Oznaka: Bradley Cooper

RECENZIJA: Čuvari galaksije Vol. 2 (Guardians of the Galaxy Vol. 2, 2017)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Prije šest godina su Čuvari galaksije, ekranizacija relativno opskurnog Marvelovog stripa, trijumfalno dočekani kao dobrodošlo osvježenje u sve većem i nezaustavljivom Marvelovom filmskom univerzumu. Njegov režiser James Gunn je dobio brojne pohvale zbog toga što je svoj, inače ne baš previše produhovljeni i nekim suvislim zapletom obdareni, lišio svake ozbiljnosti te napunio s nizom šašavih likova, scena, situacija i referenci na suvremenu pop kulturu. Čuvari galaksije su zbog toga izgledali kao dragocjeni odmak od melodramatske epike drugih Marvelovih filmova, ali je svakome bilo jasno da će Gunn u neumitnom nastavku teško ponoviti isti efekt, kao i da će kvaliteta novog filma neumitno biti slabija od one u prvom. Kada su se 2017. godine Čuvari galaksije Vol. 2 pojavili u kino-dvoranama, sumnje su uglavnom bile opravdane, ali se, s druge strane ne može reći da Gunn u svoj film nije uložio ozbiljan kreativni napor.

Naslovni protagonisti, odnosno Čuvari galaksije, su grupa svemirskih pustolova na čelu sa Peterom Quillom alias Star Lordom (Pratt), koja je stekla slavu i koju su najmoćnije vlade i drugi entiteti spremni angažirati za delikatne zadatke. Jedan od njih je Ayesha (Debicki), vladarica rase Suverena koja od Čuvara traži da zaštite dragocjene baterije od interdimenzionalnih čudovišta. Zauzvrat im predaje Nebulu (Gillan), sestru Gamore (Saldan), članice tima Čuvara. Sestre su u dugogodišnjoj zavadi, ali pravi problem za Čuvare nastane kada jedan od njih, Rocket (Cooper), odluči baterije zadržati za sebe, izazvavši bijes Ayeshe koja ih odluči eliminirati uz pomoć svakojakog galaktičkog plaćeničkog ološa. Čuvari se zbog toga nađu u golemim nevoljama iz kojih ih izvlači, Ego (Russell), božanstvo u obliku živog planeta koji tvrdi da je Quillov otac.

Kao što se može očekivati od marvelovskog filma, Čuvari galaksije Vol. 2 nimalo ne kriju stotine milijuna dolara budžeta, i to prije svega u scenama u kojima se uz pomoć najsuvremenijih CGI efekata na prilično dojmljiv način stvaraju egzotični vanzemaljski svjetovi. Pri svemu tome Gunn, koji je ovaj put i jedini autor scenarija, nastoji svemu dati svojevrsni autorski pečat, i to prije svega kroz korištenje jarkih boja, namjerno učinivši svoj film kičastim i neozbiljnim. Zbog toga svega u filmu se relativno lako mogu probaviti i neki motivi zapleta i scene, poput masovnog ubijanja negativaca, koje bi inače izgledale neprimjerene za obiteljsku ili previše osjetljivu obliku. Gunn to nastoji također postići i kroz furiozni tempo, ali u tome ponekad nema uspjeha. Prvi dio se tako čini prerazvučen i teško razumljiv svima koji nisu u potpunosti upućeni u prvi film ili Marvelov univerzum. Neki od likova nisu najbolje razrađeni i podzapleti vezani uz njih se čine sapunskima. Neki od tih problema su riješeni tek u drugom dijelu, kada Gunn uvodi obrat koji se čini priličnom neočekivanim za današnje hollywoodske standarde. Čuvari galaksije Vol. 2 izgledaju relativno dobro i zbog prilično raspoložene glumačke postave, iako se može reći da su glumci koji imaju prilike glumiti bez pretjerane šminke – poput Pratta, uvijek pouzdanog karkaternog glumca Michaela Rookera u ulozi Quillovog bivšeg mentora Yontu Udonte te sjajnog Kurta Russella – u svemu uspješniji od onih koji to nisu. Jedan od tragičnih primjera je Karen Gillan, škotska glumica popularna zbog nastupa u BBC-jevoj seriji Doctor Who, koja je posve neprepoznatljiva kao Nebula. Iako su Čuvari galaksije Vol. 2 uglavnom ispunili svrhu postojanja te će većini gledatelja pružiti dva sata neobavezne eksapističke zabave, svejedno ostaje dojam da više nema svježine i da svi kreativni potencijali nisu iskorišteni. Takav je dojam još snažniji ako se film usporedi s kasnije izdanim reklamnim spotom za DVD-izdanje, koji izgleda kao jedan od najefektnijih primjera filmske promocije u proteklih nekoliko godina.

