Oznaka: Chris Evans

RECENZIJA: Ledolomac (Snowpiercer, 2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Filmofili su nedavno dobili još jedan primjer ostvarenja pomalo izlizane izreke kako “ne postoji nešto tako kao loš publicitet”. Ponekad čak i ako ste u priči završili kao negativac i izgubili bitku, na kraju vam se može dogoditi da dobijete (komercijalni) rat. Barem bi se time mogao tješiti kontroverzni američki producent i distributer Harvey Weinstein, javnosti poznat po uspješnim PR kampanjama za osvajanje (uglavnom nezasluženih) “Oscara”, a manjem krugu filmofila po iritantnoj sklonosti da ne-američke filmove na američkom tržištu (a što znači i ostatku svijeta) prikazuje u sramotno skraćenom obliku. Jedan od posljednjih koji je trebao postati žrtvom takve prakse je Snowpiercer, SF-film Bong Joon-hoa, autora koji trenutno uživa status jednog od najvećih zvijezda južnokorejske, odnosno azijske kinematografije. Iako je u svom originalnom dvosatnom trajanju postigao veliki komercijalni uspjeh u domovini, Weinstein je nakon otkupljivanja prava iznio ideju da se film sreže za nekih dvadesetak minuta, navodno zato da bi ga “lakše razumjeli u Iowi”. Nakon što je priča došla do Interneta, protiv Weinsteina se nekoliko mjeseci dizala kuka i motika. Na kraju je Weinstein kapitulirao i pristao da se film prikaže u originalnom obliku, u kakvom ga, nekoliko mjeseci prije američke, može vidjeti i hrvatska publika.

Snowpiercer (čiji se naslov ponegdje prevodi kao Ledolomac) se temelji na La Transperceneige, stripu francuskih autora Jacquesa Loba i Jean-Marc Rochettea. Radnja se događa u bliskoj budućnosti, nakon što je pokušaj da se globalno zatopljenje zaustavi masovnim ubacivanjem kemikalija u atmosferu krenuo kataklizmički krivo i proizveo ledeno doba. Preživjeli ostaci čovječanstva su utočište pronašli u orijaškom vlaku koga je dizajnirao ekscentrični tajkun i koji, zahvaljujući perpetuum mobileu, sedamnaest godina bez prestanka vozi svjetskim prugama. Život za putnike, međutim, nije lak, prije svega za one koji su završili u stražnjim vagonima gdje caruju siromaštvo, prljavština i bolest, a jedina hrana su bezukusne proteinske pločice. Tokom godina su tamošnji putnici nekoliko puta pokušali promijeniti stvari ili barem stići do prednjih vagona gdje se, kako stvari stoje, živi daleko bolje i luksuznije. Posljednji takav pokušaj vodi Curtis Everett (Evans), djelomično potaknut oduzimanjem male djece koju za račun vlasti provodi beskrupulozna ministrica Mason (Swinton). Curtis, dijelom koristeći tajanstvene poruke poslane iz prednjih vagona,  a dijelom o narkoticima ovisnog korejskog sigurnosnog eksperta Namgoong Minsua (Kang-ho), se zajedno sa svojim sljedbenicima uspije probiti prema prednjim vagonima. Njegovo napredovanje, međutim, izaziva sve više krvoprolića, ali i otkrića koja bi ionako neugodni život u vlaku učinila još neugodnijim.

Osnovni motiv zapleta u Snowpierceru – “arka” u kojoj ostaci čovječanstva stvaraju minijaturnu distopiju – se prilično često koristio u SF-žanru. Ono što ga čini originalnim jest ideja da se umjesto interstelarnog svemirskog broda ili podzemnog kompleksa bunkera koristi nešto tako prozaično kao vlak. To je Bong Joon-hou značajno olakšalo posao kada je trebalo prikazati postapokaliptičnu okolinu, koja se svodi na vječni snijeg i led iz koga ponekad izroni dio iščezle civilizacije. Sam je vlak je, pak, gotovo u potpunosti stvoren u studiju, pa čak i bez nekog pretjeranog inzistiranja na specijalnim efektima ili nekavim futurističkim tehnološkim gadgetima. Mračni, prljavi i klaustrofobični stražnji vagoni, gdje se s putnicima ponaša kao sa bezvrijednom stokom, pak, asociraju na mračnu prošlost Holokausta, a i kada se radnja pokrene prema prednjim vagonima, gdje ima više svjetla i luksuza, a putnike serviraju “ulickani” konobari i sluge, Bong Joon-ho jasno pokazuje kako je ta “normalnost” postignuta kroz kombinaciju beskrupulozne propagande i dehumanizirajućeg samozavaranja. Ono što je u filmu možda najdojmljivije jest da scenarij scenarij Joon-hoa i Kelly Masterson publiku gotovo stalno podsjeća da je vlak zamišljen kao zatvoreni ekonomski i ekološki sustav, te da mu stalno prijeti katastrofalni nestanak u normalnom svijetu banalno pristupačnih resursa, a što putnike stalno tjera na razne neugodne moralne i egzistencijalne dileme. Možda je to najefektnije u scenama sukoba između vlasti i pobunjenika, a kga banalni logistički imperativi čine daleko krvavijim. Joon-ho je stoga, usprkos toga što bi netko vlak kao “arku” teško mogao “probaviti” kao uvjerljiv koncept, uspio stvoriti jednostavni, ali fascinantni fiktivni svijet.

