RECENZIJA: Crna misa (The Black Mass, 2015)

Povijest nas uči kako su najveće svjetske nesreće izazivali oni koji bi ljude čvrsto dijelili na apsolutno dobre i apsolutno zle, i to obično onda kada bi se tako jednostavna podjela sudarala s mnogo složenijom stvarnošću. Oni koji bi priznali kako postoji međuprostor između dvije krajnosti, odnosno bili spremni na kompromis, čak i ako im se nimalo ne sviđa, su u pravilu oni koji svijet čine boljim nego što bi inače bio. Takav svjetonazor su, službeno ili neslužbeno, prihvatile i policija i pravosuđe mnogih država svjesne da će u borbi s kriminalom, pogotovo onim organiziranim, dalje stići onaj tko raspolaže s represivnim aparatom i doušnicima nego onaj tko raspolaže samo s represivnim aparatom. Korištenje doušnika, s druge strane, može izazvati probleme s obzirom da je u pitanju dvosmjerni odnos, pa tako isto onako kao što policija koristi doušnike, tako i doušnici mogu, uz malo manipulacije, koristiti policiju za vlastite nečasne rabote. Neki od takvih slučajeva iz stvarnog života su svoj put našli i do hollywoodskog scenarista, za što kao primjer može poslužiti relativno nepoznata (na žalost, s pravom) Soderberghova komedija Doušnik!. Najpoznatiji od njih, vezan uz irsko-američkog gangsterskog bosa Jamesa “Whiteya” Bulgera, je, pak, postao predmetom biografskog filma Crna misa, koji se nedavno našao u našim kino-dvoranama.

Radnja započinje 1975. godine i prikazuje kako Bulger (Depp), sitni gangster, usprkos toga što se “zakačio” s mnogo većim i potkoženijim “igračima” iz italoameričke mafije, prilično brzo uspije postati neosporni gospodar ulica Južnog Bostona. Tajna njegovog uspjeha nije samo u tome što je oko sebe okupio tim odanih, ali nasilnih suradnika spremnih bez pogovora obavljati brutalne likvidacije, niti u tome da mu je brat William (Cumberbatch) jedan od najutjecajnih političara u državi Massachusetts. Ključnim se pokazuje John Conolly (Edgerton), agent FBI koji je odrastao na bostonskim ulicama i braću Bulger pozna od najranijeg djetinjstva. Nakon što je premješten u rodni grad, gdje njegovi kolege nemaju uspjeha u borbi s mafijom, Conolly dolazi na ideju da se za pomoć obrati Bulgeru, koji, usprkos dubokog prijezira prema “drukerima” i početne skepse, pristaje postati FBI-jev doušnik, pogotovo kada mu je sugerirano da se na njegove vlastite kriminalne aktivnosti neće obraćati neka posebna pažnja. Takav sporazum se pokaže korisnim po obje strane – Bulger se rješava glavne poslovne konkurencije, a Conolly, zahvaljujući uspješnim hapšenjima mafijaša napreduje u službi. Međutim, kako vrijeme prolazi, Bulgerova evidentna nedodirljivost i sklonost doušnika drugih federalnih agencija da nestaju ili umiru na spektakularno nasilne načine počinje izazivati niz neugodnih pitanja od strane Conollyjevih kolega i medija.

Ako se treba pronaći glavni razlog zbog kojeg bi se pogledao ovaj film, onda je to Johnny Depp. Čak i oni gledatelji koji nisu njegovi veliki poklonici će biti impresionirani trudom koji je uložio kako bi što efektnije dočarao lik koji predstavlja antitezu većine likova koje je tumačio u karijeri. Ne samo da veliki holivudski ljepotan tumači lika koji je proćelav, prilikom osmjeha prikazuje trule zube i sugovornika strijelja demonsko plavim očima, nego mora inkarnikrati nešto najbliže čistom Zlu što se moglo vidjeti u suvremenom gangsterskom filmu. Bulger u Crnoj misi pokazuje organizacijske sposobnosti, inteligenciju i nešto nalik na karizmu. a svojim blagim glasom je sposoban nepažljivim učiniti manje oprezne žrtve, a potom ih u trenutku mučki likvidirati ili se nad njima poslije sadistički iživljavati. Iako je riječ o prilično dojmljivom nastupu, on, pak, nije među najboljima u Deppovoj karijeri, a za što je najviše zaslužni scenaristi koji, kao i kod mnogih biografskih filmova, nisu u stanju životnu priču koja je trajala desetljećima sažeti u dva sata radnje.

