RETRO-RECENZIJA: Gospodar prstenova: Dvije kule (Lord of the Rings: The Two Towers, 2002)

uloge: Elijah Wood, Viggo Mortensen, Orlando Bloom, John Rhys-
 Davis, Billy Boyd, Dominic Monaghan, Liv Tyler, Sean Astin, Ian
 McKellen, Christopher Lee, Miranda Otto, Andy Serkis, Bernard Hill,
 David Wenham, Brad Dourif, Stephen Ure, Cate Blanchett, Hugo
 Weaving
 glazba: Howard Shore
 scenarij: Frances Walsh, Philippa Boyens, Stephen Sinclair & Peter
 Jackson (po romanu J.R.R. Tolkiena)
 režija: Peter Jackson
 proizvodnja: New Line /Saul Zaentz/Wingnut, SAD/Njemacka/Novi
 Zeland, 2002.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 179 '

Za ekranizaciju Gospodara prstenova – jedan od najambicioznijih projekata u povijesti kinematografije – već sada se može reći da je bila povodom jedne od najhrabrijih, ali i najmudrijih poslovnih odluka koje su holivudski studiji donijeli u posljednje vrijeme. Nastojanje da se istovremeno zadovolje i ljubitelji Tolkienovog teksta i obični gledatelji kojima se ne da sjediti u kinu više od nekoliko sati dovelo je do toga da se film, koji bi u “komadu” trajao devet sati (dvanaest, ako se računaju specijalna izdanja), slično kao i Tolkienov tekst, podijeli u tri cjeline – filmove koji će u kina biti lansirani u razmaku od godinu dana. Sve koji su bili skeptični prema spremnosti današnje publike da jedan te isti film praktički gleda tri godine razuvjerio je kako uspjeh prvog nastavka Prstenove družine, tako i nastavka Dvije kule, filma koji je, između ostalog, razbio sve rekorde gledanosti u Hrvatskoj. No, ta sjajna poslovna odluka je kritičare stavila pred veliki problem – s obzirom da je radnja filmova međusobno povezana daleko više nego što je to običaj, svaki od tri nastavka je prilično nezahvalno ocjenjivati same po sebi, te je najbolje sačekati godinu dana da dođe posljednji nastavak, Povratak kralja, nakon čijeg gledanja bi se o cijeloj trilogiji i svakom filmu zasebno mogao najispravniji mogući sud. To, dakako, nije spriječilo da OFCS, organizacija kojoj pripada autor ovih redova, filmu Dvije kule udijeli godišnju nagradu za 2002. godinu.

Radnja drugog filma u trilogiji počinje otprilike na istom mjestu gdje je započela Tolkienova druga knjiga. Prstenova druzina – skupina ljudi, hobita, vilenjaka i patuljaka koja je trebala odnijeti Prsten u Mordor, tamo ga uništiti i tako spriječiti zlog čarobnjaka Saurona da zavlada Međuzemljem – raspala se. Nositelj Prstena, mladi hobit Frodo Baggins (Wood) se mora osloniti jedino na svog vjernog slugu Samwisea Gamgeeja (Astin), a kao vodič ce im posluziti nitko drugi do Gollum (Sarkis), negdasnji vlasnik Prstena koji se pretvorio u patetično stvorenje u sluzbi Saurona. U međuvremenu su Frodovi drugovi Merry (Monaghan) i Pipin (Boyd) završili u rukama Orka, da bi odatle pobjegli u šumu Fanghorn i sreli Drvobradog (Rhys- Davies), pripadnika drevne rase Enta. U nastojanju da ih spase iz ruku Orka, Aragorn (Mortensen), vilenjak Legolas (Bloom) i patuljak Gimli (Rhys-Davies) dolaze u zemlju Rohan, koja se našla na meti hordi Orka koje vodi Sauronov poslušnik Saruman (Lee) i kojima je cilj zatrti sve što je ljudsko u Meduzemlju. No, stari kralj Teoden (Hill) je pod utjecajem svog savjetnika Grime (Dourif) nesklon poduzeti mjere za obranu. Kada Teoden konacno shvati da je sudbina njegovog naroda u pitanju, čini se da je prekasno i da se rohanska vojska, čak i uz pomoć vilenjaka, neće uspjeti othrvati Sarumanovim hordama koje ih opsjedaju u Helms Deepu.

