uloge: Nicole Appleton, Peter Facinelli, Natalie Appleton, Melanie
Blatt, James Cosmo, Jonathan Cake, Rick Warren, Annette Badland, Sean
Gilder, Colin Redgrave, Paul Rider, Sam Kelly
scenografija: Michael Pickwoad
kostimografija: Mary-Jane Rayner
fotografija: David Johnson
montaza: David Martin
glazba: David A. Stewart
scenarij: Dick Clement, Ian La Frenais, David A. Stewart & Karen Lee
Stewart
režija: David A. Stewart
proizvodnja: Pathe, Britanija, 2000.
distribucija: Europa
trajanje: 110′
Gerry (Nicole Appleton), Mandy (Nathalie Appleton) i Jo (Blatt) su tri sestre iz londonskog East Enda koje krajem 60-tih godina prošlog stoljeća zarađuju za život tako što se oblače u mušku odjeću i vrše sitne pljačke. Prilikom jedne od tih pljački Gerry stjecajem okolnosti završi u uredu jednog “avangardnog” časopisa, i to upravo u trenutku kada Daniel Wheaton (Facinelli), američki student sa spisateljskim ambicijama, dovršava članak. Daniel uspije uhvatiti kradljivicu ali nema namjeru da je preda policiji čim sazna da je riječ o djevojci. Ni Gerry se previse ne trudi pobjeći, s obzirom da joj se Daniel sviđa. I dok njih dvoje započinju romansu, preostale dvije sestre će odluciti opljačkati noćni klub ne znajući kako je njegov vlasnik Duggie Ord (Redgrave), svemoćni šef londonskog podzemlja.
Britanski kritičari nisu bili previše skloni Poštenju, vjerojatno smatrajući kako je riječ o ničemu drugom do besramnom pokušaju da se na brzinu eksploatira globalna popularnost grupe “All Saints”, čije tri članice (sestre Appleton i Blattova) tumače glavne uloge. Dodatni razlog za skepsu je bio i taj što se iza kamere našao nitko drugi do David A. Stewart, glazbenik najpoznatiji kao muška polovica dueta “Eurhytmics”. Poštenje uistinu ima problema, ali se oni prije mogu pripisati scenaristima Dicku Clementu i Ianu Le Fresnaisu (poznatim po simpatičnoj rock-komedijici Stari momci dobro praše) koji su malo pretjerali u nastojanju da filmu daju nostalgičnu atmosferu “ludih šezdesetih”, bespotrebno ubacujući reference na Vijetnam i ultraljevičarsku pobunu 1968. godine. Da stvar bude gora, Le Fresnais i Clement ne znaju napraviti dobar rasplet, pa je film barem dvadesetak minuta duži nego sto bi trebao biti. Na sreću, Stewart se relativno dobro snalazi iza kamere, a i članice “All Saints” daleko bolje glume nego sto bi to ocekivao od pop-pjevaljki. Također, u filmu ima dovoljne količine humora da se koliko-toliko kompenziraju scenaristički nedostaci, a muški dio publike će svakako cijeniti to sto se u pojedinim scenama sestre Appleton pojavljuju bez odjeće. Zbog svega toga Poštenje se moze preporuciti kao neobavezna ali postena filmska zabava.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.