RECENZIJA: Sin City: Vrijedna ubojstva (2014)

SIN CITY: VRIJEDNA UBOJSTVA
(SIN CITY: A DAME TO KILL FOR)
uloge: Mickey Rourke, Jessica Alba, Josh Brolin,
Joseph Gordon-Levitt, Rosario Dawson, Bruce Willis,
Eva Green, Powers Boothe
scenarij: Frank Miller
režija: Frank Miller & Robert Rodriguez
proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2014.
trajanje: 102 '
 
U prošlosti su najave nastavaka popularnih i uspješnih hollywoodskih filmova u pravilu izazivati oduševljenje kod publike. Međutim, onaj dio publike koji je stekao malo duže iskustvo o tome na koji im način Hollywood ispunjava želje je, pogotovo u posljednje vrijeme, prema tome skeptičan. A to posebno dolazi do izražaja kada između originalnog filma i nastavka postoji nešto duže vremensko razdoblje, odnosno kada se entuzijazam koji je postojao na početku prilično ohladi. Stvar koja se dogodila Scottovom Prometeju kada je pokušao podgrijati svog Osmog putnika, ili Jacksonu kada je s Hobbitom išao isisati posljednju kap Gospodara prstenova se sada događa Franku Milleru i Robertu Rodriguezu, timu koji su prije deset godina napravili jedan od najimpresivnijih spojeva stripa i filma u Sin Cityju. Uspjeh koji je to ostvarenje postiglo je, dakako, potaklo priče o snimanju nastavka; ali kako se stvar odužila, tako su rasle i bojazni da će, kao i u sijaset sličnih slučajeva, nastavak biti daleko ispod standarda koje je postavio originalni film. Sin City: Vrijedna ubojstva je pokazao kako su te bojazni itekako opravdane.

Radnja je ponovno smještena u BaSin City, fiktivni američki metropolis gdje kao da vlada vječna noć, a na čijim ulicama caruju nasilje, nemoral, korupcija i potpuna iskvarenost. Slično kao i prethodni film, i Sin City zadržava nelinearnu narativnu strukturu, odnosno predstavlja svojevrsni omnibus sastavljen od nekoliko zasebnih priča koje tek površno povezuju likovi, od kojih je veliki dio “recikliran” iz prethodnog filma. Za razliku od prvog Sin Cityja, u drugom su se našle priče koje nisu adaptirane iz Millerovih stripova nego su napisane posebno za film. To je, pak, omogućilo da se u filmu pojave i neki novi protagonisti kao što je Johnny (Gordon Levitt), mladi i ambiciozni kockar koji nastoji poniziti svemoćnog senatora Roarka (Boothe) koji kontrorila grad. Jedan od starih protagonista, privatni detektiv Dwight McCall (kojega umjesto Clivea Owena ovdje glumi Josh Brolin), se upliće u mrežu spletki koje je isplela njegova bivša djevojka Ava Lord (Green), sada udana za bogataša kojeg namjerava likvidirati. Striptizeta Nancy Callahan (Alba), godinama nakon iskušenja opisanih u prethodnom filmu, se suočava s alkoholizmom, depresijom ali i željom za osvetom zbog oca (čiji duh tumači Bruce Willis).

