Oznaka: Cillian Murphy

RECENZIJA: Oppenheimer (2023)

Christopher Nolan je bez sumnje najuspješniji i najutjecajniji filmaš našeg doba. U posljednjih četvrt stoljeća ne samo da je dostavio niz iznimno popularnih blockbuster filmova koji su dominirali globalom kino blagajnom, već je i osvojio i zadržao naklonost kritičara kao jedan od rijetkih redatelja 21. stoljeća koji je zadržao status pravog filmskog *autora*. Za razliku od mnogih svojih suvremenika koji su odbačeni kao puki zanatlije ili plaćenici studija, Nolan je njegovao reputaciju ozbiljnog umjetnika koji radi unutar komercijalne mainstream produkcije. Taj uspjeh je, pak, stvorio kult oko njega, čiji su pristaše, kao što nedavna galama oko njegove nadolazeće adaptacije Odiseje pokazuje, trošili neumjerene količine vremena i energije uvjeravajući svakoga tko je htio slušati da Nolan nije sposoban učiniti ništa krivo. Ipak, bez sumnje najveći trijumf i kruna postignuća Nolanove karijere do sada bio je njegov biografski film *Oppenheimer* iz 2023. godine, koji je ne samo postao jedan od velikih ljetnih blockbuster filmova—nevjerojatan uspjeh za povijesnu dramu od tri sata—već je i osvojio niz Oscara, uključujući najbolji film i najboljeg redatelja, učvrstivši Nolanovo mjesto u panteonu velikana filma.

Film je temeljen na knjizi Američki Prometheus, dobitnici Pulitzerove nagrade iz 2005. godine koju su napisali Kai Bird i Martin J. Sherwin, posvećenoj životu J. Roberta Oppenheimera, američkog nuklearnog fizičara najpoznatijeg po svom radu na Projektu Manhattan tijekom Drugog svjetskog rata, što će mu kasnije priskrbiti kontroverzni nadimak “otac atomske bombe”. Biografija se široko smatra definitivnim prikazom Oppenheimerova života, a Nolanova adaptacija uvelike crpi iz njezinog detaljnog istraživanja i nijansiranog prikaza genijalnog, ali duboko nesavršenog čovjeka.

Nolanov scenarij zauzima nelinearni pristup Oppenheimerovom životu, skačući između različitih vremenskih razdoblja s redateljevim karakterističnim nehajem prema konvencionalnoj kronologiji. Međutim, zaplet uglavnom počinje s Oppenheimerom (Cillian Murphy), koji studira fiziku na najprestižnijim europskim sveučilištima—među njima Cambridge i Göttingen—gdje dolazi pod utjecaj pionira kvantne fizike. Po povratku u Ameriku 1930-ih, predavao je fiziku na Caltechu i Berkeleyju, etablirajući se kao jedan od vodećih teoretičara fizike svoje generacije. Oppenheimer, iako sam ne politički angažiran, zastupao je ljevičarska uvjerenja, a mnogi njegovi kolege i poznanici bili su čak i nositelji iskaznica Komunističke partije. Među njima su buili njegov brat Frank Dylan Arnold), djevojka Jean Tatlock (koja glumi Florence Pugh) i Kitty (koja glumi Emily Blunt), druga djevojka koju će na kraju oženiti i s kojom će osnovati obitelj. Te asocijacije kasnije će postati problematične kada se Hladni rat izazove antikomunističku paranoju u SAD.

Oppenheimerov rad na teoretskoj fizici, koji je uključivao projekte cijepanja atoma, bio je zasjenjen nacističkom invazijom na Poljsku u rujnu 1939., koja je započela Drugi svjetski rat i navela mnoge istaknute fizičare, uključujući Alberta Einsteina (Tom Conti), da upozore američku vladu na mogućnost da Hitler razvije nuklearno oružje. Američka je vlada ozbiljno shvatila to upozorenje i započela tajni, skup i ambiciozan program razvoja vlastitog oružja prije nego što Nijemci postignu isto. Oppenheimer je na kraju postavljen na čelo projekta, koji će nadzirati uz pomoć generala američke vojske Leslieja Grovesa (Matt Damon), graditelja Pentagona, koji je izgradio malo tajno naselje za smještaj znanstvenika i laboratorija u Los Alamosu u Novom Meksiku. Iako je Njemačka kapitulirala u svibnju 1945. prije nego što je prva bomba izgrađena, Japan se još uvijek bori. U srpnju 1945. Oppenheimer je nadzire prvi test bombe u pustinji kod Alamogorda. Dvije nove bombe su naknadno izgrađene i isporučene američkoj vojsci, koja ih je ispustila na Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945., dovodeći do japanske kapitulacije i kraja rata.

