se ključnim postavila zanimljiva narativna struktura, prema kojoj se serija sastojala od nekoliko pod-serija posvećena pojedinačnim superherojima koji bi se trebali okupljati tek u posebnim filmovima-događajima, koji su jamčili zaradu od nekoliko različitih fanovskih baza. Recept, koji je prvi put primijenjen u Osvetnicima 2012. godine, sam po sebi ne garantira uspjeh, a u što su se 2017. godine uvjerili Warner i DC Comics čiji je pokušaj kopiranja istog modela u Ligi pravde predstavljao fijasko. Još prije toga je isto doživio i Marvel, čija je Vladavina Ultrona, odnosno drugo veliko okupljanje Osvetnika, predstavljala jedan od najlošijih filmova Marvelovog filmskog univerzuma. Zbog toga se za treći film moralo pokušati nešto novo, a za Marvel je jedan od poteza bila smjena Jossa Wheddona koji je režisersko kormilo morao prepustiti braći Anthonyju i Joe Russou, koji su ostavili solidan dojam s mini-okupljanjem Osvetnika u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Njihov zadatak u novom filmu je bio delikatan, s obzirom da je on trebao predstavljati ne samo novi super-film o Osvetnicima, nego i svojevrsno veliko finale serije. U skladu s današnjim hollywoodskim običajima, to veliko finale je bilo preveliko za jedan film, nego je podijeljeno u dva dijela, koji su se, uz obavezan cliffhanger, imali prikazati u razmaku od godinu dana. Trenutak za prvi dio je došao na početku hollywoodske ljetne sezone 2018. godine pod naslovom Rat beskonačnosti.

U prethodnih deset godina i osamnaest filmova su se Marvelovi superheroji suočavali sa svakojakim megalomanijacima, vanzemaljskim vladarima, božanstvima i sličnim ološem koji je prijetio uništenjem New Yorka, Zemlje i različitih univerzuma, ali se nitko po moći s kojom je raspolagao i destruktivnim namjerama nije mogao mjeriti s Thanosom. Interagalaktički gospodar rata je u prethodnim filmovima bio, uglavnom implicitno, sugeriran i najavljivan kao najveći i najspektakularniji izazov za protagoniste, a kada se konačno pojavi na početku Rata beskonačnosti, očekivanja su čak i nadmašena. Svemirski brod koji je prevozio izbjeglice s uništenog Asgarda je zarobljen od strane Thanosa (Brolin) i njegovih pomoćnika, i pri tome se potpuno nemoćnima iskažu Hulk i Thor (Hemsworth), koji ne mogu spriječiti da Thanos nad gomilom nedužnih ljudi započne orgiju ubijanja. To je samo početak ostvarenja Thanosovih dijaboličkih planova koji uključuju cijeli univerzum, a za koje je nužno prethodno dobaviti svih šest Kamena beskonačnosti koje vlasniku daju kontrolu moći, uma, duše, stvarnosti, prostora i vremena. Hulk uspije doći u New York te nastoji upozoriti Doktora Strangea (Cumberbatch) i Iron Mana (Downey Jr.) što se sprema, te se Osvetnici mobiliziraju ne bi li se oduprli nezaustavljivim Thanosovim hordama, odnosno spriječili ga da se dočepa Kamenova. U tu su svrhu prisiljeni podijeliti se u nekoliko grupa te putovati na nekoliko različitih planeta gdje će sve njihove moći i karakter biti stavljeni na kušnju nakon koje se čini da mnogi, a možda i svi, neće izvući živu glavu.

