RETRO-RECENZIJA: Jedan jedini (The One, 2001)

uloge: Jet Li, Carla Gugino, Delroy Lindo, Jason Statham, James Morrison,
 Dylan Bruno, Richard Steinmetz, Darin Morgan
 scenarij: Glen Morgan & James Wong
 režija: James Wong
 proizvodnja: Hard Eight/Revolution Studios/Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 87'

Jedan jedini predstavlja dobar primjer kako je Hollywood u stanju usvinjiti i najintrigantniju ideju. Ništa ne pomaže to što iza projekta stoji dvojac Morgan-Wong, tipovi zaslužni za najsvjetlije trenutke Dosjea X i Millenniuma. Naime, ideja o paralelnim svjetovima je kompromitirana na samom početku – u ovom filmu ih ima konačan broj (125) i svaki od njihovih stanovnika ima fizički identične verzije samog sebe u svakom od njih. Kada jedan od njih umre, životna energija se preraspođuje na preživjele čineći ih jačima. Bivši interdimenzionalni policajac Yu Law (Li) je ovo shvatio te počeo zloupotrebljavati dimenzionalne crvotočine i likvidirati svoje kopije po drugim svjetovima kako bi postao sve jači i stekao božanske moći. Na kraju ostaju jedino Yu Law i Gabe (Li), skromni losanđeleski policijski specijalac koji će se nakon nekoliko misterioznih pokušaja ubojstva morati suočiti s izopačenom verzijom samog sebe, a u tome će mu pomoći Roedecker (Lindo) i Funtsch (Statham), dva interdimenzionalna policajca. Svi oni koji su od ovog filma očekivali scenarističke standarde tima Morgan-Wong bit će poprilično razočarani. Zaplet i rasplet su prilično predvidljivi, dijalozi su natopljeni svim mogućim klišejima, a paralelni univerzumi su bili osmišljeniji i detaljniji u daleko jeftinijim epizodama Klizača u nepovrat. Ono što film toliko- koliko drži na površini jest Jet Li koji ponovno demonstrira svoje impresivne kung fu vještine, a kompjuterski spec-efekti mu omogućavaju da na kraju koreografira još dojmljiviju scenu borbe sa samim sobom. Osim toga se u filmu pronađe i pokoji svijetli trenutak (sitni detalji koji odaju da Gabeov svijet istovjetan onom u kojemu mi živimo, odnosno Yu Lawova završna replika), ali sve to nije dovoljno da bi Jedan jedini dobio išta više od prolazne ocjene (a i to na jedvite jade).

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

Oglasi

RECENZIJA: San Andreas (2015)

Kako se 2016. približava svom kraju, tako se čini sve vjerojatnijim da će je dežurni komentatori opisivati pridjevom koji nije za tisak, a oni malo oprezniji nazivati “godinom katastrofa”. Iz današnje perspektive, pred kraj godine koju mnogi nazivaju apokaliptičnom, prilično je zanimljivo gledati što se prije nekih godinu dana prije smatralo krajem svijeta. A još uvijek nitko apokalipsu ne može prikazati na tako spektakularan način kao Hollywood. Jedan od primjera za to je San Andreas, prošlogodišnji film katastrofe u režiji Brada Peytona.

Sam naslov filma sugerira da je katastrofa koju su hollywoodski scenaristi odabrali njima izuzetno bliska. Riječ je o rasjedu zahvaljujući kome je Kalifornija jedna od tektonski najaktivnijih područja na Zemlji, pa se tako njeni građani moraju svako malo suočavati s potresima i bojati da će jednog dana doći onaj “veliki” koji će od veličanstvenih megalopolisa kao što su San Francisco i Los Angeles napraviti hrpu ruševina (kao što se s zlosretnim San Franciscom već jednom bilo dogodilo početkom 20. stoljeća). Na samom početku seizmolog dr. Hayes (Giamatti) koristi svoj eksperimentalni model kako bi uspješno testirao mogućnost predviđanja te dolazi do zaključka kako će se jedan takav potres upravo dogoditi. Praktične koristi od tog predviđanja, međutim, nema, jer ono nije dovoljno ozbiljno niti brzo shvaćeno da bi spriječilo sveopću destrukciju. Umjesto sprječavanja kreće akcija spašavanja u kojoj sudjeluju vrhunski terenski operativci, kao što je losanđeleski vatrogasac i helikopterski pilot Ray Gaines (Johnson). Za njega je misija spašavanja, kojoj se priključuje bivša supruga Emma (Gugino) osobne prirode, jer bivši supružnici moraju spasiti kći Blake (Daddario) koja je u San Franciscu zaglavila u društvu Emminog zaručnika Daniela Riddicka (Gruffud).