Nakon bombardiranja, Oppenheimer je bio na zenitu svoje popularnosti, slavljen kao znanstveni genij i ratni heroj koji je doveo najrazorniji sukob u povijesti do njegova kraja. Iako Oppenheimer nikad javno nije pokajao svoju ulogu u atomskim bombardiranjima, kako se Hladni rat razvijao, postajao je sve zabrinutiji da to možda neće biti posljednji put da će se atomsko oružje upotrijebiti. Otvoreno se suprotstavljao razvoju još moćnije hidrogenske bombe, projektu koji je zagovarao njegov kolega Edward Teller (Benny Safdie). 1949. godine taj mu je stav stvorio duboki sukob s Lewisom Straussom (Robert Downey Jr.), vodom Komisije za atomsku energiju. Strauss, kojega je Oppenheimer javno ponizio na kongresnim saslušanjima, osvetio se 1954. godine organizirajući uskraćivanje Oppenheimerove sigurnosne dozvole, čime je okončao njegov utjecaj na američku nuklearnu politiku. Četiri godine kasnije, samom Straussu je uskraćena pozicija američkog tajnika za trgovinu kada je znanstvena zajednica, koja je prezirala zlostavljanje Oppenheimera, okrenula američku javnost i senatore protiv njegova potvrđivanja.

Nolana je za film nadahnulo sjećanje na odrastanje u ranim 1980-im u Engleskoj, kada je Hladni rat ponovno eskalirao i strah od nuklearnog apokalipse teško je ležao na mnogim umovima. Počeo je razmatrati film temeljen na *Američkom Prometeju* u kasnim 2010-im, ali njegova je tema postala zastrašujuće još relevantnija s izbijanjem Rusko-ukrajinskog rata 2022. godine i još više s kasnijim sukobima koji su, na ovaj ili onaj način, uključivali nuklearne sile i ponovno podigli sablast atomskog ratovanja.

Oppenheimer je bio prvi film koji je Nolan snimio od 2000. godine za studio koji nije Warner Bros.; to je bilo djelomice zbog njegova nezadovoljstva načinom na koji je Warner distribuirao njegov prethodni film Tenet, koji je, ironično, također spominjao Oppenheimera u svom dijalogu. Oppenheimer je bio primjetan po tome što je izašao u isto vrijeme kao i Barbie, blockbuster koji je Warner Bros. intenzivno promovirao, a mnogi su spekulirali da je Warner namjerno zakazao Barbie da uništi Nolanove izglede na blagajni kao osvetu za njegov odlazak Universalu. Oba filma iznenadujuće su dobro prošla, često služeći kao jedan od vrlo rijetkih i uspješnih primjera kontra-programiranja i stvorivši fenomen nazvan “Barbenheimer” – publiku koja odlazi gledati oba filma kao vrstu kulturnog događaja.

Nolan u Oppenheimeru još jednom demonstrira vrhunske redateljske vještine tijekom cijelog filma. Publika može, unatoč nelinearnoj strukturi, lako razlikovati različita vremenska razdoblja i shvatiti što se događa kroz suptilne vizualne znakove i pomake u paleti boja. Tri sata trajanja filma prolaze iznimno brzo, čak i za publike koje nisu navikle na epske biografije, zahvaljujući Nolanovom propulzivnom montažnom ritmu i neumolivom momentumu filma.

Nolanu također izrazito pomaže njegova glumačka postava, ponajprije Cillian Murphy, koji je bio jedan od njegovih dugogodišnjih suradnika još od Batman: Početak. Murphy uspješno utjelovljuje Oppenheimera u različitim fazama njegova života, od ambicioznog mladog fizičara do progonjenog starijeg državnika znanosti. Murphy, koji je zasluženo osvojio Akademijsku nagradu za najboljeg glumca za svoj trud, čak se podvrgnuo posebnoj dijeti kako bi utjelovio izgao izgled pravog Oppenheimera, demonstrirajući predanost fizičkoj transformaciji koja je postala očekivana u prestižnim biografskim filmovima.

