Oznaka: Cate Blanchett

RECENZIJA: Thor: Ragnarok (2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Marvelov filmski univerzum se može podičiti reputacijom komercijalno najuspješnije serije u povijesti filma, ali se svejedno teško oteti dojmu da je sagrađena na krhkim temeljima. Ili, preciznije rečeno, mnogi njeni dijelovi funkcioniraju jedino kao dio veće cjeline, dok su samostalno daleko ispod razine kvalitete koja se podrazumijeva pod najvećom hollywoodskom “zlatnom kokom”. Možda bi najbolji primjer za to mogao biti Thor, za koga se može reći da je najpopularniji i najsimpatičniji od svih Marvelovih Osvetnika, ali čija su prva dva filma iz vlastite filmske serije relativno lako isparila iz sjećanja publike koja ne pripada najstrastvenijim fanovima Marvelovih stripova ili Chrisa Hemswortha. Treći film, pod naslovom Thor:Ragnarok, je povjeren Taiki Waititiju, novozelandskom režiseru koji je svijet kritike i filmofile bio osvojio šašavom niskobudžetnom vampirskom komedijom Things We Do in the Shadows.

Ragnarok u nordijskoj mitologiji označava uništenje svijeta, ili barem Thorove postojbine Asgarda. Takvu bi propast trebao donijeti vatreni demon Surtur koga Thor uspije poraziti, ali se na kraju ispostavi da Asgardu svejedno prijeti opasnost. Razlog za to je smrt Thorovog oca, boga Odina (Hopkins), nakon koje više nema tko pod nadzorom držati njegovu milenijima zarobljenu sestru, božicu smrti Helu (Blanchett). Protiv nje čak i Thor sa svojim čekićem Mjolnirom nema šanse, te ona dolazi u Asgard, preuzima vlast i stječe moć kojim bi mogla ugroziti svih Devet svjetova, uključujući Zemlju. Pri pokušaju da joj se suprotstavi Thor završi na planeti Sakaar gdje bude zarobljen i prodan Gospodaru igre (Goldblum), lokalnom vladaru koji svoj narod zabavlja spektakularnim gladijatorskim igrama. Thor bi mogao postati jedna od zvijezda arene, pod pretpostavkom da preživi okršaj s Gospodarevom glavnom zvijezdom za koju se ispostavi da je nitko drugi do Hulk. Thor mora ne samo pobijediti, nego i pokušati u Hulku probuditi njegov stvarni karakter u liku dr. Brucea Bannera (Ruffalo), kako bi zajedno s Valkirom (Thompson) pokušali spasiti Asgard.

Scenaristi Ragnaroka se i dalje drže formule koja je korištena u većini filmova Marvelove serije, pa se tako glavni junak i dalje mora obračunati s demonskim supernegativcem koji prijeti uništenjem jednog ili više univerzuma, naravno uz hrpu apokaliptičke destrukcije pripomognutim CGI-jem. S druge strane, iako su taj osnovni okvir zadržali, sebi su dozvolili malo više kreativne slobode, kako s igranjem sa stripovskim predloškom – pa tako nestaju likovi i lokacije za koje bi se očekivalo da do kraja odjavne špice budu sačuvani – tako i sa samom strukturom filma. Ragnarok tako izgleda kao dva filma, odnosno rutinski “marvelovski” i “ozbiljni” ep o spašavanju univerzuma u koji je negdje na sredini ubačena daleko šašavija svemirska pustolovina koja više podsjeća na Flash Gordon ili Peti element. Sretna je okolnost da taj “šašavi” dio zauzima najveći dio filma, te da se nešto od te šašavosti zadržalo i pred kraj, gdje se u obaveznoj sceni završnog obračuna našlo mjesta za nešto neočekivanog humora.

