RECENZIJA: Osveta u visokim petama (The Other Woman, 2014)

Jedna od stvari o kojoj je volio govoriti Rust Cohle, protagonist TV-serije Pravi detektiv, bio je koncept o tome da ljudska egzistencija predstavlja vječno ponavljanje jednog te istog. Lako je zamisliti kako je inspiracija za taj scenaristički detalj pronađena u suvremenoj hollywoodskoj praksi, čiji se remakeovi i nastavci pretvaraju u reciklažu svega postojećeg. A ponekad se dojam o proživljavanju jednih te istih događaja može stvoriti i zbog filmova koji nisu identični (ili dovoljno slični) samo po sadržaju, nego i po reakcijama publike i kritike. Jedan takav slučaj bi mogao pružiti Klub prvih supruga, komedija iz 1996. godine koja je okupila tri popularne komičarke – Bette Midler, Goldie Hawn i Diane Keaton – u likovima prevarenih i odbačenih žena koje se udružuju u svrhu osvete svojim bivšim muževima. Taj je film doživio iznenađujući uspjeh na kino-blagajnama, usprkos toga što su ga kritičari nabili na kolac. Osamnaest godina kasnije, u američka i svjetska kina je došla The Other Woman (“Druga žena”, čiji je naslov preveden kao Osveta u visokim petama), komedija koja koristi slični zaplet. Rezultati su bili istovjetni – vrlo dobra gledanost i porazne kritike. 

Protagonistica filma je Carly Witten (Diaz), uspješna njujorška odvjetnica koja je odnedavno počela strastvenu ljubavnu vezu sa šarmantnim poslovnim čovjekom Markom Kingom (Coster-Waldau). Iznenadni posjet Markovoj kući, međutim, otkriva neugodnu istinu u obliku Markove supruge Kate (King). Niti ona nije previše sretna zbog otkrića da je dijelila muškarca svog života, te odlučuje potražiti Kate kako bi od nje dobila objašnjenje. Usprkos neugodnosti cijele situacije, dvije žene se počnu družiti i postaju prijateljice te počnu planirati osvetu. Ubrzo se ispostavi da Mark održava još jednu vanbračnu vezu, ovaj put s mladom djevojkom Amber (Upton). Nakon što su je upoznali sa pravim stanjem stvari, i Amber im se priključuje. Prateći Marka, tri žene otkrivaju kako supruge i djevojke nisu jedine koje je iznevjerio, odnosno kako se osim ženskarenjem bavio i drugim, daleko ozbiljnijim nepodopštinama.

Iako je i trailer sugerirao ono najgore što se podrazumijeva pod hollywoodskim “high concept” komedijama, ne može se reći da zaplet iz scenarija Melisse Stack nije imao potencijala za nešto “dublji” sadržaj. Osveta je, tako, reklamirana kao “ženski” film, a što sa sobom povlači i određenu dozu feminizma, ili, preciznije, onoga što suvremeni Hollywood smatra feminizmom. Dva glavna lika, koje tumače Diaz i Mann, bi tako trebale utjeloviti dilemu moderne žene, odnosno odgovore na pitanje da li je važnija karijera ili brak. Osveta, na prvi pogled, prednost daje ovom prvom, jer je Carly prikazana kao najinteligentnija, najsposobnija i materijalno najbolje “potkožena” od svih članica ženske družine, dok Kate i sama priznaje da je glupa. Kontrast između ta dva arhetipa, međutim, nije nimalo iskorišten; umjesto toga se inzistira na njegovoj sintezi, pa se tako ispostavi da i moderna i “cool” Carly žudi sa mužem, djecom i stalnim krovom nad glavom – a sve to će, prigodno, dobaviti građevinar čiji lik tumači maneken Taylor Kinney. Osuda muškaraca kao bezvrijednih, pohotnih i nevjernih svinja je, pak, kompromitirana završnom scenom koja takvo ponašanje jednog od sporednih likova prikazuje na prilično blagonaklon način.