ČUVARI GALAKSIJE VOL. 2

(GUARDIANS OF THE GALAXY VOL. 2)

uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Michael Rooker, Karen Gillan, Pom Klementieff, Elizabeth Debicki, Chris Sullivan, Sean Gunn, Sylvester Stallone, Kurt Russell

scenarij: James Gunn

režija: James Gunn

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 137 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Psi rata (War Dogs, 2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Događaji od prije četvrt stoljeća u ovom dijelu svijeta izazivaju i još dugo će izazvati rasprave o njihovim uzrocima i posljedicama, ali je zato nimalo sporan fenomen koji opisuje izreka da je “netko u ratu dobio metak, a netko dobio imetak”. Zapravo, svijest o tome da je netko debelo omastio brk na nečijoj krvi i stradanjima je u Hrvatskoj toliko rasprostranjena da je prilikom posljednje promjene Ustava našla izraz kroz odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva – gesta čija je spektakularnost onima ciničnijima bila dobar indikator koliko će ta slova biti živahna na papiru. Hrvatski i drugi ratni stradalnici se mogu tješiti da nisu jedini u današnjem svijetu koji su poslužili svakojakom šljamu da se obogati na njihovoj nesreći, te da se, doduše u bijelom svijetu, zna ponekad dogoditi da ratni profiteri ipak dobiju djelić onoga što su zaslužili. S druge strane, prilična rijetkost je i da će pri tome postati protagonisti visokobudžetnog hollywoodskog filma, kao što je slučaj s Psima rata Todda Phillipsa.

Radnja filma se temelji na istinitoj priči, odnosno članku časopisa Rolling Stone o dvojcu trgovaca oružjem iz Miamija. Protagonist i narator je David Pakouz (Teller), mladi maser koji je 2005. godine svu ušteđevinu uložio u propali posao opskrbe staračkih domova, te je više nego voljan okušati se u nekim drugim oblicima poslovne djelatnosti. Prilika za to se pruži kada na pogrebu slučajno sretne Efraima Diverolija (Hill), najboljeg prijatelja iz gimnazijskih dana koji je u međuvremenu započeo s poslom prodaje vatrenog oružja. Pakouz počne raditi za Diverolija i njegovu kompaniju AEY, a čija se poslovna strategija temelji na korištenju raznoraznih zakonskih i drugih rupa koje malim “igračima” omogućavaju da se ravnopravno natječu za opskrbu američkih oružanih snaga kojima su zbog ratova u Afganistanu i Iraku naglo narasle potrebe za novim oružjem, streljivom i opremom. Iako se Pakouz intimno protivio, pa čak i prosvjedovao protiv rata, zajedno sa svojim partnerom u njega postaje uključen, pa čak i mora osobno sudjelovati u po život opasnom prijevozu talijanskih “beretta” za proameričku policiju u okupiranom Iraku. Posao predstavlja trijumf, AEY raste i dobiva nove zaposlenike, a Pakouz sa svojom mladom suprugom Iz (de Armas) stječe bogatstvo i luksuz o kome je samo mogao sanjati. No, to predstavlja samo prvi korak prema još unosnijem i spektakularnijem poslu vezanom uz opskrbu afganistanske vojske streljivom za “kalašnjikove”, a kome bi kao izvor trebalo poslužiti bogate zalihe skladištima postkomunističke Albanije.

