Oznaka: Common

RECENZIJA: Noćna potjera (Run All Night, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada se Hollywoodu danas proizvode akcijski filmovi – oni “pravi”, gdje glavna atrakcija nisu imena na naslovnicama strip-magazina ili CGI – njihovi producenti se moraju suočiti s problemom vezanim uz određene estetske parametre koje je današnjoj popularnoj kulturi velikim dijelom nametnuo sam Hollywood. Naime, akcijski film je još uvijek prvenstveno namijenjen muškoj publici koja očekuje muškog protagonista, ali bitno različitog od onoga što Hollywood inače nastoji “prodati” kao muškarca. U akcijadama danas tako teško prolaze nježni androgini manekeni (inače sasvim adekvatni za romantične komedije ili filmove namijenene šiparicama), isto kao i steroidima groteskno nabildane hrpe mišića. Za akcijski film koji nastoji imati kakve-takve veze sa stvarnim životom, potrebno je nešto drukčije. Odgovor na to pitanje je, po svemu sudeći, dao Liam Neeson, i to tako da je kao akcijska zvijezda modernog doba nametnuo u godištu kada se u nekim drugim zemljama ili profesijama odlazi u mirovinu. Upravo je starost, odnosno umorni izgled koji odaje bogato iskustvo preživljavanja ono što Neesonu daje dovoljno uvjerljivosti da ga publika prihvati kao stroj za razvaljivanje hordi negativaca. Ta osobina je posebno naglašena u njegovom najnovijem filmu Noćna potjera.

Neeson u ovom filmu po treći put nastupa pod redateljskom palicom Jaumea Collet-Serre (prethodna dva filma su bili Ukradeni identitet i Non-stop). Slično kao i u Non-Stopu, protagonist koga tumači Neeson film započinje pokazujući sklonost prema alkoholu. Razloga za to itekako ima, jer Jimmy Conlon, usprkos toga što je tokom godina u krugovima irskih gangstera u Brooklynu izgradio reputaciju vrhunskog ubojice, a istovremeno ostao na slobodi i životu, Božić dočekuje usamljen. Njegov sin Mike (Kinnaman) ga se odrekao i  pokušava vlastitu obitelj prehraniti na pošten način, kao vozač limuzine. Jimmyju utjehu pokušava pružiti Shawn Maguire (Harris), njegov najbolji prijatelj i šef, koji je zahvaljujući Jimmyju uspio od ulične barabe postati “ugledan poslovni čovjek” koji se kloni poslova s drogom. Shawnov vlastiti sin Danny (Holbrook), međutim, nije dobro naučio očeve lekcije, što dovede do krvoprolića, a stjecajem okolnosti upravo Mike vidi nešto što nije smio. Danny, naravno, nastoji ušutkati Mikea, ali ga prije toga ubije Jimmy. Otac i sin su sada prisiljeni bježati ne samo od osvetom vođenog Shawna i njegove bande, nego i od policije uvjerene da su Conlonovi odgovorni za zločine.

Ako se usporedi s prethodna dva Collet-Serrina filma s Neesonom, Noćna potjera se, sa svojim ne baš previše originalnim zapletom ili likovima, doima mnogo banalnije. Ukradeni identitet je koristio hitchcockovski motiv “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, a Non-stop je imao mjesto i vrijeme radnje ograničen na putnički zrakoplov u letu. Scenarij Brada Ingelsbyja, pak, koristi gotovo arhetipske klišeje gangsterskog filma – najbolji prijatelji koji završe na suprotnim stranama, mlade generacije gangstera koje se nastoje obogatiti na brzinu uz katastrofalne posljedice, ostarjeli ubojica prisiljen još jednom primjenjivati svoje vještine, motiv iskupljenja i zaštite obitelji. Collet-Serra je vjerojatno svjestan da će barem dio publike zbog svega osjetiti određeni deja vu, pa to nastoji nadoknaditi time da se filmu daje specifični ugođaj i cool izgled. Pri tome su možda najzanimljiviji kadrovi New Yorka iz zraka koji ekstremnim zumiranjem premještaju mjesto radnje na različite četvrti grada, a pri čemu se prikazuje njegova etnička i ekonomska raznovrsnost. Collet-Serra tako režira nekoliko prilično efektnih akcijskih scena na različitim lokacijama – automobilsku potjeru na ulici, bijeg kroz metro i iz nebodera sa crnim stanarima te oružani obračun u irskom pabu.