Iako je i Robert Downey Jr. osvojio Oscara, u njegovom slučaju za najboljeg sporednog glumca, njegova izvedba, primjetna po tome što je jedan od najstarijih likova u njegovoj karijeri, lako je zasjenjena Murphyjevim dominirajućim ostvarenjem. Ostatak glumačke postave također je dobar, iako su u mnogim slučajevima veliki glumci svedeni na ono što se svodi na slavne cameo uloge, igrajući velike povijesne ličnosti koje se pojave u jednoj ili dvije scene prije nego što nestanu. To uključuje Matta Damona, koji djeluje prilično blijedo u usporedbi s Paulom Newmanom koji je 1989. godine tumačio isti lik Leslieja Grovesa u filmu Fat Man and Little Boy.

Film također profitira na glazbenoj skladbi Ludwiga Göranssona, koja stvara atmosferu nadolazeće strave i, unatoč tome što je uglavnom elektronička, ne zvuči anakronistički unatoč tome što se znatno razlikuje od orkestralne glazbe tipične za sredinu 20. stoljeća.

Ipak, postoji ozbiljna mana filma koja ga lišava pravog veličanstva. Jedna je konceptualna—Nolan se fokusira u prvom dijelu na Oppenheimerov put prema rukovođenju Projekta Manhattan, a drugi se pretvara u ponekad beznačajnu sudsku dramu, reducirajući Oppenheimerove duboke etičke dileme u sukob između dva tvrdoglava čovjeka. Složenost unutarnje borbe znanstvenika spljoštena je u proceduralnu bitku oko sigurnosnih dozvola.

Drugi je problem Nolanovo povremeno podleganje arthouse pretencioznosti. To se odražava u raznim scenama snimljenim u crno-bijeloj tehnici—iako ponekad pomažu razlikovati različita razdoblja—i djelomice u Oppenheimerovim vizijama buduće nuklearne apokalipse. Ali najgrči primjer je scena u kojoj Oppenheimer vidi svoje prijatelje i poznanike kako se užasno spaljuju na način na koji su žrtve iz Hirošime i Nagasakija bile, sugerirajući da je ipak imao dvojbi o svojoj ulozi u bombardiranju, unatoč povijesnim dokazima suprotnoga. To je teška vizualna metafora koja potkopava inače suzdržani pristup filma.

Drugi, možda manje opravdan, spust u pretencioznost jest prikaz Oppenheimera nagog i njegove supruge koja zamišlja seks s Jean Tatlock tijekom saslušanja 1954. godine. To izgleda prenaglašeno melodramatično i previše simbolički, a može se interpretirati kao način da Nolan pokaže koliko je bio nedodirljiv u tom trenutku svoje karijere, uvjerivši Universal da pošalje film u kina s R-rejtingom bez straha, jer je njegovo ime bilo pridruženo projektu.

Unatoč tim manama, Oppenheimer ostaje impresivno postignuće i svjedočanstvo Nolanovog jedinstvenog položaja u suvremenom filmu. To je film koji uspijeva biti i komercijalni blockbuster i ozbiljna povijesna drama, ravnoteža koju bi malo koji filmski stvaratelj mogao postići. Ipak, čovjek ne može a da ne osjeti da bi s malo manje teške ruke i više povjerenja u inteligenciju publike, mogao biti remek-djelo umjesto da bude samo vrlo dobar film.

OPPENHEIMER

uloge: Cillian Murphy, Emily Blunt, Matt Damon, Robert Downey, Jr., Florence Pugh

scenarij: Christopher Nolan

režija: Christopher Nolan

proizvodnja: Universal, SAD, 2023.

trajanje: 180 ‘

**OCJENA: 7/10**

RECENZIJA: Uzvišenost (Transcedence, 2014)