Todd Phillips je najpoznatiji po Mamurluku, pa će neki biti skloni pronalaziti sličnosti između te trilogije i Pasa rata. Žanrovsko određenje crne komedije, odnosno muški protagonisti skloni ekscesnom i destruktivnom ponašanju su, međutim, jedine čvrste poveznice. A i “zločestoća” protagonista se manje vidi kroz pijančevanje, drogiranje i slično (koje je tu tek ilustracija svega onoga što “krvavi novac” može donijeti) koliko kroz mnogo ozbiljnije posljedice njihove djelatnosti po širu okolinu, bilo da je riječ o obitelji, zlosretnim poslovnim partnerima, poreznim obveznicima ili cijelom svijetu. Phillips se stilski daleko više oslanja na Scorsesejeve Dobre momke, koristeći Pakouza kao poluciničnog naratora, te bacajući filmofilima brojne eksplicitne reference na de Palmino Lice s ožiljkom. Scenarij koji je Phillips napisao zajedno sa Stephenom Chinom i Jasonom Smilovicem, pak, prečesto pleše na granici crne komedije i “ozbljne”, odnosno politički angažirane drame, a završnica, koja se događa u sumornoj Albaniji, u velikoj mjeri predstavlja otklon od “šarene” prve dvije trećine filma. Teller se, pak, za razliku od uvijek raspoloženog Hilla, čini pogrešnim izborom za glavnu ulogu, odnosno jednostavno izgleda predobar za lik koji bi teško itko mogao nazvati “klasičnim” pozitivcem. Kada se svemu tome doda bivša kubanska manekenka de Armas u glavnoj ženskoj ulozi, Psi rata počinju previše sličiti na hollywoodski film u onom lošem smislu riječi, odnosno udaljavaju se od nekakvog ozbiljnog pokušaja da se govori o problemima stvarnog svijeta. U tome izgleda još gore kada se usporedi sa tematski srodnim ostvarenjima kao što su Vuk s Wall Streeta i Gospodar rata, a od kojih je ovaj potonji gotovo identičnu temu prikazao na mnogo efektniji i energičniji način. Netko bi mogao reći da ratni profiteri uistinu dobar film možda i nisu zaslužili.

PSI RATA
(WAR DOGS)
uloge: Jonah Hill, Miles Teller, Ana de Armas, Bradley Cooper
scenarij: Stephen Chin, Todd Phillips & Jason Smilovic
režija: Todd Phillips
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 86 min.
OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Čuvari galaksije (2014)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
ČUVARI GALAKSIJE
(GUARDIANS OF THE GALAXY)
uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Lee Pace, Michael Rooker, Karen Gillan, Djimon Honsou, John C. Reilly, Glenn Close, Benicio del Toro
scenarij: James Gunn & Nicole Perlman
režija: James Gunn
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 122 '

Naslovi koji pripadaju tzv. Marvelovom filmskom univerzumu danas sve više podsjećaju na “Barcelonu” pred utakmicu sa trećeligašem ili Guderianove panzer-divizije pred operaciju “Barbarossa”, odnosno daju dojam da se mora dogoditi nešto zbilja neobično da ne ostvare zadani cilj. U ovom konkretnom slučaju cilj, koji se ostvaruje kroz industrijsko “štancanje” blockbustera o superherojima iz Marvelovih stripova, jest stalni i pouzdani dotok hrpe novca na hollywoodske bankovne račune. “Marvelovci” i filmski studiji koji su se, poput Disneya, uhvatili za tu sisu, sada sebi mogu dozvoliti čak i ono što je na početku tog pothvata izgledalo ludost, odnosno luksuz da strip-geekovima ispunjavaju čak i najbizarnije “muzičke želje”. Jedna od njih je bila vezana uz seriju Guardians of the Galaxy (Čuvari galaksije), jedan od, uvjetno rečeno, opskurnijih naslova iz Marvelovog stripovskog korpusa, kome je posvećen tek jedan odlomak u 400 stranica debeloj Marvelovoj enciklopediji. Kao i u mnogo slučajeva dosad, ti detalji previše nisu smetali na kraju balade, odnosno donijeli su još jedan blockbusterski megahit, zapravo dašak dobrih vijesti za Hollywood čiji box-office rezultati ovog ljeta nisu bili naročiti impresivni. A, da stvar bude još bolja, u svemu tome je sudjelovala i blagonaklona kritika koja je tvrdila da Čuvari galaksije predstavljaju osvježenje čak i u kontekstu Marvelove filmske serije, odnosno da izgleda dovoljno drukčije od većine filmova o superherojima.

