RECENZIJA: Tajne petog staleža: Istinita priča o aferi Wikileaks (2013)

THE FIFTH ESTATE
(izvor: The_JIFF)
TAJNE PETOG STALEŽA: ISTINITA PRIČA O AFERI WIKILEAKS
(THE FIFTH ESTATE)
uloge: Benedict Cumberbatch, Daniel Brühl, Anthony Mackie, David Thewlis, Alicia Vikander, Stanley Tucci, Laura Linney
scenarij: Josh Singer
režija: Bill Condon
proizvodnja: Touchstone/Walt Disney, SAD, 2013.
trajanje: 128 '

Hollywood prema njoj nikada nije iskazivao nekakve naročite simpatije prema računalnoj tehnologiji, a pogotovo prema Internetu, prema kome se odnosilo, u najboljem slučaju s nerazumijevanjem, a daleko češće s otvorenim prezirom. To se može najbolje primijetiti u biografskim filmovima koji obrađuju živote najpoznatijih ličnosti na Internetu. Tako Mark Zuckerberg nije imao razloga biti previše sretan zbog načina na koji je prikazan u “Društvenoj mreži”. Istom klubu se pridružio i Julian Assange, osnivač Wikileaksa, koji je postao jedan od likova u filmu “Tajne petog staleža” Billa Condona.

Assangeovo nezadovoljstvo bi trebalo biti sasvim razumljivo, jer se scenarij Josha Singera temelji na knjizi Daniela Domscheita-Berga, njemačkog hackera koji je sve do prije dvije godine bio Assangeov najbliži suradnik, a potom se nakon svađe okrenuo protiv svog kolege. Berg, koga glumi Daniel Brühl, je protagonist, a radnja započinje u jesen 2007. godine kada na berlinskoj hackerskoj konvenciji upoznaje ekscentričnog ali nadarenog Australca po imenu Jullan Assange (Cumberbatch) koji je zamislio web-stranicu na kojoj bi “zviždači” zaštićeni anonimnošću javnosti iznosili najprljavije tajne najmoćnijih svjetskih država i korporacija. Berg je oduševljen idejom i sve slobodno vrijeme i talent ulaže u taj projekt, čak i nakon što prema njemu postane skeptična njegova djevojka Anke (Vikander). Mala i opskurna stranica s vremenom počinje rasti i “provaljivati” financijske i druge skandale, ali široj javnosti postaje poznata tek u proljeće 2010. godine kada će objaviti znamenitu snimku masakra nedužnih civila koje je u Bagdadu počinila posada američkog vojnog helikoptera. Nakon toga Wikileaks dobije nešto još vrednije – ogromnu zbirku američkih povjerljivih vojnih, obavještajnih i diplomatskih poruka. Ona postaje razlogom za razlaz dvojice prijatelja – dok Assange inzistira da se cjelokupna zbirka objavi odmah i bez uređivanja, Berg je zabrinut da bi time bio ugrožen velikog broja ljudi.

Iako je Assange otvorenim iskazivanjem nezadovoljstva filmu producentima donio dodatni publicitet, “Tajne petog staleža” su prošle iznenađujuće loše na sjevernoameričkim kino-blagajnama, a bolje se nisu provele ni kod kritičara. Njihovo razočarenje se najbolje može objasniti iznenađujuće lošom kvalitetom filma, koji se, pak, može objasniti time da je napravljen na brzinu. Producenti su se najvjerojatnije bojali da bi priča o Assangeu, koji trenutno živi u ekvadorskom veleposlanstvu, mogla imati još koji dramatični obrat prije premijere. Osim što scenarist Singer filmu nije mogao dati adekvatnu završnicu, još veći je problem u tome što hackerske i općenito informatičke aktivnosti izgledaju prilično nefilmično, te ih atraktivnim mogu učiniti filmaši nešto talentiraniji od Billa Condona (hvaljenog zbog biografskog filma “Bogovi i čudovišta”, ali kuđenog zbog dva posljednja “Sumraka”). Ipak, najviše smeta šizofreni pristup fenomenu Wikileaksa. S jedne strane je njegov osnivač fascinantna ličnost, a njegov projekt ima potencijal stvoriti ljepši i bolji svijet. S druge strane, tvorci filma, kao hollywoodski vojnici Partije moraju podržavati Obamu i službenu washingtonsku politiku, te Assangea prikazati kao neodgovornog destruktivca koji prijeti svjetskom miru. Zato su u film ubačene scene koje prikazuju kako američki doušnici i njihove obitelji – a čija je imena Wikileaks razotkrio – moraju bijegom spašavati goli život. Sam Assange je prikazan kao egomanijak i paranoik, iako ga daroviti Benedict Cumberbatch pokušava, mada previše sputan scenarijem, dati nešto humaniju dimenziju. “Tajne petog staleža” na kraju izgledaju kao zbrkan, neuspio i posve nepotreban film. Osim ako nekoga zanima kako bi izgledala biografija Solženjicina u produkciji sovjetskog “Mosfiljma” 1970-ih, ili biografija Gotovine u produkciji Carle del Ponte prije nekoliko godina.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. studenog 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Enhanced by Zemanta
Oglasi