Iako se Hollywood, pogotovo u posljednje vrijeme, voli predstavljati kao oličenje naprednosti i otvorenosti za nove zamisli, poslovna praksa vodećih hollywoodskih studija odaje nešto sasvim drugo. Ne samo da su se njegove kreativne odluke svele na reciklažu kroz beskrajne nastavke i besmislene remakeove, nego se i filmaši koji pokušaju ponuditi nešto novo ili drukčije dočekuju s neprijateljstvom ili, u najboljem slučaju, otvorenom skepsom. Ovo posljednje je prije nekoliko godina dočekalo Christophera Nolana kada je “Warner Brosu” ponudio scenarij za SF-triler Početak (Inception). Britanski filmaš je jedino zahvaljujući hrpi novaca zarađenoj filmovima o Batmanu izbjegao izbacivanje iz ureda, a kada je projekt dobio zeleno svjetlo i odgovarajući budžet, stalno mu je stavljano do znanja da je u pitanju isključivo izraz zahvalnosti i dobre volje i da nitko od velikih “igrača” ne očekuje da će Nolanov nestašluk studiju donijeti ikakav uspjeh. Na njihovo veliko iznenađenje, Početak je završio ne samo kao apsolutni mezimac kritike, nego i jedan od komercijalno najuspješnijih filmova godine. Četiri godine kasnije, Nolan je, ovaj put kao jedan od producenata, u kino-dvorane doveo žanrovski i tematski sličan film pod naslovom Uzvišenost, u kome je režija povjerena njegovom pouzdanom, iskusnom i hvaljenom direktoru fotografije Wallyju Pfisteru. Čarolija je ove godine izostala, i Uzvišenost je na naslovnice došla ne samo kao potpuni komercijalni fijasko, nego i temeljito popljuvana od strane prema Nolanu inače idolopoklonički raspoloženih kritičara.

Radnja je smještena u blisku budućnost, kada briljantni i ambiciozni znanstvenik dr. Will Caster (Depp), radi u istraživačkom timu čiji je cilj stvoriti računalo koje će imati vlastitu svijest i inteligenciju, a što bi trebalo predstavljati novi korak u evoluciji ljudske vrste. Caster i njegova supruga i suradnica Evelyn (Hall) uživaju ugled i status zvijezda, ali svi ne dijele oduševljenje tim planovima. To postaje očigledno kada članovi Casterovog tima postanu metama koordiniranog terorističkog napada iza koga stoji radikalna neo-luditska organizacija čiji članovi vjeruju da umjetna inteligencija predstavlja opasnost po čovječanstvo. U njemu strada i Will, a što njegovu suprugu natjera na očajnički korak pri čemu resurse kontroverznog projekta koristi kako bi sadržaj Willove svijesti učitala u računalo. Tako stvoreni entitet se preko Interneta spaja na sva druga računala na svijetu, prvo kako bi i Evelyn zaštitio od atentatora, a potom kako bi pokrenuo i vlastiti projekt u zapuštenom pustinjskom gradiću, gdje brzo niče istraživački centar. Virtualni Will koristi financijske, tehničke i druge resurse koje mu je omogućila njegova umreženost kako bi pomoću nano-tehnologije liječio ljude i stvarao ekološki održivu zajednicu. Evelyn, koja je s dotada bila skeptična prema upozorenjima svog prijatelja Maxa Watersa (Bettany), s vremenom počinje sumnjati u “Willove” dobre namjere, pogotovo nakon što se počne spajati sa drugim ljudskim bićima i priključivati ih svojem umu. 

Najkraći način na koji se može opisati Uzvišenost jest da je riječ o ostvarenju “stare škole”. Razlog za to je, između ostalog, u tome što je Pfister jedan od posljednjih “analognih” filmaša, odnosno koji uporno koristi filmsku vrpcu 35 mm umjesto moderne digitalne tehnike. Rezultat njegovih napora jest film koji je u vizualnom smislu izuzetno atraktivan, ali također odaje i snažan utjecaj pred-digitalnih SF-filmova. To se prije svega odnosi na Kubrickovu 2001: Odiseju u svemiru, kao i cijeli niz distopijskih ostvarenja iz tzv. zlatnog doba SF-filma s početka 1970-ih, kada se često postavljalo pitanje neće li buduće generacije razvoj tehnologije platiti sa svojom ljudskošću. Scenarij Jacka Paglena se tim ozbiljnim temama nastoji baviti na prilično ozbiljan način. Tako se u filmu postavljaju pitanja poput onih o tome što predstavlja srž nečijeg identiteta, što čovjeka dijeli od stroja, odnosno pojedinca od bezličnog kolektiva. Još je zanimljivije što u filmu nema ni klasičnih negativaca, odnosno što svi likovi, pa čak i beskrupulozni teroristi, imaju priliku gledateljima izložiti argumente za svoje postupke.

