RECENZIJA: Majstori (2013)

MAJSTORI
(HANDYMEN)
uloge: Areta Ćurković, Nikša Butijer, Goran Bogdan, Bojan Navojec
scenarij: Dalibor Matanić
režija: Dalibor Matanić
proizvodnja: HRT, Hrvatska, 2013.
trajanje: 76 '

Kada je u pitanju hrvatski film, kriteriji kvalitete, čak i u današnje doba, koje se ponekad bez ironije naziva “zlatnim”, su daleko niži nego kod drugih kinematografija. Što zbog objektivnih okolnosti vezanih uz malo tržište, financijsku bazu i kadrovske resurse, a što zbog subjektivnih okolnosti vezanih uz politiku, klanove i nesposobne “uhljebe” koje vode hrvatsku kulturnu politiku, od hrvatskog filma se u pravilu može očekivati manje nego od ne-hrvatskog filma (ili barem onog ne-hrvatskog filma koji predstavlja gro našeg kino-repertoara). Zbog toga, da bi se neki hrvatski film, smatrao dobrim on mora ispuniti daleko manje uvjeta nego ne-hrvatsko ostvarenje. A što znači da je hrvatskim filmašima bolje da ne eksperimentiraju s visokim budžetom, neobičnim koncepta ili kompliciranim zapletom i likovima, odnosno da stvari drže što jednostavnijim. Možda najbolji primjer takve prakse je komedija Majstori Dalibora Matanića.

Radnja započinje u jednom naizgled idiličnom zagrebačkom kućanstvu. Keka (Ćurković) je vrijedna i požrtvovna supruga koja ne štedi truda i energije kako bi svom suprugu, željezničkom službeniku Baji (Butijer) spremila najbolju moguću večeru. Baja je, međutim, toliko iscrpljen i frustriran svojim poslom da pri povratku kući koristi prvu priliku da ode u krevet, a Keku gotovo ne primjećuje. To, međutim, nije slučaj sa Ilijom (Bogdan), mladićem koji usprkos katastrofalne sklonosti da pada i izaziva kaos posjeduje talent za kućne opravke; osim njega posjeduje i sklonost prema Keki koja, pak, ostaje neuzvraćena, ali ga Baja iz financijskih razloga stalno poziva u kuću kada se nešto pokvari. Kada Baja jednom otkrije što Ilija namjerava sa njegovom suprugom, dolazi do incidenta prilikom koga će Keki “prekipjeti”. Ona impulzivno napušta kuću i odlazi na more, odnosno mjesto gdje su ona i Baja proveli medeni mjesec. Baja i Ilija nedugo potom kreću za njom, dok u samom mjestu dolazak usamljene Zagrepčanke izaziva zanimanje lokalnog ribara i “galeba” Luje (Navojec).

Matanić je danas najpoznatiji po Finim mrtvim djevojkama, jednim od pionirskih LGBT filmova u hrvatskoj kinematografiji, odnosno jednim od prvih hitaca u kulturnom ratu koji je prošle godine eskalirao s ustavnim referendumom. Njegov najuspješniji film, barem što se publike tiče, je bio Blagajnica hoće ići na more, koju su kritičari, ne bez negativnih konotacija, proglasili “populističkom” komedijom. Majstori bi su daleko sličniji Blagajnici, ne samo u recikliranju elemenata zapleta (odlazak frustrirane Zagrepčanke na more), nego i u inzistiranju na blagom humoru, odnosno korištenju zabavnih pjesama iz “dobrih starih vremena” kao glazbene pratnje. Oni malo kritičniji bi rekli kako Majstori također preuzimaju neke od negativnih regionalno-kulturnih stereotipova Blagajnice, odnosno kako je lik Luje kao tipični “galeb” Dalmatincima čini ono što se u Blagajnici činilo Hercegovcima.