RECENZIJA: Hobit: Smaugova pustoš (2013)

2013_12_130028
2013_12_130028 (izvor: Gwydion M. Williams)
HOBIT: SMAUGOVA PUSTOŠ
(THE HOBBIT: THE DESOLATION OF SMAUG)
uloge: Martin Freeman, Ian McKellen, Richard Armitage, Benedict Cumberbatch, Evangeline Lilly, Lee Pace, Luke Evans, Ken Stott, James Nesbitt, Orlando Bloom, Manu Bennett
scenarij: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson & Guillermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM/Warner Bros., SAD, 2013.
trajanje: 166 '

Postoje neki poslovi koje je bolje ne započeti, ali jednom kada se započnu, bolje ih je dovršiti. Takvo shvaćanje dominira među dijelom kritike koja je iskazala malo oduševljenja za plan novozelandskog filmaša Petera Jacskona da Hobit, popularnu fantasy knjigu J.R.R. Tolkiena pretvori u filmsku trilogiju. Za razliku od trilogije Gospodar prstenova (čiji je novi Hobit predstanavak), koja se i sama temeljila na romana i kojoj je upravo format ciklusa epskih filmova savršeno odgovarao epskom sadržaju, nova Jacksonova trilogija bi na oko devet sati trebala razvući ono što su svojevremeno na sovjetskoj televiziji prikazali u sat i pol vremena, a spretniji vlasnici ZX Spectruma u istoimenoj video-igri znali rješavati u devet minuta. To, dakako, znači da se radnja romana mora maksimalno razvući, ili napuniti dodatnim sadržajima – likovima i podzapletima, koji s njim imaju prilično upitne veze. Prije godinu dana su neumitne usporedbe Neočekivanog putovanja, prvog dijela trilogije, sa desetljeće starijim ekvivalentom Prstenova družina, išle na štetu novog Jacksonovog projekta. Danas su se stvari promijenile, te će se drugi film – Smaugova pustoš – prije uspoređivati s Putovanjem. To, s obzirom na iskustva s nekim drugim filmskim sagama, kao što su Rat zvijezda i Igre gladi, ne mora biti loše po Pustoš.

Radnja se nastavlja tamo gdje je stala u prethodnom filmu, odnosno prati grupu patuljaka na čelu s Torinom Hrastoštitom (Armitage) kako putuje na planinu Erebor kako bi uz pomoć hobita Bilba Bagginsa (Freeman) pokušala ukrasti dragulj koji čuva zmaj Smaug. Družinu prilikom njihovog putovanja love orkovi na čelu s Azogom (Bennett), dok čarobnjak Gandalf (McKellen) u međuvremenu nastoji otkriti jesu li ti događaji vezani uz buđenje zlog Saurona. Družina patuljaka će se tokom svog putovanja sresti sa vilenjacima koji će im pomoći u borbi protiv orka, a posebno vila po imenu Tauriel (Lilly). Pustolovine će se nastaviti i u jezerskom gradu Ezgarotu prije nego što se konačno uspiju dokopati planine i drevnog grada patuljaka čije neopisivo bogatstvo čuva opasno i naizgled neuništivo čudovište.

