Oznaka: Colin Farrell

RETRO-RECENZIJA: Sasvim pristojni gangsteri (Ordinary Decent Criminal, 2000)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Kevin Spacey, Linda Fiorentino, Peter Mullan, Stephen Dillane,
Helen Baxendale, David Hayman, Patrick Malahide, Gerard McSorley,Tim
Loane, Gary Lydon, Paul Ronan
scenografija: Tony Burrough
kostimografija: Jane Robinson
fotografija: Andrew Dunn
montaza: William A. Anderson
glazba: Damon Albarn
scenarij: Gerard Stembridge
rezija: Thaddeus O'Sullivan
proizvodnja: Little Bird/Miramax/Tatfilm,
Irska/SAD/Britanija/Njemacka, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 95'

Michael Lynch (Spacey) je legenda irskog podzemlja, šef bande provalnika koja godinama poduzima najsloženije i najdrskije pljačke, a da zbog toga ni Lynch ni nitko od njegovih suradnika nije odležao niti minutu u zatvoru. Lynch, koji pored svjetovnih krši i crkvene zakone tako što zivi s dvije supruge – Christine (Fiorentino) i njenom sestrom Lisom (Baxendale) – već je dugo godina trn u oku irskoj policiji koja vreba na svaki njegov pogrešni korak kako bi ga konačno uspjela smjestiti iza rešetaka. Prilika za to se ukazuje kada Lynch, manje motiviran željom za bogaćenjem a više uzbuđenjem, poduzme svoju najspektakularniju i najdrskiju operaciju -krađu basnoslovno vrijedne Caravaggiove slike. Sama pljačka nije toliki problem koliko pronaći nekoga koji bi bio spreman otkupiti tako “vruću” robu. Kako vrijeme prolazi tako je policijski inspektor Noaha Quigley (Dillane) sve uvjereniji kako je ovaj put Lynch zagrizao više nego što moze progutati. U međuvremenu se u igru ubacuje i IRA čiji je autoritet među irskom sirotinjom slobodoumni Lynch također godinama potkopavao.

Sasvim pristojni gangsteri su film koji će kod gledatelja prvo izazvati neugodni deja vu osjećaj da bi ga potom zamijenila nevjerica. Barem će takav slučaj biti s onima koji su već iskoristili priliku da gledaju Generala, film Johna Boormana koji je prikazao život najslavnijeg irskog kriminalca Martina Cahilla. O’Sullivanova verzija se, barem na početku, toliko vjerno drzi Boormanovog predloška da će prije dati novu definiciju pojma “indigo-kopija” nego “remake”. Jedina važnija razlika izmedju dva filma je u završnici, koja je za razliku od Boormanove verzije (i stvarnih događaja) pretvorena u klasični holivudski hepi end, a i nije baš najuvjerljivija. Ostale razlike su uglavnom u nijansama, kao i glumačkoj ekipi, koja je uvezena iz Amerike iz čisto komercijalnih razloga. Među svima prednjači Kevin Spacey, koji se očigledno dobro zabavljao trenirajući svoj irski naglasak, ali njegov lik je ipak daleko ispod standarda koji je postavio Brendan Gleeson u Boormanovoj verziji. Najtragičniji je slucaj s Lindom Fiorentino, nekoć fatalnom holivudskom zavodnicom koja je potpuno neiskorištena u rutinerskoj ulozi irske domaćice. Režiser O’Sullivan, pak, ne uspijeva učiniti ništa čime bi neumitne usporedbe izmedju Generala i Sasvim pristojnih gangstera preokrenuo u svoju korist. Naprotiv, potonji film, iako na trenutke simpatičan i zabavan, u svojoj suptini izgleda kao ništa drugo nego jeftina kopija mnogo boljeg originala. Zbog toga se Sasvim pristojni gangsteri mogu preporučiti samo onima koji još nisu imali prilike vidjeti superiorniju Boormanovu verziju.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