Kada je u pitanju Bulgerov slučaj, tu je bilo dovoljno materijala za barem nekoliko sezona Žice. Jez Butterworth i Mark Mallouk su pri tome odabrali one detalje koji se čine “najfilmičnijima”, a zbog čega mnoge scene izgledaju kao hollywoodska izmišljotina, iako se temelje na stvarnim činjenicama. Pri tome se zanemaruje njihova pozadina koja bi ih učinila uvjerljivima publici. To se posebno odnosi na Bulgerovu obitelj, pa je tako prilično površno prikazan odnos s politički “potkoženim” bratom. Još lošijim izborom se čine rane scene koje prikazuju kako je Bulger u na početku karijere bio dobar suprug i otac prije nego što mu je, kako se to prilično nespretno pokušava sugerirati, neočekivana obiteljska tragedija oduzela posljednje tragove humanosti. Još veći propust je potpuno ignoriranje njegovo gotovo dvodesetljetnog života u bijegu, kada je FBI uspješno izvrgavao ruglu, čineći društvo Osami Bin Ladenu na posterima najtraženijih bjegunaca. Površnost pristupa se odražava i na druge likove, pa se tako glumačka ekipa, koja je, inače, prilično impresivna, doima potrošenom. Rory Cochrane (zlosretni Speedle iz prvih sezona CSI: Miami, ovdje gotovo neprepoznatljiv pod teretom kilograma i godina) se, usprkos toga što u filmu gotovo ne izgovori nijednu riječ, je mnogo efektniji od “teškaša” kao što su Cumberbatch i Edgerton.

Crna misa izgleda još veće razočarenje nakon neumitnih usporedbi s drugim ostvarenjima. To važi i za samog Deppa, koji je tumačio mnogo složeniji i zanimljiviji lik u Donnieja Brasca u temom srodnom filmu Donnie Brasco, također temeljenom na istinitim događajima. A za to je, s druge strane, zaslužan i sam Bulger, koji je prethodnih godina služio kao izvor inspiracije daleko talentiranijim autorima nego što je režiser Scott Cooper. To se odnosi i na Scorseseja, kome je lik glavnog negativca u “Oscarom” nagrađenim Pokojnima (a koga glumi Jack Nicholson) bio velikim dijelom temeljen upravo na poznatom bostonskom gangsteru; odnos braće Bulger (koji je u filmu tek naznačen) bio je, pak, temeljem hvaljene TV-serije Bratstvo s Jasonom Isaacsom i Jasonom Clarke kao njihovim fiktivnim ekvivalentima; a, između ostalog, i James Woods je tumačio lik inspiriran Bulgerom u prvoj sezoni Raya Donovana. Kada se svemu tome doda prilično mračan pristup, ali i nedostatak likova za koje bi se trebalo navijati, Crna misa predstavlja razočaranje. Ili barem nešto za što smo svjesni da smo vidjeli već prije, i da ćemo, na žalost, vidjeti ponovno na naslovnicama u stvarnom životu.

CRNA MISA

(THE BLACK MASS)

uloge: Johnny Depp, Joel Edgerton, Benedict Cumberbatch, Corey Stoll, Julianne Nicholson, Dakota Johnson, Rory Cochrane, Jesse Plemons, Kevin Bacon, Peter Sarsgaard

scenarij: Jez Butterworth & Mark Mallouk

režija: Scott Cooper

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2015.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Prvi čovjek (First Man, 2018)

PRVI ČOVJEK
(FIRST MAN)
uloge: Ryan Gosling, Claire Foy, Corey Stoll,
Pablo Schreiber, Kyle Chandler,
scenarij: Josh Singer
režija: Damien Chazelle
proizvodnja: Universal, SAD, 2018.
trajanje: 141 min.

