Quod licet Jennero non licet Dolezalae

Posljednjih dana je bilo prilično zanimljivo vidjeti kako se pitanje identiteta ili, preciznije, pripadnosti određenoj društvenoj grupi u kontekstu tzv. politike identiteta, tretira na, najblaže rečeno, nedosljedan način kada su u pitanju društvene grupe koje se nalaze na različitim razinama hijerarhije političke korektnosti.

Primjer za taj fenomen je dao slučaj Rachel Dolezal, aktivistice za građanska prava Afroamerikanaca, koja je postala svjetski poznata zbog toga što godinama tvrdi da je Afroamerikanka, tj. crnkinja, iako su oboje njenih roditelja bijelci. Reakcije na to otkriće su, kako u američkoj, tako i u svjetskoj javnosti, bile predvidljivo negativne. Dolezal je postala predmet sprdnje, a to je, zapravo, još i blaža reakcija u usporedbi s onima koji su je proglašavali “prevaranticom” koja na osnovu svog lažnog “afroameričkog” statusa dobiva prestižne društvene i javne funkcije, odnosno novac, te licemjerom i parazitom koji iskorištava stvarnu patnju onih koji imaju više razloga da se smatraju crncima, te konačno, onih koji – kao što je to čest slučaj u ovakvim situacijama – ozbiljno sumnjaju u njenu psihičku poremećenost.

Slučaj Rachel Dolezal je zanimljiv ne samo zbog toga što je dao novu i bizarnu perspektivu stanju rasnih odnosa i standardima “političke korektnosti” u SAD, nego i zbog toga što dolazi nedugo nakon što je u jednom sličnom slučaju reakcija na nečiju drastičnu promjenu vlastitog identiteta bila sasvim drukčija.

Naime, Bruce Jenner, bivši američki olimpijski pobjednik, mlađoj javnosti poznat kao nominalni patrijarh Kardashian, se nedavno pojavio na naslovnici časopisa Vanity Fair odjeven i našminkan kao žena, praćen naslovom “Zovite me Caitlyn”. Američka i svjetska javnost ne samo da ga je poslušala i počela zvati “Caitlyn”, nego i slaviti kao simbol borbe za prava LGBT osoba. Uz panegiričke izljeve podrške, kojima se pridružio i predsjednik Obama, a zajedno sa njim i gotovo svaki relevatni celebrity iz svijeta showbusinessa na cijelom globusu, je isto tako išla i nevjerojatno žustra kampanja gdje su internetski borci za iskorjenjivanje društvene nepravde i ispravljanje krivih Drina svakoga tko bi posumnjao u tvrdnje Caitlyn Jenner o njenom spolu proglašavali transfobičnim gadom čiju herezu, ako je potrebno, treba iskorijeniti i u tu svrhu posebno dizajniranim Twitter-botovima. I pri tome, dakako, nikoga od poklonika kulta Svete Caitlyn ne muči to što se Caitlyn, barem po onome što se dosad zna, u službenim dokumentima još uvijek vodi kao Bruce, te što još uvijek nije (a prema vlastitim riječima nema ni namjeru) kirurškim putem odstraniti izvjesne anatomske detalje koji je identificiraju kao muškarca.

Nitko ne spori da je tretman koji je Bruce/Caitlyn danas dobila jedan od ključnih pokazatelja koliko su se društvene norme i shvaćanja promijenile u zapadnom svijetu, barem u onom dijelu koji se voli smatrati “cool” i prosvijećenim. Da je Bruce sličnu tvrdnju izrekao prije 10 ili 20 godina, reakcije bi bile istovjetne onima koje su se nedavno sručile na Rachel Dolezal. Bruce bi još uvijek bio Bruce, a “Caitlyn” bi ga nazivali u navodnicima; bio bi predmetom poruge, optužbi za prevaru i špekulacija da je u pitanju neki ozbiljan psihički poremećaj.

E, sada se postavlja pitanje zbog čega za Brucea/Caitlyn važi jedan, a za Rachel Dolezal važi drugi standard. Ako se za rod/spol tvrdi da je u pitanju “društvena konstrukcija”, odnosno da ona s nekakvom biologijom i anatomskim detaljima nema niti bi trebala imati veze, zašto se isti standard ne bi mogao primjenjivati i na rasu?

Moguće je zamisliti da Rachel Dolezal, čak i ako je svjesna toga da nije crnkinja niti nema afroameričko podrijetlo, duboko u sebi vjeruje da je Afroamerikanka, da se osjeća kao Afroamerikanka i identificira s Afroamerikancima i njihovom kulturom. I to sve osjeća s istim onim intenzitetom koji mnoge muškarce “zarobljene u tijelu pogrešnog spola” tjera da se šminkaju, nose perike i žensku odjeću, uzimaju hormone i na kraju stavljaju svoju “opremu” pod kiruški nož.

Ili, da spomenem neki primjer s ovih prostora, svi oni koji su zbog jednog telegrama spremni Nikolu Teslu proglasiti Hrvatom bi barem trebali uzeti u obzir da je Rachel Dolezal, koja je to izrazila daleko eksplicitnije i u to uložila daleko više napora, na kraju balade ipak crnkinja.

Međutim, to se najvjerojatnije neće dogoditi. Barem ne u bliskoj budućnosti i barem ne dok takva nedosljednost u razdvajanju osobne fikcije i objektivne stvarnosti nema podlogu u nečijim političkim i ekonomskim interesima. Inzistiranje na pravima trans-osoba se treba prvenstveno gledati iz unutarnjopolitičkog konteksta SAD, odnosno shvatiti kao sredstvo kojim Demokratska stranka ili tzv. progresivna “cool” ekipa salonskih ljevičara diže živce i trolira sada sve izoliraniju i demoraliziraniju konzervativnu desnicu. A i izlaženje transrodnim osobama u susret je – s izuzetkom inzistiranja na posebnim javnim zahodima – prilično jeftino i u praksi se odnosi na ne baš previše značajnu manjinu unutar LGBT manjine. Crnaca, odnosno Afroamerikanaca ima daleko više i, kao što pokazuju rezultati nedavnih izbora, o njihovom izlasku ili neizlasku na birališta ovisi o mnogo toga; njihove reakcije na bjelačko podrijetlo Rachel Dolezal sugeriraju, u najmanju ruku, nedostatak oduševljenja prema dobrovoljnom pridošlici u geto. I time se da objasniti nedostatak oduševljenja američkog establishmenta za samozvanu crnkinju i zašto njoj nikada neće biti dozvoljeno ono što je bilo dozvoljeno samozvanoj ženi.