(RETRO) RECENZIJA: Daredevil (2003)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
DAREDEVIL - ČOVJEK BEZ STRAHA
(DAREDEVIL)

uloge: Ben Affleck, Jennifer Garner, Colin Farrell, Michael Clarke Duncan, 
Jon Favreau, Scott Tera, Joe Pantoliano, Ellen Pompeo, Leland Orser, Erick Avari, 
Paul Ben-Victor, Derrick O'Connor, David Keith
glazba: Graeme Revell
scenarij: Mark Steven Johnson
rezija: Mark Steven Johnson
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2003.
distribucija: Continental Film
trajanje: 103 '

U prošlom desetljecu glavni trend u holivudskim filmovima su bili serijske ubojice i virtualna stvarnost. U ovom desetljeću glavni holivudski trend će biti ekranizacije popularnih strip-junaka. Barem se takav dojam moze steći nakon što su veliki holivudski studiji u relativno kratkom vremenu kao svoje glavne komercijalne uzdanice lansirali filmove kao što su X-Men i Spider-Man, temeljene na popularnim stripovima. Ovo ljeto bi se u kinima trebao pojaviti Hulk, a u međuvremenu je tvrtka “20th Century Fox” u zimski termin ugurala ekranizaciju Daredevila, još jednog strip-junaka iz “Marvelovog” univerzuma. Scenarij i režija je povjeren Marku Stevenu Johnsonu, poznatom po komedijama i sentimentalnim dramama (Simon Birch). On je sebe producentima uspio
nametnuti tako što se predstavio kao veliki poklonik originalnog stripa i odličan poznavatelj materije.

Naslovni junak je Matt Murdock (Affleck), Njujorčanin koji je smislio vlastiti način kako da svoj rodni grad ocisti od kriminalaca. Na to ga je nagnalo teško djetinjstvo koje je proveo u opakoj četvrti Hell’s Kitchen, pod budnom paskom svog oca, propalog boksača Jacka
Murdocka (Keith). Stari Murdock je sina nastojao uvjeriti da mu budućnost lezi u knjigama a ne šakama i Matt ga je poslušao, ali tek nakon što je doživio nekoliko tragedija. Prvo je u teškoj nesreći bio izložen radioaktivnom otpadu i izgubio vid, što je poslije kompenzirano ostalim izoštrenim čulima i nekim novim moćima. Oca su mu nakon toga ubili gangsteri zbog čega je mladi Matt (Tera) odlučio da zivot posveti istjerivanju pravde. Nakon što je zavrsio pravni fakultet, to čini na dva načina – danju radi kao odvjetnik, a noću kao maskirani osvetnik proganja najopakije njujorške kriminalce i rješava te slučajeve po kratkom postupku. Njegove aktivnosti su privukle pažnju Kingpina (Duncan), opakog gospodara njujorškog podzemlja, dok je Matt kao odvjetnik privukao pažnju
privlačne Elektre Nachios (Garner), djevojke koju uz dobar izgled krasi i poznavanje borilačkih vjestina. Matt ne zna da je Elektra kći Nikolasa Nachiosa (Avery), grćkog tajkuna koji je povezan s Kingpinom i koji je odnedavno poceo smetati svom poslovnom partneru. Kingpin zato na Nachiosa salje opakog profesionalnog ubojicu Bullseyea (Farrell) što ce imati kobne posljedice.