Joon-ho, međutim, ima nešto manje uspjeha kada na temeljima tog svijeta pokušava sagraditi fascinantnu priču i likove. Iako se, sve do same završnice, uglavnom izbjegavaju uobičajeni distopijski klišeji, pa čak i jednostavna podjela na “dobre” i “loše” momke, dojam pomalo kvari prevelika grotesknost likova, koji Snowpiercer na trenutke čine parodijom samog sebe. To se prije svega odnosi na gotovo neprepoznatljivu Tildu Swinton čiji se izgled čini proporcionalnim njenom mentalnom zdravlju; nešto bi se slično moglo reći i za likove koje tumače inače pouzdani epizodisti poput Alison Pill ili Ewana Bremnera (Spuda iz Trainspottinga). Najbolji, najzaokruženiji ali i najkompleksniji lik je protagonist koga tumači isto tako teško prepoznatljivi Chris Evans. Prilično se zanimljivim čini i Joon-hov stari suradnik Song Kang-ho kao najenigmatskiji od svih likova u filmu. Uglavnom pozitivnom dojmu filma će značajno doprinijeti i njegova relevantnost, s obzirom da je u mikrokozmosu Snowpiercera nije teško pronaći alegoriju na današnji svijet i probleme rastuće nejednakosti, nestanka resursa i na njima temeljenih dostignuća civilizacije koja su se uzimala zdravo za gotovo. Tome će manje doprinijeti sama završnica, koja će nekim gledateljima, pogotovo onima dobro upućenima u žanrovske klasike (poput THX 1138) izgledati melodramatski predvidljivom. Snowpiercer bez obzira na to predstavlja fascinatno ostvarenje i primjer filma za čiji se integritet isplatilo boriti.

LEDOLOMAC

(SNOWPIERCER)

(설국열차)

uloge: Chris Evans, Kang-ho Song, Go Ah-sung, Tilda Swinton, John Hurt, Ewan Bremner, Allison Pill, Octavia Spencer, Ed Harris

scenarij: Bong Joon-ho & Kelly Masterson

režija: Bong Joon-ho

proizvodnja: Radius TWC/CJ Entertianment, Južna Koreja/SAD, 2014.

trajanje: 125 ‘

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Osvetnici: Završna igra (Avengers: Endgame, 2019)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Danas je malo toga u svijetu izvjesno. U gotovo sve se može sumnjati, ali ne i u to da Marvelov filmski univerzum uživa status najuspješnije serije u povijesti filma. Isto se tako čini izvjesnim da će na tom mjestu ostati još dugo vremena, odnosno da se u sljedećim godinama i desetljećima mora dogoditi nešto zbilja posebno da toj sagi netko oduzme taj prestižni položaj. Marvelov filmski univerzum to ne duguje milijardama dolara uloženim u budžete, specijalne efekte i agresivne propagandne kampanje. Umjesto toga, njegov se uspjeh može objasniti prije svega u svoje vrijeme hrabrom, a danas prilično jednostavnom i lako objašnjivom vizijom producenta Kevina Feigea koji je sagu o Marvelovim herojima izgradio na temelju naoko nepovezanih filmova o pojedinačnim superherojima koji su postupno postajali dio čvrsto zaokružene cjeline. Ta se zaokruženost mogla vidjeti i kroz to da je saga imala jasan početak, sredinu i kraj. Ovo potonje je bilo zadatak tvoraca Završne igre, filma kojem je prošle godine pripalo da učini ono što su u svoje vrijeme uspješno bili učinili posljednji dijelovi originalne trilogije Ratova zvijezda, odnosno Gospodara prstenova.

Radnja filma započinje nedugo nakon što se svemirski gospodar rata Thanos (Brolin) uspio, usprkos svih napora superherojske grupe Osvetnika, dočepati Kamenova beskonačnosti i iskoristiti ih da sprovede svoj genocidni plan o istrijebljenju polovice svih živih bića u univerzumu. Pri tome je stradala i polovica Osvetnika kojima treba vremena da uz pomoć Carol Danvers a.k.a. Kapetanice Marvel (Larson), koja u obračunu s Thanosom nije sudjelovala, ponovno okupe snage i još jednom krenu u očajnički pokušaj da preotmu Kamenove iz Thanosovih ruku. Taj pothvat završi kao veliki fijasko nakon koje više ne mogu poricati da su doživjeli konačni poraz te da su zauvijek nestali svi njihovi drugovi i polovica svih ljudi koji su poznavali. Prolaze godine i neki od njih se pokušavaju prilagoditi novom, mračnom i depresivnom svijetu, a neki se odaju samosažaljevanju i piću. Jedan od rijetkih superheroja koji je izbjegao katastrofu je Scott Lang alias Čovjek Mrav (Rudd) koji je u vrijeme kobnog sukoba s Thanosom bio zaglavio u kvantnom području iz koga se, pak, nakon pet godina uspije iskobeljati i vratiti u stvarni svijet. Uvjeren da je uspio pronaći način putovanja kroz vrijeme, preostalim Osvetnicima predlaže da ga svi iskoriste kako bi se dočepali Kamenova u prošlosti i iskoristiti ih da ponište Thanosov genocid. Iako su neki od njih ispočetka skeptični, Osvetnici se na kraju ponovno okupljaju i smišljaju izuzetno složeni plan koji uključuje misije u prošlosti prilikom kojih će se morati suočiti ne samo sa Thanosom nego i sa starijim verzijama samih sebe.

