BIRDMAN

uloge: Michael Keaton, Zack Galifianakis, Edward Norton, Andrea Riseborough, Amy Ryan, Emma Stone, Naomi Watts, Lindsay Duncan
scenarij: Alejandro G. Inarritu, Nicolas Giacobone, Alexander Dinelaris Jr., Armando Bo
režija: Alejanrdo G. Inarritu
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2014.
trajanje: 119 min.

Oni koji prati hollywoodsku produkciju prilikom sezonskog lova na “Oscare” su mogli zapaziti nešto što bi se moglo nazvati trendom. Dio producenata je zaključio da filmske biografije, koje ionako imaju bolju “prođu” među Akademijim glasačima nego drugi žanrovi, mogu biti još atraktivnije ako temom, radnjom ili likovima budu vezane uz zlatno doba Hollywooda. Time se, dakako, najviše nastoji iskoristiti nostalgija gerontokratskog glasačkog tijela, koje voli misliti kako su u njihova “dobra stara” vremena hollywoodski filmovi bili prava umjetnost, a glumačke zvijezde istinska božanstva, koja se nisu morala brinuti da će ih s Olimpa svrgnuti nekakav nepoprezni tweet. Stoga se rezultat najnovijeg “oskarovskog” nadmetanja može smatrati svojevrsnom povijesnom ironijom. Birdman Alejandra Inarritua, koji je početkom ove godine osvojio prestižne kipiće, u mnogo čemu predstavlja antitezu hollywoodskih autohagiografskih tendencija – riječ je filmu koji umjesto svijetle prošlosti na prilično autoironičan način prikazuje hollywoodsku suvremenost.

Naslovni lik, koga tumači Michael Keaton, je Riggan Thomas, glumac koji je prije mnogo godina stekao status megazvijezde tumačeći lik superheroja Čovjeka-ptice (Birdman), ali čija su slava i popularnost odavno nestali. Radnja prikazuje kako se anonimnosti i beznačajnosti pokušava riješiti tako što producira, režira i tumači glavnu ulogu u brodvejskoj adaptaciji novele Raymonda Carvera. Taj ambiciozni pothvat, pak, je opterećen brojnim poteškoćama, odnosno Thomasovim problemima na profesionalnom i osobnom planu. Tokom produkcije se mora suočiti sa dugo vremena zanemarenom kćeri (Stone) koja se upravo izliječila od ovisnosti, nadobudnim metodskim glumcem (Norton) koji namjerava preuzeti projekt, snobovskom brodvejskom kritičarkom (Duncan) koja namjerava uništiti “bahatog hollywoodskog pridošlicu”, ali najviše sa samim sobom, odnosno alter egom Birdmana koji je isto tako neprijateljski raspoložen prema pokušaju glumca da napravi drastični zaokret u vlastitoj karijeri.

Inarrituova ostvarenja se ističu neobičnom, odnosno nekonvencionalnom strukturom, koja često čak i onima manje upućenima u sedmu umjetnost govore kako je riječ o art-filmu. U slučaju Birdmana se ta neobičnost ogleda prije svega u tome da je cjelokupna radnja, bez obzira na to što se odvija u različitim vremenima i mjestima, prikazana u jednom jedinom kadru. Inarritu je, dakako, sve to snimio u različitim kadrovima, ali je izuzetna vještina pri montiranju i potpuno neprimjetni stvorila dojam savršene i naizgled ničim prekinute cjeline. Tehničko savršenstvo Birdmana, međutim, predstavlja tek dio odgovora na pitanje o tajni njegovog uspjeha. Mnogo je zanimljivije to što je Inarritu svoje kreativne resurse primijenio na komediju, odnosno žanr s kojim art-film, ali i on sam, baš i nije bio “na ti”.

Scenarij koji je Inarritu napisao zajedno s brodvejskim piscem Alexandeerom Dinelarisom i argentinskim sineastima Nicolasom Giacoboneom i Armandom Boom, je tako za temu uzeo sam svijet filma i kulture uopće, podvrgnuvši ga žestokoj satiri gdje se ne štedi ni hollywoodski komercijalizam ni brodvejski art-snoberaj. Pri svemu tome je Michael Keaton sjajno obavio svoj posao, odigravši jednu od najboljih, ali istovremeno i najriskantnijih uloga svoje karijere. Isto onako kao što je Thomas filma ima vlastiti alter ego, tako se i Thomas može shvatiti kao Keatonov alter ego s obzirom na to da je i on sam nekoć davno postao superzvijezda tumačeći lik Batmana da bi ga danas zaboravili zbog toga što isti lik tumače njegove mlađe, zgodnije i coolerskije kolege. Keatonu dosta pomaže prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava, među kojom posebno treba pohvaliti danas prilično aktivnu Emmu Stone, ali i Edwarda Nortona koji se s godinama i nedostatkom glavnih angažmana danas prilično dobro nosi. Birdman bi, doduše, mogao biti još bolji, odnosno savršen, da nije glazbe meksičkog jazz glazbenika Antonija Sancheza koja gledatelje prečesto podsjeća da gledaju art-film i tako razbija nužnu iluziju. Međutim, i ovako se “Oscar” čini više nego zasluženim. Možda su to prepoznali i časne starine u losanđeleskoj Akademiji, svjesni da je danas, za razliku od njihovog vremena, filmova koji uistinu zaslužuju zlatne kipiće ima manje nego u “dobra stara vremena”.

OCJENA: 8/10