Slično kao i Tim Burton u slučaju Batmana, Johnson inspiraciju za svoju verziju Daredevila nije našao u originalnom stripu iz 1960- tih nego u kasnijoj, mračnoj revizionističkoj verziji Franka Millera. Zbog toga Daredevil može iznenaditi količinom nasilja, prostačkog rječnika, ali najviše time sto glavni junak cijeli film trpi ne baš bezazlene fizičke i psihološke posljedice svojih noćnih aktivnosti. Iznenađuje i to što Daredevil mnogo eksplicitnije shvaća borbu protiv kriminala te, za razliku od ostalih superjunaka, hladnokrvno likvidira negativce (što ce neki tumaciti kao holivudsko prihvaćanje Bushovih metoda u zavođenju mira i reda u svijetu). No, Johnson u tome nije bio potpuno dosljedan – film je u originalu trebao imati R-rejting, s mnogo više krvoliptanja i golotinjom, ali su studiji, po
običaju, išli linijom manjeg otpora. Zbog toga je Daredevil bezdusno isjeckan i nikakva montaža ne moze sakriti ozbiljnu nedorečenost likova i zapleta. Johnson se baš previše ne snalazi ni u akcijskim scenama koje su prilično konfuzne (jedini izuzetak je scena
zavođenja izmedju Daredevila i Elektre). Ni glumci se nisu baš pretrgli – Ben Affleck je mnogo uvjerljiviji kao slijepi odvjetnik nego kao akcijski turborazbijač, dok je dežurni holivudski dobričina Michael Clarke Duncan (Zelena milja) promašen u ulozi negativca. Jedini koji se čini zanimljivim u filmu jest Jon Favreau kao Murdockov kolega “Foggy” Nelson, dok Colin Farrell malo preglumljuje u ulozi demonskog Bullseyea. Kada se svemu doda anti-katartično finale (s očiglednom namjerom da se ostavi materijal za nastavke), Daredevil ostavlja zalostan dojam filma koji nije iskoristio svoje potencijale.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Zimska priča (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
ZIMSKA PRIČA
(WINTER'S TALE)
uloge: Colin Farrell, Jessica Brown Findlay, Jennifer Connelly, William Hurt, Eva Marie Saint, Russel Crowe, Will Smith
scenarij: Akiva Goldsman
režija: Akiva Goldsman
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 118'

Iako se u ovo doba godine u filmskom svijetu manje-više sve vrti oko “Oscara”, valja se podsjetiti da zlatni kipići i nisu toliko važni, barem ako ih se uzima kao mjerilo kvalitete nečijeg rada. Kao primjer bi mogao poslužiti “Oscar” za najbolji adaptirani scenarij koji je Akademija udijelila Akivi Goldsmanu, tvorcu Genijalnog uma koji je, međutim, daleko poznatiji po tome što je scenarijem za Batman i Robin umalo zakopao jednu od naunosnijih hollywoodskih franšiza. Ni brojni drugi Goldsmanovi scenariji (uključujući i, u najboljem slučaju precijenjeni, Um) se ne mogu pohvaliti nekom velikom kvalitetom. Međutim, Goldsmanovi branitelji su se uvijek mogli izvlačiti na to da njegov rad nije bio adekvatno prenesen na ekran zbog slabih ili neinspiriranih režisera. Konačnu priliku Goldsmanu da svoju originalnu, nepatvorenu viziju prikaže svijetu pružila je, pak, adaptacija popularnog fantasy romana Zimska priča Marka Helprina, projekt koji je Goldsman producirao i koji mu je predstavljao režiserski debi.

Radnja filma počinje 1895. godine na njujorškom Otoku Ellis gdje je bračnom paru europskih imigranata zapriječen pristup u SAD zato što je otac obolio od tuberkuloze. Nastojeći svom djetetu omogućiti dobar život, roditelji ga puste niz rijeku u plutajućoj košari poput Mojsija. Radnja se potom prebacuje u godinu 1916. kada je dijete odraslo u provalnika po imenu Peter Lake (Farrell), koji se, pak, zamjerio njujorškom gangsterskom bosu Pearlyju Soamesu (Crowe). Iako ga je od Soamesove bande na čudesan način spasio bijeli konj, Lake se odlučuje za još jedan “posao” kojim bi trebao financirati svog bijeg iz grada. Meta je ono što izgleda prazni bogataški stan, ali se u njemu slučajno našla Beverly Penn (Findlay), lijepa ali smrtno bolesna kći novinskog izdavača. Lake se u nju smrtno zaljubi i odlučuje joj pomoći, ali upravo je to ono što razjari Soamesa, koji je zapravo demon čiji je posao spriječavanje ljudi da stvaraju čuda. Sukob između Lakea i Soamesa će se, stjecajem okolnosti, produžiti na nekoliko desetljeća i svoju kulminaciju imati 2014. godine.

Počnimo s dobrim vijestima. Zimska priča ima prilično raznovrsnu, dobru i raspoloženu glumačku ekipu među kojom je veliki broj Goldsmanovih starih suradnika, a možda se najviše ističe Will Smith u maloj, ali prilično zanimljivoj ulozi Lucifera. Najmanje poznato od svih lica pripada Jessici Brown Findlay, mladoj britanskoj glumici koja se nedavno istakla kao Lady Sybil Crawley u Downton Abbeyju; ona se prilično solidno nosi s nezahvalnom ulogom. Hans Zimmer je uobičajeno pouzdan kao tvorac filmske glazbe, a 60-ak milijuna dolara se doima prilično kvalitetno utrošeno u par specijalnih efekata i prikaz New Yorka prije stotinjak godina.