Isto kao što postoje filmovi koji su zbog svojeg isticanja kvalitetom zaslužili ulazak u filmske antologije postoje i filmovi koji bi trebali postati predmetom zanimanja zato što su predstavljali neuspjehe ili razočaranja. Prvi čovjek, biografski film Damiena Chazellea posvećen životu i djelu američkog astronauta Neila Armstronga, a koji se od ove jeseni smatra jednim od ozbiljnijih kandidata za “Oscare” i druge prestižne nagrade, bi s vremenom mogao postati jedno od zanimljivijih razočaranja. Pri tome njegov problem ne bi trebao biti toliko u izvedbi, koliko u promašenosti osnovnog koncepta.

Film se temelji na knjizi povjesničara Jamesa R. Hansena iz 2005. godine koju je sam Armstrong proglasio svojom službenom biografijom. Radnja započinje 1961. godine, na samim počecima znamenite hladnoratoske Svemirske utrke između SAD i SSSR-a, a u kojoj su Sovjeti zahvaljujući “Sputnjiku” i Juriju Gagarinu prvih godina uživali primjetnu prednost. Armstrong (Gosling) je probni pilot zadužen za testiranje eksperimentalnih zrakoplova na samim rubovima Zemljine atmosfere. Nakon jednog takvog leta, kada je, zahvaljujući svojoj izuzetnoj snalažljivosti i hladnokrvnosti uspio spasiti sebe i letjelicu, Armstrong je primljen u NASA-in elitni program svemirskih letova zvan “Gemini”. Svrha tog programa je prestići Sovjete i pobijediti u Svemirskoj utrci došavši na najvažniji cilj – slijetanje ljudi na Mjesec, i to prije kraja 1960-ih. Armstrong, koji uživa status jednog od najboljijh astronauta, stoički prolazi kroz bezbrojne i često vrlo neugodne testove, te svjedoći nizu neuspjeha i nesreća koje će ne samo odgoditi slijetanje na Mjesec, nego uzimati živote njegovih kolega i prijatelja. Armstrongov put do Mjeseca će naplatiti cijenu i od njegove obitelji, koja usprkos lagodnog života u predgrađu i blagodati srednje klase, pati zbog tragične smrti jedne od Armstrongove kćeri, ali i toga da se emocionalno suzdržani astronaut teško povezuje sa djecom, pa je taj zadatak pao na njegovu suprugu Janet (Foy).

Prvi čovjek na prvi pogled izgleda kao idealan projekt za onu vrstu filmova koji rade ono u čemu je Hollywood dugo vremena najbolji – propagandu SAD kao najnaprednije, najmoćnije i najuspješnije države u povijesti čovječanstva. Spuštanje američkih astronauta na Mjesec – tehnološko dostignuće koje je dan-danas toliko impresivno da u njega brojni teoretičari zavjere jednostavno ne žele vjerovati – jest upravo onakva priča od koje bi i najmanje talentirani hollywoodski filmaši trebali zavezanih očiju napraviti upečatljivi ep. Film Damiena Chazellea to, na žalost, nije, i to iz jednostavnog razloga što to nije njegova osnovna svrha. O tome svjedoči da premijera nije bila planirana za srpanj 2019. godine, kada bi se tako mogla proslaviti 50. obljetnica misije “Apollo 11”, nego za jesen; cilj je bio mnogo prizemniji, odnosno svrha nije bila prigodničarska proslava, koliko Chazelleovo nastojanje da sebi prigrabi što više “Oscara”, a znajući današnju Akademiju, to se moglo jedino kroz inzistiranje na biografskom filmu koncentriranom na jednog jedinog čovjeka.