Završna igra, kao što samo ime sugerira, predstavlja konačni završetak sage koja je započela 2008. godine s Iron Manom, i na to neće previše utjecati njegov formalni nastavak u obliku filma Spider-Mana: Daleko od kuće, za kojeg se može reći tek da uvjetno pripada Marvelom filmskom univerzumu, isto kao ni zbog COVID-19 odgođena snimanja i premijere filmova iz tzv. četvrte faze. Završna igra, kojom je okončana treća faza, predstavlja kulminaciju, odnosno stavljanje točke na sve što se prikazalo u prethodnih jedanaest godina. Pri tome se pred scenariste Christopheru Markusu i Stephenu McFeelyju postavio izuzetno težak zadatak – veliko finale je trebalo nadmašiti, odnosno pružiti kulminaciju sadržaja koji su se odlikovali spektakularnošću i epskom širinom, i to daleko većom u odnosu na Ratove zvijezda i Gospodara prstenova, nego čak i sagu o Harryju Potteru koja je, za razliku od sadržajno i stilski heterogenog marvelovskog korpusa bila usidrena za jedinstveni književni predložak. Još važniji zadatak se našao pred braćom Joeom i Anthonyjem Russom, koji su morali nadmašiti same sebe, odnosno Rat beskonačnosti, koji je prije toga bio najspektakularniji i najuspješniji film u povijesti. Taj film veliki dio svoga statusa duguje ne samo stotinama milijuna uloženih dolara nego i spremnosti na razbijanje nekih nepisanih pravila, a što je najviše došlo do izražaja u samom kraju, kada se gledateljima servira jedan od najšokatnijih i najmračnijih cliffhangera u povijesti. Braća Russo ne samo što su morali pronaći nekakav originalan način da razriješe taj cliffhanger i gledateljima ponude koliko-toliko uvjerljivu priču, nego su morali pružiti i “fan service”, odnosno u Završnu igru utkati malu vojsku likova od kojih je svaki morao imati koliko-toliko važnu ulogu u velikom finalu, ali na način koji je morao biti barem u neku ruku uvjerljiv.

Taj je zadatak na kraju ipak uspješno završen. Tome je značajno pridonijela odluka da se trajanje filma produži na tri sata, umjesto 130-140 minuta koliko danas traju prosječni hollywoodski blockbusteri. Ona je opravdana ne samo zbog epskog karaktera sadržaja, nego se njome autorima omogućio manevarski prostor da Završnu igru podijele u nekoliko različitih cjelina koje će imati različiti opći ton. Tako se na samom početku gledatelje, od kojih su mnogi i nakon godinu dana bili u šoku od svemirske kataklizme s kojom završava Rat beskonačnosti, nastoji podsjetiti na posljedice i to kroz unaprijed osuđeni pokušaj Osvetnika da preokrenu utakmicu koji završava još jednim, možda čak i traumatičnijim šokom. No, s druge strane, gledateljima je jasno da film tu ne može završiti i da se stvari ipak trebaju vratiti u hollywoodsku normalu u kojoj Dobro pobjeđuje Zlo. Način na koji se to čini – kroz vremensko putovanje – na prvi pogled izgleda ne baš najoriginalniji, odnosno u scenariju se može primijetiti snažna inspiracija Povratkom u budućnost II, odnosno finalnom epizodom TV-serije Zvjezdane staze: Voyager, s kojom ovaj film, slučajno ili ne, dijeli naslov. S druge strane, drugi dio u kojem se ponovno okuplja “moćna gomilica” i sprema na očajnički pokušaj poništenja Thanosovog genocida, je prilika da se u film na trenutak vrate vedriji tonovi pa čak i nešto humora. To još postaje izraženije kada se misija pokrene i kada protagonisti počnu odlaziti na vremensko-prostorne koordinate događaja prikazanih u Osvetnicima i Čuvarima galaksije. Ne samo što te scene pružaju priliku za samoironični humor, nego se gledatelje podsjeća na najznamenitije trenutke cijele sage. Oni su ne samo vješto rekonstruirani, nego i integrirani u novi zaplet. Pri svemu tome se demonstrira ne samo izuzetna moć specijalnih efekata nego i to kako su oni u jedanaest godina izuzetno napredovali, pa si braća Russo danas mogu priuštiti scenu radnjom smještenu u daleku 1970. godinu gdje se u ulozi dr. Hanka Pyma pojavljuje digitalno pomlađeni Michael Douglas.

Moć suvremene tehnologije specijalnih efekata se može vidjeti i u sceni završne bitke čiji efekt, međutim, ugrožava predvidljivost njenog ishoda. Scenaristi i braća Russo su toga bili svjesni, pa su se pobrinuli da Osvetnici, iako na kraju uspješni u revanšu sa Thanosom, na kraju ostanu bez jednog od svojih ključnih članova. Taj je ishod, s druge strane, bio manje šokantan u odnosu na slične događaje na kraju Rata beskonačnosti, s obzirom da se mogao predvidjeti kako u sadržaju nekih scena prije toga, tako i u očiglednom umoru jednog od ključnih članova glumačke ekipe. Epilog, u kojem se vješto miješaju patetika i nostalgija u svrhu oproštaja sa vjernom publikom je, s druge strane, kompromitiran elementima koji daju naznake da bi ipak moglo biti nekakvih novih nastavaka, odnosno nastojanjem da se jednom od likova pruži maksimalni hepi end čak i po cijenu retroaktivnog kompliciranja radnje svih prethodnih filmova.

Usprkos toga, Završna igra, čiju će konačnost, barem na neko vrijeme, cementirati kriza oko COVID-19 i tragična smrt Chadwicka Bosemana, koji je glumio lik T’Chale alias Crne Pantere, je film za koji koji se može reći da je na najbolji mogući način zaokružio najuspješniju filmsku seriju 21. stoljeća.