Međutim, teško da će itko osim najstrpljivijih ili najvelikodušnijih gledatelja imati nekog prevelikog razloga uživati u tim detaljima. Goldsman se, naime, iskazao isto onakvim režiserom kakav je scenarist. U Zimskoj priči, priča i likovi kao nemaju nikakvog smisla niti suvisle međusobne veze, a ako i imaju, to čine uz najgore moguće klišeje ili način koji vrijeđa gledateljsku inteligenciju. To će možda najviše u oči zapasti na samom početku, kada se uvodi lik odraslog Petera Lakea, koji bi, prema unutarnjoj kronologiji filma trebao imati 21 godinu, ali ga tumači Farrell u kasnim 30-im. Pokušaji da se gledateljima sugerira nekakvi “dublji” razlozi zašto se našao u New Yorku i što mu se to događa, a pogotovo kada započne svoju romansu s Beverly, obično degeneriraju u hrpu “New Age” besmislica koje, kada netko o njima pokuša razmišljati, zvuče poput vogonske poezije. Goldsman, pak, potpuno odbacuje svaki suvisli pokušaj da objasni kako se to priča razdužila do suvremenog doba. A ni njegova režija, najblaže rečeno, nije najbolja. Scena “čarobnog” bala na koji Lake, “ulickan” poput Jacka u Titanicu, odvodi svoju voljenu, je upropaštena time što u njoj previše očigledno nastupaju profesionalni plesači, koji kao da nastupaju pred natjecateljskom komisijom umjesto da glume pripadnike nekadašnjeg “otmjenog društva” koje se dobro zabavljaju. No, to je tek samo jedan od najdrastičnijih primjera za današnji Hollywood atipičnog diletantizma. Zimska priča se zbog svega toga ne može preporučiti nikome osim onima koje zanima kako izgleda nešto što izgleda najgori film na početku neke godine.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Totalno sjećanje (2012)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
120328(2) - 由柯林·法洛（Colin Farrell）主演的2012年版《Tot...
(izvor: ccsx)
POTPUNO SJEĆANJE
(TOTAL RECALL)
uloge: Colin Farrell, Jessica Biel, Kate Beckinsale, Bryan Cranston, Bill Nighy
scenarij: Kurt Wimmer & Mike Bomback
režija: Len Wiseman
proizvodnja: Original Film, SAD, 2012.
trajanje: 121 '

Kada se film pod naslovom “Total Recall” prvi put pojavio u ovdašnjim kino-dvoranama, tada je demokracija bila prilično mlada. Za netom izabrane zastupnike i vijećnike se smatralo da moraju neposredno odražavati volju svojih birača, a u tome im je dodatni poticaj davao institut opoziva. Često korištenje tog izraza u medijima je vjerojatno navelo tadašnje distributere da naslov hollywoodskog hita prevedu kao “Totalni opoziv”. Više od dva desetljeća kasnije, kada je došao istoimeni remake, distributer je dao mnogo primjereniji naslov “Potpuno sjećanje”. Ali, to je, manje-više jedina očigledna stvar u kojoj je novi film Lena Wisemana bolji od prethodne verzije Paula Verhoevena.

Oba filma se temelje na kratkoj priči “Nudimo vam sjećanja na veliko” slavnog SF-pisca Philipa K. Dicka. Originalni scenarij Ronalda Shusetta i Dana O’Bannona, koji je inače tek okvirno koristio Dickov predložak, je prilično vjerno prenesen od Kurta Wimmera i Mike Brombacka. Radnja je smještena oko stotinjak godina u budućnost, kada su ratovi u kojima je korišteno kemijsko oružje opustošili svijet, u kome postoje samo dvije države – bogata Ujedinjena Federacija Britanije i siromašna i prenaseljena Kolonija. Protagonist je Doug Quaid (Farrell), skromni tvornički radnik iz Kolonije koji živi s prelijepom suprugom Lori (Beckinsale); nezadovoljan svojim životom i mučen neobičnim snovima, odlučuje iskoristiti usluge tvrtke Rekall specijalizirane za ugradnju lažnih sjećanja te tako sebi priuštiti dobar provod u ulozi tajnog agenta. Problem nastane kada se ispostavi da mu je već netko ugrađivao lažna sjećanja, odnosno da je u stvarnosti tajni agent upetljan u sukob Federacije i pokreta za slobodu Kolonije.

