RECENZIJA: Tulipanska groznica (Tulip Fever, 2017)

TULIPANSKA GROZNICA
 (TULIP FEVER)
 uloge: Dane DeHaan, Alicia Vikander, Christoph Waltz, Jack O'Connell, Holiday Grainger, Judi Dench, Zach Galifiakanis, Matthew Morrison, Cara Delevingne, Tom Hollander
 scenarij: Tom Stoppard
 režija: Justin Chadwick
 proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Upravo ovih dana kriptovalute doživljavaju dosad najspektakularniji pad vrijednosti, a što je, bez svake sumnje, prilika da skeptični mainstream ekonomisti još jednom taj fenomen proglase “mjehurom”. Onima, koji, pak, još uvijek ne znaju značenje riječi “mjehur” u ekonomskom kontekstu će mainstream mediji ponuditi detaljna objašnjenja, odnosno opisivati kako je riječ o nekoj banalnoj i bizarnoj robi koja zbog burzovnih špekulacija i masovne pohlepe dobije astronomsku cijenu i ima stalni rast vrijednosti prije nego što se zdrav razum i ekonomski zakoni gravitacije pobrinu za još strmoglaviji i spektakularniji pad, koji će bez ičega ostaviti mase koje su u njega bile ulagale nadajući se kruhu bez motike. Jedan od najstarijih i najpoznatijih fenomena te vrste je tzv. tulipanska groznica u Nizozemskoj u prvoj polovici 17. stoljeća, koja je poslužila kao podloga zapletu filma Tulipanska groznica koji se, stjecajem okolnosti, upravo ovih dana prikazuje u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na romanu engleske književnice Deborah Moggach, koji je u scenario adaptirao ugledni Tom Stoppard. Radnja se događa u doba kada Nizozemska Republika, nakon što je ostvarila nezavisnost u dugogodišnjem ratu protiv Španjolske, uživa status najprosvijećenije i najliberalnije europske države, a kojoj je razvoj trgovine i kapitalizma donio i dotle nezapamćeno bogatstvo, koje se, između ostalog, odražava i kroz dotada rijetke i egzotične tulipane kao novi statusni simbol. Bogatog trgovca Cornelisa Sandvoorta (Waltz), međutim, muče neke druge brige, jer je stekao izuzetno bogatstvo koje zbog smrti supruge i djeteta, međutim, nema kome ostaviti. U tu je svrhu sebi iz sirotišta dobavio mladu i lijepu Sophiju (Vikander) i od nje učinio novu suprugu. Ona mu, usprkos izuzetnih napora koje Cornelis u nju ulaže, nikako ne može roditi nasljednika, a dodatne probleme će izazvati i to što se do ušiju zaljubila u Jana van Loosa (DeHaan), mladog, ali siromašnog slikara koga je Cornelis bio unajmio da im naslika obiteljski portret. U međuvremenu, njena sluškinja Maria (Grainger) ima daleko ozbiljnije probleme, jer joj je momak Willem (Jack O’Connell) nestao ostavivši je trudnom. I dok se Jan, uvjeren da od slikarstva nema kruha, pokušava naglo obogatiti kroz trgovinu tulipanima, dotle dvije žene u domu Sandvoortovih dolaze na domišljatu ideju da pomognu jedna drugoj.

Iako naslov sugerira povijesni ep koji bi publici trebao prikazati fascinantni događaj od iz relativno daleke prošlosti, koji je, s druge strane, prilično aktualan za moderni svijet, Tulipanska groznica je film koji se gotovo uopće ne bavi ekonomijom i kome se cijela priča o tulipanima svodi na nadmetanje hrpe naivnih gubitnika u krčmama koje glume burze. Scenarij daleko više pažnje obraća na melodramu, odnosno ljubavni trokut koje tvore supružnici Sandvoort i mladi umjetnik, a koji je, pogotovo u drugom dijelu, začinjen na trenutke simpatičnom, ali u suštini ne baš originalnom ili posebno efektnom farsom. Cijela priča o tulipanima, brzom bogaćenju i burzovnim kataklizmama je tu tek nekakav izgovor za jednu rutinsku kostimiranu melodramu nalik na Dvije sestre za kralja koje je režiser Justin Chadwick ištancao 2008. godine. Još bolji primjer što je “pjesnik” stvarno htio reći daje i zloglasni Zaljubljeni Shakespeare, slična kombinacija melodrame i farse kojom se Harvey Weinstein prije nepuna dva desetljeća nametnuo kao profesionalni hvatač nezasluženih “Oscara” i u kojoj je priču o Shakespeareu više nadahnuo izvrsni glumački rad nego banalni scenarij.