Može se reći da su se Rodriguez i Miller prilikom stvaranja ovog filma držao poslovice “Ako nije pokvareno, nemoj popravljati”, pa se Sin City: Vrijedna ubojstva u stilu, atmosferi, likovima i elementima radnje toliko oslanja na prethodnik, da će čak i najblagonakloniji gledatelji teško izbjeći efekt “deja vu”. Naravno, identičnu kopiju je bilo nemoguće napraviti čak i ako se Rodriguez trudio, dijelom i zbog toga što iz objektivnih razloga nije mogao računati na istu glumačku ekipu (Devon Aoki, koja je tumačila lik prostitutke Miho, je u novom filmu zamijenila Jamie Chung; preminulog Michaela Clarkea Duncana je u ulozi Manutea zamijenio Dennis Haysbert). Jedino osvježenje bi mogao predstavljati segment sa naslovnim likom, a u kome su klišeji “film noira” ogoljeni do svoje esencije s istim onakvim entuzijazmom s kojim je Eva Green prihvaća uloge psihopatskih femme fatale, odnosno s kojim za potrebe filma skida sa sebe odjeću. Na žalost, taj segment prekratko traje da bi opravdao ostale, u kojima se Miller i Rodriguez baš i nisu istakli nekakvom originalnošću. Sve se svodi na doslovno CGI-jem rekonstruirane, odnosno “oživljene” stripovske sličice, kao i groteskno nasilje koju tek crno-bijela fotografija čini dovoljno “nadrealnom” da izbjegne pažnji licemjernih MPAA-ovih cenzora. A takve scene, s vremenom, postanu ponavljajuće i publici dosade isto onako kao što dosade monotona i nimalo produhovljena naracija nekoliko likova. Najgori dojam stvara završna priča u kojoj se gledateljski entuzijazam za još nekoliko desetaka minuta boravka u Millerovom svijetu može mjeriti s entuzijazmom protagonistice da nastavi svoj život. Stoga i nije iznenađenje to što je Vrijedna ubojstva prošle godine predstavljala jedan od najvećih promašaja na kino-blagajnama. Ovim nepotrebnim podgrijavanjem deset godina stare sarme su Rodriguez i Miller su ozbiljno kompromitirali reputaciju jednog od svojih najboljih i najuspješnijih ostvarenja.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: RED 2 (2013)

RED 2
uloge: Bruce Willis, John Malkovich, Mary-Louise Parker, Catherine Zeta-Jones, Byung-hun Lee, Anthony Hopkins, Helen Mirren
scenarij: Jon Hoeber & Eric Hoeber
režija: Dean Parisot
proizvodnja: DC Comics/Summit Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 116'

Osvajanje “Oscara” se često zna pretvoriti u prokletstvo. Mnogi glumci, a posebno glumice, su imali prilike vidjeti kako im karijera propada nakon što su se uspjeli okititi zlatnim kipićem.  Takvo prokletstvo, pak, daleko češće na svojoj koži znaju osjetiti gledatelji, suočeni s ostvarenjima u kojima nastupaju “oskarovci” uvjereni kako im je reputacija odavno osigurana, pa sljedeće projekte ležerno biraju motivirani prije svega debljinom honorara i zabavljanjem na setu, a za kvalitetu ih boli neka stvar. Rijetko što ilustrira taj fenomen kao “RED 2”, akcijska komedija čiji trailer s ponosom reklamira činjenicu da u njemu nastupaju glumci koji su osvojili ili bili nominirani za “Oscare”, “Emmyje”, “Tonyje” i druge prestižne nagrade.

“RED 2” predstavlja nastavak filma “RED”, adaptacije stripa o umirovljenim obavještajnim “likvidatorima” u kome je glavnu ulogu tumačio Bruce Willis i koji je, usprkos ne pretjerano produhovljenog scenarija doživio priličan uspjeh. To je, dakako, Hollywoodu bilo dovoljno da pokuša ponovno izmusti istu kravu kroz nastavak kome bi glavna atrakcija trebala biti glumačka postava. Willis ponavlja svoju ulogu Franka Mosesa, umirovljenog CIA-inog ubojice koji sada, pak, živi mirnim životom sa djevojkom Sarah Ross (Parker). Takvo stanje se mijenja kada ga sretne njegov paranoični bivši kolega Marvin (Malkovich) i priopći da je ponovno postao meta obavještajnih službi koje ga žele ukloniti. Ispostavi se kako je razlog u tome što je Frank za vrijeme hladnog rata obavio operaciju postavljanja nuklearne bombe u središte Moskve; uređaj koji je desetljećima bio zaboravljen odjednom postaje predmetom zanimanja raznih “igrača” pa ga Frank zajedno sa svojim prijateljima mora pronaći, spriječiti nuklearnu apokalipsu i, ako je nekako moguće, izbjeći armije vrhunskih ubojica angažiranih da ga permanentno ušutkaju.