Uzvišenost se, međutim, danas manje spominje kao posebno inteligentno ili intrigantno ostvarenje, a više kao flop, uz neizostavno podsjećanje kako je to treći po redu u nedavnoj karijeri Johnnyja Deppa, a koji je svejedno sebi u džep strpao 20 milijuna dolara. Prilično se lako složiti kako je taj novac nezaslužen, odnosno kako Depp, zapravo, predstavlja najlošije iskorišteni element filma. Njegov lik, za koga bi se moglo reći kako je inspiriran Steveom Jobsom, se relativno kratko pojavljuje na početku filma, a potom kao virtualni entitet bez ikakve karizme i imalo emocija. Scarlett Johansson, koja je sličnom liku u filmu Ona tek posudila glas, bila je mnogo upečatljivija. Deppova slabost postaje još očitija kada se usporedi s velikim trudom njegove partnerice Rebecce Hall, koja je isto tako uvjerljiva i kao znanstvenica i kao beznadno zaljubljena žena. Ostatak glumačke ekipe je, pak, prilično pouzdan, bilo da je riječ o Morganu Freemanu u još jednoj ulozi dobronamjernog čovjeka s autoritetom, Paula Bettanyja kao naratora, ali se također moraju izdvojiti epizodisti kao Clifton Collins Jr. u ulozi “Willovog” glavnog pomagača. Sve to filmu daje dojam daleko bolji od njegove “flopovske” reputacije, ali je on, s druge strane, dobrim dijelom upropašten prilično nespretnim scenarijem koji je završnicu nepotrebno zbrzao i u nju natrpao prilično iritantne klišeje. Najveća mana scenarija je, pak, vidljiva na samom početku gdje je naracija publici praktički telegrafirala kraj Uzvišenosti. Dok on dođe, publika, barem ona koja nije očekivala neupitni klasik, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo, jer Uzvišenost u usporedbi s drugim hollywoodskim blockbusterima samo zbog svoje ozbiljnosti predstavlja prilično osvježenje.

UZVIŠENOST

(TRANSCEDENCE)

uloge: Johnny Depp, Rebecca Hall, Paul Bethany, Kate Mara, Morgan Freeman, Cillian Murphy, Cole Hauser

scenarij: Jack Paglen

režija: Wally Pfister

proizvodnja: Warner Bros./Alcon/DMG Entertainment, SAD/UK/Kina, 2014.

trajanje: 119 ‘

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Dunkirk (2017)

uloge: Fionn Whitehead, Mark Rylance, Tom Hardy, Kenneth Branagh, 
Cillian Murphy, Jack Lowden, Aneurin Barnard, James D'Arcy, Harry Styles
scenarij: Christopher Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Warner Bros, Britanija/SAD/Francuska/Nizozemska, 2017.
trajanje: 106 min.

Malo koji suvremeni filmaš u Hollywoodu se može pohvaliti s reputacijom koju trenutno uživa Christopher Nolan. S jedne strane je riječ o tvorcu popularnih blockbustera čije ime može dobro poslužiti na promotivnom plakatu, a s druge strane je riječ o umjetniku koji u srazu sa studijskim glavešinama nikada nije kompromitirao svoj talent te stoga uživa status ljubimca kritike. Ne iznenađuje, stoga, što se svaki novi Nolanov film gleda kao potencijalni filmski događaj godine kao i mogući osvajač “Oscara”. Iskustvo nas, međutim, uči da se i najboljima mogu dogoditi promašaji, kao i da propagandna mašinerija i preveliki entuzijazam fanova i kritičara (koji često sebi ne mogu priznati da su fanovi) često stvaraju “hype” koji ni najveći talenti nisu u stanju opravdati. Dunkirk, koji se u proteklih nekoliko dana dizao u nebesa kao “remek-djelo” i “najbolji ratni film ikada napravljen” bi mogao predstavljati jedan takav primjer.

