RECENZIJA: Tajne petog staleža: Istinita priča o aferi Wikileaks (2013)

THE FIFTH ESTATE
(izvor: The_JIFF)
TAJNE PETOG STALEŽA: ISTINITA PRIČA O AFERI WIKILEAKS
(THE FIFTH ESTATE)
uloge: Benedict Cumberbatch, Daniel Brühl, Anthony Mackie, David Thewlis, Alicia Vikander, Stanley Tucci, Laura Linney
scenarij: Josh Singer
režija: Bill Condon
proizvodnja: Touchstone/Walt Disney, SAD, 2013.
trajanje: 128 '

Hollywood prema njoj nikada nije iskazivao nekakve naročite simpatije prema računalnoj tehnologiji, a pogotovo prema Internetu, prema kome se odnosilo, u najboljem slučaju s nerazumijevanjem, a daleko češće s otvorenim prezirom. To se može najbolje primijetiti u biografskim filmovima koji obrađuju živote najpoznatijih ličnosti na Internetu. Tako Mark Zuckerberg nije imao razloga biti previše sretan zbog načina na koji je prikazan u “Društvenoj mreži”. Istom klubu se pridružio i Julian Assange, osnivač Wikileaksa, koji je postao jedan od likova u filmu “Tajne petog staleža” Billa Condona.

Assangeovo nezadovoljstvo bi trebalo biti sasvim razumljivo, jer se scenarij Josha Singera temelji na knjizi Daniela Domscheita-Berga, njemačkog hackera koji je sve do prije dvije godine bio Assangeov najbliži suradnik, a potom se nakon svađe okrenuo protiv svog kolege. Berg, koga glumi Daniel Brühl, je protagonist, a radnja započinje u jesen 2007. godine kada na berlinskoj hackerskoj konvenciji upoznaje ekscentričnog ali nadarenog Australca po imenu Jullan Assange (Cumberbatch) koji je zamislio web-stranicu na kojoj bi “zviždači” zaštićeni anonimnošću javnosti iznosili najprljavije tajne najmoćnijih svjetskih država i korporacija. Berg je oduševljen idejom i sve slobodno vrijeme i talent ulaže u taj projekt, čak i nakon što prema njemu postane skeptična njegova djevojka Anke (Vikander). Mala i opskurna stranica s vremenom počinje rasti i “provaljivati” financijske i druge skandale, ali široj javnosti postaje poznata tek u proljeće 2010. godine kada će objaviti znamenitu snimku masakra nedužnih civila koje je u Bagdadu počinila posada američkog vojnog helikoptera. Nakon toga Wikileaks dobije nešto još vrednije – ogromnu zbirku američkih povjerljivih vojnih, obavještajnih i diplomatskih poruka. Ona postaje razlogom za razlaz dvojice prijatelja – dok Assange inzistira da se cjelokupna zbirka objavi odmah i bez uređivanja, Berg je zabrinut da bi time bio ugrožen velikog broja ljudi.

Iako je Assange otvorenim iskazivanjem nezadovoljstva filmu producentima donio dodatni publicitet, “Tajne petog staleža” su prošle iznenađujuće loše na sjevernoameričkim kino-blagajnama, a bolje se nisu provele ni kod kritičara. Njihovo razočarenje se najbolje može objasniti iznenađujuće lošom kvalitetom filma, koji se, pak, može objasniti time da je napravljen na brzinu. Producenti su se najvjerojatnije bojali da bi priča o Assangeu, koji trenutno živi u ekvadorskom veleposlanstvu, mogla imati još koji dramatični obrat prije premijere. Osim što scenarist Singer filmu nije mogao dati adekvatnu završnicu, još veći je problem u tome što hackerske i općenito informatičke aktivnosti izgledaju prilično nefilmično, te ih atraktivnim mogu učiniti filmaši nešto talentiraniji od Billa Condona (hvaljenog zbog biografskog filma “Bogovi i čudovišta”, ali kuđenog zbog dva posljednja “Sumraka”). Ipak, najviše smeta šizofreni pristup fenomenu Wikileaksa. S jedne strane je njegov osnivač fascinantna ličnost, a njegov projekt ima potencijal stvoriti ljepši i bolji svijet. S druge strane, tvorci filma, kao hollywoodski vojnici Partije moraju podržavati Obamu i službenu washingtonsku politiku, te Assangea prikazati kao neodgovornog destruktivca koji prijeti svjetskom miru. Zato su u film ubačene scene koje prikazuju kako američki doušnici i njihove obitelji – a čija je imena Wikileaks razotkrio – moraju bijegom spašavati goli život. Sam Assange je prikazan kao egomanijak i paranoik, iako ga daroviti Benedict Cumberbatch pokušava, mada previše sputan scenarijem, dati nešto humaniju dimenziju. “Tajne petog staleža” na kraju izgledaju kao zbrkan, neuspio i posve nepotreban film. Osim ako nekoga zanima kako bi izgledala biografija Solženjicina u produkciji sovjetskog “Mosfiljma” 1970-ih, ili biografija Gotovine u produkciji Carle del Ponte prije nekoliko godina.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. studenog 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Enhanced by Zemanta
Oglasi