Već na samom početku Dvije kule je jasno kako Peter Jackson neće imati nikakvog obzira prema onima koji su zalutali u kino, a prije toga nisu bili gledali Prstenovu družinu. Likovi, svijet kojeg nastanjuju i osnovni motivi su već bili ustanovljeni u prethodnom filmu, pa se Dvije kule orijentiraju isključivo na radnju. Stoga ponavljanje nekih kadrova, odnosno pojavljivanje nekih sporednih likova, poput Galadrijele, Elronda i Arwen, predstavlja bespotrebno trošenje filmske vrpce i možda najveći nedostatak ovog filma. Srećom, te scene zauzimaju gotovo neprimjetni dio Dvije kule, dok se ostatak orijentira isključivo na akciju. Zbog toga Jackson, za razliku od Tolkiena, paralelno prati pustolovine tri grupe likova i tako održava tempo, ne dopuštajući gledateljima da skrenu pogled sa zbivanja na ekranu. Zbog toga su Dvije kule mnogo direktnije, pa i mračnije od svog prethodnika – scene razaranja i krvoprolića jasno pokazuju što čeka Međuzemlje u slučaju da pobijede sile zla, pa će gledateljima biti daleko lakše da se identificiraju s protagonistima i njihovom borbom.

U Dvije kule, čak više nego u prethodnom filmu, Jackson odstupa od dosljedne ekranizacije Tolkienovog teksta te svom scenarističkom timu dopusta slobodu da interveniraju u predložak mijenjanjem likova i situacija kako bi film bio što atraktivniji za gledatelje. Neki od dijelova romana su izbačeni, a neki su namjerno ostavljeni za trei film. Najveći je naglasak dan na bitku kod Helms Deepa, relativno minoran događaj u knjizi, koji u filmu dobija epske dimenzije dostojne Staljingrada te Jacksonu daje izvrsnu priliku da demonstrira moć kako CGI tehnologije, tako i upravljanja desetinama tisuća statista. Još vise se išlo u smjeru natuknutom u Prstenovoj družini time što je dosta vremena i prostora dano liku Teodenove kćeri Eowyn, pa se otklanja jedan od najvećih nedostataka Tolkienove proze – nedostatak zenskih likova. Ne samo što za Eowyn otvoreno sline neki od likova u filmu, nego i sama Eowyn žudi za Aragornom, dajući potencijala za pravi pravcati ljubavni trokut u trećem dijelu. Ti motivi predstavljaju svojevrsnu heteroseksualnu protutežu homoerotskim konotacijama koje su dominirale Prstenovom družinom i prijetile da jedan od najpopularnijih fantasy klasika pretvore u samoparodiju.

Sve u svemu, Dvije kule predstavljaju vrlo dobar film i visoka očekivanja stvorena Prstenovom družinom nisu iznevjerena, ali se svejedno mora ponoviti da ce opci dojam ipak najvise ovisiti o tome kakav bude treći film.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Zvjezdani ratovi – Epizoda II: Klonovi napadaju (Star Wars – Episode II: Attack of the Clones, 2002)

uloge: Ewan McGregor, Hayden Christensen, Natalie Portman, Samuel
L. Jackson, Frank Oz, Temuera Morrison, Christopher Lee, Anthony
Daniels, Kenny Baker, Jay Laga'aia, Silas Carson, Ahmed Best, Jack
Thompson, Jimmy Smits, Pernilla August
glazba: John Williams
scenarij: George Lucas & Jonathan Hales
režija: George Lucas
proizvodnja: 20th Century Fox/Lucasfilm, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 143'

Vjerojatno nijedan film posljednjih godina nije u naša kina došao nakon toliko grozničavog iščekivanja kao što je to slučaj s Klonovi napadaju, petim (odnosno drugim, ako ih poredamo kronološki) nastavkom iz Lucasove megapopularne sage Ratovi zvijezda. Ironijom sudbine, Klonovi napadaju to imaju prije svega zahvaliti svom prethodniku, Fantomskoj prijetnji, nastavku sage koja je nakon dva desetljeća manje fenomen sedme umjetnosti a više fenomen popularne kulture. Lucas je, naravno, s Fantomskom prijetnjom namlatio golemi novac, ali su mnogi zagriženi fanovi bili razočarani, koliko neumitnim (i po Prijetnju poraznim) usporedbama s originalnom trilogijom, toliko s infantilnošću filma čiji je glavni junak iritantno 9- godišnje derište. Mnogi su, pak, držali da stvari ipak moraju krenuti nabolje jer je Imperij uzvraća udarac, drugi film iz originalne trilogije, po mišljenju mnogih ispao ne samo najboljim dijelom Lucasove sage nego i jednim od najboljih SF-filmova ikada snimljenih. Zbog toga su očekivanja bila velika i, paradoksalno, razočaravajući rezultati prethodnika su ta očekivanja ovaj put učinila još većima.

