RECENZIJA: Bitka za Pacifik (2013)

Pacific-Rim-Offcial-Poster
(izvor: Rehtseeee Pro)
BITKA ZA PACIFIK
(PACIFIC RIM)
uloge: Charlie Hunnam, Idris Elba, Rinko Kikuchi, Charlie Day, Rob Kazinsky
scenarij: Travis Beacham & Gugliermo del Toro
režija: Gulliermo del Toro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2013. 
trajanje: 132'

Steven Spielberg je nedavno uzvitlao prilično prašine tvrdnjom da će Hollywood “implodirati” kada podbace veliki ljetnih blockbusteri i tako dovedu do ozbiljnog preispitivanja sadašnjeg poslovnog modela. Ovo filmsko ljeto kao da ga nastoji potvrditi njegove– usprkos dobre, pa nekad i dojmljive gledanosti mnogi “sigurni hitovi” zarađuju manje od očekivanog ili gube novac. Nakon “Zemlja: novi početak”, “Čovjeka od čelika”, “Misija: Bijela kuća” i “Usamljenog osvetnika” nešto slično se počelo predviđati i za “Bitku za Pacifik” SF-spektakl meksičkog režisera Guglierma del Tora.

Radnja filma, smještenog u blisku budućnost, bi se najlakše mogla opisati kao kombinacija “Godzille” i “Transformera”. Na dnu Pacifika se stvorio transdimenzionalni procijep iz koga povremeno izlaze orijaška čudovišta zvana “Kaiju” i razaraju obalne gradove. Kako bi ih zaustavili, svjetske države su se udružile i izradile orijaške humanoidne robote zvane “Jaegeri” kojima upravljaju parovi posebno obučenih, i u pravilu prijateljstvom ili rodom vezanih, pilota. Jedan od njih je bio i protagonist Raleigh Becket (Hunnam), čiju je karijeru prekinula traumatična pogibija brata u sukobu sa “Kaijuom”. Godinama kasnije, maršal Stacker Pentecost (Elba), njegov bivši pretpostavljeni, ga vraća u službu kako bi s preostalim “Jaegerima” sudjelovao u odlučujućoj bitci o kojoj ovisi opstanak čovječanstva.

Ako “Pacifik” postane komercijalni fijasko, razlog za to neće biti u nedostatku kvalitete, koliko u tome da astronomske troškove ostvarenja redateljske vizije Guglierma Del Tora jednostavno više ne može nadoknaditi današnja publika, kojoj je zbog globalne krize sve teže u jednoj sezoni “iskesati” karte za nekoliko blockbustera zaredom. Oni koji su sebi mogli priuštiti takvu žrtvu su u ovom slučaju dobili jedno od rijetkih ostvarenja koje nije adaptacija, remake ili nastavak, mada su Del Toro i njegov scenarist Beacham mnogo toga duguju klasičnim japanskim SF-filmovima i popularnim anime serijama. Scene borbi čudovišta sa orijaškim robotima su spektakularne, mada na trenutke nejasne, prije svega zbog toga što se odigravaju noću, dok pada kiša ili na dnu mora. Zbog toga je djelomično upropaštena inače dobra ideja da “Jaegeri” dobiju određenu osobnost kroz dizajn koji odaje državu njihovog podrijetla. S druge strane su, zbog zaokupljenosti Del Tora prikazom “cool” tehnologije i destrukcije, uglavnom zanemareni ljudski protagonisti; na njih publika neće previše obraćati pažnju ni zbog toga što u “Pacifiku” nema nijednog glumca koji bi se mogao prozvati zvijezdom. Jedini izuzetak je Idris Elba, poznat po “Žici” i BBC-jevoj seriji “Luther”, ali njegov lik “tvrdog” ali požrtvovnog zapovjednika je preopterećen klišejima. Mladi i relativno nepoznati Charlie Hunnam nije ostavio neki naročiti dojam te je zasjenjen svojom japanskom partnericom Rinko Kikuchi (zapadnoj publici poznatoj po epizodnoj ulozi u Inarrituovom “Babelu”) čiji je lik daleko složeniji, a izvedba daleko dojmljivija.