Glavni problem Osvete, međutim, nije toliko u konceptu koliko u traljavoj izvedbi. Film bi trebao biti komedija, ali će gledatelj koji slučajno nabasa u kino imati problema da odmah odredi njegov žanr. Humora u filmu baš previše i nema, a i kvaliteta je očajna. To se možda najviše vidi u slučaju Kate, čiji je lik pretvoren u patetičnu, glupu i mentalno neuravnoteženu kreaturu. Čak i neosporni talent Leslie Mann, koja je zahvaljujući svom suprugu Juddu Apatowu postala “kraljicom američke komedije”, ne može spriječiti da gledatelj izgubi svaku trunku simpatije za njen lik. Producenti, vjerojatno svjesni da u filmu mnogo toga nije smiješno, negdje na polovici nastoje to kompenzirati ubacujući gegove na temu različitih bioloških procesa, a koji se doimaju kao greškom umontirani iz komedija braće Farrelly. Ipak, najgora stvar u filmu je ono što bi trebao biti njegov najveći adut, iako ne za ciljanu publiku. Manekenka Kate Upton tako u filmu demonstrira sve ono što je učinilo zvijezdom Sports Illustrated i jednom od najpoželjnijih žena svijeta; međutim, čim njen lik otvori usta nedostatak glumačkog iskustva i talenta postaje bolno očigledan. Kao i to da se povijest ipak ne ponavlja, jer su u Klubu prvih žena, ma koliko taj film bio loš, u tri glavne uloge nastupile tri talentirane komičarke, dok je ovdje taj broj smanjen za trećinu. Nakon osamnaest godina, dakle, neke stvari nisu iste. Postale su još gore.

OSVETA U VISOKIM PETAMA

(THE OTHER WOMAN)

uloge: Cameron Diaz, Leslie Mann, Nikolaj Coster-Waldau, Kate Upton, Taylor Kinney, Don Johnson

scenarij: Melissa Stack

režija: Nick Cassavetes

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.

trajanje: 119 ‘

OCJENA: 2/10

RETRO-RECENZIJA: Nebo boje vanilije (Vanilla Sky, 2001)

uloge: Tom Cruise, Penelope Cruz, Cameron Diaz, Jason Lee, Kurt Russell,
 Timothy Spall, Tilda Swinton
 glazba: Nancy Wilson
 scenarij: Cameron Crowe (po originalnom scenariju Matea Gila i Alejandra
 Amenabara)
 režija: Cameron Crowe
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2001.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 135 '

S obzirom da Nebo boje vanilije predstavlja neobično vjeran remake španjoskog kult-filma Otvori oči, vaš dojam o njemu će dosta ovisiti o tome da li ste gledali original. Ako niste, bit ćete u iskušenju da ga nazovete remek-djelom. Ako jeste… Pa, recimo da vas ništa u zapletu i likovima neće iznenaditi, tako da će jedina zanimljivost biti pravljenje usporedbi budžeta, lokacija, glumaca i opće atmosfere između dva filma. Tom Cruise kao glavni junak – egocentrični plejboj i nasljednik izdavačkog imperija David Aames kojemu se susret s fatalnom Sofiom Serrano (Cruz) započeti slijed bizarnih događaja i doslovno pretvoriti život u noćnu moru – predstavlja prilično razočaranje, kao i ostatak glumačke ekipe (s izuzetkom Cameron Diaz u jednoj od svojih najmračnijih uloga). Crowe nas također često maltretira korištenjem rock i pop klasika gotovo u svakoj sceni, što je ili pretenciozno, ili nema veze sa zbivanjima na ekranu, ili ne znači ništa gledateljima rođenima iza 1980. godine. No, s druge strane, Nebo boje vanilije je ipak dovoljno profesionalno urađeno da nam usprkos razvučenosti sačuva pažnju tokom 135 minuta. A i to sto će običnoj “raji” skrenuti pažnju na original je dovoljan razlog da zasluži vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Savjetnik (2013)