U ovom potonjem, međutim, Tulipanska groznica debelo zaostaje za weinsteinovskim standardima. Uvijek pouzdani Christoph Waltz se prilično dobro zabavlja i od lika koji bi po nepisanim hollywoodskim kanonima bio negativac čini simpatičnog džentlmena. Alicia Vikander se, pak, ovdje također trudi, ali zbog banalnog scenarija prečesto tone u preglumljivanje te će gledateljima, barem onima koji na to vole obraćati pažnju, prije ostati u sjećanju zbog par scena u kojima se pojavljuje gola. Ali, svakako je najveće razočarenje Dane DeHaan, koji sve više sliči Leonardu diCapriju u mladim danima i koji kao da pokušava ponoviti njegovu najpoznatiju ulogu iz Titanica. Što i ne bio toliki problem da kojim slučajem u filmu postoje spektakularni specijalni efekti ili, što je još važnije, nekakva “kemija” nalik na onu koju je diCaprio imao s Kate Winslet. Toga ovdje, međutim, nema, i ostalo je tek rutinersko otaljavanje priče do predvidljivog hepi enda, u kojoj se čak i najveća burzovna kataklizma u dotadašnjoj povijesti svodi na šačicu utučenih likova u krčmi, a naracija tvrdi da je vlada, kao u nekim sličnim prigodama četiri stoljeća kasnije, previše razigrane kapitaliste dovela u red. Oni koji danas gledaju naslovnice o pucanju “mjehura” će reći da se iz tog događaja malo naučilo. Oni koji pogledaju ovaj film bi rekli da su njegovi autori naučili još manje.

OCJENA: 3/10

Oglasi

RECENZIJA: Spectre (2015)

SPECTRE
uloge: Daniel Craig, Christoph Waltz, Lea Seydoux, Ben Whishaw, Naomie Harris, Dave Bautista, Monica Bellucci, Ralph Fiennes
scenarij: John Logan, Neil Purvis, Robert Wade, Jez Butterworth
režija: Sam Mendes
proizvodnja: MGM/Columbia, SAD/UK, 2015.
trajanje: 148 min.

Serija o Jamesu Bondu se nakon više od pola stoljeća uspjela nametnuti kao najdugovječnija u povijesti filma. Takvo je dostignuće bilo nemoguće postići bez da su njeni tvorci iskazali spremnost za prilagodbe novim okolnostima. To je možda najviše do izražaja došlo u njenom pretposljednjem nastavku Skyfall, čiji su tvorci najdalje otišli od originalne Flemingove formule o bonvivanskom agentu-pustolovu koji spašava svijet u pauzama uživanja u luksuzu, egzotičnim lokacijama i lijepim ženama. Napravljen kao mračna, na trenutke intimistička drama nalik na osvajače “Oscara” u kojoj se umorni, sredovječni protagonist manje bori sa živopisnim zlikovcima, a više sa s vlastitim demonima, taj je film doživio hrpu pohvala od strane kritike koji su takvo skretanje shvatili kao dosad najveće osvježenje u seriji. Takvi eksperimenti, sudeći po komercijalnim rezultatima, nisu smetali ni publici, pa je tako i najnoviji nastavak Spectre krenuo istim putem, iako s primjetno manje intenziteta, ali i uspjeha.

Skyfall se među fanovima serije o Bondu, pogotovo onima čije sjećanje seže dalje od nastupa Daniela Craiga, shvaćao i kao svojevrsni “reboot”, odnosno nastojanje da novi, “ozbiljni” i “politički korektni” Bond dobije i pozadinu koju bi činili prepoznatljivi, ali “osvježeni” elementi sage – pa je tako Naomie Harris postala nova Bondova stalna pomoćnica Moneypenny, Ben Whishaw postao novi Bondov tehničar Q, a Ralph Fiennes postao novi Bondov šef M. Spectre samim svojim naslovom govori kako taj proces nastavlja time što Bonda suprotstavlja novom izdanju njegovog najgoreg i najdugovječnijeg neprijatelja – svjetske zločinačke organizacije na čijem je čelu Ernst Stavro Blofeld. Početak novog filma tako Bonda dovodi u Ciudad de Mexico gdje će, u nastojanju da pronađe i likvidira talijanskog gangstera, otkriti njegovu povezanost sa SPECTRE. Do tog saznanja, međutim, dolazi tek nakon spektakularnog obračuna na i iznad ulica meksičke prijestolnice, a što nije po volji njegovom šefu, pogotovo s obzirom da se britanska tajna služba MI6 nalazi pred temeljitom reogranizacijom. Bond bude suspendiran, ali ga to ne spriječava da ode u Rim tražiti odgovore od gangsterove udovice (čiji lik tumači Bellucci), a potom i u Austriji gdje mu stari poznanik i neprijatelj g. White (Jesper Christensen) na samrti daje informacije u zamjenu za obećanje da će zaštititi njegovu kćer, liječnicu Madeleine Swann (Seyodux).