Scenaristi su isto tako ovaj put bili prilično blagonakloni u odnosu na Thora, pa je njegov lik dobio izuzetno dobre “fore”, a Hemsworth čak uspio zasjeniti čak i Toma Hiddlestona u ulozi Thorovog zločestog brata Lokija, koji je u Ragnaroku zabavan, ali na kraju ipak ne toliko važan za film. Sjajnim se pokazao i izbor Jeffa Goldbluma za ulogu Gospodara, čiji lik luckastog ali karizmatičnog negativca uspije prilično zasjeniti Cate Blanchett i njen lik zle božice. Prilično dobar dojam ostvaruje i glazba Marka Mothersbaugha, nekadašnjeg klavijaturista grupe Devo, čiji techno zvuci predstavljaju prilično osvježenje i prilično pomažu “otkačenoj” atmosferi. S druge strane, neki su likovi slabije iskorišteni, prije asgardski ratnik Skurge od kojeg neproznatljivi Karl Urban uspije nešto napraviti tek na kraju. To se isto može reći i za Idrisa Elbu koji rutinski odrađuje lik Heimdala. Ragnarok je u suštini dobar i uglavnom zabavan film, ali mini-cliffhanger završnica, koja govori pravi izazovi za Thora i ostatak Osvetnika dolaze tek u budućnosti, jasno ukazuje glavni nedostatak filmova koji bez šireg konteksta Marvelovog filmskog univerzuma ne znače mnogo.

THOR: RAGNAROK

uloge: Chris Hemsworth, Tom Hiddleston, Cate Blanchett, Idris Elba, Jeff Goldblum, Tessa Thompson, Karl Urban, Mark Ruffalo, Anthony Hopkins

scenarij: Eric Pearson, Craig Lyle, Christopher L. Yost

režija: Taika Waititi

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 125 min.

OCJENA: 6/10

RETRO-RECENZIJA: Dar (The Gift, 2000)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
uloge: Cate Blanchett, Keanu Reeves, Giovanni Ribisi, Gary Kinnear,
Hilary Swank, Katie Holmes, J.K. Simmons, Gary Cole, Michael Jeter,
Kim Dickens, Rosemary Harris, Chelcie Ross
scenografija: Neil Spissak
kostimografija: Julie Weiss
fotografija: Jamie Anderson
montaza: Arthur Coburn & Bob Murawski
glazba: Christopher Young
scenarij: Billy Bob Thornton & Tom Epperson
rezija: Sam Raimi
proizvodnja: Lakeshore, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 111'

Sam Raimi je svoju reputaciju kult-filmaša izgradio na bizarnim horor-komedijama koje su zračile prepoznatljivim vizualnim stilom, kao i nevjerojatnim smislom za crni humor. No, u posljednje vrijeme je Raimi (danas također poznat i kao producent kultnih TV- serija Hercules i Xena) promijenio ploču i počeo snimati prilično konvencionalne filmove, pri čemu se okušao i za njega neobičnim žanrovima kao što su trileri i sportske drame. Na kraju se ispostavilo da se Raimi podvrgnuo konvencijama čak i kada se vratio žanru koji mu je svojevremeno bio omogućio slavu. Najbolji dokaz za to je Dar, triler sa horor-motivima kojeg je Raimi snimio prema scenariju Billyja Boba Thorntona, glumca s kojim je bio suradjivao u Jednostavnom planu. Taj je film u hrvatska kina došao s prilično zakašnjenja, vjerojatno zato što prije skoro godinu dana u Americi nije imao bog-zna-kakvu prođu na blagajnama (što se zbog relativno niskog budžeta od nekih 10 milijuna US$ i ne mora smatrati posebnom tragedijom).

Radnja filma odvija se u Brixtonu, gradiću u Georgiji gdje većina stanovnika jedva sastavlja kraj s krajem od socijalne pomoći. Za udovicu Anne Wilson (Blanchett) ta socijalna pomoć nije dovoljna da bi mogla prehraniti troje sinova, pa je prisiljena koristiti svoj vidovnjački talent i sugrađanima predviđati budućnost iz tarot-karti u zamjenu za sitnu financijsku “donaciju”. Iako je Anne svoj vidovnjački talent naslijedila od bake, rijetko ga koristi i svojim klijentima umjesto toga dijeli savjete. Tako će brutalno zlostavljanoj Valerie Barksdale (Swank) savjetovati da napusti svog nasilničkog supruga Donnieja Barksdalea (Reeves), na što joj dotični počne prijetiti i na svakojake druge načine zagorčavati zivot. U međuvremenu svakodnevnicu Brixtona je uzburkala vijest o nestanku Jessice King (Holmes), mlade kćeri najmoćnijeg čovjeka u gradu. Nakon bezuspješnih pokušaja da slučaj riješi konvencionalnim metodama lokalni šerif Johnson (Simmons) se nevoljko za pomoć obraća Annie. Njeni napori u početku ne donose nikakvog rezultata, ali kada vizije konačno dođu, odvesti će je do šokantnog otkrića koje će joj život dovesti u opasnost.