Tvorci Rata beskonačnosti se, s obzirom na cijelo desetljeće propagandne pripreme za veliko finale serije, nisu morali pretjerano truditi ako su htjeli da ono bude okrunjeno rekordima na kino-blagajnama. Srećom, to ih nije omelo da se uistinu potrude, odnosno uče na greškama vlastitih i tuđih franšiza, prije svega onih iz DC Extended Universe i posljednje, nesretne, trilogije Rata zvijezda. Osnovni izazov za novi nastavak Osvetnika je bilo izbjegavanje ponavljanja, odnosno nastojanje da se publici ponudi nešto što, za razliku od drugih franšiza, neće biti preveliko eksperimentiranje, a opet neće izgledati kao vječno ponavljanje istog. U ovom slučaju se to ogleda kroz odluku da nema okupljanja Osvetnika u doslovnom smislu, odnosno oni su podijeljeni u tri različite grupe koje vode vlastite bitke na različitim svjetovima. Narativna struktura je tako “posuđena” iz Imperij uzvraća udarac, filma iz originalne trilogije Ratova zvijezda, s kojim se Rat beskonačnosti često uspoređuje među kritičarima i filmofilima. Time je ne publici ne samo olakšano praćenje radnje, uključujući spektakularne akcijske scene, nego se u filmu može vidjeti i raznolikost u scenografiji, kostimima, ali i općem ugođaju, kao i daleko više prilike da se demonstriraju mogućnosti suvremene CGI-tehnologije u dočaravanju vanzemaljskih brodova i svjetova.

Rat beskonačnosti s Imperijom dijeli i još jedan važan detalj, a zbog kojeg se ističe od manje-više svih drugih filmova serije. S obzirom da veliki obračun mora nadmašiti sve prethodne, i ulozi moraju biti veći, pa se publici mora staviti na znanje da neka uobičajena pravila više ne važe. Tako na samom početku vidimo ne samo da je Thanos nepobjediv i nezaustavljiv, nego da će kao njegove kolateralne žrtve pasti i likovi čija je smrt bila nezamisliva u svakom drugom filmu. Ubijanje likova bez obzira na to koliko popularnosti uživaju među fanovima i kako istaknuto mjesto imaju na plakatu se nastavlja kroz film, a kulminira u spektakularnoj završnici sa sveopćim pokoljem i jednim od najmračnijih i najdepresivnijih cliffhangera u povijesti filma, u kojemu oličenje genocidnog Zla odnosi gotovo potpunu pobjedu.

Braća Russo su pri tome imali i sreću da im je scenarij povjerio jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti filma. Thanos se ističe ne samo vrhunskim CGI-jem koji njegovu figuru, i u fizičkom smislu veću od bijednih i nemoćnih Osvetnika, čini maksimalno uvjerljivom, nego i sjajnom glumom Josha Brolina, glumca koji često nije imao sreće s izborom uloga, ali kome lik hipernegativca predstavlja vrhunac karijere. Thanos je također jedan od najbolje osmišljenih i napisanih negativaca u posljednje vrijeme. Za razliku od većine filmskih zlikovaca, za njegova zlodjela postoji motiv koji je složeniji i “čišći” od mračnih strasti, odnosno iza njega postoji određeni svjetonazor i uvjerenje da svima, pa i svojim žrtvama, čini uslugu. Thanosa zastrašujućim čini ne samo spremnost na nedosljedno i često iracionalno milosrđe, nego i to što, ako se malo razmisli, svoje ekvivalente ima i u stvarnom životu, i to upravo u onim uredima i foteljama s koje se može načiniti najviše štete. Thanosov cilj, zapravo, nije bitno drukčiji iza cilja za kojeg se zalažu brojni pobornici Grete Thurnberg iako, za razliku od Thanosa, nisu sposobni niti voljni priznati da bi u njegovom postizanju bili tako apokaliptički dosljedni kao glavni antagonist Rata beskonačnosti.

Rat beskonačnosti je uglavnom vrlo dobar film koji će postići svoj cilj te će publici pružiti solidnih dva i pol sata zabave. Međutim, ona će biti ograničena isključivo na publiku koja je već ranije bila voljna strpati vlastiti novac u Marvelove džepove. Rat beskonačnosti je, s obzirom da se koristi već izgrađenim likovima i za se čije osobne probleme nema vremena, shvatljiv jedino gledateljima koji su pogledali većinu, ako ne i sve filmove iz Marvelove serije. A povremeni, i često ne baš uspješni, pokušaji da se mračna atmosfera kompenzira humorom se ponekad čine “fan serviceom” na granici ukusa, a za što bi jedan od primjera bilo angažiranje Petera Dinklagea u inače zabavnoj i spektakularnoj sceni. Neke od scena skreću u vode melodrame, a to bi se moglo reći čak i završnicu, gdje će nekim gledateljima na živce ići malo previše očigledan “cliffhanger” i priprema publika za drugo poluvrijeme. No, Marvelovcima se mora na kraju ipak priznati da su, barem zasad, uspjeli u onome što je za neke nekoć neprikosnovene franšize poput Ratova zvijezda danas postala nemoguća misija.