OSVETNICI: ZAVRŠNA IGRA

(AVENGERS: ENDGAME)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Don Cheadle, Paul Rudd, Brie Larson, Karen Guillan, Josh Brolin

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2019.

trajanje: 181 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War, 2018)

~ Dragan Antulov ~ 4 komentara

Marvelov filmski univerzum ne bi postao komercijalno najuspješnija od svih serija u povijesti filma da njeni tvorci nisu, s vremena na vrijeme, bili spremni na eksperimentiranje u stilu i sadržaju. Među tim eksperimentima se ključnim postavila zanimljiva narativna struktura, prema kojoj se serija sastojala od nekoliko pod-serija posvećena pojedinačnim superherojima koji bi se trebali okupljati tek u posebnim filmovima-događajima, koji su jamčili zaradu od nekoliko različitih fanovskih baza. Recept, koji je prvi put primijenjen u Osvetnicima 2012. godine, sam po sebi ne garantira uspjeh, a u što su se 2017. godine uvjerili Warner i DC Comics čiji je pokušaj kopiranja istog modela u Ligi pravde predstavljao fijasko. Još prije toga je isto doživio i Marvel, čija je Vladavina Ultrona, odnosno drugo veliko okupljanje Osvetnika, predstavljala jedan od najlošijih filmova Marvelovog filmskog univerzuma. Zbog toga se za treći film moralo pokušati nešto novo, a za Marvel je jedan od poteza bila smjena Jossa Wheddona koji je režisersko kormilo morao prepustiti braći Anthonyju i Joe Russou, koji su ostavili solidan dojam s mini-okupljanjem Osvetnika u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Njihov zadatak u novom filmu je bio delikatan, s obzirom da je on trebao predstavljati ne samo novi super-film o Osvetnicima, nego i svojevrsno veliko finale serije. U skladu s današnjim hollywoodskim običajima, to veliko finale je bilo preveliko za jedan film, nego je podijeljeno u dva dijela, koji su se, uz obavezan cliffhanger, imali prikazati u razmaku od godinu dana. Trenutak za prvi dio je došao na početku hollywoodske ljetne sezone 2018. godine pod naslovom Rat beskonačnosti.

U prethodnih deset godina i osamnaest filmova su se Marvelovi superheroji suočavali sa svakojakim megalomanijacima, vanzemaljskim vladarima, božanstvima i sličnim ološem koji je prijetio uništenjem New Yorka, Zemlje i različitih univerzuma, ali se nitko po moći s kojom je raspolagao i destruktivnim namjerama nije mogao mjeriti s Thanosom. Interagalaktički gospodar rata je u prethodnim filmovima bio, uglavnom implicitno, sugeriran i najavljivan kao najveći i najspektakularniji izazov za protagoniste, a kada se konačno pojavi na početku Rata beskonačnosti, očekivanja su čak i nadmašena. Svemirski brod koji je prevozio izbjeglice s uništenog Asgarda je zarobljen od strane Thanosa (Brolin) i njegovih pomoćnika, i pri tome se potpuno nemoćnima iskažu Hulk i Thor (Hemsworth), koji ne mogu spriječiti da Thanos nad gomilom nedužnih ljudi započne orgiju ubijanja. To je samo početak ostvarenja Thanosovih dijaboličkih planova koji uključuju cijeli univerzum, a za koje je nužno prethodno dobaviti svih šest Kamena beskonačnosti koje vlasniku daju kontrolu moći, uma, duše, stvarnosti, prostora i vremena. Hulk uspije doći u New York te nastoji upozoriti Doktora Strangea (Cumberbatch) i Iron Mana (Downey Jr.) što se sprema, te se Osvetnici mobiliziraju ne bi li se oduprli nezaustavljivim Thanosovim hordama, odnosno spriječili ga da se dočepa Kamenova. U tu su svrhu prisiljeni podijeliti se u nekoliko grupa te putovati na nekoliko različitih planeta gdje će sve njihove moći i karakter biti stavljeni na kušnju nakon koje se čini da mnogi, a možda i svi, neće izvući živu glavu.

Tvorci Rata beskonačnosti se, s obzirom na cijelo desetljeće propagandne pripreme za veliko finale serije, nisu morali pretjerano truditi ako su htjeli da ono bude okrunjeno rekordima na kino-blagajnama. Srećom, to ih nije omelo da se uistinu potrude, odnosno uče na greškama vlastitih i tuđih franšiza, prije svega onih iz DC Extended Universe i posljednje, nesretne, trilogije Rata zvijezda. Osnovni izazov za novi nastavak Osvetnika je bilo izbjegavanje ponavljanja, odnosno nastojanje da se publici ponudi nešto što, za razliku od drugih franšiza, neće biti preveliko eksperimentiranje, a opet neće izgledati kao vječno ponavljanje istog. U ovom slučaju se to ogleda kroz odluku da nema okupljanja Osvetnika u doslovnom smislu, odnosno oni su podijeljeni u tri različite grupe koje vode vlastite bitke na različitim svjetovima. Narativna struktura je tako “posuđena” iz Imperij uzvraća udarac, filma iz originalne trilogije Ratova zvijezda, s kojim se Rat beskonačnosti često uspoređuje među kritičarima i filmofilima. Time je ne publici ne samo olakšano praćenje radnje, uključujući spektakularne akcijske scene, nego se u filmu može vidjeti i raznolikost u scenografiji, kostimima, ali i općem ugođaju, kao i daleko više prilike da se demonstriraju mogućnosti suvremene CGI-tehnologije u dočaravanju vanzemaljskih brodova i svjetova.