Zaplet Dara nije bog-zna-sto i već je mali milijun puta (uključujući završnicu koju je mogao predvidjeti svatko tko ima iole iskustva s holivudskim filmovima) korišten u trećerazrednim epizodama Dosjea X, pa i u Zemeckisovom trileru Ispod površine. No, ono što ovaj film razlikuje od svih njih je izvedba. Prije svega je riječ o izvrsnom scenariju Toma Eppersona i Billyja Boba Thorntona, koji je s dosta realizma i životnosti opisao likove koji obitavaju u ruralnoj, siromašnoj i neobrazovanoj Americi koju danas tako rijetko imamo prilike vidjeti u holivudskim filmovima. Zatim je tu i Raimi kao režiser koji itekako zna graditi napetost u filmu, tako da u Daru imamo neke od najjezovitijih scena koje smo u posljednje vrijeme imali priliku vidjeti na velikom ekranu. Ali, najugodnije iznenađenje filma je u castingu. Tako se australska glumica Cate Blanchett još jednom dokazuje kao prava majstorica svog posla, čineći lik samohrane juznjačke majke jednako uvjerljivim kao i likove renesansnih suverena i viktorijanskih dama koje je bila glumila u svojoj karijeri. Ovdje se čak i Keanu Reeves, glumac čija je drvena gluma bila upropastila tolike filmove, iskazao u neobično efektnoj ulozi negativca, koji je daleko neugodniji i opakiji od svih holivudskih serijskih ubojica upravo zato sto izgleda kao netko koga svaki dan možemo sresti na ulici. Sto se muške publike tiče, pogotovo adolescenata koji su voljeli Dawson’s Creek, njoj ce izuzetno ugodno iznenađenje biti scena u kojoj Katie Holmes eksplicitno pokazuje dva atributa koja su joj donijela slavu. Iako ce reciklirana i predvidljiva završnica prilično pokvariti dojam o filmu koji je mogao biti pravo pravcato remek-djelo, Dar je nešto sto bi ljubitelji kvalitetnog i inteligentnog žanrovskog filma itekako trebali pogledati.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 25. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Odred za baštinu (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
ODRED ZA BAŠTINU
(THE MONUMENTS MEN)
uloge: George Clooney, Matt Damon, Bill Murray, John Goodman, Jean Dujardin, Bob Balaban, Hugh Bonneville, Cate Blanchett
scenarij: George Clooney & Grant Heslov
režija: George Clooney
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/Njemačka, 2014.
trajanje: 118 '

Drugi svjetski rat je, barem što se Amerikanaca tiče, bio dobar rat. Ne samo zato što je njihovu domovinu, u usporedbi s većinom glavnih učesnika, ostavio netaknutu ili zato što su zahvaljujući njemu SAD započele dominaciju nad polovicom svijeta, nego i zato što je, kao nijedan prije ili kasnije, pružio rijetko viđeni epski sukob između kristalno jasno određenog Dobra i Zla. Drugi svjetski rat je također predstavljao i dobar rat za Hollywood. Ne samo što su upravo tada njegovi studiji i propagandni resursi postali unosnom komponentnom vojno-industrijskog kompleksa, nego su tadašnji događaji stvorili neprocjenjivo bogatstvo narativnog i drugog materijala, odnosno inspiraciju za nebrojene filmove koji se snimaju do današnjih dana. Jedan od najnovijih je Odred za baštinu Georgea Clooneya.

Clooney se u filmu također pojavljuje u glavnoj ulozi, a zajedno sa svojim stalnim suradnikom Grantom Heslovom je napisao i scenarij, koji se temelji na knjizi Roberta M. Edsela. Naslovni protagonisti su pripadnici Programa za spomenike, lijepu umjetnost i arhive, posebne postrojbe pri Vrhovnom stožeru savezničkih ekspedicionih snaga u Europi, poznatiji pod nadimkom “Spomeničari” ili “Odred za baštinu”. Ustanovljena 1943. godine, nakon što su savezničke snage započele oslobađanje okupirane Europe, ta je postrojba okupljala arhitekte, knjižničare i povjesničare umjetnosti, a osnovni zadatak joj je bila briga o čuvanju europske kulturne baštine. Ispočetka su se morali brinuti da prilikom ratnih operacija nepotrebno ne stradaju vrijedni kulturni spomenici, a kasnije, kako su se linije fronte približavale njemačkim granicama, brinuli da Nijemci prilikom povlačenja ne odnesu opljačkano umjetničko blago, odnosno da ga pronađu u skrivenim skladištima. Sam kraj njihovih aktivnosti se pretvorio u utrku sa Sovjetima koji su, napredujući s istoka, pljačkali umjetnine iz njemačkih skladišta kao “ratne reparacije”.

