RECENZIJA: Na rubu budućnosti (Edge of Tomorrow, 2014)

Kreativnost u Hollywoodu je danas na prilično žalosnoj razini, a kao jedan od primjera može poslužiti, iako ne vlastitom krivnjom, i Na rubu budućnosti. Riječ je, naime, o jednom od rijetkih visokobudžetnih SF-filmova koji nije remake ili reboot neke franšize, odnosno svoje korijene nema u superherojima i svijetu stripu, ali kojemu će se svejedno zamjerati nedostatak originalnosti. Ili će barem biti teško pronaći ijedan prikaz filma u kome se ne spomene Beskrajni dan, mnogo poznatije i više od dva desetljeća staro ostvarenje s kojim ovaj film dijeli temelj zapleta. On, doduše, čak i u slučaju Ramisovog klasika nije bio previše originalan. Zbog toga se nitko previše nije bunio ni kada je japanski pisac Hiroshi Sakurazaka za obradu slične teme u svom romanu All You Need Is Kill (Sve što trebaš je ubijanje) dobio nominaciju za japanski ekvivalent nagrade Nebula. A još manje kada je slijedila popularna manga, a nakon nje i hollywoodska adaptacija. 

Radnja filma se događa u bliskoj budućnosti u kojoj se Zemlja postala metom invazije vanzemaljskih stvorenja pod imenom Mimici. Prije nego što je čovječanstvo svoje vojne, tehničke i druge resurse organiziralo u Ujedinjene obrambene snage i nekako ih uspjelo zaustaviti, osvajači su uspjeli pod svoj nadzor staviti skoro cijelu Europu. U Britaniji, koja je izbjegla tu sudbinu, se priprema velika invazija protiv Mimika u Europi. Bill Cage (Cruise) je bojnik američke vojske zadužen za propagandu, koga njegove sposobnosti uvjeravanja kobno iznevjere prilikom susreta sa generalom Brighamom (Gleeson), zapovjednikom invazije. Cageovo kukavičko odbijanje da invaziju snima na prvoj crti bojišnice generala natjera da bojnika uhiti i kao običnog vojnika baci u jednu od brojnih postrojbi koja će sudjelovati u iskrcavanju. Užasnuti Cage, u čiju priču o časničkom činu nitko ne vjeruje, doživljava niz neugodnih iznenađenja, a najgore od svih je otkriće da su Mimici bili unaprijed upozoreni na invaziju, te se veliki pothvat pretvara u krvavi fijasko. U njemu gine i sam Cage, ali se odmah probudi na početku prethodnog dana. Njegovi pokušaji da ga preživi svaki put dovode do pogibije, ali jednom slučajno sretne proslavljenu narednicu Ritu Vrataski (Blunt), vrhunski izvježbanu veteranku borbe koja izgleda ima neku ideju o tome što se s Cageom događa. Cage s njom prije bitke stupa u kontakt, polako stječe nužne vještine za preživljavanje i koristi svaku priliku da bi u novom pokušaju ne samo preživi  dan, nego i izmijeni ishod bitke.

Dougu Limanu, poznatom po tome što je uspješno pokrenuo franšizu filmova o Jasonu Bourneu, Na rubu budućnosti nije prvi značajniji izlet u vode SF-žanra. Prije šest godina je s filmom Jumper pokušao pokrenuti franšizu filmova o mladiću koju je otkrio sposobnost teleportacije, ali je u tome imao daleko manje uspjeha. Novi pokušaj, u kome je za glavnu ulogu odabrao Toma Cruisea, koji se još uvijek može nazvati velikom zvijezdom, se čini nešto izglednijim, iako je i Cruise nedavno imao itekakvih promašaja u svojoj karijeri, uključujući Zaborav, još jedan spektakularni SF-film. Novo ostvarenje se, pak, odlikuje izuzetno jednostavnim i efektnim scenarijem. Situacija u kojoj se našlo čovječanstvo je prikazana odmah na početku, likovi su jasno identificirani i bez suvišnih detalja, tako se radnja filma može komotno ugurati u ispod dva sata, daleko manje od standarda koji u Hollywoodu danas važi za ostvarenja ovakvog tipa. Neopterećen potrebom da se publici odgovara na pitanja “što” i “zašto”, scenarij se, poput protagonista, daleko više bavi pitanjem “kako”. Osnovni problem svih filmova o vremenskoj petlji je izbjegavanje monotonije; Liman ga rješava vještom montažom, odnosno kroz sitne detalje koje jedan te isti događaj prikazuju na različit način. Važan začin filmu je i humor, koji, s obzirom na sudbinu koju opetovano doživljava protagonist i gotovo svi drugi likovi, mora biti crn.