Naslov filma hrvatskoj, ali i većini svjetske publike (uključujući američku) neće značiti ništa. Razlog za to se može pronaći i u tome da je riječ o gradu koji je u zemljopisnim i povijesnim udžbenicima daleko poznatiji pod domaćim, odnosno francuskim imenom Dunkerque. U proljeće 1940. godine postao je poprištem jednog od ključnih i najspektakularnijih događaja Drugog svjetskog rata. Nekoliko mjeseci nakon njegovog izbijanja, nakon što su savezničke, odnosno francuske snage propustile priliku da ga odmah okončaju kad je cjelokupni njemački Wehrmacht bio zabavljen gaženjem Poljske i nakon što je na Zapadnoj fronti trajao tzv. “čudni rat” gdje nitko nije pokušavao nikakvu ofenzivu, Nijemci su konačno pokrenuli svoju. Zahvaljujući kriminalnoj nesposobnosti francuskog zapovjedništva, uspjeli su iznenaditi saveznike tenkovskim prodorom kroz “neprohodne” šume belgijskih Ardena, za nekoliko dana probiti savezničku frontu i izbiti na La Manche. Pri tome su se Britanske ekspedicijske snage našle odsječene od svojih francuskih saveznika, odnosno na sve manjem komadiću zemlje u sjevernoj Francuskoj gdje je Dunkerque ostala jedina luka iz koje se Britance moglo evakuirati natrag u Britaniju. U taj su pothvat, s obzirom na apsolutnu nadmoć Nijemaca na kopnu i zraku, mnogi sumnjali, ali su Britanci, usprkos nesmiljenim napadima Luftwaffe uspjeli odatle izvući glavninu snaga – preko 300.000 ljudi. Iako su ostavili većinu opreme i iako su Francuzi nekoliko tjedana kasnije kapitulirali pred Nijemcima, ta je evakuacija dala snažan moralni poticaj Britancima da sami nastave rat protiv Hitlera, a kasnije su propaganda i nacionalna mitologija, slično kao Srbi s povlačenjem kroz Albaniju ili kineski komunisti s Dugim maršem, veliki poraz pretvorili u veliku pobjedu.

Dunkirk ta zbivanja prati kroz tri naizgled nepovezane priče, koji pružaju perspektivu ljudi koji su u toj operaciji sudjelovali na kopnu, na moru i u zraku. Prva prikazuje tjedan dana u kojima se Tommy (Whitehad), mladi pripadnik britanske kopnene vojske očajnički nastoji dočepati sigurnosti doma koji se nalazi s druge strane La Manchea, te kako ga tamo čekaju brojne opasnosti. Drugi segment se odigrava tokom jednog dana u kome gospodin Dawson (Rylance), civilni vlasnik malog brodića zajedno sa sinom i njegovim prijateljem plovi preko La Manchea kako bi se pridružio evakuaciji. Treći segment prikazuje sat vremena u kome Farrier (Hardy), pilot RAF-a sa svojim lovačkim avionom “Spitfire” i grupom suboraca nad La Mancheom pokušava zaštiti britanske brodove od njemačkih bombardera.

Špekulacije o tome da je Nolan s Dunkirkom jurišao na “Oscare” se obično nastoje opravdati time da je svojom temom blizak tzv. Najvećoj generaciji (odnosno veteranima Drugog svjetskog rata) koji još uvijek čine značajan dio glasačkog tijela Akademije. Oni koji pogledaju sam film će, međutim, zaključiti da je Nolan u njega uložio i daleko više kreativnog napora nego obično. To se može primijetiti ne samo u poslovičnoj “ispeglanosti” filma i brizi za sitne detalje, nego i u nastojanju da se po svaku cijenu bude različit od tipičnog ljetnog blockbustera. Ta se različitost može pronaći i u svjesnoj odluci da se za nekih 100 milijuna dolara budžeta ne potroši na CGI pa Dunkirk danas izgleda poput ratnih spektakala “stare škole” kakvi su bili Najduži dan i Bitka na Neretvi – stotine i tisuće britanskih vojnika na plažama glume stvarni statisti u uniformama, ratni brodovi koji gore, tonu ili pokušavaju izbjeći tu sudbinu su stvarna plovila posuđena iz mornaričkih muzeja, a i avioni su stvarni (uz malo kreativne šminke zbog rijetkosti da se nakon sedamdeset godina nađu “Štuke”, “Heinkeli”, “Spitfirei” i “Me109” u operativnom stanju). Kritičare će, međutim, daleko više impresionirati to da se Nolan nakon Mementa ponovno na spektakularan način igra s non-linearnom naracijom, odnosno da se tri priče ne odvijaju istodobno, iako se prikazuju istovremeno, pa tako gledatelj paralelno prati ono što se s pilotima događalo u sat vremena, s pomorcima u jednom danu i s protagonistom nepunih tjedan dana prije. Dio kritičara je taj postupak proglasio revolucionarnim, dok će većina publike biti zbunjena; gledatelji i kritičari s više utakmica u nogama će, međutim, relativno brzo shvatiti taj “štos” i neće im trebati mnogo vremena da zaključe kako će sve na kraju poslagati i kako će cijela priča završiti.