Zaplet je na papiru izgledao idealnim za veliki film o Drugom svjetskom ratu, možda i priliku za iskupljenje losanđeleskoj Akademiji koja je svojevremeno Spielbergovo Spašavanje vojnika Ryana ostavila bez zlatnog kipića. S jedne strane bi epski karakter priče trebao pružiti akciju i spektakl, a s druge strane su moralne i druge dileme vezane uz aktivnosti protagonista – trebaju li se radi očuvanja nekog umjetničkog djela žrtvovati životi vojnika ili produžiti sveopći pokolj – trebale dati podlogu za ozbiljnu dramu. Clooney i Heslov, koji su film također producirali, zato, po svemu sudeći, nisu imali problema pri stvaranju ne baš malenog budžeta, kao što se on u velikom dijelu filma može i vidjeti. Ratna Europa je prilično vješto rekonstrurirana, uključujući scene u kojima se koriste autentični zrakoplovi, odnosno pojavljuju stotine i tisuće statista.

Sav taj trud je, međutim, kompromitiran zahvaljujući tome što su autori, fascinirani zamisli da u modernom ratu mogu aktivno sudjelovati i važnu ulogu igrati umjetnici, zaključili kako Odred za baštinu treba biti komedija. Postrojba je tako sastavljena od sredovječnih intelektualaca od kojih nijedan u životu nije držao pušku u ruci, i koji se, opterećeni godinama, debljinom i drugim nedostacima, moraju suočiti sa istim iskušenjima kao i njihovi suborci u naponu fizičke snage. Clooney, koji je glavnu ulogu povjerio sebi, a sporednu starom suradniku Mattu Damonu, angažira komičare Billa Murraya, Johna Goodmana i Boba Balabana koji manje glume stvarne “spomeničare”, a više hollywoodski imidž samih sebe. Njima su, prije svega zato da bi se film unaprijed zaštitio od optužbi za američki šovinizam, dodani ne-američki glumci u ulozi savezničkih suboraca – Britanac Hugh Bonnevile, i to prije svega zahvaljujući nastupu u Downton Abbeyu, te Francuz Jean Dujardin koji filmu ne bi ni primirisao da nije bilo Umjetnika. Talenti i jednog i drugog su potrošeni u nedovoljno profiliranim likovima, a isto važi i za gotovo sve njihove kolege. Francuska kustosica, koju tumači Cate Blanchett s besprijekornim francuskim naglaskom, je, usprkos toga što se temelji na stvarnoj ličnosti Rose Valland (čiji su pothvati inspirirali hollywoodski ratni film Vlak iz 1964. godine), ubačena samo zbog potrebe za ženskim likom na posteru i eventualnim ljubavnim podzapletom.

Humora, koji je po originalnoj zamisli (i onoga što sugerira trailer) trebao biti ključni element filma, ima vrlo malo. Gegovi na temu nesnalaženja protagonista u uniformi se vrlo brzo potroše. Još je ozbiljniji problem nedostatak čvrste narativne strukture. Film se odvija u razdoblju od nekoliko godina u nekoliko različitih zemalja, pri čemu su protagonisti razdvojeni u manje grupe, te nema vremena da se pravilno upoznamo s njima i njihovim aktivnostima. Epizodni karakter filma dodatno opterećuje i sentimentalna “ljiga” u pojedinim scenama. Jedino vezivno tkivo za te epizode je Clooneyevo moralizatorsko propovijedanje o nužnosti očuvanja kulturne baštine. Još jedan, možda ozbiljniji nedostatak, jest to što “Spomeničari” nemaju ozbiljnog protivnika, odnosno što nema pravog negativca. Oni protiv kojih se bore su anonimni i bezlični nacisti, a na kraju isto tako anonimni i bezlični sovjetski časnik.

