RETRO-RECENZIJA: Valentinovo spiljskog čovjeka (The Caveman’s Valentine, 2001)

uloge: Samuel L. Jackson, Colm Feore, Ann Magnusson, Damir
 Andrei, Aunjanue Ellis, Tamara Tunie, Peter MacNeill, Rodney
 Eastman, Anthony Michael Hall, Kate McNeil
 glazba: Terence Blanchard
 scenarij: George Dawes Green (po vlastitom romanu)
 režija: Kasi Lemmons
 proizvodnja: Arroyo/Jersey Shore/Universal, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 105 '

U njujorškom Central Parku pronađen je leš jednog mladića. Romulus Ledbetter (Jackson) je dotičnog poznavao dovoljno dobro da bude siguran kako nije riječ o nesretnom slučaju nego o umorstvu. Problem je u tome što Ledbetteru malo ljudi vjeruje, što i ne iznenađuje s obzirom da živi u spilji usred Central Parka gdje su ga otjerali anđeli koji mu plešu u glavi i neki mračni tip koji iz Chryslerove zgrade odašilje zrake smrti. Zbog svega toga Ledbetter odlučuje istragu započeti sam, pri čemu će mu pomoći bogati odvjetnik Bob (Hall), filantrop koji je u beskućniku uspio prepoznati negdađnjeg pijanistu s diplomom Julliard akademije. Ošišan, okupan i pristojno odjeven, Ledbetter će se moći ubaciti u krugove njujorške elite gdje se nalazi glavni sumnjivac – David Leppenraub (Feore), umjetnički i fotograf koji je slavu i bogatstvo stekao sadomazohističkim slikama mladih muškaraca i kojemu je smrznuti mladić bio jedan od modela. Ledbetteru će pomoć pri pronalaženju dokaza pruziti Leppenraubova sestra Moira (Magnusson) koja prema tajanstvenom crnom neznancu osjeti veliku privlačnost.

Valentinovo spiljskog čovjeka je bilo gotovo neprimjećeno u našim videotekama, što i ne čudi s obzirom da je film sličnu sudbinu doživio u Americi, usprkos jedne takve zvijezde kao što je Samuel L. Jackson u glavnoj ulozi. Razlog za to se može pronaći u tome da se ovaj film nalazi na granici dvaju svjetova – bio je previše konvencionalan za art-snobove, a istovremeno i previše “otkačen” za “običnu raju”. To je zbilja šteta, jer riječ je o jednom od najprijatnijih iznenađenja u našim videotekama. Zaplet o šizofreniku-detektivu može izgledati suludo, ali scenarist George Dawes Green (koji je napisao originalni roman) ga čini uvjerljivim, pri čemu ce mu veliku pomoć pružiti režiserka Kasie Lemmons (bivša glumica i supruga Vondieja Curtis-Halla) koja je već jednom iskoristila talent Samuela L. Jacksona u svom debiju Eve’s Bayou. Uz još jednu maestralnu ulogu Samuela Velikog, za kojeg uloga šizofrenika izgleda kao salivena, valja pohvaliti cijeli niz njegovih malo poznatih kolega, uglavnom u karakternim ulogama, a posebno Colma Feorea, jednu od najprepoznatljivijih faca u modernom Hollywoodu. Lemmonsova se za relativno neiskusnu filmašicu dobro snalazi sa složenim scenarijem, vješto kombinirajuci fotografske i montažne stilove kako bi što vjernije simulirala “otkačenu” perspektivu iz koje glavni junak promatra svijet. Ipak, najupečatljivija stvar u Valentinovu spiljskog čovjeka jest glazba Terencea Blancharda, koja s obzirom na zanimanje glavnog junaka ima itekako bitnu ulogu. Ta je partitura, koja se temelji na klavirskim dionicama, nešto najbolje što se moglo čuti u filmovima u posljednje vrijeme. Iako će pomalo isforsirana završnica malo pokvariti dojam, Valentinovo spiljskog čovjeka je više nego dobar film koji je itekako zaslužio da mu naši gledatelji daju priliku.

OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Atentat na Reagana (The Day Reagan Was Shot, 2001)

uloge: Richard Dreyfuss, Richard Crenna, Colm Feore, Michael Greene,
 Holland Taylor, Kenneth Welsh, Leon Pownall, Robert Bockstael, Jack
 Jessop, Christian Lloyd
 glazba: Elizabeth Myers & John Trivers
 scenarij: Cyrus Nowrasteh
 režija: Cyrus Nowrasteh
 proizvodnja: Showtime, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 98 '