Sve to, možda, ne bi bio problem da taj čovjek nije Neil Armstrong, koji, najblaže rečeno, nije najzahvalniji materijal za neke maestralne glumačke nastupe. Armstrong je bio izvrstan pilot, inženjer i zapovjednik, odnosno čovjek koji možda najpreciznije odgovara definiciji heroja, ali je, s druge strane, bio upravo onakav kakvim ga tumači Gosling – uvijek hladan “kao špricer” i nikad nije pokazivao emocije. To je, s jedne strane, bilo izvrsno kada bi ste mu povjerili ishod 25 milijardi negdašnjih dolara vrijednog projekta, u kojem je milijun stvari moglo krenuti tragično krivo, ali, s druge strane, od njegovog života i robotske karijere se teško mogla napraviti nekakva upečatljiva drama. U slučaju Goslinga imamo glumački talent koji je potrošen na nešto što je komotno mogao odglumiti slavonski hrast poput Keanu Reevesa, ili, u najboljem slučaju, karizmatični minimalist poput Garyja Coopera. U usporedbi s Goslingom, svi drugi glumci izgledaju poput histeričnih “šmiranata”, a što uključuje kako Foy u ulozi supruge, tako i Coryja Stollera u liku Armstrongovog mnogo zanimljivijeg i živopisnijeg kolege Edwina “Buzza” Aldrina, koji na kraju, bez obzira htjeli to autori Prvog čovjeka ili ne, izgleda kao nešto najbliže negativcu u cijelom filmu.

Prvi čovjek pati i zbog toga što je, kao i svi “oskarovski” filmovi u posljednje vrijeme, postao žrtvom dnevne politike, a što se odnosi i kako na unutarnjopolitičke parametre “političke” korektnosti, tako i vanjskopolitički kontekst danas sve upitnije američke hegemonije nad ostatkom svijeta. Autori Prvog čovjeka su rastrzani između želje daslave možda ne najvažnije, ali svakako najspektakularnije dostignuće u povijesti svoje domovine, i spoznaje da to dostignuće nakon pola stoljeća danas malo kome išta znači, odnosno da osim simboličkog hladnoratovskog trofeja nije imalo nekog dalekosežnijeg efekta na američku i svjetsku povijest. To se u filmu može vidjeti kroz par detalja – podsjećanje da je trijumf na Mjesecu paralelno išao s krvavim fijaskom u Vijetnamu, ali i scenama u kojima se propituje jesu li milijarde dolara mogle biti potrošene za rješavanje nekih aktualnih problema na Zemlji. U tome je možda najeksplicitnija znamenita pjesma Whitey on the Moon afroameričkog pjesnika Gila Scota-Herona (koga tumači Leon Bridges), koja sugerira kako njegovi sunarodnjaci tavore u siromaštvu crnačkih geta zato što je netko odlučio poslati par bijelaca na Mjesec. Pjesma, koja se u filmu anakronistički pojavljuje godinu dana prije ojavljivanja, je stavljena vjerojatno da bi se Chazelle i njegov rad “cijepio” od svih SJW kritika o tome da su u filmu jedini likovi cis hetero muškarci; iako se o njenim tezama treba raspravljati, njeno je uvođenje napravljeno nespretno i doima se kao strano tijelo. Isto tako bi Prvom čovjeku neki detalji čije je izostavljanje razbjesnilo desničare i Trumpa – izostavljanje stavljanje američke zastave na Mjesec – izgledali suvišni. Iako na trenutke impresivan i dobro odglumljen, Prvi čovjek je rutinerski “hvatač Oscara” i nešto daleko lošije od onog što su Armstrong i “Apollo 11” zbilja zaslužili.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ant-Man (2015)

“Manje je više” je izraz koji je prilično teško staviti u istu rečenicu sa suvremenim Hollywoodom, a još teže kada su u pitanju filmovi o superherojima. Takvi su slučajevi, po prirodi stvari prilično rijetki, i mogu se pronaći prije svega kod onih superherojskih sagi koje su toliko monumentalne da njihovi tvorci sebi mogu dozvoliti luksuz u pokojem naslovu naprave nešto nalik na eksperiment ili, češće zbog sebe nego zbog publike, pokušaju na ekranu nešto novo. Takav primjer, između ostalih pruža i jedna od najimpresivnijih hollywoodskih tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Iako u tim filmovima gotovo sve mora biti “veće od života”, u slučaju filma Ant-Man iz 2015. godine se krenulo sasvim drugim putem, te je publika dobila marvelovski film koji bi se, barem u kontekstu cijele sage o superherojima, mogao nazvati minimalističkim.