Gledatelje, pogotovo one čiji se svjetonazor bio formirao u posljednje desetljeće-dva, će možda najviše iritirati to Odred za baštinu karakterizira isto onakvo mahanje američkim zastavama i veličanje američkog militarizma kakvo je karakteriziralo Hollywood  prije Busha. To uključuje i iritantnu frazu s kojom su Amerikanci donedavno pravdali svoju hegemoniju nad Europom, odnosno da bi “da nije Amerikanaca svi sada govorili njemački”, a koju izgovara jedan od likova u filmu. Samo nastojanje da se Drugi svjetski rat prikaže kao “dobar” samo po sebi nije loše, kao što svjedoči slučaj izvrsne mini-serije Združena braća. S druge strane, Clooneyjev nespretni pokušaj da se u ova cinična vremena evocira “svijetla prošlost” ono što je trebalo biti veliki film pretvara u patetično neuspio komad suvremene hollywoodske propagande.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Jasmine French (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
JASMINE FRENCH
(BLUE JASMINE)
uloge: Cate Blanchett, Sally Hawkins, Alec Baldwin, Bobby Cannavale, Louis C.K., Andrew Dice Clay, Peter Sarsgaard, Michael Stuhlbag
scenarij: Woody Allen
režija: Woody Allen
proizvodnja:. Gravier Productions/Sony Pictures Classics, SAD, 2013.
trajanje: 98 '

Ono što vrhunske prvake razlikuje od običnih prvaka jest sposobnost procjene pravog trenutka u kome rukavice treba okačiti o klin. Za Woodyja Allena, iako njegov opus posljednjih desetljeća više impresionira kvantitetom nego kvalitetom, se može reći da je bliži vrhunskim prvacima. Iako je debelo zagazio u osmo desetljeće života, nastavlja neumorno štancati filmove ritmom od oko jednog godišnje, i svaki od njih izaziva pažnju ne samo zbog Allenove reputacije i zvjezdanog statusa, koliko njegovih stalnih napora da mu se svaki film, iako čvrsto usidren uz točno određeni milje, likove i teme, razlikuje od drugog. Još jedan primjer, i to onaj uspješniji, jest drama Blue Jasmine, koja se u hrvatskim kinima pojavila pod naslovom Jasmine French.

Naslovna protagonistica, koju tumači Cate Blanchett, na radnje putuje zrakoplovom iz New Yorka u San Francisco, kako bi tamo započela novi život. Za razliku od mnogih kojima je Kalifornija bila zemlja meda i mlijeka i nova prilika, za Jasmine je dolazak  na Zapadnu obalu samo još jedna epizoda vlastite propasti. Tamo nije došla da bi uživala u suncu, nego da bi nošla krov na glavom i hranu za stolom, a što joj bi joj trebala pružiti polusestra Ginger (Hawkins), samohrana majka koja živi u malom stančiću sa dva sina i za život zarađuje radeći u trgovini. Za Jasmine je donedavno takav život bio nezamsiliv, s obzirom da je bila u braku s Halom Francisom, financijskim stručnjakom s Wall Streeta (Baldwin) te uživala u luksuzu koji obični smrtnici sebi ne mogu priuštiti. Sve se to jednom rasplinulo kao oblak od sapunice, kada se otkrilo da su Halovi investicijski fondovi najobičnija prijevara, muž završio u zatvoru, vlada zaplijenila svu njegovu imovinu, a Jasmine završila na ulici. Sada je po prvi put u životu prisiljena zapravo zarađivati za život, i to kao recepcionar u zubarskom uredu. Njeni pokušaji da ponovno započne život su, međutim, stalno zapriječeni njenom nesposobnošću da se mentalno prilagodi novoj situaciji odnosno izliječi od prijezira prema siromašnim i “neprofinjenim” “šljakerima” poput muškaraca koji se vrte oko njene sestre.