Gledatelji koji su vidjeli “RED” u nastavku uglavnom neće vidjeti ništa naročito novo, a ono što se pokuša prodati kao novo će biti ustajalo i potrošeno. To se prije svega odnosi na kvalitetu humora koja odaje priličan nedostatak inspiracije scenarističkog tima Jona i Ericha Hoebera (kojima se pripisuje prošlogodišnji komercijalni promašaj “Battleship”). Najatraktivniji, odnosno nasmješniji sadržaji – bez obzira bila riječ o gegovima ili replikama protagonista – su, dakako, potrošeni u traileru. Ono što je ostalo jesu “bradati” vicevi i scene koje se doimaju “posuđenim” iz mnogo ambicioznijih i kvalitetnijih filmova. Nedostatak humora “RED 2” pokušava nadoknaditi akcijom, koja se svodi na kao lopatom nabacane scene jurnjava, pucnjava i tučnjava. Iako u njima sve pršto od eksplozijama, tisućama ispaljenih metaka i desecima poginulih negativaca, one na kraju izgledaju jeftino. Isto se može reći i za ugledne glumačke veličine potrošene u maksimalno klišejiziranim ulogama; Anthony Hopkins čak i nije previše uvjerljiv kao poludjeli znanstvenik, a Catherine Zeta-Jones služi tek kao kratkotrajni ukras. Ako nešto spašava dojam, onda je to Helen Mirren koja se očito dobro zabavlja ponavljajući za njenu karijeru prilično atipičnu ulogu profesionalne atentatorice, a jedan od rijetkih svijetlih scenarističkih trenutaka jest i scena u kojoj je prisiljena glumiti englesku kraljicu. Mirren se, na žalost, u “RED 2” pojavljuje prekasno da bi značajno popravila dojam. Za razliku od “Plaćenika”, franšize koja je slični koncept bolje koristi kroz svjesnu samoparodiju, “RED”, čiji se stripovski predložak ne može mjeriti s filmskim ikonama 1980-ih, je daleko brže potrošio svoje kreativne resurse i smisao postojanja. Dijelu publike, pogotovo one starije, će možda biti utješno vidjeti kako “starci” još uvijek znaju “dobro prašiti”, kao i pretpostaviti da su se dobro zabavili prilikom snimanja. Na žalost, zabave za one koji sjede pred ekranom ima daleko manje.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Umri muški: Dobar dan za umiranje (2013)

a good day to die hard
(izvor: 2TOP: Wallpapers, Fashion, music,)
UMRI MUŠKI: DOBAR DAN ZA UMIRANJE
(A GOOD DAY TO DIE HARD)
uloge: Bruce Willis, Jai Courtney, Sebastian Koch, Julija Snigir, Radivoje Bukvić, Sergej Kolesnikov
scenarij:Skip Woods
režija: John Moore
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 97 '

U filmu “Umri muški: Dobar dan za umiranje” se gledatelje nekoliko puta, a jednom čak i iz ustiju likova, nastoji podsjetiti da je Reagan umro i da su 1980-e odavno završile. No, i u ovom novom svijetu, gdje je hladni rat daleka uspomena, američki predsjednici dobivaju Nobelove nagrade za mir, a mahanje oružje i mačizam se smatraju oblicima društvene patologije, svejedno ima mjesta za one koji bi reaganovskom kaubojštinom trebali rješavati domaće i svjetske probleme. Ili barem u to publiku nastoje uvjeriti autori petog filma iz serijala “Umri muški”.

Četvrt stoljeća nakon što se po prvi put našao na pogrešnom mjestu i bio prisiljen spašavati svijet od dijaboličkih zlikovaca, skromni njujorški policijski detektiv John McClane (Willis) odlazi na još jedno putovanje koje će ga dovesti u hrpu nevolja. Ostarjeli McCLane, naime, ima odraslog sina Johna Juniora (Courtnay) s kojim nije razgovarao desetljećima. Mladić je u međuvremenu upao u loše društvo, otišao u Rusiju, ustrijelio lokalnog mafijaša te nakon uhićenja u zamjenu za slobodu tamošnjim vlastima ponudio svjedočenje protiv bivšeg tajkuna i političkog zatvorenika Komarova (Koch). McLane dolazi u Moskvu kako bi mu pomogao, i to upravo u trenutku kada je ona napadnuta; ubrzo se ispostavi da je Junior, zapravo, tajni agent CIA-e i da je sve dio plana da se Komarov oslobodi. McLaneova intervencija je to poremetila, te sada otac i sin moraju prebroditi svoje nesuglasice i pokušati izvući Komarova iz Rusije dok ih progone ubojice iza kojih stoji korumpirani političar i Komarovljev bivši partner Čagarin (Kostelnikov).