“Pacifik”, pak, najbolje funkcionira čim se pažnja scenarista odlijepi od samih čudovišta i robota. To se prije svega odnosi na komični podzaplet o dvojici ekcentričnih i suparničkih znanstvenika koje glume izvrsni Burn Gorman i Charlie Day, kao i scenama koje prikazuju neke od socio-ekonomskih posljedica napada “Kaijua”, prije svega prilike koje ostaci njihovih orijaških lešina pružaju poduzetnicima s druge strane zakona. To je, između ostalog, Del Toru pružilo priliku da za ovaj film angažira i neke od svojih stalnih glumačkih suradnika. “Pacifik” tako na sporedan način pronalazi ljudsku dimenziju s kojom bi se, zapravo, trebao spojiti s publikom. Neumitne usporedbe s petnaest godina starom Emmerichovom “Godzillom” će, pak, Del Torovo ostvarenje učiniti još boljim. Ako “Pacifik” na kraju ipak potone na kino-blagajnama, tu će sudbinu daleko manje zaslužiti od drugih blockbustera.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Oglasi

2500 US$ po nijansi sive

English: Charlie Hunnam at the 2010 Comic Con ...
Charlie Hunnam (izvor:Wikimedia Commons)

Malo koji film je toliko podijelio javnost prije svoje premijere, odnosno, da budemo precizniji, izazvao toliko javno iskazanog prijezira među kritičarima kao predstojeća ekranizacija 50 nijansi sive. To što se svi kritičari, bilo književni bilo filmski, natječu kako na najoriginalniji način izmrcvariti djelo koje je već sada dobilo epitet duhovnog nasljednika Sumraka, vjerojatno baš i neće previše zasmetati producentima. Odnosno, barem ih ne bi trebalo previše brinuti, ako se u obzir uzme kako je filmski Sumrak sa svojim komercijalnim rezultatima i hordama “twiharda” tako uporno prkosio kritičarima. Zapravo,  sve negativne kritike prije premijere bi producentima trebale poslužiti kao besplatni publicitet. Međutim, ponekad i negativni publicitet postane previše, ako ga previše ozbiljno shvate i oni o kojima ovisi sama produkcija filma. Ili se barem takav dojam može steći kada je u pitanju odluka Charlieja Hunnama da napusti “prestižnu” ulogu Christana Greya.

Odmah nakon što je vijest došla do javnosti, iskristalizirala se svojevrsna “službena” verzija prema kojoj je Hunnam odluku donio dijelom motiviran željom da izbjegne probleme sa snimanjem TV-serije Sinovi anarhije, a dijelom zato što se jednostavno našao pod prevelikim pritiskom obožavetelj(ic)a romana. Kod dijela kritičara je, pak, Hunnam stekao status svojevrsnog heroja zato što je rekao “ne” u situaciji gdje bi 99 % njegovih kolega reklo “da”, odnosno prihvatilo hrpu novaca i slavu koje dolaze s tumačenje glavne uloge u jednom od najrazvikanijih filmova našeg doba; a sve to, naravno, zato što je zaključio da će taj film biti smeće i da će mu dugoročno naškoditi karijeri. Neki mediji su, pak, špekulirali da je Hunnamu bilo “sve neugodnije” snimati ili pripremati se za “vruće scene”.

Hollywood Reporter, međutim, donosi nešto drukčiju verziju priče, koja Hunnamov odlazak tumači daleko prozaičnijim razlozima. U njoj je otkriveno kako je Hunnam za svoj nastup trebao dobiti honorar od 125.000 US$. Iako je riječ o svoti zbog koje bi, pretpostavljam, mnogi koie čitjua ove redove bili spremno na daleko gore stvari od glavne uloge u od kritičara unaprijed otpisanom filmu, ona se i ne čini baš prevelikom za hollywoodske standarde, a pogotovo kada se u obzir uzmu rizik da eventualni komercijalni neuspjeh nekome ne uništi ili na duži rok torpedira karijeru.

Hunnamu je, pak, dodatni razlog, ili barem konačni povod, za rastanak sa Nijansama bio ono što se u Hollywoodu eufemistički zove “kreativne razlike” s producentima kao i redateljicom Sam Taylor-Young. Preciznije, Hunnam je inzistirao na tome da sudjeluje u pisanju scenarija i izvrši “određene izmjene” u odnosu na predložak. Navodno su mu producenti ispočetka bili spremni izaći u susret, ali kada je postavio dodatne zahtjeve, stvar je konačno pukla.

Iako svi mrzitelji 50 nijansi sive na trenutak mogu slaviti zbog “pobjede zdravog razuma” i rijetkog primjera glumca “koji je učinio pravu stvar”, taj će trijumf biti kratkotrajan. Ma koliko Hollywood bio opsjednut zvjezdanim statusima, u posljednje vrijeme se pokazalo da su filmski hitovi ti koji rade zvijezde od glumaca, umjesto da filmske zvijezde rade hitove od filmova. Nema sumnje da će producenti među tisućama lijepih, ali još uvijek anonimnih hollywoodskih lica pronaći novog Christiana Greya. Vjerojatno za cijenu manju od 2500 US$ po nijansi.