Ono što Jasmine French čini različitim od većine Allenovih filmova je detalj koji mnogim kritičarima nije upao u oko. Dok se opus njujorškog autora u pravilu smješta u žanr komedije, njegov najnoviji film, usprkos par scena i replika koje bi mogle izazvati smijeh je drama. I u pitanju je prilično ozbiljna drama koja također govori o nekim prilično ozbiljnim problemima koji tište daleko veći broj ljudi od njujorških intelektualaca, i koje se ne može riješiti odlaskom analitičaru. Jasmine French, naime, kroz sudbinu svoje protagonistice, ali i ljudi oko nje, progovara o današnjoj ekonomskoj krizi i za to, poput idealista koji su svojevremeno logorovali na Wall Streetu, kao njene glavne uzročnike vidi “1%” oličenih u Halu i ljudima poput njih. Allen u filmu prikazuje oštar kontrast između Halovog svijeta, kojim dominiraju snoberaj, licemjerje i prijetvornost, te Gingerinog svijeta gdje su ljudi možda “siroviji” i nasilniji, ali su zato daleko iskreniji i sposobniji uživati u malim stvarima.

Jedna od najvećih ironija Jasmine French jest da će taj film biti najmanje gledan od onih koji bi se najviše mogao ticati. Najsiromašniji, odnosno oni koje su opljačkali i osiromašili ekvivalenti Hala u stvarnom životu, vjerojatno nemaju previše novaca za odlazak u kino, a kada ga imaju, vjerojatnije je da će ga potrošiti na neki crtić za djecu, komediju ili CGI spektakl, nego na film koji ih podsjeća na svakodnevne muke. A Jasmine French to čini, i to vrlo dobro, kroz glavnu junakinju čiji pokušaji da se tijelom prilagodi svojoj nezavidnoj situaciji, a koja je u svom umu još uvijek “profinjena” otmjena dama s Manhattana rezultiraju predvidljivim psihološkim rastrojstvom. Taj raspad, koji ilustriraju vješto umontirani flashbackovi koji prikazuju njen život prije Halovog uhićenja, nije nimalo ugodan, ali glavni lik usprkos svog neugodnog snoberaja i umišljenosti izaziva sažaljenje. Za to je potrebna vrhunska glumica, a ona se našla u liku Cate Blanchett, koja je upravo zahvaljujući ovom filmu postala jedna od glavnih kandidatkinja za novog “Oscara”. Njen nastup će mnoge podsjetiti na lik Blanche Dubois iz znamenite Williamsove drame Tramvaj zvan čežnja, a neumitne usporedbe s Kazanovim klasičnim filmom će izazvati i to da je Blanchett lik zlosretne Williamsove heroine nedavno tumačila na pozornici.

Osim Blanchett su vrlo dobar posao obavili i njeni kolege, pri čemu treba prije svega istaći teško britansku glumicu Sally Hawkins koja je poslovično dobro odradila ulogu fizičkim izgledom i standardom prosječne Amerikanke. Kao i mnogo puta kod Allena, njegovi filmovi su prilika za sjajne epizodne uloge, pa se tako nakon dugo vremena istakao poznati komičar Andrew Dice Clay u ulozi Gingerinog bivšeg supruga, jedne od žrtava Halovih makinacija. Neke od tih scena, kao Jasmineine pustolovine u zubarskom uredu, kao i gotovo bajkoviti susret i podzaplet s ambicioznim diplomatom (koga glumi Peter Saarsgard) Jasmine French čine malo previše razvučenim. No, bez obzira na to, ovaj film zaslužuje preporuke, te zbog njega možemo biti sretni zato što Allen još uvijek nije okačio svoje rukavice o klin.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Hanna (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

English: Actress Saoirse Ronan in February 2011.
Saoirse Ronan (izvor:Wikimedia Commons)

HANNA
uloge:Saorsie Ronan, Cate Blanchett, Eric Bana, Tom Hollander, Jessica Barden
scenarij: David Farr & Seth Lochhead
režija: Joe Wright
proizvodnja: Focus Features, SAD/UK/Njemačka, 2011.
trajanje: 130 '

Ono što na papiru izgleda kao dobitna kombinacija u stvarnosti često završi kao izvor frustracije i razočaranja. S tom bolnom spoznajom, tako poznatom posjetiteljima kladionica, se često sreće i publika holivudskih filmova. Jedan takav primjer je i Hanna, ostvarenje koje je gledateljima trebalo pružiti intrigantni zaplet, vrhunsku akciju, crni humor, egzotične lokacije, neobične protagoniste, “cool” soundtrack, zlatnim kipićima i nominacijama okićenu glumačku ekipu te jednog od najhvaljenijih redatelja današnjice. Iako u formalnom smislu sadrži sve te sastojke, film nije imao željeni učinak na svjetskim kino-blagajnama, pa u hrvatska kina dolazi s određenim zakašnjenjem i u vrijeme kada će ga “zagušiti” mnogo razvikaniji ljetni blockbusteri.