Jedan od velikih aduta filma je i Cruise. Glumac koji je imao karijeru dugu nekoliko desetljeća, ali u kojoj njegovi likovi gotovo nikada nisu imali problem ostati živi, ovdje to nadoknađuje s učestalim pogibijama. Situacija u kojoj se nalazi protagonist je također prilično zahvalna sa glumačke strane s obzirom da daje priliku za evoluciju. Cage započinje film kao patetični ljigavac i kukavica, i lako je zamisliti publiku kako navija da on u invaziji dobije zasluženu sudbinu; no, s vremenom, on se, prvo iz potrebe, a potom iz uvjerenja, pretvara u iskusnog i prekaljenog borca, a na kraju i vođu koji iskreno suosjeća i brine za drugove s kojima je nebrojeno puta dijelio život i smrt. Cruise još bolje funkcionira u duetu s Emily Blunt, jednom od najdarovitijih britanskih glumica u posljednje vrijeme. U filmu je ona predstavljena kao tvrda ratnica i razbijačica nalik na Ripley u Aliensima, odnosno predstavlja nešto što bi, da je o nekom ambicioznijem i jačem filmu riječ, postalo jedna od najvećih filmskih ikona našeg doba. A čak i u relativno malenom prostoru za razvoj likova Liman i Blunt uspijevaju toj ikoni dati dašak prave ljudskosti, odnosno sugerirati da je narednica Vrataski, poput Cagea, jednom bila patetično, uplašeno stvorenje koje je stjecaj okolnosti doveo u neobičnu situaciju.

Na rubu budućnosti, iako kvalitetno napravljen, ipak u nekim dijelovima odaje prilično iritantni nedostatak kreativnosti i originalnosti. To će možda najviše u oči upasti kada se ispostavi da, s obzirom na situaciju, linije fronte, pa i strategiju, sukob u kome sudjeluje protagonist izgleda kao “remake” Drugog svjetskog rata. Moglo bi se reći da je glavni razlog za to ideja da velika američka premijera bude zakazana za 6. lipanj, odnosno upravo na 70. obljetnicu savezničkog iskrcavanja u Normandiji (koje je, doduše, prošlo mnogo bolje od invazije u ovom filmu). Najveće razočaranje, međutim, predstavlja završnica, u kojoj je protagonist na prilično “jeftin” način izbačen iz vremenske petlje, a zato da bi njegova herojska akcija – u kojoj, ovaj put, može poginuti trajno – postala još uzbudljivija. Završni obračun, smješten na jedan od najživopisnijih ali i zbog vanzemaljske invazije preobraženih europskih lokaliteta, se doima konfuznim i “nabrijenim” isključivo zato da bi se mogla demonstrirati 3D tehnologija. Naravno, tu je i očekivani hepi end, ali za koga nije bilo adekvatnog obrazloženja, bilo zbog nedostatka vremena, ili, što se čini vjerojatnijim, inspiracije. Usprkos toga, Na rubu budućnosti zaslužuje pohvale, kao jedno od rijetkih hollywoodskih ostvarenja koje pokazuje da se kvalitetna zabava može napraviti čak i od onoga što bi po prirodi stvari trebalo biti deja vu.