Glumačku ekipu, s druge strane, previše ne smeta ni jednodimenzionalnost njihovih likova. Neeson bi i mnogo složeniji lik odglumio zatvorenih očiju; najbolje su, međutim, scene u kojima nastupa s prilično raspoloženim Harrisom, čija starost postaje prilično vidljiva ako se u obzir uzme da je sličan lik irskog gangsterskog bosa prije četvrt stoljeća tumačio u State of Grace. U društvu takvih teškaša svi ostali moraju izgledati kao druge violine, a što uključuje i Joela Kinnamana (poznatog po zlosretnom remakeu Robocopa i isto tako zlosretnom američkom remakeu danske serije Ubojstvo), čiji se lik učinilo pozitivcem na nimalo suptilan način – ne samo što očajnički nastoji prehraniti suprugu i dvije dražesne kćeri, nego i besplatno trenira boks i služi kao mentor crnom dječaku. Kinnaman izgleda čak manje impresivno od gotovo neprepoznatljivog Nicka Noltea u cameo nastupu protagonistovog starog ujaka.

Iako je profesionalno napravljena, a na trenutke zanimljiva, pa i zabavna, Noćna potjera na kraju ipak izaziva zijevanje, barem kod one malčice zahtjevnije publike. Glavni krivac za to je upravo Collet-Serra, i to zbog odluke da film počne prologom koji više nego jasno sugerira krajnju sudbinu protagonista. Kada preko flashbacka radnja stvarno započne, gledatelji neće imati problema pobrati konce. Isto kao i što lik “opakog” i “tehnološki orijentiranog” superubojice (čiji lik tumači reper Common) izgleda kao prilično umjetan način da se Neesonu da nekakav ozbiljan protivnik. I, naravno, završni obračun nekako uspije iznenaditi inače iskusnog protagonista, ali ne i publiku; njegov krajnji ishod nije u pitanju. Da nije takve strukturne pogreške koja je učinjena na samom početku, Noćna potjera bi bila daleko bolji film. S druge strane, fanovi Liama Neesona se mogu tješiti da će, s obzirom na dosadašnju praksu, biti još dosta prilika da se za Noćnu potjeru iskupi.

NOĆNA POTJERA

(RUN ALL NIGHT)

uloge: Liam Neeson, Joel Kinnaman, Common, Ed Harris, Boyd Holbrook

scenarij: Brad Ingelsby

režija: Jaume Collet-Serra

proizvodnja: Warner Bros,  SAD, 2015.

trajanje: 114 ‘

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: John Wick 2 (John Wick: Chapter 2, 2017)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Za neke neočekivani uspjeh akcijskog filma John Wick je prije pet godina ne samo preporodio karijeru Keanu Reevesa i potvrdio njegov status velike akcijske zvijezde, nego je mogućim učinio stvaranje nove i uspješne filmske franšize, koja će se, sudeći po najavama televizijske serije, naći i na malim ekranima. Neizbježni nastavak, napravljen nepune tri godine nakon prvog, osim glavnog glumca je zadržao najveći dio starog tima. John Wick 2 je tako nastao po scenariju Dereka Kolstada, tvorca originalnog lika, a režiju je potpisao Chad Stahelski, bivši kaskader i Reevesov suradnik iz doba Matrixa. Jedini koji nedostaje je David Leitch, koji je umjesto Johna Wicka režirao žanrovski srodni film Atomska plavuša.

U novom filmu Reevesov naslovni lik i dalje uživa reputaciju vrhunskog profesionalnog ubojice koji izaziva strah i trepet čak i kod najmoćnijih predstavnika kriminalnog polusvijeta, iako se manje-više povukao iz svog krvavog posla. Jedini koji time nije naročito impresioniran je Santino D’Antonio (Scamarcio), jedan od bosova napuljske “camorre” koji je jednom davno Johnu Wicku spasio život i omogućio da izgradi svoju karijeru. On Wicku predaje poseban žeton koji u svijetu vrhunskih kriminalaca označava naplaćivanje duga, odnosno od Wicka traži da ponovno u pogon stavi svoje ubilačke vještine. Wick prilično nevoljko pristaje i odlazi u Rim gdje njegovom metom postaje D’Antoniova sestra Gianna (Gerini), koja je upravo došla na mjesto šefice “camorre” i čija bi smrt omogućila Santinu da je naslijedi. Nakon što temeljito pripremi i na kraju obavi likvidaciju, sam Wick postaje metom Giannog tjelohranitelja Cassiana (Common) koji želi osvetiti njenu smrt, ali i Santinovih ljudi koji žele njegovim uklanjanjem na najjednostavniji način zaključiti cijeli slučaj. Wick se vraća u New York i otkriva da je za njim ponovno raspisana ucjena, i da zbog toga na njega, motivirani basnoslovnom nagradom, počnu vrebati svi profesionalni ubojice. U nastojanju da preživi je prisiljen koristiti ne samo svoje vještine, nego i pomoć prijatelja, pa i nekadašnjih neprijatelja za koje misli da su mu dužni.