Još kada su se pojavile prve vijesti o remakeu “Totalnog opoziva”, postavila su se pitanja da li je taj remake uistinu potreban, pogotovo kada je riječ o izuzetnom uspješnom i popularnom ostvarenju koje uživa kult-status čak i među onima koji ne mare previše za SF-žanr ili Schwarzeneggera. Wiseman je učinio sve da potvrdi skepsu prema svojoj verziji, pa je mnogo lakše nabrajati ono što je napravio dobro nego ono što je napravio loše. Najočigledniji je napredak u tehnologiji specijalnih efekata, pa su uz pomoć darovitih scenografa stvoreni dojmljivi prizori futurističkih velegradova, pri čemu je najočitiji uzor Los Angeles iz Blade Runnera.

Gledateljima će, međutim, daleko više u oči pasti casting koji se, poput Farrella, doima potrošenim ili, poput Bryana Cranstona nezainteresiranim za ulogu glavnog negativca. Scenarij, koji se u glavnim crtama vjerno drži originalnog filma, je, s druge strane primjetno lišen humora. Potpunom sjećanju nimalo ne pomaže ni cenzorski rejting PG-13, koji je film lišio eksplicitnog nasilja, odnosno grotesknih scena zaslužnih za mračni i subverzivni šarm svog prethodnika. Nastojeći kvalitetu nasilnih scena zamijeniti kvanitetom, kao topovsko meso, odnosno horde negativaca koje uništava protagonist, su uvedeni sintetički robotski policajci. Oni, međutim, malo previše podsjećaju na robotsku vojsku iz Fantomske prijetnje i izazivaju neugodni osjećaj da će se u kadru svakog trenutka pojaviti Jar Jar Binks.  Wiseman, iako ima iskustva s akcijskim žanrom, pri čemu se ističe serijal Underworld, nije u stanju nadvladati ta ograničenja, te, pogotovo pred kraj, neke od scena koje bi trebale biti dojmljive zapravo izazivaju zijevanje. Koliko je Potpuno sjećanje loše svjedoči to da su izbačeni ili spojeni mnogi likovi i podzapleti iz originala, ali je trajanje filma svejedno duže. Sudbina ovog ostvarenja, koje je uz porazne kritike na sjevernoameričkim kino-blagajnama poražen i od Aurorom obogaljenog Batmana, pokazuje da prijevodi naslova nisu bili opravdani. Verhoevenova verzija je zaslužila potpuno sjećanje, a ova je još za snimanja trebala dobiti totalni opoziv.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Kako se riješiti šefa (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
KAKO SE RIJEŠITI ŠEFA?
(HORRIBLE BOSSES)
uloge: Jason Bateman, Chris Day, Jason Sudeikis, Kevin Spacey, Jennifer Aniston, Colin Farrell
scenarij: Michael Markowitz, John Francis Daily & Jonathan Goldstein
režija: Seth Gordon
proizvodnja: Warner Bros/New Line, SAD, 2011.
trajanje: 98'
English: Jason Sudeikis, Charlie Day, and Jaso...
Jason Sudeikis, Charlie Day i Jason Bateman (izvor: Wikimedia Commons)

Hollywoodu je trebalo nekoliko godina da shvati da se svijet nalazi u nezapamćenoj ekonomskoj krizi, odnosno da tome pokuša prilagoditi sadržaj svojih proizvoda, barem onih koji svojom radnjom nastoje glumiti stvarni svijet. Jedan od elemenata te nove stvarnosti jest sve veća nezaposlenost, kao i sve manje alternative za one koji nisu previše sretni sa svojim poslom. Upravo taj kontekst, koji je bio teško zamisliv prosječnoj publici prije pola desetljeća, daje čvrst temelj inače ne baš originalnom konceptu crne komedije Kako se riješiti šefa?