Français : Michael Fassbender au festival de C...
Michael Fassbender u Cannesu (izvor: Wikimedia Commons)

SAVJETNIK
(THE COUNSELOR)
uloge: Michael Fassbender, Cameron Diaz, Penelope Cruz, Javier Bardem, Brad Pitt
scenarij: Larry McMurtry
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 117 '

 

“Što su sto odvjetnika na dnu mora? Dobar početak.” Mizantropski i ne pretjerano duhoviti vic možda ponajbolje ilustrira mišljenje “običnog čovjeka” o pravnoj profesiji. Pravnici, uz liječnike, samim svojim postojanjem podsjećaju ljude na vlastitu fizičku ili mentalnu nesavršenost, kao i da od te nesavršenosti žive, i to u pravilu “glamuroznijim” životom od običnih smrtnika. Ta istoj “raji” će, s druge strane, ponekad kao utjeha poslužiti priče u kojima odvjetnici dođu u situacije u kojima im boravak na dnu mora izgleda kao bolja alternativa. Naslovni (i neimenovani) protagonist “Savjetnika”, najnovijeg filma Ridleya Scotta, predstavlja jedan takav primjer.

 

Na samom početku liku koga tumači Michael Fassbender izgleda da ide izuzetno dobro u životu. Sebi može dozvoliti buđenje u dva popodne, i to u društvu lijepe djevojke Laure (Cruz), radi koje je spreman čak otići u Amsterdam kako bi osobno mogao naručiti skupocjeni zaručnički prsten. Takva lijepa gesta, međutim, sa sobom nosi određene financijske posljedice čije bi posljedice najbrže moglo otkloniti to što glavni junak živi u El Pasu, teksaškom gradu na granici s Meksikom, odnosno na glavnoj arteriji trgovaca ilegalnim opojnim sredstvima. Iako ga njegova dva poznanika – “ugledni poslovni čovjek” Reiner (Bardem) i tajanstveni posrednik Westray (Pitt) – upozore da ulazak u taj posao s velikim profitima donosi i velike rizike, glavni junak u njega svjesno ulazi. I, kao što se to obično dogodi, naizgled rutinski prijevoz droge krene katastrofalno krivo, sa spektakularno krvavim posljedicama. Takvo krvoproliće je, međutim, sitnica u usporedbi sa onime što meksički narko-karteli imaju običaj raditi osobama koje su ih opelješili ili za koje misle da su ih opelješili. Savjetnik, koji je stjecajem okolnosti našao u potonjoj kategoriji, mora iskoristiti sve svoje vještine, veze i poznanstva da bi nekako pokušao izbjeći da on sam, a i Laura, postanu žrtvama te neopisivo nasilne i okrutne osvete.

 

Zaplet “Savjetnika” na prvi pogled izgleda kao saliven za punokrvni i atraktivni triler. Većini publike bi, međutim, daleko veću atrakciju trebala predstavljati ugledna imena vezana uz projekt. Scenarij je napisao Larry McMurtry, književnik nagrađen Pulitzerovom nagradom i autorom romana po kome je napravljen “Oscarom” nagrađen film “Nema zemlje za starce”. Zlatnim kipićem se u svoje vrijeme ovjenčao i Ridley Scott, koji i bez tih priznanja uživa reputaciju jednog od najuspješnijih hollywoodskih režisera i producenata. Tu je, dakako, i “dream team” glumačka postava u kojoj je, ironično, nositelj glavne uloge Fassbender najmanje poznat, i to vjerojatno samo zato što je od svih najmlađi. Čak se i u sporednim ulogama nalazi likovi koji su nekada bili ili ih je lako zamisliti kao glumačku elitu – poput švicarskog veterana Bruna Ganza, Rosie Perez ili danas prilično hiperaktivne Natalie Dormer.