Naslovna protagonistica, koju tumači 16-godišnja irska glumica Saoirse Ronan, je tinejdžerka koja s ocem, bivšim obavještajcem Erikom Hellerom (Bana), od rođenja živi u pustoši sjeverne Finske, bez da je upoznala vanjski svijet. Otac ju je temeljito podučio lovačkim, borilačkim i drugim smrtonosnim vještinama, a one će Hanni dobro doći kada se kontakt sa vanjskim svijetom konačno dogodi. Za Hannu se, naime, izuzetno zanima Marisa Wrigley (Blanchett), visoka dužnosnica CIA-e koja samo postojanje djevojčice i njenog oca smatra opasnošću po nacionalnu sigurnost i vlastitu karijeru. Hanna je zarobljena i strpana u tajni CIA-in zatvor, ali iz njega ubrzo pobjegne  te, nastojeći se ponovno sresti s ocem, putuje preko nekoliko zemalja. Wrigley je za njom organizirala veliku potragu u kojoj je pomaže beskrupulozni ubojica Isaacs (Hollander).

Originalni scenarij Davida Farra i Setha Lochheada se godinama “kuhao” u ladicama holivudskih studija, pri čemu su kao eventualni redatelji spominjana razna zvučna imena. Na kraju se iza kamere našao Joe Wright, a na čemu je navodno inzistirala upravo Ronan. To ne bi trebalo previše iznenaditi, jer mlada Irkinja upravo Wrightu i njegovom Okajanju duguje “oskarovsku” nominaciju i reputaciju jedne od najperspektivnijih mladih glumica današnjice. Nakon ovog filma bi, pak, Ronan mogla steći reputaciju glumice bolje od filmova od kojih nastupa. U slučaju Hanne se ispostavilo i da njen izbor Wrighta za redatelja i nije bio baš najsretniji.

Wright je, naime, previše trudi gledateljima staviti do znanja da ne gledaju “rutinsku” holivudsku akcijadu. Odbacujući danas standardni MTV-jevski metamfetaminsko-kokainski stil ultrabrze montaže, Wright čak i u akcijskim scenama inzistira na dugim kadrovima koji se čine primjerenijim opusu Stanleya Kubricka i Petera Greenawaya. Mnoge od tih scena iskazuju priličnu vještinu, odnosno sjajan smisao za kompoziciju, ali s vremenom sve više odaju larpurlartističku potrebu za “razmetanjem” koju je i sam Wright priznao odgovarajući na pitanje koji je smisao spektakularnih prizora plaža Dunkerquea u Okajanju. Wrightov stil, primjereniji art-filmu nego holivudskoj komercijali, najbolje funkcionira na početku, kada neobičnu heroinu upoznajemo u u gotovo bajkovitom okruženju europskog Sjevera. Kada se radnja premjesti u “normalni” svijet i krenu krvavi obračuni s hordama negativaca, praćeni za njih ne baš adekvatnom glazbom Chemical Brothersa, Hanna sve više sliči na nesretni brak blockbusterske “srednje struje” i pretencioznog art-filma. U tome je Hanna prilično slična Hulku Ang Leeja, još jednom eksperimentu koji nije baš najbolje završio.
Wrightova pretencioznost i razmetljivost prilikom režije akcijskih scena s vremenom sve više naglašava slabost scenarija, a pogotovo jednodimenzionalne likove i klišejiziranu radnju. Čak i temeljni koncept – djevojčica kao neuništivi stroj za ubijanje – ne izgleda tako intrigantno nakon Hit Girl u Kick Assu. Potencijalno zanimljivi sporedni likovi, poput hipijevske obitelji koja privremeno “usvoji” protagonisticu su bespotrebno potrošeni i odbačeni. Kada film dođe do svog “stiliziranog”, ali predvidljivog i nimalo katartičkog, završetka, gledatelji će imati razloga biti zadovoljni glumom Sairse Ronan i pokojom akcijskom scenom, ali ne i spoznajom da su gledali varijaciju na već poznatu temu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)