NA RUBU BUDUĆNOSTI

(EDGE OF TOMORROW)

uloge: Tom Cruise, Emily Blunt, Bill Paxton, Brendan Gleeson

scenarij: Christopher McQuarrie, Jez Butterworth & John-Henry Butterworth

režija: Doug Liman

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 7/10

RETRO-RECENZIJA: A. I. – Umjetna inteligencija (A. I. : Artificial Intelligence, 2001)

uloge: Haley Joel Osment, Frances O’Connor, Sam Robards, Jake Thomas,
Jude Law, William Hurt, Brendan Gleeson, Jake Angel, Robin Williams,
Ben Kingsley
scenografija: Rick Carter
kostimografija: Bob Ringwood
fotografija: Janusz Kaminski
montaza: Michael Kahn
glazba: John Williams
scenarij: Steven Spielberg (sinopis: Ian Watson) (po priči Supertoys Last All Summer Long Briana W. Aldissa)
režija: Steven Spielberg
proizvodnja: Warner/Dreamworks/Amblin, SAD, 2001.
distribucija: Issa
trajanje: 146′

Ovog ljeta se dogodilo nesto što je samo prije desetak godina izgledalo nezamislivo – ambiciozni SF-spektakl u režiji Stevena Spielberga propao je u američkim kinima. Danas to možda i nije takvo iznenađenje, s obzirom da danas Spielberg nije neupitno holivudsko božanstvo kakvim su ga mnogi nekoć smatrali. Ali najvažniji razlog je prije svega u tome što A.I. – Umjetna inteligencija nije Spielbergov film u pravom smislu riječi. Dotični je film više od nekoliko desetljeća bio jedan od omiljenih projekata jednog drugog filmskog velikana – Stanleya Kubricka, koji je žanr svojevremeno zadužio takvim remek-djelima kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Paklena naranča. Za Kubricka se godinama govorilo da radi na adaptaciji SF-priče Briana W. Aldissa, ali je on, što zbog svog perfekcionizma, a što zbog toga sto specijalni efekti još nisu bili na visini, prednost dao nešto manje zahtjevnim Širom zatvorenim očima. U međuvremenu je u cijelu priču uskočio Spielberg, s kojim je Kubrick prijateljevao preko telefona puna dva desetljeća. Nakon što su dugo raspravljali o ovom projektu, Kubrick je izjavio kako bi on bolje pristajao Spielbergovom umjetničkom senzibilitetu. Nakon Kubrickove smrti Spielberg je odmah prionuo na posao i A.I. – Umjetna inteligencija je smatrana jednim od najambicioznijih filmova ljeta 2001. godine. Ali, kao i mnogi drugi ambiciozni projekti koji su došli u američka kina u to vrijeme, ni ovaj nije zadovoljio visoka očekivanja, pa se u neku ruku može smatrati jednim od većih ovosezonskih razočaranja.

Radnja se odvija u bliskoj budućnosti, kada su se uslijed globalnog zatopljenja otopile polarne kape i razina mora drastično narasla, potopivši mnoge priobalne gradove širom svijeta, uključujući New York. Zbog smanjenja obradivih površina, vlade su uvele strogu kontrolu rađanja kao i široku primjenu robota kako bi se smanjila potreba za ljudskom radnom snagom koja troši dragocjene resurse. S vremenom su se roboti toliko razvili da mogu obavljati svakojake, pa i najsloženije funkcije, a korporacija “Cybertronics”, na čijem je čelu profesor Allen Hobby (Hurt) odnedavno je stvorila prototip čovjekolikog robota koji bi trebao zadovoljiti potrebe parova bez djece. Jedan od takvih parova čine Henry (Robards) i Monica Swinton (O’Connor), čiji je sin Martin (Thomas) obolio od neizlječive bolesti i održava se u kriogeničkoj suspenziji. Swintoni nevoljko pristaju da testiraju novi proizvod, koji dolazi u obliku Davida (Osment), robota-dječaka koji je programiran da voli svoju “majku”. No, idlilični zivot robota i “obitelji” prestaje kada Martin čudom bude izliječen i vrati se roditeljima koji će svog biološkog sina pretpostaviti robotu. Nakon niza incidenata Monica se odluči riješiti Davida, ali nema srca da ga vrati korporaciji koja će ga uništiti. David je umjesto toga ostavljen u šumi i odatle počinje njegova odiseja s jednim jedinim ciljem – ponovno pronaći majku i učiniti sve kako bi mu ona vratila osjećaje. U tom teškom i na trenutke apokaliptičnom putovanju Davidu će pomoć pružiti Gigolo Joe (Law), robot specijaliziran za pružanje seksualnih usluga ženama.