Protagonist, čiji lik tumači Paul Rudd (također jedan od članova scenarističkog odbora), je Scott Lang, elektroinženjer koji se našao na pogrešnoj strani zakona te zbog toga završio u kaznionici San Quentin. Po izlasku na slobodu se suočava s time da zbog robijaške prošlosti ne može dobiti niti zadržati posao, a dodatno ga muči i to što više ne može viđati dražesnu malenu kći čija je majka (Greer) počela živjeti s policajcem (Canavale). U takvim okolnostima mu nije teško popustiti nagovaranju svog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera” (Peña) da se vrati kriminalu i opljačka jednu vilu. Kao jedini plijen, pak, pronalazi neobično odijelo za koje se ispostavi da onoga tko ga nosi može smanjiti na veličinu mrava. Još veće iznenađenje je i to da je pljačku u stvari bio “namjestio” vlasnik vile, znanstvenik Hank Pym (Douglas) koji je desetljećima ranije izradio i nosio to odijelo. Langu je povjeren zadatak da se, koristeći to isto odijelo, infiltrira u sjedište tvrtke koju vodi Pymov bivši i beskrupulozni štićenik Darren Cross (Stoll), te sabotira tehnologiju smanjivanja za koju Pym sumnja da bi se mogla zloupotrijebiti s tragičnim posljedicama.

Ant-Man, vjerojatno najmanji od svih superheroja u Marvelovom stripovskom (a samim time i filmskom) univerzumu, se po prirodi stvari nije mogao natjecati sa svojim daleko većim i impozantnijim kolegama. Zbog toga je i prvi film iz njegove mini-franšize jednostavno malen. Zbivanja su gotovo u potpunosti ograničena na jedan grad (San Francisco), umjesto spašavanja svijeta se zaplet svodi na jednu jedinu, iako spektakularnu pljačku, a umjesto orgije destrukcije na ulicama gledatelje fascinira inače banalan svijet koga minijaturizirani protagonist mora promatrati iz drukčije i zastrašujuće perspektive, odnosno u situaciji gdje mu od kapi vode i kućnih ljubimaca prijeti opasnost. U filmu nema čak ni prilike za uobičajeno inzistiranje na CGI-efektima, te je najviše truda uloženo u rekreiranje mrava koje zahvaljujući Pymovim neuro-manipulacijama služe kao Ant-Manova pomoćna vojska. Sve je to, s druge strane, dalo priliku da se film malo više posveti likovima. Tu se Ant-Man ističe time da je njegov protagonist, ne samo u doslovnom smislu, “mali čovjek”, odnosno za razliku od većine drugih marvelovskih superheroja, priča o njegovom nastanku ima socijalnu komponentu. Neki drugi dijelovi scenarija, prije svega ljubavni podzaplet s Pymovom kćeri i suradnicom Hope Van Dyne (koju glumi Evangeline Lilly), nisu najbolje napravljeni. Usprkos toga što ne krije svoj konfekcijski karakter i neiskorištenih scenarističkih prilika, režija Peytona Reeda je sasvim solidna te popravlja opći dojam. Zbog svega toga se Ant-Man može preporučiti kao osvježenje svima onima koji su osjećaj zamor od Marvelove serije.

ANT-MAN
uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Corey Stoll, Bobby Canavale, Michael Peña, Michael Douglas, Judy Greer
scenarij: Edgar Wright, Joe Cornish, Adam McKay, Paul Rudd
režija: Peyton Reed
proizvodnja: Marvel Films/Walt Disney Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 5/10