Oznaka: Cara Delevingne

RECENZIJA: Gradovi od papira (Paper Towns, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Američki književnik John Green je posljednjih godina stekao veliki ugled nizom romana koji su prije svega namijenjeni adolescentskom čitateljstvu, ali koji se istovremeno bave prilično “odraslim” temama ili svakodnevne probleme prikazuju na način koji obično ne vrijeđa inteligenciju odraslih. Zbog toga je stekao svojevrsni status spasitelja američke omladinske književnosti, kojom inače dominiraju fantastične pustolovine ili futurističke distopije. Njegovu popularnost je priznao i Hollywood, iako svojim djelima smještenim u stvarni svijet prkosi današnjoj komercijalnoj paradigmi. Tako je prošle godine ekraniziran njegov roman Krive su zvijezde,  postavši jedan od rijetkih filmova koji se može pohvaliti uspjehom i kod (u pravilu tinejdžerske) publike, ali i kritike koja inače prema suvremenom omladinskom filmu nije najprijateljskiji raspoložena. Uspjeh se, dakako, pokušao ponoviti, pa je tako ove godine ekranizaciju dobio i njegov roman Gradovi od papira.

Radnja započinje u Orlandu gdje živi protagonist i narator, 18-godišnji Quentin “Q” Jacobsen (Wolff), koji je godinama bio fasciniran svojom vršnjakinjom i susjedom Margo Roth Spiegelman (Delevingne).  Iako su upoznali i sprijateljili u djetinjstvu, razdvojile su ih razlike u karakterima i odnosu prema životu – Quentin je štreber koji nikada nije “markirao” školu i čiji život ide konformističkom i predvidljivom rutom, dok je Margo stekla popularnost u školi zahvaljujući svojoj spontanosti i neobuzdanosti. Usprkos toga, Quentin je sve vrijeme bio u nju potajno zaljubljen, te je oduševljen kada ga jedne noći Margo iznenada pozove da joj pomogne da se kroz seriju psina osveti svom bivšem dečku i prijateljici s kojom ju je prevario. Serija pustolovina koja slijedi predstavlja najuzbudljivije događaje u dotadašnjem Quentinovom životu, ali prije nego što Quentin ima prilike o njima dobro razmisliti Margo iznenada nestaje. Quentin postaje odlučan u tome da razriješi misterij, te na temelju namjerno ostavljenih tragova dolazi do zaključka da je Margo otišla u malo mjesto na drugom kraju Amerike. Kako bi je pronašao regrutira nekoliko prijatelja i poznanika, te zajedno sa njima odlazi na dugo i potencijalno opasno putovanje.

Neumitne usporedbe Gradova od papira s Krive su zvijezde bi ukazale na sličnosti u osnovnom zapletu i temi, a koji se tiče adolescenata prisiljenih da se prilikom odrastanja suoče s nekim možda baš i ne najugodnijim istinama. Razlike, pak, ukazuju na ono što je najveći nedostatak novijeg filma. Protagonista i njegove prijatelje tako nije zapala teška bolest zbog koje su im dani odbrojani, nego tek prirodni, razumljivi i predvidljivi prijelaz iz bezbrižne adolescencije u svijet odraslih. Zbog svega toga su Gradovi od papira, bez obzira na sve sitne detalje koji ga nastoje učiniti “cool”, u stvari jedan sasvim “običan” film  o odrastanju, sa običnim protagonistima i završnicom koja je neobična jedino u kontekstu hollywoodskih konvencija, ali sasvim očekivana kada bi u pitanju bio stvarni život. Ta se običnost možda najviše može vidjeti u protagonistu koji je namjerno učinjen običnim, “normalnim” i, što je najvažnije, “dosadnim” iz hollywoodske perspektive. Tu nimalo ne pomaže ni to što ga tumači Nat Wolff koji je imao sporednu, ali upečatljivu ulogu u Krive su zvijezde, a ovdje je gotovo neprepoznatljiv. Dosta publiciteta filmu je pak stvorio to što je uloga Margo povjerena poznatoj manekenki Cari Delevingne, kojoj je to predstavljao prvi veći glumački nastup. Čini se da se Wolffova “običnost” u ovom filmu prenijela i na nju; iako je riječ o licu koje vlada modnim pistama  ono je ovdje, usprkos “divljeg” i nonkonformističkog lika koje tumači, nekako previše slično Emmi Watson u njenim ranim “geekovskim” danima. Tako ni Delevingne, zapravo, ne ostavlja neki bog-zna-kakav dojam iako se njenom glumačkom nastupu, zapravo, nema previše toga zamjeriti. Od nje je mnogo bolji dojam ostavila Halston Sage u ulozi njene bivše prijateljice koja se,  mučena grižnjom savjesti, priključuje Quentinovoj družini u njegovoj odiseji.