Kada je u pitanju franšiza započeta ostvarenjem koje se smatra jednim od najboljih akcijskih filmova svih vremena, sasvim je opravdano očekivati da će kasniji nastavci biti nešto lošiji, odnosno da će se “Umri muški” po stilu a i sadržaju bitno razlikovati od onog krajem 1980-ih. Poklonici McTiernanovog klasika, međutim, će teško moći sakriti svoje razočarenje petim filmom koji je od Willisovog “običnog čovjeka koji radi svoj posao” stvara superheroja koji spašava svijet. Još je iritantnije nastojanje da se franšizi umjetno produžava životni vijek preko junakovog sina, uvedenog s neba pa u rebra u najboljoj maniri jeftinih sapunica, a sve samo zato da novoj generaciji preda štafeta i tako preduhitri Willisovih “šest banki”. U tome se načinila kobna pogreška angažmanom Australca Jai Courtneya, publici poznatog kao zlosretni Spartakov kolega Varro iz popularne TV-serije; u ovom filmu je on uglavnom iritantan, a scene u kojima otac i sin u pauzi akcije nastoje riješiti vlastite razmirice – koje predstavljaju najbolji dio filma – funkcioniraju više zbog samoparodijskog konteksta nego zbog “kemije” između Courtneya i Willisa.

One, na žalost, prekratko traju, a scenarij Skipa Woodsa potrebi za demonstriranje CGI tehnologije, pirotehnike i budžeta za razbijene automobile žrtvuje svaku trunku zdravog razuma ili veze sa stvarnim svijetom. Ono što služi kao izgovor za zaplet je, doduše, inspirirano stvarnim sukobom Putina i Mihaila Hodorkovskog, ali teško da će itko ovaj film u Kremlju shvatiti previše ozbiljno s obzirom da izlizane hladnoratovne klišeje prati neobraćanje pažnje na sitne detalje o postojanju međunarodne granice između Rusije i Ukrajine, odnosno količini radijacije koje ljudsko biće, uključujući i holivudske superjunake, može preživjeti bez zaštitne odjeće. Publici spretnijeg uha će isto tako smetati i replike njemačkog glumca Sebastiana Kocha čiji izgovor ne odaje poznavanje ruskog kao maternjeg jezika. Iako ne predstavlja potpuno gubljenje vremena i ima poneki lucidni ili barem atraktivni trenutak (u slučaju muških gledatelja vezanih uz rusku manekenku i glumicu Juliju Snigir), jedna od boljih stvari u ovom filmu je ta što relativno kratko traje. Gledajući što su Woods i režiser John Moore napravili, nije ugodno zamsliti što bi bilo da je “Dobar dan” potrajao za franšizu standardnih dva sata i nešto.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Looper (2012)

Looper 07
Emily Blunt (izvor: GabboT)
LOOPER
uloge: Bruce Willis, Joseph Gordon-Levitt, Emily Blunt, Jeff Daniels, Piper Perabo
scenarij: Rian Johnson
režija: Rian Johnson
proizvodnja: FilmNation, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Putovanje kroz vrijeme je jedan od najpopularnijih motiva znanstvene fantastike, ali i obično ne baš previše zahvalan kada su u pitanju SF-filmovi. Složenost cijelog koncepta se čini prevelikom za prosječne hollywoodske filmaše, pa filmovi na tu temu obično završe kao razočaranje. S druge strane, kada se vremenskim putovanjima priđe kako treba, rezultati znaju biti izuzetno dobri, o čemu svjedoče žanrovski klasici kao što su “Terminator” i “Dvanaest majmuna”. Scenarist i režiser Rian Johnson, čiji se film “Looper” nedavno pojavio u našim kinima, je očigledno sebi zadao cilj da dosegne tako visoke standarde.