Uz ne-linearnost, Dunkirk je od tradicionalnih blockbustera trebao razlikovati i ne-romantični prikaz Drugog svjetskog rata, koji je gotovo u potpunosti lišen herojskih i patriotskih klišeja, odnosno bitku na plažama sjeverne Francuske prikazuje kao film katastrofe u kome se sve manje-više svodi na puko preživljavanje. To je jedini cilj kome su posvećeni mladi protagonist i njegovi drugovi, i zbog njega su spremni na brojne nimalo herojske, a ponekad i moralno upitne postupke zbog kojih njihovi bližnji stradaju, ponekad i na nimalo ugodne načine. Iako je PG-13 rejting nalagao da se izbjegne prikaz sakaćenja i eksplicitnijeg krvoprolića (zbog čega je Dunkirk mnogo “blaži” od Spašavanja vojnika Ryana), opći je ton mnogo mračniji. To, s jedne strane, ne iznenađuje, s obzirom da je riječ o prikazu bitke koju su Britanci, odnosno saveznici izgubili (i koja se zbila u vrijeme kad su Amerikanci još uvijek bili neutralni i Drugi svjetski rat smatrali tek prilikom da se proizvodnjom oružja izvuku iz Velike depresije), a koja je također bila vezana uz brojne kontroverze oko odnosa Britanaca prema francuskim saveznicima, koji su ih godinama poslije optuživali za ostavljanje na cjedilu. Taj aspekt, koji je za rata korišten od strane hitlerovske i vichyjevske propagande, se također pojavljuje u filmu i čini dio zapleta. Nijemci se, pak, gotovo uopće ne pojavljuju u filmu te, s izuzetkom aviona i par scena na samom kraju, predstavljaju gotovo apstraktnog, nevidljivog neprijatelja koji izdaleka na protagoniste šalje bombe, mine i torpeda.

Realističan i mračan prikaz rata koji je Hollywood, za razliku od kasnijih sukoba, proglasio “dobrim” je, s druge strane, kompromitiran time što se na samom kraju priča o vojničkoj katastrofi i jednostavnom preživljavanju ipak predstavlja kao trijumf Dobra nad Zlom. To se dogodi u sceni kada na očajne mase britanskih vojnika koji čekaju na plažama konačno dođu stotine i tisuće malih civilnih brodica čiji su se vlasnici dobrovoljno izvrgli opasnosti da “naše momke dovedu kući”. Herojski čin dodatno naglašava skretanje glazbe Hansa Zimmera u patriotske vode i korištenje motiva klasičnog kompozitora Edwarda Elgara (na sličan način korištenih u povijesnom filmu Elizabeth iz 1998. godine), ali najviše reakcije dvojice likova – mornaričkog kapetana fregate Boltona (Branagh) i vojnog pukovnika Winannta (d’Arcy) – koji upravljaju evakuacijom na jedinom preostalom molu u luci i čije diskusije trebaju u povijest neupućenoj publici pružiti kakav-takav politički i vojni kontekst kaosa i stradanja kome svjedoče u filmu. Dva glumca se izuzetno trude, ali se doimaju kao da su u Dunkirk zalutali iz nekog drugog filma, odnosno da je njihov posao mogla daleko jeftinije obaviti tradicionalna naracija. Nekim drugim filmom se doimaju i završne scene kojima dodatni kontekst daje znameniti govor britanskog premijera Churchilla o nastavku borbe protiv Hitlera, a koji bi trebao dati nekakav smisao svemu onome što su gledatelji prije toga gledali. Zbog svega je teško izbjeći dojam da je Nolanu sve ovo jedna velika stilska vježba koju je trebala opravdati “uzvišena” tema. U tome, Nolan ne izgleda bitno različit od Joe Wrighta koji je kaos na plažama Dunkerquea prije deset godina prikazao u izuzetno dojmljivoj i spektakularnoj, ali možda i ne baš najpotrebnijoj sceni svog filma Okajanje. I još se teže oteti dojmu da bi majstori “stare škole” kao što su Steven Spielberg ili Veljko Bulajić priču o Dunkerqueu mnogo bolje obradili na tradicionalan i manje pretenciozan način. Iako je kvalitetom daleko iznad onoga što se ljeti obično nudi u kino-dvoranama i iako mu se ambicije ne mogu poreći, Dunkirk se čini kao još velika pobjeda stila nad sadržajem.

OCJENA: 6/10