Kao i drugi srednji filmovi iz sličnih trilogija, Smaugova pustoš je prvenstveno namijenjena publici koja je unaprijed upoznata s materijalmom, odnosno pretpostavlja da je ona, bilo preko Tolkienove knjige, bilo gledanjem prethodnog filma, upoznata s osnovama zapleta i likova. To sa sobom povlači manje potrebe da se sadržaj opterećuje s naracijom, ekspozicijom ili – a što je možda bio najveći nedostatak Neočekivanog putovanja – povezivanjem s likovima i radnjom Gospodara prstenova. Jackson i njegov scenaristički tim su u ovom slučaju prije svega orijentirani na akciju. Zato, iako u filmu ima dijaloga, na njega scenaristi nisu obratili pažnju, a još manje je vjerojatno da će to učiniti publika. Sve najbolje replike su, manje-više “potrošene” u traileru i one uglavnom imaju malo veze s Tolkienovim tekstom. Jedini novi detalj – a u čemu je Pustoš slična svom pandanu Dva tornja – jest to što kao drugi dio trilogije u gotovo potpunu mušku priču uvodi ženski lik ratnice Tauriel, kao i naznake nekakve ljubavne priče između nje i jednog od patuljaka. Segment koji se događa u Ezgarotu je, pak, pružio prilike da se za lik tamošnjeg pokvarenog gradonačelnika iskoristi komičarska karizma Stephena Fryja, iako se pokušaj da se preko njega “uvali” nekakav komentar na suvremeno stanje demokracije u svijetu doima pomalo anakronim.

Ono što će publika upamtiti je, pak, ono i zbog čega će uglavnom i doći u kino, a to je prilika ne samo da se čarobni Tolkienov svijet vidi na velikom ekranu, nego i još demonstracija vrhunaca suvremene hollywoodske tehnologije specijalnih efekata. Jackson i njegova majstorska ekipa je dodatno ovladala ne samo 3D tehnologijom, nego i njenim poboljšanjima sa slikom od 48 fps, odnosno koristi ih upravo tamo gdje im je najviše mjesto – u spektakularnim akcijskim scenama. U ovom filmu je upravo akcija ono što je najatraktivnije i najimpresivnije; scene su ne samo uzbudljive, nego i maštovite, a očito je da je Jackson u njima uživao isto onoliko, a možda i više nego gledatelji. Tu se možda najviše može istaći okršaj s orkovima na rijeci; druge scene su možda malo prerazvučene i ponavljajuće, odnosno žrtvovane potrebi da i drugi nastavak dobije “zasluženu” epsku dužinu. To se može vidjeti na kraju filma, kada Bilbo i družina bježe od Smauga, odnosno scenama koje svejedno impresivnima čini posuđeni glas uvijek zanimljivog Benedicta Cumberbatcha. Ipak, najveći izvor frustracije će biti to što film završava s “cliffhangerom” koji se doima malo previše naglim čak i za današnje standarde hollywoodskih saga. Iako nije isključeno da će njegovo razrješenje 17. prosinca, kada se pred publikom pojavi završni dio trilogije, završiti kao razočarenje, mora se priznati da novi Hobit nije previše skrenuo s utabane staze te da je publici dostavio ono što je od njega tražila. S obzirom na to što sve Hollywood zna raditi s tehnološkim i kreativnim resursima poput onih koji su Jacksonu stajali na raspolaganju, Smaugova pustoš, bez obzira na svoju nedovršenost, izgleda kao dobar posao.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: U tami: Zvjezdane staze (2013)

Star-Trek-Into-Darkness-Poster
(izvor: walt74)
U TAMI ZVJEZDANE STAZE
(STAR TREK INTO DARKNESS)
uloge: Chris Pine, Zachary Quinto, Benedict Cumberbatch, Zoe Saldana, Simon Pegg, Alice Eve
scenarij: Roberto Orci, Alex Kurzman & Damon Lindelof
režija: J. J. Abrams
proizvodnja: Paramount Pictures/Skydance Productions/Bad Robot, SAD, 2013.
trajanje: 133 '

Malo koja medijska franšiza se može pohvaliti s tako odanim i fanatičnim poklonicima kao “Zvjezdane staze”. S druge strane je njena duga povijest pružila mnogo prilike da se takva odanost “trekkieja” iznevjeri. Nakon brojnih razočaranja, pogotovo onih koje su pružili serija igranih filmova od 1979. do 2002. godine, ideja da se napravi “reboot”, pa čak i angažiraju novi, mlađi glumci u likovima koji predstavljaju ikone popularne kulture, nije predstavljala preveliko svetogrđe. Kada se tog posla dohvatio J. J. Abrams, njegova verzija “Zvjezdanih staza” iz 2009. godine je predstavljala više nego solidan uspjeh, učinivši nastavak neumitnim.