Svatko tko malo bolje poznaje opus dvojice režisera bi vjerojatno A.I. dočekao s prilično skepse, odnosno barem Spielbergove tvrdnje kako je nastojao što je moguće biti vjerniji Kubrickovoj viziji. Naime, Kubrickov hladni i mizantropski pogled na svijet je prilično teško pomiriti sa Spielbergovim često infantilnim sentimentalizmom. Zbog toga ni ne iznenađuje što se A.I. cini filmom kojeg su centrifugalne sile njegovih duhovnih tvoraca učinile nedosljednim i zbrkanim od samog početka. Doduše, film je podijeljen u nekoliko segmenata, pa se u prvoj trećini, koja je najkubrickovskija od svih, ta zbrkanost i ne da tako lako primijeniti. No, nakon što napustimo superluksuzni, ali i hladni dom Swintonovih u kojemu se robotska ljubav sudara s ljudskom bezosjećajnošću, kubrickovska vizija svijeta prepušta mjesto spielbergijanskoj bajci u kojemu se motivi priče o Pinocchiju i “politička korektnost” publici serviraju suptilnošću slona u staklarskoj radnji. No, najgore od svega dolazi na kraju kada nam Spielberg servira krajnje zbunjujući ali i krajnje neuvjerljivi deus ex machina epilog koji će vecinu gledatelja ostaviti uglavnom ravnodušnim. Te strukturne mane cijelog filma su koliko- toliko kompenzirane glumačkom izvedbom, pri čemu je australska glumica Frances O’Connor obavila daleko bolji posao od svojih razvikanih kolega Osmenta i Lawa u robotskim ulogama. U vizualnom smislu film je takodjer prilicno dojmljiv, pogotovo u Blade Runnerom inspiriranim scenama futurističkog Rogue Cityja, kao i u potopljenog New Yorka (gdje iz mora, između ostalog, strše i tornjevi WTC-a). A.I. je film koji također postavlja neka prilično zanimljiva i intrigantna etička pitanja o granicama ljudskosti, ali, na žalost, holivudski zabavljač Spielberg ipak nije prava osoba koja bi na to mogla dati odgovore.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Čuvar zakona (2011)

Brendan Gleeson at the 2005 San Sebastian Inte...
Brendan Gleeson (izvor: Wikimedia Commons)

ČUVAR ZAKONA
(THE GUARD)
uloge: Brendan Gleeson, Don Cheadle, Katarina Čas, Liam Cunnigham, Fionnula Flanagan
scenarij: John Michael McDonagh
režija: John Michael McDonagh
proizvodnja: Reprisal Films, Irska/UK, 2011.
trajanje:  95'

Globalna kriza je uzdrmala i mnogo veće “igrače”, pa je bilo jasno da će stradati i mala Irska, koja se od “keltskog tigra” pretvorila u PIIGS-ovsku krepanu mačku odakle mlado stanovništvo bježi kako nije bježalo od vremena Krumpirske gladi. Srećom, Smaragdni otok se još uvijek može pohvaliti velikim brojem talenata koji su ga, između ostalog, učinili filmskom velesilom, iako se taj status još uvijek više odražava kroz koprodukcije i legije irskih glumaca u prestižnim holivudskim i britanskim ostvarenjima. Samih irskih filmova je, pak, relativno malo, pa bi dolazak jednog od njih – crne komedije Čuvar zakona – u hrvatska kina trebao privući određenu pažnju.

