RECENZIJA: Jack Reacher 2 (Jack Reacher: Never Go Back, 2016)

Jedna od najgorih stvari u Hollywoodu su, uz remakeove, nastavci. I to ne nastavci dobrih, uspješnih i zabavnih filmova za koje je normalno očekivati da će se stvoriti u pokušaju da se namlate pare na istu foru. Ponekad nastavci stvaraju dojam da su napravljeni samo zato da bi svog prethodnika učinili boljim nego što jest. Takav bi se dojam mogao stvoriti na temelju akcijskog trilera Jack Reacher 2, napravljenog u režiji Edwarda Zwicka.

Istini za volju, teško bi se moglo reći da je prvi Jack Reacher, napravljen prije četiri godine u režiji Christophera McQuarrieja, naročito loš ili uopće loš film. Adaptacija popularne serije romana Leeja Reachera o bivšem vojnom policajcu koju se pretvorio u lutajućeg djelitelja pravde je trebala postati još jedna franšiza zahvaljujući kojoj bi glavni glumac Tom Cruise zadržao svoj sve klimaviji status hollywoodske superzvijezde. Prethodni film se nije previše proslavio kod kritike, ali ni kod publike u SAD, te je tek uobičajeno bolji prijem na stranim tržištima osigurao nastavak.

Novi film se temelji na Ne vraćaj se, osamnaestom romanu iz serije. Na početku je Reacher kao lik već etabliran, odnosno publika ga na samom početku upozna kao tipa “koji je došao tiho i ušao legendu”. Nakon što svoje borilačke i druge vještine iskoristi kako bi mali dijelić svijeta riješio ološa, koristi priliku za još jedan ugodni razgovor sa satnicom Susan Turner (Smulders), sadašnjom zapovjednicom svoje bivše vojnopolicijske postrojbe. Da li je u pitanju nostalgija za starim sjedilačkim životom ili nešto drugo postaje drugorazredno pitanje nakon što sastanak sa njom spriječi satničino uhićenje pod optužbom za špijunažu. Reacher se, dakako, uvjeren da je njegova nasljednica nedužna, uključi u istragu i ubrzo se nađe na meti vrhunski izvježbanih profesionalnih ubojica koje je očito angažirao netko vrlo bogat, utjecajan i odlućan da spriječi rasvjetljavanje nečega što je satnica Turner istraživala. Reacher je oslobodi iz zatvora, ali sada mora s njom bježati i pred ubojicama i pred vlastima, a dodatni problem predstavlja i zaboravljeni detalj iz vlastite prošlosti.

Neumitne usporedbe dva filma bi mogle navesti po fanove Toma Cruisea prilično neugodan zaključak da je njihova omiljena zvijezda konačno podlegla godinama, pa se tako Reacherov lik doima umoran i bezvoljan. To, dakako, ne mora imati neke veze s godinama, s obzirom da su nas karijere Charlesa Bronsona i Clinta Eastwooda nekad, isto kao i karijera Liama Neesona danas, naučile kako se može biti uspješan akcijska zvijezda i s velikim brojem “banki”. Problem Jacka Reachera 2 je daleko više u bezvoljnosti scenarističkog odbora, kao i režiji Edwarda Zwicka kome akcijske scene, za razlike od McQuarrieja, jednostavno ne leže. Još je žalosnija stvar u tome što glavni junak nema niti dostojnog protivnika, niti se sreće s nekim živopisnim likovima poput onih koje je četiri godine ranije tumačio Duvall; usporedbe s genijalnim Wernerom Herzogom u ulozi glavnog negativca stvaraju rupu koju tvorci ovog filma niti ne pokušavaju ispuniti.

Najtragičnija stvar kod Jacka Reachera 2 je u tome što je najbolja stvar u filmu uvedena kao nešto što mu najmanje treba. Mlada i relativno nepoznata Danika Yarosh je sjajna u ulozi 15-godišnje djevojčice koja možda jest, a možda i nije protagonistova kći, odnosno koja s njime dijeli snalažljivost na ulicama, svojeglavost i odbijanje autoriteta. Od njenog lika i odnosa s protagonistom se moglo napraviti mnogo toga, ali scenarij te potencijale ne iskorištava i na kraju balade je svodi na kliše “dame u opasnosti”. Naravno, odgovor na pitanje koje oni i publika postavljaju, s obzirom na nužnost da se osiguraju nastavci i protagonistov lutalački način života, nije teško pretpostaviti. Jack Reacher 2 stoga predstavlja još jedan nastavak koji postavlja pitanje kome je, zapravo, bio potreban. Cruiseu, koji se još uvijek može osloniti na Nemoguću misiju, očigledno nije. Fanovima proze Leeja Childa bi, pak, njenu ekranizaciju daleko bolje mogao pružiti medij televizije, koji je već davno po svojoj kvaliteti daleko iznad svega što nam Hollywood servira u kino-dvoranama.