OSVETNICI: RAT BESKONAČNOSTI

(AVENGERS: INFINITY WAR)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett Johansson, Benedict Cumberbatch, Don Cheadle, Tom Holland, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Anthony Mackie, Sebastian Stan, Danai Gurira, Letitia Wright, Dave Bautista, Zoe Saldana, Josh Brolin, Chris Pratt

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 149 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Crna pantera (Black Panther, 2018)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

Marvelov filmski univerzum je prije dvije godine došao do točke u kojoj se više nisu samo razbijali rekordi na kino-blagajnama, nego i u kojoj je kritika, uključujući i najokorjelije art-snobove koje filmove o superherojima nisu mogli organski smisliti, bačena na koljena. Taj je trenutak došao zahvaljujući filmu Crna pantera, koji je od strane kritičara jednodušno i jednoumno dočekan kao epohalno remek-djelo u rangu Građanina Kanea i Kuma, a takav stav svoj odraz dao prije par godina za takav žanr nezamislivom “oskarovskom” nominacijom. Međutim, slično kao i rekordi na kino-blagajnama, to dostignuće nije imalo neke posebne veze s kvalitetom samog filma. Crna pantera je svoj božanski status stekao čak i prije same premijere zahvaljujući izuzetno vještoj propagandnoj kampanji koja je maksimalno iskoristila unutarnjopolitičke okolnosti u SAD, odnosno inzistiranje na “političkoj korektnosti” i ispravljanju svih krivih Drina američke i svjetske povijesti. Naslovini protagonist filma je crnac, a režiju je potpisao Ryan Coogler, afroamerički režiser koji se bio nametnuo politički angažiranim filmom Fruitvale Station, posvećenom stradanju Afroamerikanaca od ruku bjelačke policije. Tako je Crna pantera bio ne samo pretplaćen na panegirike, nego i cijepljen od svih negativnih kritika, s obzirom da bi loša riječ o ovom filmu u mnogim krugovima bila shvaćena kao rasizam.

Naslovni protagonist, kojeg tumači Chadwick Boseman, se prvi put pojavio u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat, gdje je predstavljen kao T’Challa, princ afričke države Wakanda koji je istovremeno obdaren superherojskim moćima. Radnja filma na samom početku nastoji objasniti odakle su došle te moći i kakve veze imaju sa specifičnostima njegove domovine. Za ostatak svijeta Wakanda je siromašna, zabačena i nerazvijena zemlja okružena nepristupačnim prašumama i planinama zbog kojih nije bila zanimljiva bijelim kolonizatorima te tako uspjela sačuvati nezavisnost. U stvarnosti je na područje Wakande milijunima godina ranije pao meteorit koji sadrži vibranij, dragocjeni metal od kojeg se proizvodi superiorno oružje i na temelju kojeg su Wakanđani stvorili superiornu tehnološku civilizaciju. Međutim, ona je za ostatak svijeta nepoznanica zbog politike samoizolacije koju nakon očeve smrti i dolaska na prijestolje nastoji očuvati i T’Challa. Problem je u tome što su prije dva desetljeća zalihe vibranija bile ukradene od strane južnoafričkog plaćenika Ulyssesa Klauea (Serkis), i to uz pomoć ljudi iz same Wakande. T’Challa zajedno sa svojim suradnicima odlazi u Južnu Koreju kako bi pokušao pronaći Klauea, i tamo nailazi na CIA-inog agenta Everetta Rossa (Freeman) koji mu u tome prilično nevoljko pomaže. Klaue je zarobljen, ali ga nakon toga oslobodi njegov pomoćnik Killmonger (Jordan), za koga se na kraju ispostavi da ima ne samo neke osobne motive za svoj postupak, nego i planove da preuzme vlast u Wakandi i iskoristi njenu superiornu tehnologiju kako bi se bjelačkim državama i narodima osvetio za sve zlo koje su crnci bili pretrpjeli kroz povijest.