Takve sličnosti su, međutim, prilično površne. Ono što Majstore čini različitim u odnosu na hrvatski film jest upravo odvojenost od sumorne hrvatske stvarnosti, odnosno nedostatak bilo kakve opipljive društvene angažiranosti. Likovi i zaplet, zapravo, izgledaju kako da bi komotno mogli biti smješteni u 1980-e i 1970-e koje ponekad prilično napadno sugeriraju hitovi iz soundtracka. U konceptualnom smislu Matanić inzistira na jednostavnosti, odnosno malenom broju čvrsto profiliranih likova, koje bi bez problema savladali i daleko manje talentirani glumci od Ćurković, Butijera, Bogdana i Navojeca. Još je važnije što su svi ti likovi funkcioniraju kao pozitivci, odnosno što film na kraju svakome od njih pruža kakav-takav hepi end.

To ne znači da Majstori nemaju nedostataka. Matanić je ipak u manjem dijelu filma eksperimentirao, prije svega tako što je Ilijin lik učinio nesnosno trapavim i tako stvorio prigodu da njegovo ostvarenje sadrži za hrvatski film prilično rijetke scene slapsticka. Na samom početku te scene djeluju kao kakvo-takvo osvježenje, ali s vremenom Matanić na njih sasvim zaboravi; scena dugog kadra u kojoj Ilija izaziva kaos na zagrebačkoj ulici se doima kao da je zalutala u film, baš kao i lik samoubojice, koga tumači Krešimir Mikić, i koji izgleda kao da je zalutao iz stripa o Alanu Fordu. Relativna kratkoća filma, s druge strane, uspijeva spriječiti da na vidjelo izađu glavni nedostaci Majstora, odnosno dojam da je ovo ostvarenje, zapravo, moglo daleko bolje funkcionirati kao TV-film. No, oni gledatelji koji zalutaju u kino-dvorane i koji su spremni sniziti kriterije, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo.

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Visoka modna napetost (2013)

VISOKA MODNA NAPETOST
(TENSION)
(FASHION TENSION)
uloge: Goran Navojec, Bojan Navojec, Mijo Jurišić, Marija Škaričić, Marija Mikulić, Petar Mišo Mihočević, Miran Kurspahić
scenarij: Filip Šovagović, Ivica Đikić, Robert Perišić
režija: Filip Šovagović
proizvodnja:. HAVC/HRT, Hrvatska, 2013.
trajanje: 100 '

Posljednje godine su nas navikle na naslovnice u kojima se tvrdi da je pojedini hrvatski film imao “rekordno otvaranje”, a iz čega bi se moglo zaključiti kako hrvatska kinematografija upravo proživljava nešto kao zlatno doba. Isti zaključak bi se mogao izvesti i na temelju brojki koje je krajem prošle godine objavio Hrvatski audiovizalni centar (HAVC), a koje govore da je Hrvatska prošle godine proizvela čak 16 cjelovečernjih filmova, a što predstavlja povijesni rekord, odnosno da su svi ti filmovi imali rekordni broj gledatelja. Te su brojke uistinu dojmljive, ali bi ih netko zloban mogao usporediti sa statistikama koje su svojevremeno objavljivali sovjetski uredi, a u kojima su rekordni uspjesi u proizvodnji ugljena, čelika, tenkova i zrakoplova krili nešto prozaičnije, ali neugodnije činjenice o praznim policama, redovima za kruh i raspadnutim cipelama. Dojmu da je hrvatskim filmskim glavešinama kvantiteta važnija od kvalitete bi značajno mogla doprinijeti i Visoka modna napetost, komedija koja se usprkos zvučnih imena i intrigantnog koncepta u hrvatska kina provukla bez neke velike pompe.

Radnja se događa na dalmatinskom otoku Bura, odnosno mjestu kojemu načelnik Pero Lumbarda (Goran Navojec) nastoji izboriti status grada, koristeći dvije strategije. Jedna je povećanje broja stanovnika preko potrebnih 100, a čemu poteškoću predstavlja starija prosječna dob i sklonost žitelja da umiru, a druga je posjet talijanskog modnog kreatora (Mihočević) koji bi trebao promovirati otok i u njega dovesti investitore. Sve to se odvija u kontekstu načelnikovih uglavnom bezuspješnih pokušaja da vlastitu disfunkcionalnu obitelj dovede u red, prije svega brata Čobija (Bojan Navojec), svećenika koji je napustio Crkvu, te Bubija (Jurišić), narkomana koga je droga svojevremeno odvela u zatvor. Potonji će, usprkos toga što ga je brat “uhljebio” za svjetioničara, izazvati incident s gotovo apokaliptičkim posljedicama.

