Brzina i brutalnost kojom se Netflix nakon izbijanja afere Spacey odlučio riješiti Kuće od karata, svoje donedavno najpopularnije TV-serije, može se shvatiti kao i odraz toga da taj globalni streaming servis predstavlja najjači televizijski studio na svijetu. Za razliku od HBO-a koji je isti status gradio na nekoliko skupih, razvikanih i prestižnih projekata, Netflix se opredijelio za kvantitetu, odnosno svoju publiku zasuo sa masom serija koje su stilom, žanrom i pretenzijama svojih autora bitno različite i koje su, dakako, u stanju bez problema ispuniti naglo stvorene praznine u programu. Korisnici Netflixa tako među Netflixovim serijama zbilja imaju što birati, te se Netflixove serije komotno mogu natjecati za raznorazne “naj” statuse, kao što je “najbolja”, “najkontroverznija”, “najiščekivanija”, “najpopularnija”. Za The OA, koji je premijeru imala prošle godine, moglo bi se reći da je napravljena u nastojanju da postane “najispaljenija”.

Serija se ističe i za današnju televiziju rijetkom činjenicom da je njena glavna glumačka zvijezda istovremeno i jedan od autora. Brit Marling, koja je pripravništvo u Goldman Sachsu i potencijalno briljantnu karijeru finacijske gospodarice univerzuma žrtvovala umjetnosti, uživa priličan ugled na američkoj nezavisnoj sceni ne samo kao glumica, nego i kao scenaristica, koja se može pohvaliti s par zapaženih ostvarenja od kojih je najpoznatija Druga Zemlja iz 2011. godine, koja je kombinirala SF s intimističkom dramom. The OA je Marling stvorila zajedno sa svojim dugogodišnjim suradnikom Zalom Batmanglijem, koji je također potpisao režiju, a iza kamere se kao producent našao i poznati glumac Brad Pitt.

Marling u filmu tumači lik Prairie Johnson, slijepe djevojke koja se vraća u rodni grad nakon što je sedam godina bila netragom nestala. Njen povratak je izvor misterije ne samo zbog toga što uporno odbija reći gdje je bila tih sedam godina, nego i zato što inzistira da je zovu The OA, ali najčudnovatiji detalj je taj da je stekla vid. Njeno odbijanje da objasni nestanak izaziva frustraciju kod njenih roditelja – Nancy (Alice Krige) i Abela Johnsona (Scott Wilson) – koji postaju sve zabrinutiji za njeno duševno zdravlje. Ali, s druge strane, Prairie/The OA je više nego spremna svoju priču ispričati grupi od petoro sumještena, koje čini četvoro lokalnih gimnazijalaca i jedna od njihovi nastavnica. Okupivši ih u neobični kružok, ona im počinje kazivati bizarnu priču o svom porijeklu, potrazi za pravim roditeljima zbog kojih je pobjegla iz kuće i na kraju završila kao zatvorenica dr. Huntera Aloysiusa Percyja (Isaacs), čiji su motivi za taj čine najbizarnijim dijelom te priče. Njena publika, koju muče različiti problemi banalne svakodnevnice koji se tiču đačkog života, financija i nedostatka perspektive u malom gradu, je iz razumljivih razloga fascinirana pričom u kojoj se prepliću desetljećima stare političke intrige, zagrobni život i paralelni univerzumi, ali i zabrinuta kada ih OA zamoli da joj pomognu u neobičnom, potencijalno opasnom, a možda i potpuno besmislenom pothvatu.

Prva sezona serije, koja je u skladu s normama Zlatnog doba televizije, ograničena na 8 epizode, u mnogo čemu izgleda kao niskobudžetni nezavisni “art” film. Fotografijom Lola Howarda dominiraju hladni i sivi tonovi, a melankolična glazba Rostama Batmanglija (Zalovog brata) nastoji svemu dati snažnu dozu realizma. Iako je The OA neobična serija, to do nekog posebnog izražaja dolazi tek na samom početku, kad se ono što izgleda kao banalna priča o povratku dugo izostale djevojke kući iznenada pretvori u ep smješten u nekoliko različitih dimenzija. Marling i njen partner prilično vješto obavljaju takvu tranziciju, i serija se radnjom bez ikakvih problema prebacuje iz današnjice u prošlost protagonistice. Najvažniji zadatak – učiniti bizarnu priču protagonistice uvjerljivom – je također uspješno obavljen. Publika neće imati problema prihvatiti je, isto kao i likovi koji bi inače smatrali da OA pripada u psihijatrijsku kliniku. Scenarij i režija također isto tako pronalaze ravnotežu između glavne junakinje i drugih likova, od kojih neki predstavljaju prilično zanimljivo izbjegavanje, a ponekad i otvoreno negiranje klišeja. Jedan od takvih primjera je Steve Winchell, bahati školski nasilnik koga tumači irski glumac Patrick Gibson, a koji se elegantno pretvori u nešto nalik na pozitivca.

Izuzetnom scenarističkom trudu je Marling pridodala i trud kao glumica, pa tako bez ikakvih problema tumači i adolescenticu i stariju ženu. U svemu tome je pomaže prilično raznovrsna ekipa glumaca, uključujući mladog Emoryja Cohena te Isaacsa koji briljira u ulozi demonskog negativca koji, s druge strane, ima naizgled razumljive motive za svoje postupke. Uz Marling i njene partnere, dobar posao je napravio koreograf Ryan Heffington, učinivši The OA jednom od rijetkih TV-serija gdje važnu ulogu igra i ples.

Sve to, međutim, ne može kompenzirati loš dojam koji stvara završnica, koja odaje dojam nedovršenosti, odnosno nedoumice oko toga hoće li The OA biti “normalna” serija koja zaplet prikazuje u nekoliko sezona, ili će pokušati sve ispričati u osam epizoda. Zato je publika podvrgnuta nekim prilično predvidljivim obratima koji bi sve što su prethodno vidjeli doveli u pitanju, a istovremeno cijeloj seriji dali konvencionalno obrazloženje. To uključuje i groteskni završetak koji će, dakako, brojna pitanja ostaviti neodgovorenima, odnosno dati “prijateljsku sugestiju” da bi sve mogla objasniti druga sezona. Iako The OA umjesto “ispaljene” nove verzije Twin Peaksa prvu sezonu završava kao još jedna konvencionalna serija, opći dojam je ipak pozitivan, pa bi nove sezone ove serije mogle itekako dobro ispuniti prazninu nastalom rušenjem Kuće od karata.

OCJENA: 6/10