Jedan od razloga za to bi se mogao pronaći i u tome što se Čuvari galaksije doimaju prilično ekonomični u onome što nekada zna takve filmove činiti prilično dosadnim – “priču o nastanku” koja mora pokazati i objasniti kako je protagonist stekao svoje superherojske moći. U slučaju ovog filma je tome posvećeno izuzetno malo vremena na svom početku – godine 1988. dječak po imenu Peter Quill, nedugo nakon što mu je preminula majka, bude otet od vanzemaljaca. Nešto više od četvrt stoljeća kasnije se dječak ne samo prilagodio novim okolnostima, nego i ostvario zavidnu karijeru kao “poduzetnik” na rubu galaktičkog zakona, stekavši nadimak Star-Lord (Pratt). Prilikom jednog od takvih pothvata se dočepao artefakta koji bi mogao pomoći zlom Ronanu (Pace) da uništi svoje neprijatelje i usput izazove kaos i krvoproliće u galaksiji. Star-Lord će se stjecajem okolnosti sresti s Gamorom (Saldana), zelenokožom plaćenicom koja za radi za Ronana; inteligentnim rakunom po imenu Rocket (kome glas posuđuje Bradley Cooper), humanoidnim stablom po imenu Groot (kome glas posuđuje Vin Diesel) i razbijačem po imenu Drax (Bautista). Svih petoro će, također stjecajem okolnosti, početi međusobno surađivati, odnosno stvoriti tim koji nastoji spasiti ne samo vlastite glave, nego i ostatak univerzuma.

Najznačajniji element koji Čuvare galaksije odvaja od ostatka Marvelove franšize jest u tome što je radnja odmah na početku ostavilu Zemlju, odnosno odvija se u dubokom i dalekom svemiru, pa je i žanrovski daleko bliža danas pomalo zaboravljenom i od Hollywooda u posljednje vrijeme tragično neiskorištenom žanru space opere. S druge strane, upravo to što je riječ o opskurnom naslovu je režisera i koscenarista Jamesa Gunna lišilo brige o bijesu fundamentalistički raspoloženih fanova originala, odnosno omogućilo mu nešto malo više kreativne slobode nego obično. To je, pak, omogućilo i mnogo ležerniji pristup cijelom projektu; svima je na samom početku jasno da zaplet o zlikovcima koji pomoću nekakvog artefakta prijete galaksiji i “moćnoj gomilici” koja im stoji na putu ne može biti previše originalna. Umjesto da izmišlja toplu vodu i nekakve “morske” varijacije na temu, Gunn je jednostavno Čuvare galaksije zamislio kao svojevrsnu blagu, implicitnu ali onima koji vode brigu o takvim detaljima ipak očito parodiju marvelovskih filmova o superherojima, uključujući i Osvetnike, u usporedbi s kojima Star-Lord i družina izgledaju kao banda neurotičnih i patetičnih luzera. A još je važnije i to da je film napunio hrpom referenci na popularnu kulturu 1970-ih i 1980-ih (najočitijim u za nostalgičare prilično dopadljivom pop-soundtracku koji protagonist pušta kao podsjećanje na rodni planet), uključujući Hollywood i tadašnje blockbustere kao što su Ratovi zvijezda i serija o Indiana Jonesu. Svemu je tome dodan humor koji je daleko atraktivniji od najspektakularnijih CGI-scena, kao i prilično raspoložena glumačka ekipa koja uspijeva ostaviti dobar dojam čak i kada je pokopana pod tonama šminke ili specijalnih efekata. Čuvari galaksije, doduše, nisu film koji bi nekome dugo ostao u sjećanju, ali zato njegov neumitni nastavak ne izgleda kao nešto što bi trebalo biti hollywoodski ekvivalent podgrijane sarme.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Američki varalice (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
AMERIČKI VARALICE
(AMERICAN HUSTLE)
uloge: Christian Bale, Amy Adams, Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, 
Jeremy Renner, Robert DeNiro, Louis C.K.
scenarij: Eric Wagner & David O. Russell
režija: David O. Russell
proizvodnja: Annapurna/Columbia, SAD, 2013.
trajanje: 138'