Radnja filma, prozvanog “U tami”, počinje kada posada svemirskog broda Enterprise na čelu s kapetanom Jamesom T. Kirkom (Pine) spašava planet od uništenja. Mladi kapetan je, međutim, pothvat učinio previše spektakularnim za stroge standarde Primarne direktive koja Zvjezdanoj floti priječi utjecaj na razvoj primitivnih civilizacija. Stegovni postupak u njenom sjedištu, pak, dolazi u drugi plan nakon što ono postane metom terorističkog napada. Kao počinitelj je identificiran bivši časnik John Harrison (Cumberbatch), koji bježi preko granice Ujedinjene Federacije Planeta. Kirk dobiva zadatak da ga pronađe i dovede pred sud po svaku cijenu, čak i ako pri tome riskira rat s Klingonskim Carstvom.

Originalna filmska serija “Zvjezdanih staza”  je “trekkiejima” i širem gledateljstvu pružila niz neugodnih iznenađenja, ali isto tako može pohvaliti da je barem u jednoj stvari predstavljala neočekivani uspjeh. “Zvjezdane staze: Khanov bijes” iz 1982. godine, drugi film iz serije, se često navodi ne kako najbolji film ili najbolje ostvarenje cijele franšize, nego i kao rijedak primjer kada je nastavak bolji od originalnog filma. Abrams je očigledno bio inspiriran “Bijesom”, kome je odao počast referencirajući niz scena i likova na način zbog koga bi se “U tami” mogao shvatiti i njegov svojevrsni remake.

Moglo bi se reći kako je “U tami” ponovio to dostignuće od prije tri desetljeća. Neopterećen potrebom da “trekkiejima” kroz koncept paralelnih univerzuma objašnjava odstupanje od kanona niti ne-“trekkiejema” predstavlja likove, Abrams i njegov iskusni scenaristički tim su sve svoje napore mogli koncentrirati da osmisle solidnu priču koja bi gledateljima pružila dva sata kvalitetne zabave. U njoj se, pak, može pronaći i određeni odraz suvremene političke situacije u svijetu, uključujući neke neugodne moralne aspekte borbe protiv terorizma. Većini gledatelja će, međutim, daleko više u pamćenju ostati spektakularne akcijske scene u kojima Abrams demonstrira izuzetnu vještinu u baratanju sa specijalnim efektima, ali i superioran osjećaj za ritam, zbog čega dva sata “U tami” prolaze izuzetno brzo. Posebno valja pohvaliti i Abramsovo korištenje 3D tehnologije, kome je – za razliku od mnogih sličnih primjera u današnjem Hollywoodu – film bio prilagođen od samog početka. Ona djeluje izuzetno atraktivno u akcijskim scenama, ali i značajno naglašava ugođaj u mirnijim i intimnijim trenucima za protagoniste.

“U tami”, međutim, ima isti nedostatak koji je mučio i prve Abramsove “Zvjezdane staze” – Chrisa Pinea u glavnoj ulozi. Iako je riječ o nadarenom glumcu, publika, barem ona starija, ga još uvijek teško može prihvatiti kao lik koji je od Williama Shatnera napravio ikonu današnje kulture. To, s druge strane, nije slučaj sa Zacharyjem Quintom, koji se bez problema može prihvatiti kao mlađa verzija Leonarda Nimoya (koji se nakratko i pojavljuje u filmu tumačeći starog Spocka). Slično važi i za ostatak glumačke ekipe, uključujući Cumberbatcha koji lik negativca poslovično dobro, kao i Alice Eve koja se može pohvaliti i s nekim ne-glumačkim kvalitetama (koje posebno dolaze do izražaja u 3D scenama). “U tami” pokazuje kako se uz malo originalniji pristup čak i najpotrošenijoj franšizi može osigurati svjetla budućnost.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 19. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)