Rat beskonačnosti s Imperijom dijeli i još jedan važan detalj, a zbog kojeg se ističe od manje-više svih drugih filmova serije. S obzirom da veliki obračun mora nadmašiti sve prethodne, i ulozi moraju biti veći, pa se publici mora staviti na znanje da neka uobičajena pravila više ne važe. Tako na samom početku vidimo ne samo da je Thanos nepobjediv i nezaustavljiv, nego da će kao njegove kolateralne žrtve pasti i likovi čija je smrt bila nezamisliva u svakom drugom filmu. Ubijanje likova bez obzira na to koliko popularnosti uživaju među fanovima i kako istaknuto mjesto imaju na plakatu se nastavlja kroz film, a kulminira u spektakularnoj završnici sa sveopćim pokoljem i jednim od najmračnijih i najdepresivnijih cliffhangera u povijesti filma, u kojemu oličenje genocidnog Zla odnosi gotovo potpunu pobjedu.

Braća Russo su pri tome imali i sreću da im je scenarij povjerio jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti filma. Thanos se ističe ne samo vrhunskim CGI-jem koji njegovu figuru, i u fizičkom smislu veću od bijednih i nemoćnih Osvetnika, čini maksimalno uvjerljivom, nego i sjajnom glumom Josha Brolina, glumca koji često nije imao sreće s izborom uloga, ali kome lik hipernegativca predstavlja vrhunac karijere. Thanos je također jedan od najbolje osmišljenih i napisanih negativaca u posljednje vrijeme. Za razliku od većine filmskih zlikovaca, za njegova zlodjela postoji motiv koji je složeniji i “čišći” od mračnih strasti, odnosno iza njega postoji određeni svjetonazor i uvjerenje da svima, pa i svojim žrtvama, čini uslugu. Thanosa zastrašujućim čini ne samo spremnost na nedosljedno i često iracionalno milosrđe, nego i to što, ako se malo razmisli, svoje ekvivalente ima i u stvarnom životu, i to upravo u onim uredima i foteljama s koje se može načiniti najviše štete. Thanosov cilj, zapravo, nije bitno drukčiji iza cilja za kojeg se zalažu brojni pobornici Grete Thurnberg iako, za razliku od Thanosa, nisu sposobni niti voljni priznati da bi u njegovom postizanju bili tako apokaliptički dosljedni kao glavni antagonist Rata beskonačnosti.

Rat beskonačnosti je uglavnom vrlo dobar film koji će postići svoj cilj te će publici pružiti solidnih dva i pol sata zabave. Međutim, ona će biti ograničena isključivo na publiku koja je već ranije bila voljna strpati vlastiti novac u Marvelove džepove. Rat beskonačnosti je, s obzirom da se koristi već izgrađenim likovima i za se čije osobne probleme nema vremena, shvatljiv jedino gledateljima koji su pogledali većinu, ako ne i sve filmove iz Marvelove serije. A povremeni, i često ne baš uspješni, pokušaji da se mračna atmosfera kompenzira humorom se ponekad čine “fan serviceom” na granici ukusa, a za što bi jedan od primjera bilo angažiranje Petera Dinklagea u inače zabavnoj i spektakularnoj sceni. Neke od scena skreću u vode melodrame, a to bi se moglo reći čak i završnicu, gdje će nekim gledateljima na živce ići malo previše očigledan “cliffhanger” i priprema publika za drugo poluvrijeme. No, Marvelovcima se mora na kraju ipak priznati da su, barem zasad, uspjeli u onome što je za neke nekoć neprikosnovene franšize poput Ratova zvijezda danas postala nemoguća misija.

OSVETNICI: RAT BESKONAČNOSTI

(AVENGERS: INFINITY WAR)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett Johansson, Benedict Cumberbatch, Don Cheadle, Tom Holland, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Anthony Mackie, Sebastian Stan, Danai Gurira, Letitia Wright, Dave Bautista, Zoe Saldana, Josh Brolin, Chris Pratt

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 149 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 3 komentara

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (Olsen) i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Zimski vojnik (2014)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

Standing Proud |Captain America: The Winter So...
(izvor: BagoGames)

KAPETAN AMERIKA: ZIMSKI VOJNIK
(CAPTAIN AMERICA: THE WINTER SOLDIER)
uloge: Chris Evans, Scarlett Johansson, Robert Redford, Samuel L. Jackson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Cobie Smoulders, Frank Grillo, Emily VanCamp
scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeeley
režija: Anthony Russo & Joe Russo
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2014.
trajanje: 136 '