Ronald Reagan se danas smatra jednim od najvažnijih figura prošlog stoljeća, odnosno mudrim državnikom čija je administracija izvukla SAD iz ekonomske krize, utrla put pobjedi u hladnom ratu te donijela slobodu, demokraciju i prosperitet napaćenim narodima iza željezne zavjese. Ali taj zaključak bi teško donijeli oni koji su se 30.03. 1981. godine našli u Bijeloj kući, Pentagonu i drugim centrima moči u Americi. Dan je, naravno, započeo sasvim normalno – predsjednik (Crenna) je otišao u hotel “Hilton” odrćati rutinski govor, ne sluteći kako ga je izvjesni John Hinckley odabrao kao sredstvo za iskazivanje ljubavi prema Jodie Foster. Nakon što dotični ispali kobne hice, slijedećih 24 sata će američku vladu, naciju i ostatak svijeta staviti pred teška iskusenja, pogotovo s obzirom da se potpredsjednik Bush (Greene) u tom trenutku našao u avionu, daleko od Washingtona. I dok liječnicima u bolnici treba vremena da shvate da je predsjednik teško ranjen i da mu život visi o niti, dotle njegovi pomoćnici, savjetnici i ministri nastoje nekako sastaviti polupane lončiće i uvjeriti naciju kako je sve u redu. U tom trenutku Alexander Haig (Dreyfuss), ambiciozni ministar vanjskih poslova, vidi svoju priliku da kolegama konačno nametne autoritet i pokreće niz događaja koji će naciju dovesti na rub državnog udara, odnosno nuklearne kataklizme.

Temeljen na vjerodostojnim dokumentima i izjavama svjedoka, Atentat na Reagana predstavlja ne samo vrlo kvalitetnu dokudramu nego i izvrstan primjer kako je američka kablovska televizija superiorna filmskoj industriji. Scenaristu i režiseru Cyrusu Nowrastehu nije na raspolaganju stajao bog-zna-kakav budžet, ali je projekt zato privukao sjajnu glumačku ekipu na čelu s veteranom Dreyfussom koji će maestralno dočarati tragični lik Alexandera Haiga. Richard Crenna i Holland Taylor su također prilično uvjerljivi u ulogama bračnog para Reagan, nastojeći likovima dati humanu dimenziju i izbjeći bilo kakvu karikaturalnost. Nowrasteh također zna kako dočarati napetost, čak i ako je riječ o događaju koji se zbio prije više od dva desetljeća. Iako znamo što se desilo poslije, još uvijek je fascinantno vidjeti kako se čak i najmoćnija država na svijetu može naći na rubu ponora uslijed prilično prozaičnog spleta okolnosti, te da i ljudi s najboljim namjerama mogu učiniti kobne pogreske. Ono što je u cijelom filmu najzanimljivije jest to što iza svega stoji producentska kuća Olivera Stonea, kontroverznog filmaša poznatom po svom kritičkom stavu prema Reaganovoj administraciji, a koja je u ovom filmu prikazana gotovo sa sažaljenjem. Da je Nowrasteh bio malo discipliraniji u par kadrova, Atentat na Reagana bi bio remek-djelo, ali i i ovako predstavlja prilično ugodno iznenađenje u našoj video-ponudi.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Vojni udar (Ignition, 2001)

uloge: Bill Pullman, Lena Olin, Colm Feore, Nicholas Lea, Michael
 Ironside
 glazba: Yves Langlois & Richard Gregoire
 scenarij: William Davies
 rezija: Yves Simoneaux
 proizvodnja: CFT/Hilltop, Kanada/SAD, 2001.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 94'

Conor Gallagher (Pullman) je federalni šerif koji je zbog prevelike sklonosti različitim tabletama ostao bez žene i kćeri, a ni karijera mu ne stoji baš najbolje. Tako je za kaznu dobio naizgled rutinski posao tjelohranitelja federalne sutkinje Faith Matheson (Olin) kojoj, navodno, desni ekstremisti prijete smrću. Mathesonova ne može organski podnijeti Gallaghera, ali će njih dvoje ubrzo shvatiti da prijetnja po Mathesonovu ne samo što nije ozbiljna, nego je jedini način da je otklone taj da otkriju motiv atentatora. Njihova privatna istraga će ih odvesti do najviših vojnih i političkih krugova u Washingtonu, koji neće birati sredstva da ušutkaju sutkinju zbog toga što je u jednoj naizgled beznačajnoj parnici nabasala na dokaze koji upućuju na zavjeru na najvisem nivou.

Scenarij Williama Daviesa američkoj publici možda izgleda neobično inovativan zbog svoje teme, ali hrvatska publika neće imati problema prepoznati neke slične situacije iz zapleta (a nakon napada u New Yorku i Washingtonu će se ovaj film gledati sasvim drugim ocima). No, usprkos rutinerskih elemenata (usamljeni junak koji se od progonjenog pretvara u progonitelja i sl.) Vojni udar je zanatski dobro urađeno ostvarenje. Prije svega se to ima zahvaliti vancouverskim lokacijama (koje će prepoznati nostalgično raspoloženi fanovi Dosjea X), kao i vrlo dobroj glumačkoj ekipi (mđju kojima će ženskom dijelu “x-fila” najpoznatije lice biti Nicholas Lea alias Krycek). Iako je rasplet predvidljiv, opušteni Pullman se dobro snalazi u svojoj ulozi, a akcijske scene su vrlo dobro režirane, uz prilično dojmljivi finale. Sve u svemu, Vojni udar predstavlja kvalitetni žanrovski proizvod koji se može preporučiti kao neobavezna vikend-zabava.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.