Pravo osvježenje filmu je trebalo donijeti za adolescentske filmove neobična žanrovska kombinacija detektivskog i filma ceste, ali nju scenaristi Scott Neustadter i Michael H. Weber nisu najbolje iskoristili. Isto se tako nisu usudili film skrenuti u nešto mračnije i “ozbiljnije” vode, a što je sugerirala početna scena u kojoj protagonisti kao djeca pronalaze leš samoubojice. Režiser Jake Schreier je, s druge strane, obavio solidan posao, tako da usprkos relativno banalnog zapleta i ne baš atraktivnih lokacija radnja odvija tečno i sve do posljednjih scena gledatelji imaju dojam da će Gradovi od papira biti bitno bolji. Sve to film čini Gradove od papira jednim od boljih, ili, da budemo precizniji, gledjivijih tinejdžerskih filmova na našem kino-repertoaru. Međutim, za takav pozitivan dojam je isto tako zaslužan i nedostatak kvalitetne alternative.

GRADOVI OD PAPIRA

(PAPER TOWNS)

uloge: Nat Wolff, Cara Delevingne, Halston Sage, Austin Abrams, Justice Smith

scenarij: Scott Neustadter & Michael H. Weber

režija: Jake Schreier

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 109′

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Tulipanska groznica (Tulip Fever, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
TULIPANSKA GROZNICA
 (TULIP FEVER)
 uloge: Dane DeHaan, Alicia Vikander, Christoph Waltz, Jack O'Connell, Holiday Grainger, Judi Dench, Zach Galifiakanis, Matthew Morrison, Cara Delevingne, Tom Hollander
 scenarij: Tom Stoppard
 režija: Justin Chadwick
 proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Upravo ovih dana kriptovalute doživljavaju dosad najspektakularniji pad vrijednosti, a što je, bez svake sumnje, prilika da skeptični mainstream ekonomisti još jednom taj fenomen proglase “mjehurom”. Onima, koji, pak, još uvijek ne znaju značenje riječi “mjehur” u ekonomskom kontekstu će mainstream mediji ponuditi detaljna objašnjenja, odnosno opisivati kako je riječ o nekoj banalnoj i bizarnoj robi koja zbog burzovnih špekulacija i masovne pohlepe dobije astronomsku cijenu i ima stalni rast vrijednosti prije nego što se zdrav razum i ekonomski zakoni gravitacije pobrinu za još strmoglaviji i spektakularniji pad, koji će bez ičega ostaviti mase koje su u njega bile ulagale nadajući se kruhu bez motike. Jedan od najstarijih i najpoznatijih fenomena te vrste je tzv. tulipanska groznica u Nizozemskoj u prvoj polovici 17. stoljeća, koja je poslužila kao podloga zapletu filma Tulipanska groznica koji se, stjecajem okolnosti, upravo ovih dana prikazuje u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na romanu engleske književnice Deborah Moggach, koji je u scenario adaptirao ugledni Tom Stoppard. Radnja se događa u doba kada Nizozemska Republika, nakon što je ostvarila nezavisnost u dugogodišnjem ratu protiv Španjolske, uživa status najprosvijećenije i najliberalnije europske države, a kojoj je razvoj trgovine i kapitalizma donio i dotle nezapamćeno bogatstvo, koje se, između ostalog, odražava i kroz dotada rijetke i egzotične tulipane kao novi statusni simbol. Bogatog trgovca Cornelisa Sandvoorta (Waltz), međutim, muče neke druge brige, jer je stekao izuzetno bogatstvo koje zbog smrti supruge i djeteta, međutim, nema kome ostaviti. U tu je svrhu sebi iz sirotišta dobavio mladu i lijepu Sophiju (Vikander) i od nje učinio novu suprugu. Ona mu, usprkos izuzetnih napora koje Cornelis u nju ulaže, nikako ne može roditi nasljednika, a dodatne probleme će izazvati i to što se do ušiju zaljubila u Jana van Loosa (DeHaan), mladog, ali siromašnog slikara koga je Cornelis bio unajmio da im naslika obiteljski portret. U međuvremenu, njena sluškinja Maria (Grainger) ima daleko ozbiljnije probleme, jer joj je momak Willem (Jack O’Connell) nestao ostavivši je trudnom. I dok se Jan, uvjeren da od slikarstva nema kruha, pokušava naglo obogatiti kroz trgovinu tulipanima, dotle dvije žene u domu Sandvoortovih dolaze na domišljatu ideju da pomognu jedna drugoj.