Marvelov filmski univerzum, odnosno serija spektakularnih blockbustera o superherojima iz stripova tvrtke Marvel Comics, predstavlja trijumf kvantitete nad kvalitetom, odnosno još jedan primjer kako u Hollywoodu uspješna poslovna strategija nije povezana s nekom naročitom umjetničkom vrijednošću. Od 2008. godine, kada su “marvelovci” otpočeli novi veliki pohod na svjetske kino-blagajne sa Iron Manom, blockbusteri se “štancaju” u predvidljivom industrijskom ritmu na predvidljiv način, sa predvidljivim likovima, zapletima, “iznenadnim” obratima, cliffhangerima i obaveznim “teaserima” na odjavnoj špici koji bi trebali publiku prikovati za novi nastavak, bilo filma o naslovnom superheroju ili o njegovom kolegi koji dijeli isti fiktivni univerzum. To, dakako, ne znači da su svi ti filmovi isti. Ne samo što moraju biti drukčiji s obzirom da su Thor, Iron Man i Kapetan Amerika različiti likovi, nego i zbog toga što se ponekad u scenarističkom odboru ili iza kamere nađe neko novo lice. Kapetan Amerika: Prvi osvetnik bi se tako mogao nazvati najzanimljivijim od svih ostvarenja iz serije. Najzanimljivijim zato što je, s obzirom na vrijeme radnje smješteno u Drugi svjetski rat i jedan sasvim drukčiji svijet od našeg, prikazivao korijene suvremenih filmskih superheroja. Međutim, s obzirom na scenarističke nespretnosti, Prvi osvetnik nije bio među najboljima. To je, s druge strane, ostavilo priliku za poboljšanja u drugom i neumitnom nastavku Kapetanove male sage u velikoj Marvelovoj sagi.

Radnja se odvija oko tri godine nakon epiloga Prvog osvetnika (u kome se zamrznuti Kapetan nakon nekoliko desetljeća probudio u modernom svijetu), odnosno dvije godine nakon Osvetnika (kada je zajedno sa svojim kolegama spašavao New York od apokaliptičnog uništenja). Steve Rogers (Evans) živi u Washingtonu naizgled mirnim životom, nastojeći se prilagoditi svijetu u kome su svi njegovi prijatelji senilni ili mrtvi, te u kome malo tko ima razumijevanja za njegove staromodne vrijednosti poštenja, časti i patriotskog samoprijegora. Usprkos toga, kao dobar vojnik se priključio špijunskoj agenciji S.H.I.E.L.D. i zajedno sa kolegicom Nataschom Romanoff (Johansson) sudjeluje u operaciji protiv odmetnutih francuskih specijalaca koji su zauzeli S.H.I.E.L.D.-ovo postrojenje u Indijskom oceanu. No, ubrzo se otkrije kako je pravi cilj akcije dobaviti strogo povjerljive dokumente vezane uz projekt Insight – plan da se pomoću letećih nosača helikoptera opremljenih najsuvremenijim oružjem lociraju i unište sve osobe koje bi mogle predstavljati prijetnju po svjetski mir. Situacija se dodatno zakomplicira kada direktor S.H.I.E.L.D.-a Nick Fury (Jackson) postane žrtvom atentata, a Furyjev pretpostavljeni Alexander Pierce (Redford) sugerira kako je Fury zapravo izdajnik. Rogers, zabrinut da bi Insight mogao predstavljati preveliku prijetnju po ljudska i prava i slobode, odbija Pierceove zapovijedi te postaje odmetnuti bjegunac; pri tome postaje ne samo metom svojih bivših kolega, nego i tajanstvenih napadača na čelu s maskiranim bivšim sovjetskim operativcem pod imenom Zimski vojnik (Stan).

Tvorcima novog Kapetana Amerike se mora priznati kako su u drugom nastavku ipak uložili trud da gledateljima ponude nešto novo. To se prije svega odnosi na scenarij Christophera Marcusa i Stephena McFeelyja (čiji je opus uglavnom vezan uz Narnijske kronike). Naslovni lik je u drugom nastavku mnogo intrigantniji nego u prvom, i to prije svega zbog situacije u kojoj se našao, odnosno zbog nastojanja da se prilagodi ciničnom svijetu koji ne dijeli njegove uzvišene vrijednosti. Zimski vojnik je najbolji upravo u scenama koji njegov odnos sa modernošću i desetljećima koje je propustio prikazuju s kombinacijom humora i tuge. Pri tome se posebno ističe to da Rogers, ne slučajno, novog prijatelja pronalazi u Sam Wilsonu, veteranu suvremenih američkih ratova koji se, poput njega, nastoji prilagoditi civilnom životu, odnosno u tome nastoji pomoći svojim suborcima u veteranskim bolnicama. Odnos Rogersa i Wilsona (koga tumači izvrsni, ali često od Hollywooda loše korišteni Anthony Mackie) je trebao predstavljati pravi temelj filma, odnosno cijeli zaplet oko špijunskih intriga i spektakularnih oružanih obračuna mu je trebao biti tek dodatak.

Na žalost, s obzirom da je Zimski vojnik zamišljen kao blockbuster, a akcijske scene njegova glavna atrakcija, likovima i njihovim osobnim problemima je posvećeno daleko manje pažnje. To, s druge strane, ne znači da glavni zaplet nema smisla niti određene društvene relevantnosti. Autori su, htjeli to priznati ili ne, morali uzeti u obzir da će publika nakon Wikileaksovih i Snowdenovih otkrića biti malo previše alergična na špijunske agencije koji pod parolom zaštite svijeta o svakojakih negativaca sebi uzimaju pravo da prčkaju po svačijem životu, a u nekim ekstremnim slučajevima ga i oduzimaju. Zimski vojnik se u tom smislu oslanja na hollywoodski trend tzv. “filma paranoje” 1970-ih, u kome se izražavalo nepovjerenje prema vladinim institucijama kao korumpiranim i autoritarnim, a čiji je možda najpoznatiji primjer triler Tri kondorova dana. U njemu je idealističkog protagonista koji nastoji raskrinkati prljave obavještajne rabote tumačio Robert Redford, a koji se ovdje, pak, pojavljuje u prvoj ulozi negativca tokom cijele karijere.