Crna pantera bi se na prvi pogled mogao shvatiti kao svojevrsna antiteza Thora, odnosno Wakanda predstavlja svojevrsnu antitezu Asgarda, odnosno kao bajkovito, čudesno rajsko mjesto u kome umjesto plavokosih i plavookih nordijskih bijelaca žive isključivo crnci. Mnogi su epohalnost filma pronalazili upravo u banalnoj činjenici da su svi likovi u filmu crnci, odnosno da se u njemu pokušava govoriti o nekim ozbiljnim svjetskim problemima, i to iz perspektive Afroamerikanaca, odnosno crnaca uopće. Scenarij Ryana Cooglera i Joea Roberta Colea se tako nastoji suočiti s tragičnom prošlošću kolonijalnih osvajanja, ropstva, institucionalnog rasizma, kao i njenim nepravladanim posljedicama u obliku siromaštva, droge i kriminala. Pri tome se nude dva međusobno suprotstavljena rješenja problema – jedan koji je oličen u zbijanju rasnih redova, radikalizmu i nasilju uperenom protiv tlačitelja, a koji je prije više od pola stoljeća simbolizirao Malcolm X; drugi je put kompromisa i nenasilja koji su propovijedali Martin Luther King i Nelson Mandela. Crna pantera se odlikuje time da su u njemu ta dva stava jasno izražena i elaborirana kroz dva glavna lika, ali i da scenarij automatski ne zauzima strane u toj debati, odnosno da oba stava imaju svoje argumente i da će negativac do samog kraja imati prilike da ih obrazloži, a publika za njega zadržati barem nešto razumijevanja.

Politička angažiranost scenarija, odnosno nastojanje da se na uistinu ozbiljan način govori o ozbiljnim problemima predstavlja veliko dostignuće za film ovog žanra, ali isto tako donosi rizik da to učini nauštrb onoga što je većini publike najvažnije – šarene eksapističke zabave. Crna pantera uglavnom uspijeva izbjeći tu klopku, i to ne samo zbog stotina milijuna uloženih u specijalne efekte, nego i kreativnih resursa koji su mogli doći do izražaja. To se odnosi na uspješan pokušaj da se Wakanda istovremeno predstavi kao supertehnološka utopija, ali i mjesto koje se prirodno razvilo i održalo drevne afričke tradicije. Pri tome važnu ulogu igra vješto korištenje kostima, scenografije, rekvizita, ali i uglavnom efektna glazba Ludwiga Göranssona. I režija je uglavnom dobra, a što može dobro doći i u scenama T’Challinih vizija susreta s preminulim precima, a koje će neke starije gledatelje podsjetiti na znameniti film Ljudi mačke iz 1982. godine. Coogler se, međutim, daleko slabije snalazi u akcijskim scenama, pa neke od njih, poput automobilske potjere u sredini radnje, izazivaju zijevanje, a čak ni završna bitka nije naročito dojmljiva.

Glumačka postava je, s druge strane, uglavnom na visini. Chadwick Boseman je izvrstan u ulozi Marvelovog superheroja koji se od svih drugih odlikuje daleko većom odgovornošću i dalekovidnošću, ali i državničkom karizmom. Michael B. Jordan, inače jedan od stalnih Cooglerovih suradnika, mu je više nego dostojan suparnik. Među sporednim ulogama se, pak, najviše ističe gvajanska glumica Letitia Wright u ulozi T’Challine geekovske sestre Shuri. Neki drugi glumci, s druge strane, nisu imali sreće, pa tako Martin Freeman uglavnom funkcionira kao bijeli “token”, odnosno njegov lik je ekvivalent crbih likova koji su u neka ranija vremena služili isključivo za ispunjavanje rasne kvote. Crna pantera je daleko od neupitnog remek-djela kakvom su ga opisivali, ali njegova kvaliteta svjedoči da čak i tako proračunata franšiza poput Marvelove sebi može dozvoliti nešto više od pukog mlaćenja para.

CRNA PANTERA

(BLACK PANTHER)

uloge: Chadwick Boseman, Michael B. Jordan, Lupita Nyong’o, Danai Gurira, Martin Freeman, Daniel Kaluuya, Letitia Wright, Winston Duke, Angela Bassett, Forest Whitaker, Andy Serkis

scenarij: Ryan Coogler & Joe Robert Cole

režija: Ryan Coogler

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 134 min.

OCJENA: 7/10