Radnja filma je smještena u 2044. godinu, svijet koji na prvi pogled ne izgleda bitno drukčiji od današnjeg. Tehnologija je ostvarila određeni napredak, ali su desetljeća ekonomske krize učinila svoje, te većina stanovništva grca u siromaštvu, često prisiljena lutati ili prolijevati krv za svakodnevnu koricu kruha. U takvim okolnostima je razumljivo da mnogi mladi ljudi, poput protagonista Joea Simmonsa (Gordon-Levitt), put do boljeg života vide jedino u kriminalu. Njegovu karijeru pomaže i to da kriminal postoji u bliskoj budućnosti, odnosno da su upravo kriminalci pronašli praktičnu primjenu tada pronađenom vremenskom stroju. Ličnosti koje treba “ukloniti” se jednostavno šalju u prošlost, gdje ubojice ili “looperi” poput Joea brišu i njih i sve tragove njihovog postojanja. Joe uživa u dobrom životu, sve dok se ne ispostavi kako je dobio zadatak likvidirati ostarjelu verziju samog sebe (Willis).

Johnson je još u svom hvaljenom prvijencu “Brick” – film noiru smještenom u srednjoškolski milje – pokazao spremnost za uhvatiti se u koštac s neobičnim konceptima. U slučaju “Loopera” je zadatak izgledao još teži, jer je žanrovske i komercijalne parametre, odnosno inzistiranje na akciji i sličnim atraktivnim sadržajima, trebalo pomiriti sa intrigantnim idejama kao što su djedov paradoks, i to na način koji neće vrijeđati gledateljsku inteligenciju. U tome je Johnson imao pomoć izuzetno kvalitetne glumačke ekipe.  Mladi Gordon-Levitt koji se posljednjih godina profilira u jednog od najzanimljivijih američkih glumaca iskoristio je jednu od rijetkih prilika da briljira kao zvijezda. Međutim, pun pogodak predstavlja angažman Brucea Willisa, kojemu očito leže filmovi o vremenskom putovanju; nakon  “Dvanaest majmuna” je napravio dobar posao i u “Odrastanju”, filmu sa prilično sličnim konceptom gdje je njegov lik bio suočen sa samim sobom kao osmogodišnjim dječakom. Willis i njegov mladi kolega u “Looperu” izvrsno funkcioniraju kao jedan od najatipičnijih, ali najzanimljivijih tandema u povijesti kinematografije; Gordon-Levitt je zahvaljujući šminki i protezama, ali i vještom “skidanju” manira, više nego uvjerljiv kao pomlađena verzija Willisa. Odnos dva lika, koji jedan prema drugom osjećaju bliskost, ali i duboko neprijateljstvo zbog drukčijih iskustava i na njima temeljenih životnih stavova, je vrlo dobro razrađen.

Johnsona valja pohvaliti i zbog toga što nastoji, koliko god je to moguće, biti dosljedan mračnoj viziji svijeta u kome su, između ostalog, striptizete toliko siromašne da sebi ne mogu priuštiti silikonske umetke. Takav stav je, pak, mnogo vidljiviji i kroz eksplicitno nasilje i krvoproliće, ali i kroz postupke protagonista koji krše neke od hollywoodskih tabua. Johnson, možda previše uplašen da bi time od sebe otjerao publiku, kao svojevrsno sidro negdje u drugoj polovici filma uvodi “normalni” lik samohrane majke. Iako nju tumači uvijek raspoložena i ovdje prilično efektna Emily Blunt, od tog trenutka “Looper” postaje nešto konvencionalniji film gdje s klišejima dolaze i prva razočaranja. Međutim, bez obzira na njih, ovo ostvarenje predstavlja jedan od najboljih SF-filmova u posljednje vrijeme, na vrlo dobrom putu da postane “Blade Runner” ili “Matrix” našeg doba.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Plaćenici 2 (2012)

The Expendables 2 Chinese movie version posters
(izvor: dcmaster)
PLAĆENICI 2
(THE EXPENDABLES 2)
uloge: Sylvester Stallone, Jason Statham, Jean-Claude Van Damme, Yu Nan, Arnold Schwarzenegger, Bruce Willis
scenarij: Richard Wenk & Sylvester Stallone
režija: Simon West
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2012.
trajanje: 103 '

 