Kritika San Andreasu općenito nije bila sklona, jer je u njemu bez nekih poteškoća prepoznala ništa drugo do tipični ljetni blockbuster. Da stvar po San Andreas bude još gora, riječ je o filmu čija osnovna postavka zapravo i nije naročito originalna – rasjed San Andreas je bio odgovoran za brojne hollywoodske propasti Kalifornije. Zapravo, film bi se komotno mogao nazvati i remakeom Potresa iz 1974. godine, jednog od komercijalno najuspješnijih ostvarenja žanra. Međutim, dok se Potres prije četiri desetljeća mogao shvatiti kao svojevrsni odraz tjeskobe koje je kod tadašnje publike izazvao naftni šok i kraj četvrtstoljetnog neprekidnog ekonomskog rasta, kod San Andreasa se jedino može vidjeti odraz želje hollywoodskih studija da na brzinu zarade novac kombinacijom masovne CGI-destrukcije i mišićave pojave “The Rock” Johnsona, vejrojatno jedne od rijetkih autentičnih akcijskih zvijezda našeg doba. Iako će pokušaj da se ta formula začini s klišeiziranima podzapletima vezanim uz obitelj glavnog junaka izazvati zijevanje, ipak se ne može reći da scenarist Cuse, poznat kao jedan od autora TV-serije Izgubljeni, nije imao ama baš nimalo kreativnosti. To se prije svega odnosi na prilično zanimljivu ideju da se problem razdvojenosti članova obitelji Gaines u devastiranoj Kaliforniji rješava improvizacijama, odnosno korištenjem različitih prometnih sredstava. A i scene uništenja Kalifornije – a to je ono što gledatelje najviše zanima – su uistinu impresivne. Na kraju, ako se San Andreas shvati kao ništa drugo do ljetni blockbuster, onima koji ga pogledaju će pružiti daleko manje razočaranja nego što im je pružila 2016. godina.

SAN ANDREAS
uloge: Dwayne "The Rock" Johnson, Carla Gugino, Alexandra Daddario, Ioan Gruffud, Archie Panjabi, Paul Giamatti
scenarij: Carlton Cuse
režija: Brad Peyton
proizvodnja: Warner Bros/New Line Cinema, SAD, 2015.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Pingvini gospodina Poppera (2011)

PINGVINI GOSPODINA POPPERA
(MR. POPPER'S PENGUINS)
uloge: Jim Carrey, Carla Gugino, Ophelia Lovibond, Madeline Carroll, Maxwell Perry Cotton
scenarij: Sean Anders, John Morris & Jared Stern
režija: Mark Waters
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 94'
MR. POPPPER'S PENGUINS
(izvor: Indri Rizal)

Pingvini se mogu smatrati sretnijim oblicima faune na ovoj planeti. Njihovo prirodno stanište je toliko udaljeno i nepristupačno da se nikome nije isplatilo da ih masakrira kako bi sagradio luksuzna odmarališta. Kada je svijet upoznao pingvine, u njih se odmah zaljubio. Danas ta stvorenja vole konzervativci zbog monogamnog životnog stila i obiteljskih vrijednosti, liberali kao najpoznatiji primjer “alternativne” seksualnosti u prirodnom svijetu, a zeleni, naravno, kao simbol svega čemu prijeti globalno zatopljenje.