Zanimljive scenarističke ideje su, međutim, kao i kod gotovo svih filmova franšize, ostale neiskorištene, odnosno potopljene pod baražom akcijskih scena. To je, između ostalog, razlog da se u filmu rijetko može prepoznati nekakav autorski potpis, odnosno specifičan stil režije koji su donijeli braća Russo, koji su prije angažmana u Zimskom vojniku uživali reputaciju televizijskih specijalista za komediju. Neke od akcijskih scena (pogotovo atentat na Furyja) su vrlo dobre i uzbudljive, ali davno prije završnice, bez obzira na gomilu pirotehnike i CGI-ja, počnu izazivati zijevanje. To se prvenstveno odnosi na predvidljivost njihovog ishoda, pogotovo kada je riječ o tajanstvenom Zimskom vojniku, za koga iskusni gledatelj zna da neće biti “neutraliziran” niti njegov identitet razotkriven prije same završnice. To ne znači da Zimski vojnik zaslužuje palac dolje, ali samim time kao i banalnom činjenicom da je bolji od svojih prethodnika ne znači da ne predstavlja razočaranje.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Osvetnici (2012)

~ Dragan Antulov ~ 6 komentara

The Avengers (2012 film)
(izvor: Wikipedia)

OSVETNICI
(THE AVENGERS)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Tom Hiddleston, Samuel L. Jackson
scenarij: Zak Penn & Joss Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel Films/Paramount, SAD, 2012.
trajanje: 143 '

 

Hollywood se u posljednje vrijeme, i to s punim pravom, optužuje za nedostatak mašte. U jednoj stvari se, pak, šefovi losangeleskih studija mogu podičiti velikom domišljatošću. Riječ je, naravno, o metodama kojima se muze novac od publike. Jedan od najspektakularnijih uspjeha je postignut s najnovijom serijom filmova o superherojima iz Marvelovog univerzuma. Filmovi kao što su Iron Man, Iron Man 2, Thor i Kapetan Amerika ne samo da su predstavljali solidan uspjeh sami za sebe, nego su poslužili kao predigra za glavno jelo, odnosno još veći spektakl u obliku filma koji bi zajedno okupio njihove naslovne junake. Osvetnici su zahvaljujući tome postali jedan od najiščekivanijih filmova 2012. godine.

 

Kao što se može pretpostaviti, razlog za angažman takve moćne gomilice mora biti opasnost po opstanak svijeta koja je ozbiljnija nego obično. Nju u Osvetnicima predstavljaju Chitauri, vanzemaljska rasa koja se sprema zbrisati čovječanstvo, a u čemu bi im pomoć trebao pružiti Loki (Hiddleston), Asgardijanac koji kao priliku koristi teserakt, tajanstvenu tvar koja  stvara portal između različitih svjetova. S njome su eksperimentirali stručnjaci organizacije S.H.I.E.L.D. zadužene za obranu Zemlje od najgorih opasnosti; njen šef Nick Fury (Jackson) je prisiljen mobilizirati superheroje nakon Lokijevog napada prilikom koga je elitnim agentima ispran mozak. Timu koji čine Kapetan Amerika (Evans), Nick Stark (Downey), dr. Bruce Banner (Ruffalo) i Natascha Romanoff (Johansson) se priključuje Lokijev brat Thor (Helmsworth); njegovi članovi se prije okršaja s Lokijem moraju suočiti i s međusobnim nesuglasicama.

 

Famu o supergrupi superheroja, odnosno projekt koji je potrošeni žanr ipak trebao dovesti na jednu višu razinu, upotpunio je angažman Jossa Whedona. Strip-scenarist koji je široj javnosti daleko poznatiji kao autor uspješne TV-serije Buffy, se doimao savršenim izborom za režisera i koscenarista ne samo zbog svoje reputuacije mega-geeka, nego i zbog toga što se njegov opus manje pamti po CGI eksplozijama i šarenim kostimima, a više po intrigantnim likovima i radnji. Osvetnicima je pogodovalo i to što su njihovi likovi već bili prikazani u ranijim ostvarenjima, pa se publika nije morala zamarati s pitanjima “tko je to”, a scenarij opterećivati s detaljnim izlaganjem njihovog podrijetla i razloga zbog kojih su postali superheroji. U svemu tome bi nedostatak predstavljalo to što dr. Bannera alias Hulka tumači Mark Ruffalo koji je već treći glumac u ulozi tragičnog superheroja; prednost je, pak, u tome što je Ruffalo mnogo bolji i efektniji od svojih prethodnika Erica Bane i Edwarda Nortona.

 

Kada se sve to uzme u obzir, to da su Osvetnici bolji od većine današnjih filmova o superherojima i ne bi trebalo predstavljati neko veliko iznenađenje. S druge strane, teško je zamisliti da će ovakav film Whedonu predstavljati najsvjetliju točku njegove karijere, odnosno da će se pamtiti isto onako kao što se pamte Buffy, pa čak i zlosretni Firefly i Kuća lutaka. Razlog je u konceptualnim ograničenjima vezanim uz banalnu činjenicu da je studio na ovaj film potrošio 220 milijuna dolara, te da se oni na ekranu moraju vidjeti kroz seriju spektakularnih akcijskih scena, naravno u 3D tehnici. Whedon se u njima trudi, ali ne dovoljno, a to najviše do izražaja dolazi u završnom obračunu gdje Osvetnici rasture vanzemaljske napadače na njujorškim ulicama. Sekvenca prepuna eksplozija i demoliranih zgrada je previše slična završnom obračunu u prošlogodišnjim Bayovim Transformerima. Iako je Whedon bolji od Baya, to i nije neko dostignuće. “Deja vu” osjećaj ostavlja gorak okus u ustima, ali i bojazan od neumitnog nastavka s daleko manje inspiracije i talenta.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Prvi osvetnik (2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
KAPETAN AMERIKA: PRVI OSVETNIK
(CAPTAIN AMERICA: THE FIRST AVENGER)
uloge: Chris Evans, Hayley Atwell, Hugo Weaving, Tommy Lee Jones, Dominic Cooper
scenarij: Christopher Markus & Steven McFeeley
režija: Joe Johnston
proizvodnja:Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 121 '