Jedan od najtežih zadataka svakog hollywoodskog filmaša predstavlja potreba da se monumentalni ego pojedinačne filmske zvijezde pomiri s činjenicom da iza stvaranja filma ipak stoji kolektiv. Zadatak je još teži kada u filmu nastupa nekoliko zvijezda, pogotovo kada su one suparnici. To, kao i financijski obziri, su razlog zašto su okupljanja glumačkih “dream teamova” prilično rijetka pojava u Hollywoodu. Poklonici akcijskih filmova 1980-ih, međutim, nikada nisu prestali sanjati o projektu koji bi u isti film doveo najveće zvijezde tog doba – Sylvestera Stallonea i Arnolda Schwarzeneggera. Taj san (uključujući angažman njihovih kolega Dolpha Lundrgena i Brucea Willisa) je nakon nekoliko desetljeća djelomično ostvario sam Stallone sa filmom Plaćenici i postigao komercijalni uspjeh dovoljan za nastavak koji se danas može vidjeti u kinima, i koji se može pohvaliti još većim i impresivnijim “dream teamom” akcijskog žanra.

 

Stallone, koji je, za razliku od prethodnog filma, režiju prepustio Simonu Westu, u novom filmu ponavlja ulogu Barneya Rossa, vođe tima bivših elitnih vojnika i obavještajaca koji za različite vlade i korporacije obavljaju diskretne, ali po život opasne poslove širom svijeta. Nakon posljednje misije, tijekom koje je, između ostalog, spašen život Trenchu (Schwarzenegger), vođi konkuretnske plaćeničke grupe, američki vladin dužnosnik Church (Willis) im povjerava novi zadatak – pronaći tajne podatke iz aviona srušenog nad Albanijom. Ross i njegovi ljudi će se tamo suočiti sa Vilainom (van Damme), beskrupuloznim belgijskim krijumčarom radioaktivnog materijala i njegovom vojskom okrutnih najamnika koji terorizira bespomoćne seljake u zabitima Istočne Europe.

 

Srž uspjeha filmova koji su 1980-ih “dream team” Plaćenika učinili zvijezde bila je njihova hladnim ratom inspirirana svjetonazorska jednostavnost – bilo u jasnoj podjeli svijeta na dobre i loše momke, bilo kroz korištenje fizičke sile kao najbolje sredstvo za rješavanje društvenih i drugih problema. I ovaj film koristi istu formulu, dodatno očišćenu ne samo od današnje hollywoodske “političke korektnosti”, nego i svih suvišnih detalja, uključujući one koje se tiču preciznog određenja mjesta radnje. Publiku, dakako, i danas kao i nekad, ne zanimaju odgovori na pitanja “što” i “zašto”, koliko na pitanje “kako”. Njih pruža West kroz niz spektakularnih scena ispunjenih eksplozijama, pucnjavama i demonstracijama borilačkih vještina; uz sve to, naravno, idu i klišeji poput obaveznog završnog “mano a mano” obračuna glavnog junaka s glavnim negativcem. Dašak scenarističke originalnosti predstavlja ubacivanje informatičarke u Barnesov tim; naizgled krhki ženski lik koji tumači kineska glumica Yu Nan među nabildanim alfa-mužjacima izaziva predvidljive, ali svejedno zabavne reakcije. Nešto slično bi se moglo reći i za način na koji se u filmu pojavljuje legendarni Chuck Norris; ta je scena toliko nadrealna da se filmaše nikako ne može optužiti da su htjeli da ovaj film itko shvati ozbiljno.

 

Ako Plaćenici 2 imaju neke veze sa stvarnim životom, onda se to prvenstveno odnosi na činjenicu da su im glavne zvijezde debelo u šestom ili sedmom desetljeću života, a što se posebno vidi na guvernerskim mandatima iscrpljenom Schwarzeneggeru. To se ogleda i u scenariju i u replikama, kao i brojnim referencama u kojima Stallone i družina stariju publiku podsjećaju kako na svoje stare filmove, tako i na anegdote iz vlastitog života. Iako ti detalji neće značiti mnogo mlađoj publici, Plaćenici 2 su jedan od rijetkih hollywoodskih filmova koji je svjestan svojih ograničenja i koji jasno ispunjava svoju svrhu te čiji se nastavak neće morati očekivati s nekom posebno velikom strepnjom.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

OCJENA: 6/10

 

RECENZIJA: Hladna istina (2012)

The Cold Light of Day (film)
(izvor: Wikipedia)
HLADNA ISTINA
(THE COLD LIGHT OF DAY)
uloge: Henry Cavill, Bruce Willis, Veronica Echegui, Sigourney Weaver, Caroline Goodall
scenarij: Scott Wiper, John Petro & Richard Price
režija: Mabrouk El Mechri
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje: 93 '