Iako naslov sugerira povijesni ep koji bi publici trebao prikazati fascinantni događaj od iz relativno daleke prošlosti, koji je, s druge strane, prilično aktualan za moderni svijet, Tulipanska groznica je film koji se gotovo uopće ne bavi ekonomijom i kome se cijela priča o tulipanima svodi na nadmetanje hrpe naivnih gubitnika u krčmama koje glume burze. Scenarij daleko više pažnje obraća na melodramu, odnosno ljubavni trokut koje tvore supružnici Sandvoort i mladi umjetnik, a koji je, pogotovo u drugom dijelu, začinjen na trenutke simpatičnom, ali u suštini ne baš originalnom ili posebno efektnom farsom. Cijela priča o tulipanima, brzom bogaćenju i burzovnim kataklizmama je tu tek nekakav izgovor za jednu rutinsku kostimiranu melodramu nalik na Dvije sestre za kralja koje je režiser Justin Chadwick ištancao 2008. godine. Još bolji primjer što je “pjesnik” stvarno htio reći daje i zloglasni Zaljubljeni Shakespeare, slična kombinacija melodrame i farse kojom se Harvey Weinstein prije nepuna dva desetljeća nametnuo kao profesionalni hvatač nezasluženih “Oscara” i u kojoj je priču o Shakespeareu više nadahnuo izvrsni glumački rad nego banalni scenarij.

U ovom potonjem, međutim, Tulipanska groznica debelo zaostaje za weinsteinovskim standardima. Uvijek pouzdani Christoph Waltz se prilično dobro zabavlja i od lika koji bi po nepisanim hollywoodskim kanonima bio negativac čini simpatičnog džentlmena. Alicia Vikander se, pak, ovdje također trudi, ali zbog banalnog scenarija prečesto tone u preglumljivanje te će gledateljima, barem onima koji na to vole obraćati pažnju, prije ostati u sjećanju zbog par scena u kojima se pojavljuje gola. Ali, svakako je najveće razočarenje Dane DeHaan, koji sve više sliči Leonardu diCapriju u mladim danima i koji kao da pokušava ponoviti njegovu najpoznatiju ulogu iz Titanica. Što i ne bio toliki problem da kojim slučajem u filmu postoje spektakularni specijalni efekti ili, što je još važnije, nekakva “kemija” nalik na onu koju je diCaprio imao s Kate Winslet. Toga ovdje, međutim, nema, i ostalo je tek rutinersko otaljavanje priče do predvidljivog hepi enda, u kojoj se čak i najveća burzovna kataklizma u dotadašnjoj povijesti svodi na šačicu utučenih likova u krčmi, a naracija tvrdi da je vlada, kao u nekim sličnim prigodama četiri stoljeća kasnije, previše razigrane kapitaliste dovela u red. Oni koji danas gledaju naslovnice o pucanju “mjehura” će reći da se iz tog događaja malo naučilo. Oni koji pogledaju ovaj film bi rekli da su njegovi autori naučili još manje.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Valerian i grad tisuću planeta (Valerian and the City of a Thousand Planets, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
VALERIAN I GRAD TISUĆU PLANETA
 (VALERIAN AND THE CITY OF THOUSAND PLANETS)
 uloge: Dana DeHaan, Cara Delevingne, Clive Owen, Rihanna, Ethan Hawke, Herbie Hancock, Kris Wu, Rutger Hauer
 režija: Luc Besson
 proizvodnja: EuropaCorp, Francuska, 2017.
 trajanje: 134 min.