Nastavci popularnih filmova su u pravilu lošiji od prethodnika, te ni John Wick 2 nije izuzetak, mada se, istini za volju, ovdje može govoriti o nijansama. Kolstad i Stahelski se i dalje drže formule prema kojoj se scenarij mora biti što jednostavniji, odnosno služiti prije svega kao izgovor za što duže i spektakularnije scene obračuna u kojima se koriste različiti oblici hladnog i vatrenog oružja, odnosno gole ruke i motorna vozila. Reeves i dalje funkcionira kao savršeni stroj za ubijanje, mada ovaj put dobija svojevrsni ekvivalent u obliku jednako talentiranih protivnika koji će poslužiti za ekvivalent “boss obračuna” iz akcijskih video-igara, ali i namjerno biti pošteđeni kako bi ih se moglo koristiti u eventualnom nastavku. Uz repera Commona je taj zadatak, tumačeći lik gluhonijeme atentatorice, prilično dojmljivo obavila australska manekenka Ruby Rose.

Tvorci filma su, usprkos toga, bili svjesni da gledateljima prijeti monotonija, pa su kao svojevrsno osvježenje ponudili novo mjesto radnje u obliku Rima, gdje se uz dojmljive lokacije (od kojih će neke vrlo dobro poslužiti u akcijskim scenama) koriste talijanski glumci, iako ne s nekim naročitim uspjehom. Legendarni Franco Nero je sveden na jeftini cameo, Claudia Gerini (poznata po nastupu u TV-seriji Suburra) je potrošena u sceni likvidacije prilikom kupanja koja, bez obzira na prilično čedan tretman seksualnosti, izgleda eksploatacijski. Scamarcio, inače vrlo dobar glumac (koji je tumačio lik milanskog gangstera u filmu The Ruthless) se daleko više trudi, ali je svejedno ispod razine Nyqvista koji je bio tumačio glavnog negativca u prethodnom filmu.

John Wick 2 odaje kako je daleko više kreativnog truda uloženo u lokacije i scenografiju, nego u scenarij. To se prije svega odnosi na fiktivni Hotel Continental, koji je uz njujoršku, dobio i rimsku verziju, kao i na Santinovo njujorško sjedište, koja, nimalo slučajno, predstavlja umjetnički muzej koji uz klasične skulpture uključuje i suvremenu instalaciju dizajniranu da izaziva optičke varke te tako svima koji u muzeju nekoga misle ubiti znatno oteža posao. Zanimljiv detalj je i nastojanje da se da svojevrsni uvid u kriminalni svijet Johna Wicka, koji uključuje anakronističke urede gdje globalna zločinačka organizacija posao ostvaruje uz pomoć armije tajnica i pisaćih strojeva koji su bili zastarjeli još u 20. stoljeću.

Sve to, međutim, samo djelomično kompenzira osnovni problem Johna Wicka 2 – pretjeranu dužinu. To se odnosi kako na sam film, tako i na pojedine scene, koje su prilično razvučene, a na kraju i prilično predvidljive. Možda najviše oči bode početak, gdje je scena u kojoj Wick nastoji dovršiti ono što je započeo u prvom filmu, ma koliko bila vizualno impresivna, jednostavno nepotrebna. A tu je i problem uvođenja cijelog niza novih likova koje tumače glumci koji, iako se pojave u samo par trenutaka, ne mogu odoljeti iskušenju da pokažu raspolažu boljim rasponom od drvenog Reevesa. Međutim, sve to, kao i nekim gledateljima možda iritirajući cliffhanger, ne bi trebalo previše utjecati na opći dojam Johna Wicka 2. Ovaj film se može preporučiti svima kojima se svidio prethodni nastavak.

JOHN WICK 2

(JOHN WICK: CHAPTER TWO)

uloge: Keanu Reeves, Common, Laurence Fishburne, Riccardo Scamarcio, Ruby Rose, John Leguizamo, Ian McShane, Claudia Gerini

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD/Hong Kong, 2017.

trajanje: 122 min.

OCJENA: 6/10