 

William Goldman je u svojoj znamenitoj knjizi ustanovio da u Hollywoodu “nitko ne zna ništa”, sugerirajući da je uspjeh češće proizvod nepredvidljive slučajnosti nego talenta, inteligencije i rada. Za takvu tezu, zbog koje je Goldman neko vrijeme u Hollywoodu imao isti status kao Solženjicin u SSSR-u, postoje brojni primjeri. Ponekad bi se, pak, mogli pronaći i argumenti za suprotnu tvrdnju – da čelnici studija, agenti i drugi moćnici vuku hladnokrvne i duboko proračunate poteze dostojne najsloženijih bizantinskih spletki. To uključuje i filmove koji izgledaju kao da su napravljeni loše samo zato da bi neke druge filmove učinili boljima. Hladna istina, koja se upravo pojavila u našim kinima, bi mogla predstavljati jedan takav primjer.

 

Protagonist filma je Will Shaw (Cavill), mladi poduzetnik koji dolazi u Španjolsku kako bi se nakon dugo vremena sreo s ocem, američkim diplomatom Martinom Shawom (Willis), koji radi kao američki diplomat. Obiteljsko okupljanje na jahti je, međutim, zasjenjeno Willovim financijskim problemima, a potom i nesrećom u kojoj je lakše ozlijeđena bratova djevojka. Will odlazi na obalu po lijekove, ali prilikom povratka vidi da jahte nema. Ubrzo se ispostavi da mu je obitelj žrtva otmice te da je razlog za nju očeva karijera CIA-inog agenta, odnosno operacija tijekom koje je došao u posjed jedne torbe. Willu su njeni originalni posjednici dali ultimatum – da im vrati torbu ili će mu obitelj biti likvidirana. Da bi ispunio taj uvjet, Will prvo mora nekako pronaći torbu, a to se, s obzirom da se našao u stranoj zemlji čiji jezik ne govori, čini nemogućim. Jedini trag predstavlja broj iz očevog mobitela koji ga dovede do djevojke po imenu Lucia (Echegui).

 

Da Hladna istina nije projekt na koji se računalo kao blockbuster može se zaključiti temeljem toga da ga naša publika može gledati čak pet mjeseci prije američke premijere. S druge strane, imena koja se nalaze špici sugeriraju suprotno – provjerene zvijezde kao što su Bruce Willis i Sigourney Weaver, francuski redatelj Mabrouk El Mechri koji se proslavio “dekonstrukcijom” Jean-Claude Van Dammea u hvaljenom filmu JCVD, te, konačno, britanski glumac Henry Cavill koji bi sljedeće godine trebao postati novi Superman.

 

Ovaj film na samom početku ima sve što bi trebao – atraktivne španjolske lokacije, scenarij koji koristi uvijek zahvalni hitchockovski recept “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, te par uistinu iznenadnih obrata. Svi su ti aduti, međutim, brzo potrošeni i Hladna istina se pokazuje daleko konvencionalnijom nego što bi to itko očekivao, izazivajući po nju porazne usporedbe sa filmovima na sličnu temu (kao, na primjer, Mahnitost Romana Polanskog). Film je, zapravo, ogromno razočaranje. Tako Mechri loše koristi danas rijetku tehnike “američke noći” i jednu akcijsku scenu čini nejasnom gledateljima. Njih će više iritirati očajno Cavillovo preglumljivanje. Mnogi suzdržanija Sigoruney Weaver je očigledno bila privučena prilikom da desetljećima nakon Aliensa tumači “razbijački” lik, ali su njene akcijske scene upropastile loše replike, a isto važi i za Veronica Echegui, svedenu na automatsko ponavljanje Willovog imena. Jedina svijetla točke je francuski glumac Roschdy Zem u efektnoj karakternoj ulozi, kao i relativna kratkoća filma.

 

Nakon njega se može reći da Willis ima ne samo priliku, nego i potrebu da se sljedeće za ovaj neuspjeh iskupi petim nastavkom Umri muški. Što se Cavilla tiče, bude li kao lik Kal-Ela glumio kao što je glumio ovdje, bit će još jedan glumac pogođen Supermanovim prokletstvom.

 

OCJENA: 3/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)