Spectre se, s budžetom koji se vrtio između 250 i 350 milijuna dolara, smatra najskupljim od svih filmova o Bondu, odnosno jednim od najskupljih hollywoodskih filmova u posljednje vrijeme. Njegovi autori to jasno stavljaju na znanje na samom početku, odnosno u sceni gdje neprekinuta vožnja kamerom usred proslave meksičkog Dana mrtvih prikazuje na stotine statista u živopisnim kostimima. U pitanju je izuzetno efektna scena, ali je nakon nje nijedna druga u filmu ne može nadmašiti, iako su neke od njih, kao što je automobilska potjera rimskim ulicama ili obračun u vlaku (koji će stare fanove asocirati na Iz Rusije s ljubavlju i Špijun koji me je volio) vrlo blizu tome. Međutim, uz te dojmljive scene ima daleko više onih koji to nisu, odnosno koji se doimaju kao da pripadaju filmu kome je nedostajalo budžeta, odnosno scenarističke inspiracije. Veliki dio filma se tako događa u ruševnim, zapuštenim ili napuštenim zdanjima, koje kao da žele poručiti ono što autor Mendes misli, ali ne želi priznati – da je Bond relikt vremena koje je prošlo. Umjesto toga se kao važan motiv zapleta koristi vrli novi svijet informatičke i druge supertehnologije gdje špijuniranje umjesto terenskih operativaca obavljaju uređaji, a ubijanje umjesto agenata s dozvolom za ubijanje obavljaju bespilotne letjelice. Čak i negativcima više nije potreban nekakva demonski složena apokalipsa da bi zavladali svijetom; dovoljno je tek preuzeti dio sigurnosne infrastrukture koje su im izgradile same države pod izgovorom zaštite građana od terorista.

Svi ti zanimljivi dijelovi scenarija – koji je, po običaju, stvorio višečlani tim – su, pak, kompromitirani jednim od najslabijih “neočekivanih” scenarističkih obrata u povijesti franšize. Ne samo da je identitet Blofelda zahvaljujući traileru i imenu Christopha Waltza na špici bio jedna od najgore čuvanih tajni u povijesti popularne kulture, nego je izgledalo prilično “jeftino” odnos Bonda sa svojim najgorim neprijateljem učiniti “osobnim”. Tome nimalo ne pomaže ni to da se Craig doima prilično umoran i neraspoložen u tumačenju svoje, sada odjednom “dramske” uloge. Stvar stoji još gore s Leom Seydoux, koja bi se mogla nazvati jednom od privlačnijih i potencijalno zanimljivijih Bondovih djevojki u posljednje vrijeme, ali koja nema ni zrnce “kemije” s Craigom, a čiji je lik uništen scenarističkom trapavošću i očajnim replikama. Još gore stoji s očigledno neraspoloženom Monicom Bellucci koja je u šestom desetljeću života dovedena samo zato da bi razbila rekord za najstariju od svih Bondovih romantičnih partnerica. Jedini član glumačke ekipe koji ostavlja nekakav pozitivan dojam, s druge strane, je Dave Bautista, orijaški bivši MMA borac koji se u ulozi Spectrinog glavnog ubojice iskazuje kao više nego dostojan Bondov protivnik, te koji u cijelom filmu ne izgovori nijednu riječ, podsjetivši na Richarda Kiela kao Ralje 1970-ih. Zapravo, najbolje scene filma su one kojima se, slično kao i u Skyfallu, eksplicitno ili implicitno evocira sjećanje na antologijske prizore serije, a za što kao jedan od primjera može poslužiti Bondovo ispitivanje u Blofeldovom sjedištu, koje dosta podsjeća na Bondovo suočavanje s laserom u Goldfingeru. Završni obračun, koji se, po običaju, događa noću na londonskim ulicama, te malo previše podsjeća na sličnu scenu u posljednjem nastavku Nemoguće misije, predstavlja potpuno razočarenje. Epilog, pak, sugerira da je ovo možda ipak posljednji Bond, barem sa sada očigledno neraspoloženim Craigom u toj ulozi. Spectre bi u tom slučaju predstavljala razočaravajući kraj, ali zato više nego dobar razlog za novi početak.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Odbjegli Django (2012)

Django poster (re-creation)
(izvor: Alan Klim)
ODBJEGLI DJANGO
(DJANGO UNCHAINED)
uloge: Jamie Foxx, Christoph Waltz, Kerry Washington, Leonardo DiCaprio, Samuel L. Jackson
scenarij: Quentin Tarantino
režija: Quentin Tarantino
proizvodnja: Columbia/The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 165 '