Među filmove na koje se može primijeniti otrcana fraza da stare poput vina i postaju bolji s godinama se mogu uvrstiti i Dobri momci. O tome kakvu je reputaciju to ostvarenje Martina Scorseseja izgradilo u posljednjih četvrt stoljeća najbolje svjedoči i sve više filmaša koji to djelo koriste kao uzor za vlastiti opus. A kada je to učinio i sam Scorsese sa Casinom i Vukom s Wall Streeta, pri čemu je ovaj potonji bio namijenjen i lovu na “Oscare”, nije iznenađenje da se istog posla – stvaranja novih Dobrih momaka – dohvatio još jedan filmaš s “oskarovskim” ambicijama. Trenutne rezultate njegovih napora, pod naslovom Američki varalice, imamo prilike gledati u domaćim kinima prije nego što se ispostavi hoće li uz Zlatni globus dobiti ijedan od deset “Oscara” za koje je bio nominiran.

Slično kao i Dobri momci, i Američki varalice scenarij temelje na istinitim događajima iz kriminalnog miljea u SAD 1970-ih. Razlika je u tome što se scenarij Erica Warrena Singera bavio kriminalcima malo profinjenijim od Scorsejevih uličnih baraba. Nominalni protagonist filma je Irving Rosenfeld (Bale), koji formalno za život zarađuje kao vlasnik trgovina u New Jerseyu, a u stvarnosti su mu glavni izvor prihoda naivčine kojima uvaljuje lažno posredovanje za zelenaške kredite ili isto tako lažne umjetnine. Nakon što Rosenfeld upozna zanosnu, ali lažnu Britanku Sydney Prosser (Adams), ona mu postaje ljubavna i poslovna partnerica. Njihov život se, pak, promijeni kada Sydney “padne” prilikom pokušaja da “izmuze” žrtvu za koju se ispostavi da je agent FBI Richard DiMasso (Cooper). Jedini izlaz za nju, na Irving nevoljko pristaje, jest da prevarantski par iskoristi svoje veze i talente kako bi ambicioznom DiMassu omogućio postavljanje spektakularne klopke u kojoj bi trebale uhvatiti daleko “krupnije ribe”. Tokom operacije, koja je u povijest ušla pod imenom “Abscam”, Irving i Sidney trebaju lokalnim političarima iz New Jerseya uvaliti lažne arapske šeike koji su  masovne investicije spremni isto tako masovno “podmazati” mitom. Složeni pothvat će se zakomplicirati zbog DiMassovog nastojanja da “mrežu” proširi ne samo na kongresnike i senatore, nego i na opasne mafijaše, ali i zbog toga što se “zapalio” za Sydney. Dodatni problem je i Irvingova nestabilna i indiskretna supruga Rosalyn (Lawrence) koja bi detalje o cijelom poslu mogla “provaliti” mafijašima i tako svima ugroziti život.

Američki varalice su i bez hrpe nominacija – koje ih čine jednim od najvećih favorita za glavnu nagradu – postali jedan od najrazvikanijih filmova ove “oskarovske” sezone. Razlog je prije svega u uspjehu prošlogodišnjeg U dobru i u zlu, koji je također uhvatio hrpu nominacija, ali se na kraju morao zadovoljiti kipićem za Jennifer Lawrence. Russell nastoji ponoviti formulu, pa je originalni scenarij Erica Wagnera Singera, koji je nekoliko godina slovio kao “najpoželjniji” u hollywoodskim studijima prepravio od ozbiljnog prikaza stvarnih događaja i društvenih problema u crnu komediju gdje će glavni naglasak biti komično disfunkcionalni pojedinci. Potonji pristup, naravno, sugerira daleko više manevarskog prostora za glumce da pokažu svoju vještinu, odnosno sposobnost transformacije. To se moglo vidjeti i u samoj promociji filma, gdje su na posterima dominirali upravo glumačke zvijezde u kostimima, šminki i frizurama kojima se već dugo vremena 1970-e asociraju kao vrijeme kiča i neukusa. Tu je najviše posla bilo za Christiana Balea, koji je, nastojeći uhvatiti svoj glumački “Oscar”, pristao tumačiti lik s dvadeset kila viška i nedostatkom kose koji nadoknađuje grotesknom perikom. Ljepotan Bradley Cooper se, pak, uz istu onu psihičku nestabilnost kakvu je pokazivao u U dobru i u zlu, mora dodatno potruditi nastupajući s viklerima u kosi. Jennifer Lawrence, koja je svoju “oskarovsku” kvotu ispunila, je dojmljiva, ali je njen lik sveden na epizodu. Pravo otkriće je Amy Adams, jedna od najtalentiranijih i u posljednje vrijeme prilično aktivnih glumica. U ovom filmu važnu dimenziju njenom liku daju modni detalji 1970-ih zbog koji je jedan, vjerojatno mlađi i neiskusniji, novinar jednog hrvatskog portala Američke varalice asocirao s pornografijom.