English: Captain America: The First Avenger pa...
Chris Evans (izvor: Wikimedia Commons)

Holivudska hiperprodukcija filmova o superherojima sve više sliči na tržišni mjehur koji će rasprsnuti. Prije nego što se to dogodi, trebat će proći ljeto 2012. kada na kina pohod započinje The Avengers Jossa Whedona, strip-ekranizacija koja umjesto jednog Marvelovog superheroja publici njih pet, od kojih su se trojica – Iron Man, Hulk i Thor – već pojavili u solo-pustolovinama. Posljednji član te “moćne gomilice” je zapravo najstariji. Riječ je o Kapetanu Americi, koga je strip-publika upoznala prije više od sedam desetljeća, u ožujku 1941. godine.

Razlog zbog čega se na ekranizaciju Kapetana Amerike moralo tako dugo čekati leži u banalnoj činjenici da taj lik svojim imenom i ikonografijom predstavlja možda najeksplicitniji primjer spoja devete umjetnosti i sirove propagande. A propaganda je rijetko kada bila manje sirova nego u SAD 1940-ih, kada se izolacionistički i Velikom depresijom mučenu javnost nastojalo uvjeriti da za obranu slobode i demokracije svoje muževe i sinove pošalje da lije krv u najudaljenijim krajevima svijeta. Kada se šest desetljeća kasnije pod Bushom kretalo u slično opravdane pothvate, za to je američka javnost imala nešto manje razumijevanja, a svjetska još manje. Hollywood, koji danas daleko više ovisi o neameričkom tržištu, je išao na sigurno i projekt pokrenuo tek nakon smjene u Bijeloj kući koja je koliko-toliko trebala anulirati globalne antiameričke sentimente.

Autori Kapetana Amerike, međutim, nisu bili takvi “ziheraši” da bi priču pokušali nasilno osuvremeniti, pa je početak priče o tom superheroju smješten u autentično vrijeme drugog svjetskog rata. Protagonist je Steve Rogers (Evans), mladić iz Brooklyna koji se, vođen osjećajem moralne dužnosti, nastoji uključiti u borbu protiv nacista i od toga ga neće odgovoriti ni boležljivost ni slaba tjelesna građa zbog koje ga odbijaju prilikom svakog pokušaja novačenja. Njegova upornost i moralne kvalitete, pak, privuku pažnju znanstvenika dr. Erskinea (Tucci) koji vodi tajni vladin projekt stvaranja supervojnika. Rogers postaje dijelom eksperimenta koji će mu dati nadljudske moći, a kasnije će koristiti u borbi protiv Johanna Schmidta (Weaving), nacističkog glavešine koji je na čelu organizacije HYDRA razvio supertehnologiju s kojom je u stanju s lakoćom poraziti Saveznike.

Smještanje radnje u sada već ne tako blisku prošlost je dobro poslužilo ovom filmu, barem u prvom dijelu kada upoznajemo glavnog lika čiji je samoprijegor i idealizam teško zamisliti u današnja cinična vremena. Chris Evans, koji je superherojsku ulogu već odigrao kao Čovjek baklja u Fantastičnoj četvorci, napravio je dobar posao učinivši protagonista uvjerljivim oličenjem “malog čovjeka” koji čini pravu stvar, odnosno oličenjem onoga što američki povjesničari vole nazivati “Najvećom generacijom”. U tome mu je pomogao i CGI koji je njegov lik smanjio poput Benjamina Buttona u istoimenom filmu. Osim brige za povijesne detalje, dojmu svojevrsne herojske autentičnosti pomažu i sjajne epizode Stanleya Tuccija i Tommy Lee Jonesa kao junakovog skeptičnog pretpostavljenog.

Međutim, onog trenutka kada Rogers doživi transformaciju, postaje jasno da su scenaristi obavili samo pola posla, dozvolivši da se radnja do odjavne špice odvija krajnje rutinski i predvidljivo. U rutinu spada i ženski lik Hayley Atwell, ubačen samo zato da bi Kapetan Amerika sadržavao nešto nalik na ljubavnu priču. Još bijednije izgledaju negativci, koji su prema strip-predlošku trebali biti čak monstruozniji od nacista, a čije zlo u odnosu na druge ljude redatelj Joe Johnston jednostavno ne pokazuje. Usprkos supermoderne tehnologije s kojom raspolaže, HYDRA jednostavno nije problem ne samo za superjunaka, nego i družinu njegovih pomagača koja zlikovce rastura s više lakoće nego što je to činio Valter na ulicama Sarajeva. To sve kulminira s antiklimaktičkim završnim obračunom čiji je ishod ionako telegrafiran u prologu. Epilog smješten u današnjicu, pak, ostavlja neugodan dojam da je svrha ovog filma bila tek utabati put za nešto ambicioznije i, za nadati se, bolje ostvarenje sljedećeg ljeta.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)