JACK REACHER 2

(JACK REACHER: NEVER GO BACK)
uloge: Tom Cruise, Cobie Smulders, Aldis Hodge, Danika Yarosh
scenarij: Richard Wenk, Edward Zwick & Marshall Henkowicz
režija: Edward Zwick
proizvodnja: Paramount, SAD, 2016.
trajanje: 118 min.
OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Dostavljač (2013)

English: Vince Vaughn at a political conferenc...
Vince Vaughn (izvor: Wikimedia Commons)
DOSTAVLJAČ
(DELIVERY MAN)
uloge: Vince Vaughn, Chris Pratt, Cobbie Smoulders, Andrzej Blumenfeld
scenarij: Ken Scott & Martin Petit
režija: Ken Scott
proizvodnja: Touchstone/Dreamworks, SAD, 2013.
trajanje: 104 '

Malo što ilustrira jaz između onoga što jest i onoga što nije hollywoodski mainstream kao što to čini slučaj filma Starbuck. Njegova prva i orginalna inkarnacija je postigla izvrstan komercijalni uspjeh na matičnom tržištom, te bila prikazana na prestižnom festivalu u Torontu. Autor Ken Scott je, međutim, imao ozbiljan problem u nastojanju da na temelju toga od svog imena stvori globalni brend. Film je, naime, snimljen u kanadskoj provinciji Kvebek na francuskom jeziku. Stoga nije trebalo previše uvjeravanja u to da proda autorska prava na remakeove, pa su se tako u roku od dvije godine snimila čak tri – bollywoodski Vicky Donor, francuski Fonzy, i na kraju, hollywoodski Dostavljač, gdje je Scott ponovio posao režisera.

Naslovni protagonist američke verzije, koga tumači Vince Vaughn, je David Wozniak, sredovječni Njujorčanin čiji se neodgovorni životni stil nije previše promijenio od mladih dana, a zbog čega mu jedino sredstvo prihoda predstavlja, u pravilu loše rađeni posao dostavljača u mesnici koju vodi njegov otac (Blumenfeld). Svi njegovi pokušaji da značajnije poboljša svoju materijalnu situaciju obično završe na rubu zakona ili neuspješno. Zbog toga je sebi na vrat navukao dug i nemilosrdne zelenaše, ali još akutniji problem predstavlja to što je djevojka Emma (Smoulders) s njim zatrudnjela, ali s njime više ne želi imati veze dok konačno ne “odraste”. Davidu, međutim, najveći problem predstavlja epizoda iz mladosti gdje je, nastojeći spojiti ugodno s korisnim, zaradio nešto novaca donirajući spermu klinici za liječenje plodnosti. Ispostavilo se kako je njegova “donacija” papirološkom pogreškom umjesto kod jedne, završila u čak 533 različite žene. Od tako rođene djece, njih čak 142 su pokrenuli parnicu s ciljem da otkriju identitet svog biološkog oca. Iako mu njegov prijatelj i odvjetnik Brett (Pratt) savjetuje da traje parnica, David je zaintrigiran svojom djecom te ih počinje kradom promatrati, a potom pomagati u raznim životnim situacijama.

Gledatelje koji su očekivali još jednu rutinersku hollywoodsku “high concept” komediju kod Dostavljača čeka dobra vijest. Ma što trailer sugerirao, sam film to nije. Loša je vijest u tome da se Dostavljač zapravo prilično teško može nazvati komedijom, odnosno da je zbog nepatvorene ozbiljnosti sadržaja, koja ponekad skreće u patetiku, žanrovski daleko bliži drami. Međutim, najgora je vijest ta da ovaj film iskazuje ambiciju autora da se napravi nešto “drukčije”, ali da iza te ambicije nije stajao adekvatan talent ili sposobnost da se pri tome nadvladaju sadržajna i druga ograničenja hollywoodske produkcije.

To, dakako, ne znači da u Dostavljaču nema svijetlih točaka. Vince Vaughn, nekad nametljiva i prodorna zvijezda 1990-ih, sada se doima neuobičajeno miran i staložen u ulozi sredovječnog gubitnika, a isto tako se prilično hrabro bori sa ne pretjerano produhovljenim scenarijem (poput scene u kojoj, govoreći španjolski, na bolno neuvjerljiv način pokušava sebe predstaviti kao latinoameričkog ilegalnog imigranta). Andrzej Blumenfeld, jedan od velikana poljskog glumišta, filmu daje dostojanstvo u par scena u kojima se pojavljuje kao protagonistov otac. Tu je i Chris Pratt, komičar poznat prije svega po televizijskim nastupima, koji jednostavno blista kao Davidov nešto manje disfunkcionalni prijatelj.

Sve to, međutim, ne može nadoknaditi nedostatak čvrste strukture u filmu, odnosno Scottovu nesposobnost da od velike količine različitih podzapleta napravi suvislu cjelinu. Primjer za to je lik Davidove djevojke, koji se nekako mora isticati ispred likova stotinjak i više 20-godišnjaka i 20-godišnjakinja koji su odjednom postali protagonistova glavna briga. Scott taj problem pokušava riješiti tako što je pretvara u policajku i snima scenu u kojoj se pojavljuje u uniformu; osim što će, možda, zaintrigirati publiku s određenim fetišima, ta scena nema nikakvog smisla te postavlja pitanje kako je ta žena uopće završila u nekakvoj ozbiljnoj vezi (i zatrudnjela) s tipom koji duguje novac kriminalcima i uzgaja indijsku konoplju u svom podrumu. S druge strane, pokušaj da se likovi Davidove djece pokažu što raznolikijim – ne samo po spolu, nego i po rasi, seksualnoj orijentaciji, ali i “kartama” koje im je udijelio život – često skreće u neuvjerljivu sentimentalnost, poput scena u kojima David uspješno spašava život heroinskoj ovisnici ili pravi društvo paraplegičaru. A u svima njima humora, odnosno onoga radi čega je publika došla u kino, ima premalo da bi se moglo reći kako je Dostavljač urodio plodom.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta