RECENZIJA: Sutrozemlja: Novi svijet (Tomorrowland, 2015)

Ljudi uvijek imaju sklonost prošlost gledati kroz ružičaste naočale, ali to u pravilu nije slučaj budućnošću, koja se u jednom vremenskom razdoblju zamišljala pozitivnije nego u drugom. Jedno od razdoblja kada se budućnost vidjela mnogo ružičastije nego u razdobljima prije i poslije su 1960-e, kada su godine poratnog ekonomskog rasta i dotada nezamislivi skok općeg prosperiteta i životnog standarda stvorili percepciju da stvari jednostavno moraju ići nabolje. Jedna od najpoznatijih ličnosti koja je prihvatila takav stav bio je Walt Disney, koji je desetljeće ranije svoju fascinaciju tehnologijom pretočio u Tomorrowland (Svijet sutrašnjice), jednu od najpopularnijih atrakcija Disneylanda, a svoj talent za prikazivanje vrlog novog svijeta sutrašnjice godine 1964. pretočio i na eksponate na njujorškoj Svjetskoj izložbi. Walt Disney je umro, budućnost u sljedećim desetljećima nije izgledala ružičasto, ali je Tomorrowland ostao i bio dovoljno uspješan da početkom 2010-ih Damon Lindelof nagovori direktore Disneyeve tvrtke da na osnovu te atrakcije naprave igrani film. Sličan koncept je u prošlom desetljeću doveo do izuzetno uspješne serije filmova Pirati s Kariba. Povijest je u slučaju Tomorrowlanda nije ponovila, te je Sutrozemlja: Novi svijet slabo prošao i kod publike i kod kritike.

Radnja filma počinje s prologom smještenim u 1964. godinu kada mladi dječak-izumitelj po imenu Frank posjećuje Svjetsku izložbu i tom prilikom iskusi kratki, ali nezaboravni izlet u Svijet sutrašnjice, za koga se ispostavi da nije dio izložbe nego alternativna dimenzija u kojoj su svi futuristički koncepti postali stvarnost. Pedeset godina kasnije idealistička tinejdžerica Casey Newton (Robertson) završi u zatvoru nakon što je sabotažom spriječila NASA-u da demontira lansirne rampe raketa za svemirska istraživanja. Tajanstveni artefakt je nakratko odvede u Svijet sutrašnjice, a nakon toga počinje potraga u kojoj će joj pomoći tajanstvena djevojčica po imenu Athena (Cassidy) i prilikom koje sreće sada odraslog, ciničnog i demoraliziranog Franka (Clooney), koji je uvjeren da se naš svijet nalazi pred propašću. Svijet sutrašnjice, alternativna dimenzija stvorena da bi daroviti izumitelji na miru mogli razviti tehnologiju se našao pod upravom guvernera Nixa (Laurie), za kojeg se ispostavi da je odgovoran za kataklizmu koju Casey odluči po svaku cijenu spriječiti.

Disney je u projekt, koji bi cinici nazvali ničim drugim do reklamom za vlastite zabavne parkove, uložio skoro 200 milijuna dolara, ali i neke nesumnjive talente, među kojima se najviše ističe režiser Brad Bird, poznat kao autor nekih od najuspješnijih, ali i najhvaljenijih animiranih filmova u posljednje vrijeme. Bird se, međutim, nije najbolje snašao kada je u pitanju igrani film, ali najveću odgovornost za to snosi složeni i često kontradiktorni Lindelofov scenarij. Njegov najveći problem je u tome što je koncept tajnog društva idealističkih genija koji iz paralelne dimenzije pokušavaju spasiti svijet kompromitiran time što je Svijet sutrašnjice preuzeo negativac čije krajnji motivi i razlozi zbog kojih je krenuo na “tamnu stranu” nisu najbolje objašnjeni. Čak i ako se zanemare teodicejski nedostaci Lindelofovog svijeta, teško se oteti dojmu da je negativac ubačen samo zato da bi se na utopijsku idealističku viziju svijetle budućnosti nakalemio nekakav akcijski zaplet, odnosno izgovor da se protagonisti natjeravaju sa opasnim i laserskim oružjem naoružanim androidima. Detalj koji će mnoge gledatelje daleko više iritirati jesu ne baš “najčistiji” osjećaji koji Frankov lik gaji prema robotu koji izgleda kao djevojčica, a što ni Lindelof ni Bird nisu znali prikazati na najadekvatniji ili najprimjereniji način. Sve to, dakako, kulminira u razočaravajućem i antiklimaktičkom finalu, nakon kojeg dolazi scena u kojoj Svijet sutrašnjice nastavlja prikupljanje mladih talenata širom svijeta, prikazan na način kojeg se ne bi postidjeli sovjetski propagandisti u doba socrealizma. To ne znači da film nema dobrih elemenata, a to se prije svega odnosi na vrlo dobru glumu, a što se odnosi kako na Clooneya opterećenog jednog od najnezahvalnijih uloga svoje karijere, tako i na mladu Raffy Cassidy kao djevojčicu-robota te šarmantnu Britt Robertson kojoj je fijasko Sutrozemlje karijeru velikim dijelom usmjerio na prema glumicama njenog kalibra daleko zahvalnije male ekrane.