Originalni naslov predstavlja igru riječi, temeljenu na izrazu “Garda” koji u Irskoj označava tamošnju policiju. Toj organizaciji pripada i protagonist Gerry Boyle (Gleeson) sredovječni narednik zadužen za čuvanje reda i zakona u zabačenom gradiću na obali Atlantika. Posao ne izaziva velika uzbuđenja, što Boyleu sasvim odgovara, s obzirom da on sam ima prilično ležeran stav prema zakonu, odnosno prakticira životni stil s mnogo alkohola, droge i prostitutki. Idilu, pak, prekine dolazak novog partnera Aidana McBridea (Keenan), koji isto tako koincidira s bizarnim umorstvom koje je Boyle prisiljen istraživati. Uskoro se ispostavi da to ima veze s bandom međunarodnih narko-krijumčara čije je hvatanje cilj crnog agenta FBI Wendella Everetta (Cheadle).

Ako se nekome od gledatelja prezime scenarista i režisera Johna Michaela McDonagha učini poznatim, za to postoje najmanje dva razloga. Prvi je u njegovom radu na scenariju za australski film Ned Kelly s Heathom Ledgerom u glavnoj ulozi. Drugi je u tome što mu je brat Martin McDonagh, koji se smatra jednim od najvećih živućih irskih dramatičara, isto tako poznat i po hvaljenom crnohumornom filmu Kriminalci na godišnjem. U potonjem je jednu od glavnih uloga igrao Brendan Gleeson, jedan od danas najuglednijih irskih glumaca i najprepoznatljivijih karakternih glumaca na svijetu.

Gleeson, kome je ova niskobudžetna produkcija predstavljala jednu od rijetkih prilika da tumači glavnu ulogu, posla se prihvatio s priličnim entuzijazmom. Rezultati se vide i u tome što gledatelji brzo stječu simpatije za lik čije ponašanje predstavlja antitezu svega što bi trebao biti standard policajca u jednoj “urednoj” europskoj državi, a čiji bi “politički nekorektni” vokabular u stvarnom životu izazvao lavinu priopćenja i prosvjeda udruga za građanska prava. Gleeson je svojom izvedbom glatko zasjenio ostatak glumačke ekipe, uključujući i uvijek pouzdanog Dona Cheadlea, inače izvršnog producenta, kao i slovensku glumicu Katarinu Čas.

Ono što najviše impresionira kod Čuvara zakona je, međutim, McDonaghov scenarij koji je priliku za takvo razmahivanje Gleesonovog talenta ugurao u scenaristički okvir zapleta koji se doslovno topi u klišejima policijskog žanra. McDonagh također uspješno balansira između humora i crnila, tako da Čuvar zakona ne izgleda kao kopija Eksplozivnih murjaka. Razlog je možda u tome što se parodiraju ne samo holivudske konvencije, nego i njihov “post-moderni” tretman, uključujući tarantinovske gangstere kojima omiljeni način kraćenja slobodnog vremena predstavljaju međusobne filozofske rasprave.

McDonagh se, pak, kao režiser manje spretan nego ispred kamere, pa se to, između ostalog, odražava i u tome da su mu daleko efektnije scene u interijerima nego u eksterijerima. Neke od njih, uključujući podzaplet s junakovom majkom (koju tumači ugledna irska glumica Fionnula Flanagan), bespotrebno produžuju minutažu. Čuvar zakona je usprkos tome izuzetno zabavno i kvalitetno ostvarenje, koji i našim filmašima može poručiti kako male kinematografije i niski budžeti mogu raditi velike stvari.

OCJENA: 7/10