Ma koliko SAD danas sebe nastojale ostatku svijeta nametnuti kao plemeniti ideal demokracije, mira i slobode, to prije nekih dvjestotinjak nije bio slučaj, s obzirom na službenu politiku oduzimanja životnog prostora putem rata, te podjele na više i niže rase, neke podvrgnute genocidu, a neke ropstvu. Nije teško pretpostaviti da je nešto kasnije izvjesni neshvaćeni umjetnik iz Austrije neke od tih recepata pokušao primijeniti s ovu stranu Velike bare, što je kao rezultat imalo drugi svjetski rat i Holokaust. Sličnosti između Trećeg Reicha i nekadašnjih SAD je, svjesno ili podsvjesno, zapazio i proslavljeni američki scenarist i režiser Quentin Tarantino. Tako je nakon “Nemilosrdnih gadova”, u kojima se Židovi krvavo svete nacistima, slijedio “Odbjegli Django”, novi projekt u kojim zlostavljači od strane svojih žrtava dobivaju ono što su zaslužili.

Radnja filma je smještena na američki Jug 1858. godine, u vrijeme kada je “specifična institucija”, odnosno ropstvo, još uvijek bila dio tadašnjeg pravnog i društveno-ekonomskog poretka. Naslovni protagonist (Foxx) je crni rob kojeg nakon bijega s plantaže profesionalni lovci na robove vraćaju vlasniku. Djangu spas dolazi u obliku dr. Kinga Schultza (Waltz), njemačkog zubara i lovca na ucjene; njemu je Django potreban kao izvor informacija, ali isto tako, kao prosvijećeni Europljanin zgađen ropstvom, osjeća dužnost da mu otkupi slobodu. Django postaje Schultzov partner, pomaže mu u lovu na odmetnike te razvija vlastite vještine s vatrenim oružjem. Schultz mu u znak zahvalnosti odluči pomoći u tome pronađe i otkupi slobodu vlastite supruge Broomhilde (Washington). Ona se nalazi u Mississippiju na plantaži čiji je vlasnik Calvin J. Candie (DiCaprio), okrutni organizator gladijatorskih borbi između “mandingo” robova, a kojom stvarno upravlja Stephen (Jackson), ostarjeli ali prepredeni crni sluga.

Tarantino je prije nepuna dva desetljeća oko sebe stvorio kult, odnosno armije filmofila, ali i kritičara spremnih da padnu na koljena svaki put kad čuju njegovo ime. U proteklom vremenu su se ispisali milijuni kartica teksta u pokušaju da se objasni takav fenomen. Jedan od mogućih odgovora na pitanje zašto je Tarantino postao Tarantino jest i sretan splet okolnosti početkom 1990-ih. Tada su se novac i Tarantinov talent ukrstili sa snovima tvrdokornih filmofilskih geekova o tome da nepoznati i prezreni talijanski, hongkonški, japanski i drugi eksploatacijski naslovi s donjih polica videoteka dobiju pravi hollywoodski tretman. “Odbjegli Django” u malo čemu odstupa od prije dva desetljeća uspostavljene formule – domišljati dijalozi, crni humor, ekscentrični likovi, “cool” soundtrack i iznenadne eksplozije eksplicitnog nasilja.

Problem kod “Djanga” jest taj da je, u očiglednom nastojanju da oda počast kako nekoć prezrenim, a danas klasičnim “špageti vesternima”, tako i nekoć a i danas prezrenim “blaxploitation” filmovima, uzeo možda ne baš najsretnije vrijeme radnje kada su u pitanju Tarantinu tako drage reference na popularnu kulturu – bez filmova, televizije, gramofona, i s uglavnom nepismenim stanovništvom. Stoga se uz neke filmofilima očite reference (pojava Franca Nera, junaka originalnog “Djanga” iz 1966. godine) pojavljuju i neki povijesni anakronizmi, kao i moderna glazba koja ovakvom filmu manje “leži” od Morriconeove.

Drugi, mnogo ozbiljniji problem, je u tome što je Tarantino opet izgubio inspiraciju, pa neki od “štoseva” nisu smiješni ili su preisforsirani. Ali najviše se vidi nedostatak tragično preminule montažerke Sally Menke, zbog koje je “Django” jednostavno predug. Posljednjih pola sata – orgija osvetničkog krvoprolića – se doima na silu pokrpanim na inače zanimljivih i inteligentnih prva dva sata. Fanovi Tarantina će u ovome nesumnjivo uživati, ali ostatak publike baš i ne onako kao što sugerira njegova reputacija.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)