OCJENA: 4/10

SUTROZEMLJA: NOVI SVIJET

(TOMORROWLAND)

uloge: George Clooney, Hugh Laurie, Britt Robertson, Raffey Cassidy

scenarij: Damon Lindelof

režija: Brad Bird

proizvodnja: Walt Disney Studios, SAD, 2015.

trajanje: 130 min.
Oglasi

RECENZIJA: Nemoguća misija: Protokol duh (2011)

ΠΡΩΤΟΚΟΛΛΟ ΦΑΝΤΑΣΜΑ: Ghost protocol
(izvor: dullhunk)

NEMOGUĆA MISIJA: PROTOKOL DUH
(MISSION IMPOSSIBLE – GHOST PROTOCOL)
uloge: Tom Cruise, Jeremy Renner, Paula Patton, Simon Pegg, Michael Nyqvist
scenarij: Aaron Nemec & Josh Applebaum
režija: Brad Bird
proizvodnja:  Paramount, SAD, 2011.
trajanje:  132 '

 

Sumrak filmskih zvijezda je jedan od najzanimljivijih, ali najmanje spominjanih trendova suvremenog Hollywooda. Svima, osim najzagriženijim fanovima, je jasno da lice s plakata danas predstavlja sve manje važni razlog zbog koga se pune kino-dvorane, pa je lako zamisliti kako bi Harry Potter postao hit i bez Daniela Radcliffea, Sumrak bez Kristen Stewart, a Avatar bez Sama Worthingtona. U nekim slučajevima lice s plakata može više naškoditi nego koristiti; kao jedan od primjera se navodi Nemoguća misija III, čiji se komercijalni podbačaj često tumačio gafovima Toma Cruisea, dotad neupitnog nositelja popularne franšize. Cruise je u svemu tome nešto naučio, odnosno barem se takav dojam može steći na temelju novog nastavka Nemoguća misija: Protokol duh.

 

Na samom početku filma Ethan Hunt (Cruise), vrhunski operativac američke supertajne službe IMF, čami u moskovskom zatvoru. Odatle ga u riskantnoj akciji izbavljaju dvoje njegovih kolega – lijepa Jane Carter (Patton) i tehničar Benji Dunn (Pegg). Hunt je oslobođen samo zato što jedino on može izvesti opasnu operaciju prikupljanja informacija unutar samog Kremlja. Taj pothvat, međutim, završi katastrofalno krivo, odnosno spektakularnom eksplozijom za koju je okrivljen upravo IMF-ov tim. Američka vlada, nastojeći izbjeći nuklearni rat, pokreće tzv. “protokol duh” te se odriče se IMF-a. Hunt i njegov tim, kome se stjecajem okolnosti priključio obavještajni analitičar Bradnt (Renner), nastoje preživjeti, raskrinkati zlikovce koji su im “smjestili” te spriječiti nuklearnu apokalipsu.

 

Cruise, koji je u franšizi sudjelovao kao producent, je zajedno sa svojim kolegom J. J. Abramsom došao do zaključka da četvrti nastavak filma zahtijeva promjene, i to one koje će istovremeno biti prilagodba suvremenom dobu i povratak korijenima, odnosno formuli originalne TV-serije s kraja 1960-ih. U tom smislu je najzanimljiviji i potencijalno najriskantniji potez bio angažman Brada Birda za režiju; riječ je o filmašu koji je izgradio zavidnu reputaciju, ali u domeni animiranog filma. Njegov igrani debi, pak, pokazuje da se rizik isplatio; akcija teče prilično tečno, a vješto se koriste egzotične lokacije za niz dojmljivih scena.

 

Druga, daleko važnija promjena u odnosu na ranije filmove je u tome što, kao i u seriji IMF djeluje kao tim, a ne kao “one man show”. To znači da je Cruise gotovo ravnopravan s ostatkom glumačke ekipe, bilo da je riječ o ženi-razbijaču Pauli Patton, komičaru Simonu Peggu ili Jeremyju Renneru (za koga se čak špekulira da bi mogao naslijediti Cruisea kao nositelj franšize). Scenarij Andrea Nemeca i Josha Applebauma, pak, također dobro koristi suvremene događaje kako bi zaplet filma učinio aktualnim, a pojedine scene uvjerljivim. Također je ostvarena i dobra ravnoteža između akcije, humora i “ozbiljnih” sadržaja, odnosno između ljudskih likova i raznih “cool” gadgeta koji bi se također mogli nazvati protagonistima.

 

Ono gdje je Protokol duh zapeo jest nedovoljno dobro definirani, odnosno zapravo posve bezlični negativac. Švedski glumac Michael Nyqvist, široj javnosti poznat kao novinar u originalnoj ekranizaciji Larsonnove Millenium trilogijr, je posve mlak i neuvjerljiv kao tvorac demonskog plana. Francuska manekenka Lea Seydoux je, usprkos jednodimenzionalnosti i hladnoće lika, nešto efektnija kao plaćeni ubojica. Najbolji dojam je ipak ostavio indijski glumac Anil Kapoor (TV-voditelj u Milijunašu s ulice) u komičnoj ulozi bogatog plejboja.

 

Iako je Protokol duh u svojoj suštini tek korektno napravljena holivudska akcijada, u ovo doba, kada prosječna kvaliteta američkog filma stalno opada, je to više nego dovoljno. Stoga se može preporučiti čak i onima koji su prema njegovoj zvijezdi posve ravnodušni.

 

OCJENA: 6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)