RECENZIJA: Praskozorje 2. dio (2012)

Series City magazine #4 with Twilight Robert P...
(izvor: fanfreluche_designs)
PRASKOZORJE 2. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART2)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Ashley Greene, Michael Sheen
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje:  115'

 

Nezahvalno je praviti prognoze, ali se čini kako će peti film iz “Sumrak Sage” od strane kritičara biti proglašen najboljim. Ako se to zbilja dogodi, postoji prilično jednostavno objašnjenje za takvu blagonaklonost. “Praskozorje 2. dio” je, naime, posljednji film iz serije, pa će mnogi kritičari, koji su prethodne četiri godine stoički morali trpjeti kako im horde “twiharda” i hollywoodska propagandna mašinerija profesiju izvrgavaju ruglu, u svojim recenzijama pronalaziti odraz olakšanja što je noćna mora zvana “Sumrak”, konačno završena.

 

To iskustvo je bilo duže nego što sugerira sam broj romana Stephenie Meyer po kojima su snimani filmovi iz serije. Posljednji od njih, “Praskozorje”, je, po sada već ustaljenom hollywoodskom običaju maksimiziranja profita, pretvoren u dva umjesto jednog cjelovčernjeg filma. Drugi film počinje nedugo nakon ključnog događaja u sagi – rađanja djevojčice Renesmee Cullen (Foy), zbog koga je njena majka Bella Swann Cullen (Stewart) bila primorana pretvoriti se u vampira od strane svog supruga Edwarda (Pattinson). Radnja prati kako se protagonistica suočava s novostvorenom situacijom, bilo da je riječ o novoj fizičkoj snazi, bilo potrebi da nauči kontrolirati žeđ za krvlju, bilo nekim neugodnim odlukama vezanim uz njenu bivšu ljudsku obitelj. Dijete radi kojeg je toliko toga žrtvovala, pak, zadržalo je svoju ljudsku prirodu, ali i dobilo neobične osobine poput brzog rasta. Time na sebe skreće pažnju Volturija, vampirskih vlastodržaca čiji vođa Aro (Sheen) u Renesmee vidi moguću opasnost po sve vampire. Bella i njeni prijatelji, uključujući vukodlaka Jacoba (Lautner), odlučuju se pripremiti za eventualni sukob, odnosno pokušaj Volturija da uklone Renesmee.

 

“Praskozorje” je snimano u komadu, pa su manje-više svi kadrovi ranijeg nastavka ostali isti – režiser Bill Condon, scenaristica Melissa Rosenberg i, dakako, glumačka postava u kojoj je Taylor Lautner, usprkos degradirane uloge, opet zasjenio Roberta Pattinsona i Kristen Stewart koji izgledaju umorno tumačeći iste, isprazne, nezanimljive i antipatične likove. Drugi dio “Praskozorja”, međutim, izgleda bitno drukčije od prvog, a objašnjenje za to bi se dijelom moglo pronaći upravo u tome što se s njime saga završava. Film je razvučen, ali je konačnost radnju učinila kompaktnijom. Početni dio filma, u kojem se gledatelji upoznaju s novom vampirskom stvarnošću nove junakinje, služi ne samo kao svojevrsna predigra za spektakularni finale, nego i autorima dozvoljava da se barem na trenutak opuste. U njemu tako ima najviše scena s onim što je cijeloj “Sagi” bolno nedostajalo – humora; ovdje se na trenutak doima da su Condon, Rosenberg i družina postali toliko svjesni nedostataka cijelog projekta pa ga samoparodiraju.

 

“Praskozorje” ponovno postaje ozbiljno kada aktualnim postaje glavni zaplet, odnosno obračun protagonista s Volturijima. Nastojeći se pripremiti za njega, Cullenovi i njihova družina u pomoć pozivaju svoje vampirske prijatelje sa svih strana svijeta. To je prilika da se u priču uvede cijeli niz likova različitog etničkog podrijetla i odrastanja u različitim povijesnim razdobljima; scene u kojima oni prepričavaju svoje ratničke priče, pak, samo podsjećaju koliko su protagonisti nezanimljivi i potrošeni. Condon se na kraju gotovo iskupljuje za razočarenje prethodnog nastavka kada od velikog međuvampirskog obračuna na kraju napravi epsku bitku koja sadrži za “sumrakovske” standarde neočekivano eksplicitne scene nasilja i visoki bodycount. Dobar dojam, kome je dosta pomogao prilično raspoloženi Michael Sheen kao napola poludjeli negativac, preživljava čak i jeftini narativni obrat. Međutim, kada se na odjavnoj špici počnu pojavljivati svi likovi iz “Sage”, publika će se podsjetiti kako ovaj film izgleda dobar samo zato jer su prethodna četiri bila izuzetno loša. Za napraviti takvu usporedbu je potrebna žrtva koja se ne isplati.