Dodatni razlog za optimizam jest i u činjenici da se nova trilogija bavi događajima koji su se zbili prije onih opisanih u originalnoj trilogiji, te tako ovdje imamo priliku vidjeti kako se stara, časna Republika polako transformirala u zli Imperij, a pozitivci iz Fantomske prijetnje postupno postali monstrumima. Radnja započinje deset godina nakon događaja iz prethodnog filma, kada Padme Amidala (Portman), bivša kraljica Nabooa, a sada senatorica, dolazi na planet Coruscant kako bi u Senatu izrazila svoje protivljenje nastojanjima da se secesionistički pokret u Republici suzbije vojnom silom. Amidala postaje metom atentatora, i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja Jedi vitezovi joj kao tjelohranitelje dodjeljuju Obi-Wan Kenobija (McGregor) i njegovog mladog pripravnika Annakina Skywalkera (Christensen). Njih dvojica se ubrzo razdvoje, jer Kenobi kreće u potragu za plaćenim ubojicom Jango Fettom (Morrison), za kog se ispostavi da je upetljan u mutne poslove oko izgradnje tajne vojske klonova, navodno za račun Republike. Dotle će Annakin sluziti kao Amidalin tjelohranitelj na Naboou, i ubrzo shvatiti da je u nju zaljubljen. I Amidala mu uzvraća osjećaje, svjesna toga da je ljubavna veza najstrože zabranjena Jedi vitezovima, dok istovremeno Annakina počinju mučiti unutarnji demoni gori od tragićne ljubavi – grižnja savjesti zbog majke Shmi (August) koju je ostavio na rodnom planetu Tatooine, kao i uvjerenje da Sila s kojom je obdaren ne treba biti sputana strogim jedijevskim pravilima.

Ako je Lucasu cilj bio napraviti bolji film od Fantomske prijetnje, već na prvi pogled se može vidjeti da je u tome barem djelomično uspio. Klonovi napadaju su vizualno raskošniji, kompjuterski generirani specijalni efekti su još dojmljiviji, lokacije su raznovrsnije, a kostimi i scenografija daleko inventivniji nego u svim prethodnim filmovima. Naravno, tu je i niz spektakularnih akcijskih scena – od vratolomne utrke po zračnim koridorima Coruscanta na početku do neobično kompleksne završnice koja uključuje dvoboj svjetlosnim mačevima i pravu pravcatu bitku s desetinama tisuća sudionika. Vizualnu spektakularnost također prati složenost zapleta, koji nastoji gledateljima objasniti to kako se naizgled savršena demokratska i slobodarska Republika mic po mic pretvorila u svoju suprotnost, pri čemu su, kao sto je to uvijek slučaj, mnogi od glavnih pokretača tog procesa na početku imali najplemenitije namjere. Zbog složenosti radnje i nastojanja da se gledateljima sve lijepo objasni, Klonovi napadaju u prvom dijelu imaju vise dijaloga nego akcije, ali ti dijalozi, na žalost, nisu na visini. Na visini nije ni traljavo postavljena romansa Annakina i Amidale (iako ima daleko više iskrenosti i prave drame od romanse Jacka i Rose u Titanicu) koju također uništavaju traljavi dijalozi, loš izbor Haydena Christensena za glavnog glumca, i konačno, nedostatak ikakve suvisle interakcije s Natalie Portman.

No, taj najveći nedostatak Klonova ipak nije razlog da ovaj film nazovemo neuspjehom. Čak i u sadržajnom smislu Klonovi napadaju su bolji od svog prethodnika – ton je mnogo mračniji i ozbiljniji, a zaplet i likovi postavljeni tako da izgledaju kao suvisli dio mnogo šire cjeline, tako i da i neki naizgled nepotrebni i iritantni elementi Fantomske prijetnje (poput Jar Jar Binksa) polako sjedaju na svoje mjesto i možemo ih vidjeti u novom svjetlu. Zaokružena autorska vizija, koja se ovdje bolje vidi nego i u jednom drugom holivudskom proizvodu, možda će nekome biti i politički problematična, jer Lucas ovdje prilično eksplicitno iznosi tezu prema kojoj je demokracija po svojoj prirodi slabašna i krhka, te da se ona u pravilu degenerira i s vremenom preraste u diktaturu. Zbog svega toga je pomalo nezahvalno pisati recenziju ovog filma, jer ćemo pravi sud moći donijeti tek kada vidimo treći dio sage. Ali već sada imamo razloga za zabrinutost – ako su Klonovi napadaju bolji od Fantomske prijetnje isto kao sto je Imperij bio bolji od Nove nade, znači li to da će sljedeći nastavak prema Prijetnji i Klonova biti isto sto je razočaravajući Povratak Jedija (inače bolji od oba dva filma iz nove serije) bio prema Novoj nadi i Imperiju?

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.