S druge strane, ma koliko ti i drugi prizori bili oku ugodni, a uho milovala sjajna glazba 1970-ih, to ne može sakriti da Američkim varalicama nedostaje čvrsta struktura. Tako impresivne likove ne povezuje neka čvrsta struktura, pa tek negdje pred sredinu filma doznamo da Irving uz djevojku ima i suprugu. U usporedbi sa Žalcem, “Oscarom” nagrađenom i možda najboljem filmu o varalicama ikada snimljenom, Američki varalice odmah upadaju u oči nedostatkom suvislog negativca. Razlog za to je možda u tome što su u slučaju “Abscam” stradali glavešine pripadali Demokratskoj stranci, za koju Hollywood tradicionalno služi kao neslužbeno glasilo. Zato možda ne iznenađuje da se skoro nimalo ne govori o mitu i korupciji, nego se čak i žrtve “Abscama”, pogotovo gradonačelnika koga glumi prilično slabo iskorišteni Jeremy Renner, opisuje kao mučenike koji mito primaju prije svega zato da bi “svojoj zajednici donijeli investicije, projekte i poslove”. Ta priča, nimalo drukčija od one koju  su se pričali i na žalost, još uvijek pričaju, neki nama bliski “usrećitelji”, vjerojatno će velikom dijelu domaće publike ostaviti gorak okus u ustima. Vjerojatno još više od isforsiranog “hepi enda”, koji se doima kao nečija deus ex machina improvizacija. Usprkos toga, i usprkos toga što su stotinama kopalja ispod svog velikog scorsesejevskog uzora, Američke varalice zaslužuju publiku. Vjerojatno ne i željene “Oscare”, ali to, s obzirom na veliku nepravdu koja je prije četvrt stoljeća napravljena Scorseseju, možda sada i ne izgleda toliko važno.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Mamurluk 3 (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
MAMURLUK 3
(THE HANGOVER PART III)
uloge: Bradley Cooper, Ed Helms, Zack Galphiniakis, Justin Bartha, Ken Jeong
scenarij: Tood Phillips & Craig Mazin
režija: Todd Phillips
proizvodnja: Warner Bros/Legendary Pictures/Green Hat, SAD, 2013. 
trajanje: 100 '

“Matrix” se smatra jednim od najuspješnijih i najutjecajnijih filmova u posljednjih par desetljeća, ali je malo onih koji bi se usudili nazvati ga klasikom sedme umjetnosti. Razlog za to nije toliko u njegovoj kvaliteti, koliko u reputaciji i općem dojmu fatalno nagriženima odlukom da se na brzinu snime razočaravajući i krajnje nepotrebni nastavci. Ako se jedna takva stvar mogla dogoditi tako ambicioznom ostvarenju, još je lakše zamisliti da se može dogoditi i niskobudžetnoj komedijici “Mamurluk” koja je prije četiri godine predstavljala najveće iznenađenje filmskog ljeta. Zahvaljujući pohlepnom Hollywoodu koji je od nje pokušao napraviti franšizu, publika se sada ima prilike kako to izgleda u trećem nastavku.