 

Svi ti atraktivni sastojci, međutim, nisu bili u stanju stvoriti atraktivnu cjelinu, pa je “Savjetnik” završio kao veliko razočaranje, koje nisu mogli sakriti čak ni prema hollywoodskom establishmentu najservilniji kritičari. Kao najčešći razlog se spominjalo tragično samoubojstvo Scottovog brata i najbližeg suradnika Tonyja, koje se zbilo usred produkcije i vjerojatno imalo upliva na to da ovaj film izgleda tako mračno i depresivno. Oni malo iskusniji, međutim, ne bi trebali biti previše iznenađeni zbog toga što je ovaj film završio kao “ćorak”. Scott iza sebe remek-djela, ali također i užasne promašaje, pri čemu je ovo potonje obično bila posljedica lošeg scenarija. McMurtry se na prvi pogled čini dobrim scenarističkim kadrom, ali je njegov roman svojevremeno poslužio za još jedan promašaj pod naslovom “Svi lijepi konji”. Još je važnije to da je McMurtryju ovo prvi filmski scenarij, a njegov nedostatak iskustva se može vidjeti u tome da dijalozi i “mudre riječi” koje dobro funkcioniraju na stranicama debele knjige ne zvuče tako dobro kada ih se mora čuti iz usta likova na ekranu. Nastojeći još iskazati svoj pesimistički pogled na svijet, McMurty je svoje likove, koji bi inače trebali pripadati kriminalnom polusvijetu, pretvorio u filozofe koji zvuče poput profesionalnih televizijskih komentatora. Time film značajno gubi na uvjerljivosti, ali nedostatak veze sa stvarnim životom nije jedini razlog zbog koga publika prema njemu neće osjećati ništa. Najveći problem kod “Savjetnika” je u tome što su manje-više svi likovi u njemu antipatični, bilo zbog toga što ih karakterizira gotovo karikaturalna zloća (poput “izopačene” femme fatale koju tumači Cameron Diaz, koja se očigledno jedina dobro zabavljala na snimanju), glupost, nedostatak morala ili osjećaja. Film oživljava i postaje gledljiv jedino kada se odmakne od glavnih likova, odnosno pokazuje prozaičnu stvarnost trgovine drogom, pri čemu se najsimpatičnijim prikazuju anonimni profesionalni ubojice i krijumčari, koji su, za razliku od bogatih, bahatih i samodopadnih zlikovaca na vrhu kriminalne piramide, spremni neposredno uprljati ruke u svom kriminalnom poslu. Crnog humora, koji je koliko-toliko poslužio braću Coen kod “Staraca” ovdje nema, a teško da ga se i moglo očekivati kod umornog i rezigniranog Scotta. Kada film završi na pomalo nekonvencionalan, ali svejedno deprimirajući način, gledateljima “Savjetnika” će sama činjenica završetka biti među najprivlačnijim detaljima filma.

 

OCJENA: 3/10

 

 

RECENZIJA: Zločesta učiteljica (2011)

Cameron Diaz receiving her star on the Hollywo...
Cameron Diaz (Izvor: Wikimedia Commons)

ZLOČESTA UČITELJICA
(BAD TEACHER)
uloge: Cameron Diaz, Justin Timberlake, Lucy Punch, Jason Segel
scenarij: Lee Eisenberg & Gene Stupnitsky
režija: Jake Kasdan
proizvodnja: Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  92'

Na pojedinim američkim fakultetima nije rijetkost da brucoši, kada im se kaže da nešto pročitaju, u slova gledaju kao tele u šarena vrata. Takvi “ekscesi” se često tumače kao simptom tragičnog pada kvalitete obrazovanja u Americi. Riječ je o stvarnom problemu, koji je, između ostalog, prošle godine bio predmetom zapaženog dokumentarnog filma Waiting for Superman. Za scenariste Leeja Eisenberga i Gene Stupnitskog je školski sustav suvremene Amerike tek zanimljivo mjesto radnje za naoko subverzivnu, a ipak prilično rutinsku komediju Zločesta učiteljica.