 

OCJENA: 4/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Sumrak Saga: Praskozorje 1. dio (2011)

English: Taylor Lautner, Kristen Stewart and R...
Taylor Lautner, Kristen Stewart i Robert Pattinson (izvor: Wikimedia Commons)
PRASKOZORJE 1. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART 1)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Peter Facinelli, Ashley Greene
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2011.
trajanje:  117'

Postoje filmovi koje kritičari mrze, postoje filmovi koje kritičari mrze iz dna duše i postoji serija filmova Sumrak sage. Tri godine koje su prošle od prvog Sumraka nisu mnogo poboljšale opću reputaciju franšize, a blagonaklonost neće izazvati ni to da je na red za ekranizaciju došao posljednji od četiri romana Stephenie Meyer. Producenti su se, naime, ugledali na filmsku seriju o Harryju Potteru te je tako Praskozorje podijeljeno na dva dijela koja će u kina doći u razmaku od godinu dana, učinivši tako filmsko iskustvo Sumraka nešto dužim i, za one koji ga ne vole, mnogo napornijim.

Radnja započinje događajem koji bi u tradicionalnim holivudskim filmovima predstavljao sretan završetak – vjenčanjem dvoje protagonista. Nakon što je njihova ljubav uspjela preživjeti brojna iskušenja, gimnazijalka Bella Swan (Stewart) i vampir Edward Cullen (Pattinson) svoju vezu krune spektakularnom ceremonijom nakon koje slijedi medeni mjesec u Brazilu. Tamo će brak, na Bellino inzistiranje, biti konzumiran iako ju je muž upozorio da fizički odnos s vampirom može biti poguban po ljudsko biće. Ubrzo nakon toga Bella iznenada shvati da je trudna. Njeno dijete je, pak, ljudsko-vampirski hibrid koji se hrani tijelom vlastite majke, te dr. Carlile (Facinelli), vampirski liječnik i Edwardov mentor, mora koristiti svoje vještine ne bi li spasio Bellin život. Vijest o tajanstvenom stvorenju u Bellinom tijelu pak uznemiri lokalno pleme vukodlaka koji odlučuju ukloniti taj problem, čak i po cijenu sukoba s Cullenovim vampirskim klanom. Jacob Black (Lautner), mladi vukodlak koji je oduvijek bio zaljubljen u Bellu, morat će učiniti sve da spriječi katastrofu.

Saga o Sumraku pokazuje koliko nekadašnja autorska teorija Novog Hollywooda ima malo veze s današnjom holivudskom praksom. Iza kamere su se dosad izmijenila četiri režisera, a sva četiri Sumraka sliče jedan na drugi i, s izuzetkom prvog koga je režirala Catherine Hardwicke, ne odaju nikakvu posebnu osobnost ili kreativnost. Bill Condon, koji se u svojoj filmografiji ima i ozbiljan lov na “Oscare” s Komadima iz snova, najzvučnije je od svih režiserskih imena, ali se usprkos reputaciji nije usudio dovesti u pitanje zadane parametre, uključujući nenadahnuti scenarij Melise Rosenberg koji ropski prati predložak. To znači i da ovo izdanje Sumraka ima isti problem koji su imala prethodna tri – očajni dijalozi te krajnje antipatični i isprazni likovi, uključujući dvoje glavnih protagonista. Dijelom zbog toga što njegov lik, za razliku od druga dva člana nekadašnjeg ljubavnog trokuta, pokazuje nešto nalik na emocije, Taylor Lautner se u usporedbi s Kristen Stewart i Robertom Pattinsonom ovdje doima kao reinkarnacija Marlona Branda.

Uz nezanimljive i uglavnom potrošene likove Praskozorje napornim čini i umjetno razvučeni zaplet, kao i to da je Condon potencijalno najintrigantnije događaje iz književnog predloška – konzumaciju ljubavne veze i njen (ne)očekivani rezultat – prikazao na banalan i krajnje nezanimljiv način. Pri tome kao izgovor ne mogu poslužiti čak ni vjernost konzervativnom svjetonazoru Stephenie Meyer niti cenzorsko-komercijalni obziri producenata ovisnih o adolescentskoj populaciji “twiharda”. Kada se svemu tome dodaju i razočaravajući specijalni efekti, gledateljima ostaje tek slabašna nada da su Condon i producenti svoje glavne adute sačuvali za završni dio sage. Tu nadu bi, pak, mogla ugasiti i spoznaja da se tvorci Sumraka dosad baš i nisu morali pretjerano truditi, odnosno da, ma koliko ovaj film bio loš, zapravo i ne predstavlja nikakvo razočaranje. Još više razloga za neugodu daju i vijesti da ova franšiza – oličenje svega što ne valja u današnjem Hollywoodu – postaje novi komercijalni model američke filmske industrije, pa tako na proljeće dolazi Hunger Games, ekranizacija omladinskog romana Suzanne Collins za koju se govori da je “novi Sumrak“. Bude li zbilja tako, i nakon Praskozorja će kritičarima padati mrak na oči.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 22. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)