Protagonisti su trojica prijatelja, koja imaju različita radna mjesta, ali kojima je zajedničko to da sve teže trpe svoje pretpostavljene. Nick Hendricks (Bateman) je marljivi službenik financijske tvrtke koji ostaje bez zasluženog unaprijeđenja zahvaljujući spletkama sadističkog direktora Dave Harkenu (Spacey). Kurt Buckman (Seikis) je računovođa u maloj tvrtki kojoj prijeti uništenje kada je od umrlog oca naslijedi Bobby Pellitt (Farrell), bahati i rasipni kokainski ovisnik. Dale Arbus (Day) je zubarski tehničar koga seksualno uznemirava i ucjenjuje njegova šefica dr. Julia Harris (Aniston). Nakon još jedne večeri međusobnog jadanja i previše pića sva trojica dolaze do zaključka da svoju nepodnošljivu situaciju mogu otkloniti jedino fizičkom likvidacijom svojih šefova. Svjesni da im za tako nešto nedostaje iskustvo i hrabrost, stručnu pomoć za izvođenje svog plana odluče potražiti u “problematičnim” dijelovima grada.

Scenarij Michaela Markowitza, originalno napisan i otkupljen u predrecesijska vremena, te stavljen u produkciju tek prošle godine, se teško može nazvati jednim od aduta ovog filma. Tri protagonista uglavnom nisu neki naročito zanimljivi ili duboko profilirani likovi, te se može steći dojam kako je naknadno dotjerani scenarij malo previše pokušavao kopirati formulu Mamurluka. To se vidi kroz nastojanja da se stvore razlike između “normalnih” i “otkačenih” članova te grupe. Rješenje tog problema se koliko-toliko može pronaći u prilično raspoloženim glumcima koji nisu možda nisu neke velike zvijezde, ali zato dobro koriste priliku da pokažu komičarski talent.

Kako se riješiti šefa, pak, daleko više koristi ima od toga što su njegovi autori shvatili hičkokovsko načelo prema kome negativci moraju biti zanimljiviji od pozitivaca. Zbog toga su za uloge troje šefova angažirali tri zvijezde koje su istovremeno i vrhunski glumci. Dok je Kevin Spacey već tumačio uredske ljigavce, njegovih dvoje kolega su očigledno uživali u ulogama sasvim različitim od onih koje su im donijele slavu. Veliki holivudski zavodnik Colin Farrell se pretvorio u narkomansku olupinu, a Jennifer Aniston u uznemirujuće nametljivu nimfomanku. Toj družini dostojno društvo čini i Jamie Foxx u maloj ulozi mentora trojke protagonista, koja je dojmljiva isto kao i njegovo eksplicitno edipovsko ime.

Što se kvalitete humora tiče, ona je prilično neujednačena, ali zato su pojedine scene prilično smiješne i i u njima autori prilično dobro koriste nešto ležernije cenzorske standarde. Međutim, gledatelj može isto tako steći dojam da tvorci filma u tome nisu išli dovoljno daleko, pa tako “crnilo” ove komedije nije dovoljno crno. Za film čije je osnovni koncept višestruko ubojstvo Kako se riješiti šefa se prilično trudi poštedjeti svoje protagoniste “prljanja ruku” i nekakvih posebnih moralnih dilema, a što sve kulminira u ne baš uvjerljivoj deus ex machina završnici. Još je manje uvjerljivo, barem što se muškog dijela publike tiče, objašnjenje zbog čega Daleov lik odlazak u krevet s ženom koju tumači – u većini scena ne baš pretjerano odjevena – Jennifer Aniston smatra sudbinom gorom od smrti ili doživotnog zatvora.

Usprkos scenarističkih problema, dobra glumačka postava i solidna režija Setha Gordona če pružiti više nego dovoljno zabave većini publike. Barem u ovo vrijeme, dok ekonomska kriza nije dovoljno potrajala da neke od njenih ekstremnijih efekata – kao način na koji za život zarađuje zlosretni bivši japi koga tumači Scott Rosendall– učini sve manje smiješnim.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 23. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)