Živimo u svijetu nejednakosti i nepravde, gdje je često za nečiji uspjeh, slavu i bogatstvo uistinu važnije podrijetlo nego uloženi trud i talent. Jedan od najeklatantnijih primjera takve nepravde jest filmska industrija gdje, barem ako je suditi po slučaju filma Valerian i grad tisuću planeta, svi SF-spektakli temeljeni na popularnim stripovima ne uživaju jednake prilike. Da nije jednog sitnog, ali bitnog detalja, sudbina ovog filma bi se mogla predvidjeti poput izbora za predsjednike nekih hrvatskih stranaka. S obzirom da je riječ o stripu, budući blockbuster bi unaprijed mogao računati na sitnu, ali utjecajnu družinu fanova koja pi padala u ekstazu na sam spomen o premijera, a na promocije na stripovskim i sličnim konvencijama hodočastila poput vjernika; već i prije same premijere bi bilo jasno da, ma što god kritičari pisali o njemu, film može računati na rusvaj na kino-blagajnama i astronomske svote u džepovima producenata. A sve to, naravno, ne bi spriječilo nekoliko patoloških slučajeva da pojedinim kritičarima prijete smrću obitelji i kućnim ljubimcima ako se javno usude posumnjati da je riječ o neupitnom remek-djelu. Ili, da budemo preciznije, sve bi se to moglo očekivati da se Valerian temelji na DC-jevom, Marvelovom ili, barem, američkom stripu. Na veliku žalost scenarista, režisera i producenta Luca Bessona, predložak, zvan Valerian i Laureline je francuski strip. A ideja da se strip može napraviti izvam SAD je za američke strip-fanove jednostavno nezamisliva i oni su na takvu “kulturnu aproprijaciju” reagirali sa izrazitim neprijateljstvom koje se odrazilo i na publiku i na kritiku, a zbog čega je Valerian postao jedan od najskupljih komercijalnih promašaja godine.

Radnja filma se događa u 28. stoljeću, davno nakon što se Međunarodna svemirska postaja transformirala u “Alphu”, svemirski megalopolis gdje tisuće različitih vrsta razmjenjuju znanje i kulturu. Za mir i red u njoj, kao i ostatku univerzuma, se brine parapolicijska služba čiji su pripadnici major Valerian (DeHaan) i njegova narednica Laureline (Delevingne), koju bez uspjeha pokušava zavesti. Valeriana, s vremenom, muče i neki drugi problemi, poput snova u kojima je prikazana apokalipsa koju su doživjeli simpatični humanoidi na udaljenom planetu . Ta će vizija, pak, postati povezana sa stvarnošću kada od svojih pretpostavljenih dobije zadatak da potajno dobije tzv. Mül konverter – uređaj/stvorenje koje može replicirati sve što pojede, a za koji se ispostavi da su njegovi vlasnici upravo humanoidi iz Valerianovih snova. Njegovu misiju dodatno komplicira kriza koja je izbila na “Alphi”, odnosno nepoznata sila koja je zarazila njeno središte i učinila je nepogodnom za život. Nastojeći riješiti te probleme, Valerian i Laureline se suočavaju sa spoznajom da neki od njihovih pretpostavljenih kriju mračne tajne.

Kada je Luc Besson u pitanju, jednostavno je nemoguće izbjeći usporedbe s Petim elementom, žanrovski i stilski izuzetno sličnim filmom kojeg je bio snimio prije točno dvadeset godina. Taj šašavi, ali izuzetno zabavni film je Besson velikim dijelom stvorio u nastojanju da stvori vlastitu verziju Ratova zvijezda, a za Valeriana bi se vrlo lako moglo reći da je bio pokušaj da se nadmaši Peti element. Besson ne samo da u film nije uložio ogromne novce, nego se trudio pokazati da je taj novac uložen – bilo kroz scene koje pokazuju da je tehnologija specijalnih efekata napredovala u dva desetljeća, bilo kroz raspon radnje od osam stoljeća (omogućen prologom koji začetke “Alphe” prikazuje kroz dokumentarne snimke misije “Apolo”-“Sojuz” iz 1975. godine), bilo kroz veliki broj najbizarnijih i najčudnovatijih vanzemaljskih vrsta svih boja, oblika i veličina. Sve to, međutim, teško može kompenzirati da lijepe i impresivne sličice drži scenarij koji je, najblaže rečeno, šupalj. “Iznenadni” obrat i identitet negativca će u filmu lako prepoznati i malo dijete, a i glavni likovi su prilično blijedi. A tome nimalo ne pomaže ni to što dvoje glavnih likova tumače profesionalni manekeni, očigledno angažirani prije zbog izgleda nego zbog glumačkog talenta (mada je DeHaan njega pokazao u Kronikama). Dojam daleko više spašava Rihanna u kratkoj, dojmljivoj epizodi vanzemaljske zabavljačice, iako je njen nastup tragično prekratak. Iako nije bio dovoljan da Valeriana spasi od komercijalnog kraha i brzog odlaska u zaborav, on će možda publici, barem onoj manje zahtjevnoj i željnoj neobavezne zabave pružiti sve ono što je zbog čega je ionako spremna konzumirati hollywoodske projekte istog tipa.

OCJENA: 5/10