Prije desetljeće-dva su filmski snobovi imali običaj padati na koljena svaki put kada bi netko spomenuo ime Luca Bessona. Taj fenomen se, doduše, može objasniti time da je filmaš u mnogo čemu razbio dotadašnje stereotipove i predrasude o francuskoj kinematografiji kao isključivoj domeni umišljenih intelektualnih veličina i lovaca na festivalske nagrade, kao i time da njegovi fillmovi uglavnom lijepo izgledaju, lijepo zvuče te, kao u slučaju Petog elementa, znaju gledateljima pružiti dosta zabave. Međutim, čim se u slučaju Luca Bessona malo manje pažnje obrati na formu a više na sadržaj, njegova ostvarenja izgledaju prilično “šuplja”. Rizik za takvu šupljinu je daleko veći ako bi sadržaj njegovih filmova trebao biti “dubok”, odnosno ako bi trebao publiku potaći na nekakva filozofska razmišljanja. Najbolji primjer za to je Lucy, njegov najnoviji film koji je ove godine imao solidan uspjeh među publikom, ali je zato prilično oštro podijelio kritiku.
Naslovna protagonistica (Johansson) je američka studentica na Tajvanu kojoj su studiji tek izgovor za bjesomučno partijanje, drogiranje i povremene veze s muškarcima koje je zapravo ne zaslužuju. Posljednji od njih je Richard (Asbæk), sitni narko-krijumčar koji je nastoji iskoristiti kao kurira, odnosno posrednicu prilikom posla koga je bio sklopio sa južnokorejskim narko-bosom g. Jangom (Min-sik). Prije nego što Lucy ima prilike dobro promisliti o uplitanju u sve to, nasilno je unovačena u malu četu “mazgi” koja za Jangov račun treba prokrijumčariti eksperimentalnu, ali izuzetno vrijednu drogu na europsko tržište, koristeći pri tome vrećice kirurški prišivene u trbuh. Stjecajem okolnosti jedna od tih vrećica pukne i njen sadržaj dođe u kontakt s Lucynim metabolizmom, a što za posljedicu ima to da je Lucy u stanju koristiti više od deset posto kapaciteta vlastitog mozga. To se, pak, odrazi u novim mogućnostima percepcije, procesuiranja podataka, ali i telepatijom, telekinezom i brojnim drugim moćima. One Lucy pomažu da se oslobodi od gangstera ali i suoči i s time da će je droga na kraju ubiti. Prije toga bi joj pomoć mogla pružiti grupa znanstvenika na čelu s profesorom Normanom (Freeman), neurologom koji jedini ima nekakvu spoznaju o tome što se to s Lucy zapravo događa.
Lucy je film koji uglavnom lijepo zvuči i, što se od Bessona i može očekivati, lijepo izgleda. Za to se pobrinuo budžet od nepunih 50 milijuna eura (prilično visok za europske filmske standarde), koji nije uključio samo angažman Scarlett Johansson u glavnoj ulozi, nego i egzotične tajvanske lokacije, ali i impresivne specijalne efekte. Ti efekti posebno dolaze do izražaja u završnici koja – nastojeći “brzinski” dočarati nastanak univerzuma i evoluciju – “odaje homage” Kubrickovoj Odiseji s daleko manje suptilnosti nego što je to prije par godina učinio Mallick u Drvetu života. Problem je što svi ti impresivni prizori baš nemaju nekakvog naročitog smisla, odnosno temelje se na jednostavnom, ali svejedno neuvjerljivom zapletu uz još manje uvjerljive likove. To dolazi do izražaja na samom početku kada južnokorejski glumac Choi Min-sik (inače izvrstan kao protagonist originalnog Oldboya) tumači lik negativca čija sklonost bezrazložnom nasilju poprima takve razmjere da ga je jednostavno teško shvatiti drukčije nego kao nečiju parodiju. A još teže je shvatiti kako jedan tako iskusni, financijski i na drugi način “podmazan” i ambiciozan gangster sebi može dozvoliti da mu se dragocjena roba koju nosi Lucy ugrozi na način prikazan u filmu. Kakvu-takvu ozbiljnost bi filmu trebao pružiti Morgan Freeman koji u filmu manje tumači lik znanstvenika, a više sebe, odnosno Morgana Freemana kao naratora ozbiljnih znanstveno-popularnih dokumentaraca. Lucy, koji se, pak, temelji na konceptu o deset posto korištenja mozga – koji će kao urbana legenda izazvati prezrivi smijeh kod svakog ozbiljnog neurologa – takav dokumentarac definitivno nije.
Prije nego film dođe do svog kraja, gledatelji skloni postavljanju pitanja neće moći ne obratiti pažnju na brojne neuvjerljivosti i zjapeće rupe u scenariju. Lucy tako poput Terminatora puca u nedužne prolaznike, da bi nedugo potom propustila priliku da ukloni glavnog negativca koji će, gonjen iracionalnom osvetom, pokrenuti malu armiju ubojica i od Pariza učiniti krvavo bojište. Iako se u filmu Lucy na trenutak udruži s francuskim policajcem koga tumači Amr Waked, i iako raspolaže s nadljudskim moćima, iz nekih neobjašnjivih razloga nije u stanju zaustaviti niti spriječiti masovno krvoproliće, čak i ako je njime ona sama ugrožena. Zapravo, za to postoji jednostavan razlog – scenarij je, kao mnogo puta dosad, i ne samo kod Bessona, uvjerljivost i logiku žrtvovao potrebom za spektakularnim scenama pucnjave i eksplozija. To što je sve to potpisao Luc Besson a ne Michael Bay, kao i to da Lucy traje za današnje ljetne blockbustere prilično neuobičajenih sat i pol, će nekima biti dovoljni razlozi da ovom filmu daju palac gore. I pri svemu tome se što manje treba koristiti upravo ono što predstavlja temu Lucy i čije je korištenje ovaj film trebao potaknuti.
LUCY
uloge: Scarlett Johansson, Morgan Freeman, Choi Min-sik, Amr Waked, Pilou Asbæk
scenarij: Luc Besson
režija: Luc Besson
proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2014.
trajanje: 89′
OCJENA: 4/10