Pingvine vole filmaši, ali i publika, barem ako je suditi o neočekivanom uspjehu dokumentarca Carsko putovanje i nešto predvidljivijem uspjehu animiranog filma Ples malog pingvina. Stoga se studiju 20th Century Fox ne mora previše zamjeriti zbog toga što je Pingvine gospodina Poppera, popularnu dječju knjigu Richarda i Florence Atwater, odlučio pretvoriti u još jedan ljetni blockbuster, ovaj put namijenjen najširoj obiteljskoj publici. Međutim, to očigledno nije bilo dovoljno, pa je uz hvaljeni predložak dodatnu atrakciju trebao predstavljati angažman Jima Carreya, kanadskog komičara koji je status zvijezde stekao upravo zahvaljujući filmovima gdje mu društvo prave životinje.

Carrey u ovom filmu tumači lik Toma Poppera, njujorškog veletrgovca nekretninama čija se uspješna karijera ogleda u superluksuznom stanu. Predanost poslu je, međutim, izazvala zanemarivanje obitelji te rastanak od supruge Amande (Gugino), kćeri Janie (Carroll) i sina Billyja (Cotton). Tom je kao dječak sličan tretman dobio od svog oca, pustolova koji ga je zanemario kako bi išao na putovanja širom svijeta. Nakon njegove smrti na temelju oporuke Tom dobija šest žutonogih pingvina o kojima se mora brinuti. Ispočetka s time, očekivano, nije nimalo zadovoljan, ali prije nego što ih se riješi otkrije kako bi upravo ta stvorenja mogla pomoći da se ponovno poveže s obi

telji. S vremenom zavoli svoje pernate goste, te čak od vlastitog stana pravi golemi zamrzivač u nastojanju da se osjećaju kao u svojoj antarktičkoj postojbini.

Naslovni protagonisti filma – koje uspješno dočaravaju kako dresirani pingvini tako i njihove CGI verzije – su jedini razlog zbog kojeg bi se moglo preporučiti njegovo gledanje. Na žalost, ne i dovoljan, jer njihove ludorije prekratko traju, a zaplet koji bi ih trebao uokviriti se utapa u klišejima. Od njih je najiritantniji onaj o poslovnom čovjeku koji je izgubio “dušu” i mora je pronaći uz pomoć egzotičnog kućnog ljubimca ili ekscentričnog rođaka. Tu previše ne pomaže ni Carrey, čiji nastup vrluda od pokušaja da tumači “normalni” lik do povremenei ne baš uvjerljive transformacije u klauna nalik na Acea Venturu.

Stvar stoji još gore kada su scenarističke rupe popunjene napola dovršenim podzapletima i likovima. Tako sve do pred kraj nije jasno hoće li glavni negativac biti službenik ZOO-vrta (koga tumači Clark Gregg) ili Tomov znatiželjni i prema životinjama neprijateljski susjed (koga tumači Dave Krumholtz). Za njih, po svemu sudeći, scenaristi nisu marili, a teško da će ih i publika shvatiti kao opasnost po glavne junake. Jedinom svjetlom točkom u svemu tome se čini simpatična britanska glumica Ophelia Lovibond u ulozi Tomove pomoćnice, a čije će se živopisno ime pamtiti dulje od bilo kojeg drugog detalja vezanog uz ovaj film. Inzistiranje njenog lika na korištenju riječi koje počinju s “p” je, na žalost, vic koji vrlo brzo postaje “bradat”, a osim toga se i gubi u prijevodu.

Na sličan način je potrošen i jedan od rijetkih lucidnih trenutaka scenarističkog tima. On se odrazio u sceni u kojoj Tom svoje nove ljubimce uspješno smiri prikazujući im Chaplinove nijeme komedije na televizoru potakavši ih na identifikaciju s filmskom legendom. Današnjim gledateljima će taj kratki uvid u filmsku klasiku biti samo bolni podsjetnik kako Hollywood danas ima primjetno manje originalnosti i talenta nego na svojim počecima.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)