Za razliku od drugog nastavka, koji je kao indigo-papirom kopirao osnovni zaplet prvog dijela, treći “Mamurluk” se na tom planu doima osvježavajućim. Članovi tzv. “Vučjeg čopora” – Phil (Cooper), Stu (Helms), Alan (Galfianakis) i Doug (Bartha) – više ne odlaze na momačku večer koja će završiti s alkoholom, drogom, amnezijom i nizom neugodnih i crnohumornih situacija. Ovaj put će poticaj za bizarnu odiseju predstavljati odvođenje sve neuravnoteženijeg Alana u psihijatrijsku klinku; putovanje, međutim, prekidaju maskirani napadači koji otmu Douga. Njihov vođa, gangster po imenu Marshall (Goodman) trojici preostalih prijatelja u zamjenu za Dougovo puštanje naloži lociranje i hvatanje njihovog starog poznanika, živopisnog kineskog gangstera po imenu Chow (Jeong).

Phillips je očigledno, a u neku ruku i previše doslovno, shvatio kako je glavna zamjerka “Mamurluku 2” bila neoriginalnost, pa se u trećem nastavku odlučio za malo drukčiji pristup. Tako ovaj film, iako sadrži za današnji Hollywood stanardne količine zahodskog humora, tjelesnih izlučevina i političke nekorektnosti, zapravo više funkcionira kao akcijski film nego komedija. Toga će gledatelji vrlo brzo postati svjesni kada se ispostavi da je Phillipsa i njegovog koscenarista Craiga Mazina izdao smisao za humor (a za Mazina, poznatog po “Mrak filmovima” je pitanje da li ga je uopće i imao). Najbolji i najefektniji štosevi trećeg “Mamurluka” su tako, po dobrom starom običaju, “ispucani” već u traileru. Još lošijom se doima odluka da se radnja umjesto na originalni “Vučji čopor” koncentira gotovo isključivo na likove Alana i Chowa. Dok je Alan koliko-toliko funkcionirao kao “neobični” član originalnog trija/kvarteta, u ovom filmu će, usprkos neospornom Galfianakisovom talentu, njegove psihotične i destruktivne kerefeke gledateljima ići na živce. Još je iritantniji Kim Jeong, čiji je lik bio tek usputni detalj prva dva filma, a ovdje od gledatelja traži da simpatiziraju s počiniteljem psihopatskih likvidacija.

Sve to ne znači da se u “Mamurluku”, koji je sa 100 minuta neobično kratak za današnji hollywoodski film, nije našao i pokoji svijetli trenutak. On dolazi u obliku kratke epizode u zalagaonici gdje blista svojom masivnom pojavom, ali i komičarskim talentom impozantna Melissa McCarthy. Taj je trenutak, na žalost, kompromitiran isforsiranim romantičnim podzapletom, još isforsiranijim “bajkovitim” hepi endom i još manje potrebnom epilog-scenom koja sugerira mogući četvrti nastavak. Koliko on ima smisla, možda najbolje svjedoči i očigledno glumačko neraspoloženje Eda Helmsa (koji je bio sjajni Stu u prethodna dva nastavka), kao i Bradleya Coopera koji na trenutke kao da sebi pred kamerom postavlja pitanje da li mu je nakon oskarovske nominacije za “U dobru i u zlu” ovo zbilja trebalo. Kada se nedostatku humora, inspiracije i ukusa dodaju i scene koje će izazvati povraćanje kod osjetljivijih ljubitelja životinja, postaje jasno zašto je najbolji detalj filma replika “Ovo završava večeras”, koju “Mamurluk 3”, slučajno ili namjerno, dijeli s trećim nastavkom “Matrixa”.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: U dobru i u zlu (2012)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
U DOBRU I U ZLU
(SILVER LININGS PLAYBOOK)
uloge: Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, Robert De Niro, Jackie Weaver, Anupam Kehr
scenarij: David O.Russell
režija: David O. Russell
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 122 '

Kada je u pitanju Hollywood, teško je zamisliti riječi “romantična komedija” i “nominacija za Oscar” u istoj rečenici. Još je teže zamisliti da bi ostvarenje tog žanra moglo po pitanju nominacija dobiti “veliku petorku” (najbolji film, režija, scenarij, glumac i glumica) odnosno “veliku četvorku” glumačkih nominacija (glavne i sporedne uloge). Romantična komedija koja želi takvo dostignuće mora se barem po nečemu značajno razlikovati od drugih romantičnih komedija, a “U dobru i u zlu” Davida O. Russella ispunjava taj uvjet.