Visoka modna napetost na prvi pogled izgleda kao savršen materijal za populističku komediju, odnosno upravo onakve projekte koji hrvatsku publiku privlače u kina i hrvatskom filmu daju ono što je na ovim prostorima najbliže komercijalnom uspjehu. Radnja je smještena u živopisno dalmatinsko mjesto, likovi su ekscentrični, zaplet govori o oštrom sukobu karaktera, kultura, svjetonazora od kojih bi netko kao Miljenko Smoje napravio urnebes. S druge strane, likovi otpadnutog svećenika, narko-propaliteta i grotesknog gradonačelnika kao svojevrsne karikature današnjeg hrvatskog establishmenta i društva su mogli zadovoljiti one koji u hrvatskim komedijama vole gledati neki aktualni komentar; to da je lik talijanskog kreatora gej i da sa sobom voda mladog ljubavnika je, pak, moglo film jasno staviti dati dodatnu angažiranost, odnosno u ideološkom smislu ga vezati za stranu koja je u hrvatskom kulturnom ratu bila poražena  na nedavnom referendumu. Filmu je dodatni šarm trebao dati i bivši predsjednik Stipe Mesić koji se pojavljuje glumeći samog sebe.

Iza svega je, pak, stajao Filip Šovagović, vrhunski glumac koji je film ne samo režirao, nego i producirao i za njega napisao glazbu. Ovo potonje ne mora uvijek biti loše, a o čemu svjedoči opus Johna Carpentera, ali u ovom konkretnom slučaju odaje nekoga koga se uporno trudi napraviti autorski film s velikim A, odnosno da je riječ o nekakvoj velikoj umjetnosti. Visoka modna napetost tako nimalo ne krije svoje nastojanje da se proda kao “art film” koga obični smrtnici, upravo oni o kojima ovise ta “rekordna otvaranja” (i koji kao porezni obveznici financiraju HAVC, koji također stoji iza ovog projekta) ne razumiju niti žele shvatiti. Koristeći za hrvatske standarde ne baš male resurse, kao i živopisne hvarske lokacije, Šovagović film snima iz različitih rakursa, a njegov direktor fotografije Mirko Pivčević svako malo miješa crno-bijelu sa slikom u boji. Scenarij je potpuno konfuzan, a likovi, osim glavnog koga tumači izvrsni i sjajno rasploženi Goran Navojec, nisu nimalo profilirani, te će gledateljima trebati dosta vremena i strpljenja da pohvataju konce i shvate tko je tko. Dodatnu zbrku će stvoriti naracija više likova, i to ona s iritirajućom tendencijom ponavljanja replika, koje zvuče prilično otrcano u društvu sadržaja radio-emisije o klimatskim promjenama koju kao dio zvučne podloge vodi Krešimir Mišak, i koja se doima mnogo zanimljivija i intrigantnija od svega što se čuje na ekranu. Tu i tamo se u filmu može nabasati na koji svijetli trenutak, prije svega replike i detalje koji alegorijski komentiraju aktualna politička i ekonomska zbivanja, ali će oni publici, barem onoj običnoj, malo značiti. Još manje će značiti i stranoj publici za koju je u domaćoj verziji ostavljen titl na engleskom, koji domaćim poznavateljima tog jezika nudi malo dodatne razonode. Opći dojam je da će Visoka modna napetost svima koji kino odlaze radi zabave predstavljati razočarenje, a ako su previše strpljivi i tu zabavu čekaju do odjavne špice, predstavljat će mučenje. A to je žrtva koja, bez obzira na domoljubne motive svih onih koji žele podržati rast i razvoj domaće kinematografije, u ovom konkretnom slučaju nije opravdana.

OCJENA: 2/10

Enhanced by Zemanta