Ideja za glavni element scenarija – protagonist kao prosvjetni radnik lošiji i od obrazovnog sustava koji stvara armije nepismenih i neukih gubitnika – je vjerojatno izgledala dobro na papiru. Na ekranu je realizirana u obliku Cameron Diaz koja tumači lik Elizabeth Hasley, nastavnice u jednoj čikaškoj školi koja svoj posao shvaća toliko “ozbiljno” da joj je najnormalnija stvar pušiti marihuanu u školskom dvorištu ili piti i spavati usred školskog sata. Na samom početku to ne bi trebao biti problem, jer je Elizabeth pred udajom za bogatuna koji bi joj trebao riješiti sve egzistencijalne probleme. Kada ta veza propadne, privremeni posao nastavnice postaje stalan, a učiteljska plaća nije dovoljna za nove silikonske grudi – za je koje Elizabeth uvjerena da predstavljaju nužno oruđe u lovu na novog “sponzora”. Stoga svoj položaj nastoji zloupotrijebiti na sve moguće načine, bilo kroz pronevjeru, bilo kroz zavođenje naivnog, ali bogatog zamjenskog učitelja Scotta Delacortea (Timberlake). On, pak, postaje metom zanimanja idealističke ali ekscentrične nastavnice Amy Squirrel (Punch) te se između dvije žene javlja suparništvo.

Cameron Diaz je imala sreću da uz atraktivan fizički izgled posjeduje i dobar komičarski talent, koji joj je prilično dobro poslužio u karijeri. Ovdje je, međutim, nemoćna kada se suoči s loše napisanim likom. Elizabeth je zamišljena kao “loša” ne samo u tome što puši, pije i koristi rječnik dostojan “peškaruše”, nego i u tome što svojim karakterom, postupcima i moralom predstavlja lik koji bi u svakom drugom filmu bio negativac. Scenaristi i režiser Jake Kasdan (sin mnogo poznatijeg Lawrencea), međutim, očekuju da će se publika svrstati na njenu stranu bez obzira što su njeni postupci destruktivni prema kolegama, a još više prema nedužnoj djeci čiju sudbinu drži u rukama. S obzirom da je jednostavno zamisliti da bi itko od njenih kolega mogao biti gori nitkov od nje, prikazani su kao potpuni idioti. U tome je možda najgore prošao Justin Timberlake, kome će uloga metiljavog nastavnika bitu jedna od najnezahvalnijih u karijeri, a scena simuliranog seksa jedna od najpatetičnijih među svim scenama koje nam je ove godine pružio Hollywood.

Gledatelji naprosto nemaju nijednog “normalnog” i “poštenog” lika s kojim bi se identificirali. Tome bi, po nekim normalnim kriterijima, trebala najbliža Amy koja pokušava uraditi nešto kao “pravu stvar”, ali je prikazana kao osoba sumnjivog duševnog zdravlja; usprkos tome, britanska glumica Lucy Punch pokazuje veliki komičarski talent u nezahvalnoj ulozi. Scenaristi, umjesto toga, kao najnormalniji lik uvode gojaznog nastavnika tjelesnog odgoja koga tumači Jason Segel (poznat po Preboljeti Sarah Marshall). No, on je ovdje sveden na svojevrsnu nagradu (anti)heroini kada ona, u skladu s nepisanim pravilima Hollywooda, doživi nikako objašnjenu niti opravdanu transformaciju od negativke u pozitivku.

Zločestoj učiteljici na ruku nisu išli ni ekonomski trendovi u stvarnom svijetu. Gledateljima, od kojih su mnogi posljednjih par godina proveli na birou za zapošljavanje, nije ugodno gledati lik bahatog državnog namještenika koji ima sigurno radno mjesto i prima plaću koja očito ne zaslužuje. To nije jedini slučaj Hollywooda u raskoraku sa stvarnim svijetom, ali je među drastičnijima.

OCJENA: 3/10