Protagonist je, naime, atipičan za žanr. Pat Solitano (Cooper) je duševni bolesnik, i to ne obični nego prilično nasilni i opasni duševni bolesnik,  pa su mu i ljudskim pravima duševnih bolesnika inače sklone američke vlasti uredile višemjesečni boravak iza gumenih zidova. Radnja započinje u trenutku kada su Patovi roditelji – majka Dolores (Weaver) i otac Pat Senior (De Niro) – ishodili njegovo puštanje na kućnu njegu. Pat na slobodu dolazi uvjeren kako se izliječio, odnosno da je barem na putu da se izliječi kroz kombinaciju samopomoći, kulturnog uzdizanja kroz čitanje književnih klasika i intenzivne tjelovježbe, te da će uz malo truda uspjeti vratiti izgubljenu kuću, posao i, najviše od svega, suprugu koja je u međuvremenu protiv njega ishodila sudsku zabranu prilaska. Jedinu ozbiljnu promjenu u njegov život unosi Tiffany Maxwell (Lawrence), sestra supruge njegovog najboljeg prijatelja, koja je, kao i on, iako u manjoj mjeri, “oštećena roba” te je nakon tragične smrti muža razvila ovisnost o seksu. Pat ispočetka odbija njene pokušaje da ga dovede u krevet, ali na kraju ipak pristane postati njen partner na plesnom natjecanju.

Davidu O. Russell, kome je osim režije bio povjeren i scenarij, nije imao previše lagan zadatak kada je trebalo adaptirati istoimeni roman Matthewa Quicka. U filmu je trebalo pronaći prilično delikatnu ravnotežu između humora i prilično mračnih tonova; u tome je još veću poteškoću činilo to da najveći dio humora izvire iz protagonistove nesposobnosti da se suoči sa stvarnošću, odnosno sudaru svijeta sa njegovim iluzijama. Neke od tih scena su smiješne, ali ne onda kada taj sudar koincidira s Patovim neuzimanjem lijekova, pa su gledatelji njegovo “otkačenjaštvo” prisiljeni promatrati iz vizure umornih, ispaćenih i ne tako rijetko zlostavljanih roditelja. Zbog njih je “U dobru i u zlu”, zapravo, teško promatrati kao komediju, iako će oni koji žele takav sadržaj barem dobiti završnicu koja odgovara parametrima žanra. A film nije ni previše romantičan, barem ako je suditi po protagonistici koja koristi jezik “peškaruše” i ne krije sklonost promiskuitetu. Publici u ovom dijelu svijeta će, pak, dodatni problem biti i često korištenje referenci na američki nogomet, odnosno momčad “Philadelphia Eaglesa”, pa će i mnogi inače efektni “štosevi” biti izgubljeni u prijevodu, uključujući i sam naslov.

Russell je film režirao prilično nenametljivo prepustivši lavovski dio posla prilično raznovrsnoj, ali i raspoloženoj glumačkoj ekipi. Bradley Cooper se, odabravši “oskarolovačku” i prilično zahtjevnu ulogu čovjeka s ozbiljnim duševnim problemom, trudio sa sebe izbrisati imidž ispraznog hollywoodskog ljepotana. U tome uglavnom uspijeva te će kod publike izazvati simpatije za svoj ponekad iritantan lik. Na kraju se ipak mora priznati da ga je zasjenila Jeniffer Lawrence čiji je “zdravoseljački” izgled savršen za uloge fatalnih žena iz susjedstva, ali i koja uživa u prilici da glumi nešto složeniji, zagonetniji i zahtjevniji lik nego što joj inače nudi Hollywood. Ugodno je, pak, iznenadio i Robert De Niro, čiji izleti u vode komedije obično nisu znali završiti dobro, a još više i Australka Jackie Weaver s likom ispaćene majke bitno drukčijim od demonske negativke u hvaljenom “Životinjskom carstvu”. Iako je u pitanju uobičajeno precijenjen lovac na Oscare, “U dobru i u zlu” gledateljima uglavnom pruža više onog prvog nego drugog.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)