Ostale sezone: 2

Kada se danas govori o Zlatnom dobu televizije, teško je izbjeći, često nezahvalne, usporedbe sa Zlatnim dobom Hollywooda. A to uključuje i studije koji se, zasluženo ili ne, ističu kao svojevrsne institucije tih razdoblja. U nama bližem slučaju to je HBO, američka tvrtka koja je među prvima prepoznala potencijale novog kablovskog medija i, razbijajući ograničenja sadržaja i forme, s vremenom stvorila brend koji će s oduševljenjem prihvatiti svi frustrirani konfekcijom i cenzurom u kino-dvoranama i na konvencionalnom TV-mrežama. U tome, doduše, danas više nije sam, ali time što je prokrčio put za AMC, Netflix i druge studije, odnosno time sebi može priuštiti da izbaci 100 milijuna dolara ili druge donedavne nezamislive svote na pilot ili gotove sezone TV-serije se ističe u mnogo čemu na isti način na koji se u zlatna hollywoodska vremena MGM, poznat po svojim raskošnim mjuziklima i filmskim epovima “većim od života” isticao među drugim poslovnim carstvima losanđeleske tvornice snova. Stoga ne iznenađuje što se povijest pobrinula da se pronađe poveznica između ta dva entiteta, i to u obliku jedne od najskupljih, najiščekivanijih, najambicioznijih i najprestižnijih TV-serija ove godine.

Westworld, koji se velikim dijelom reklamirao i kao svojevrsna zamjena za Igru prijestolja, HBO-vu zlatnu koku koja, usprkos megapopularnosti, ima daleko manje epizoda ispred nego iza sebe, je svoj začetak imao prije nepunih pola stoljeća kao cjelovečernji film nastao upravo u produkciji MGM-a. A to je dobar povod za isto tako neumitne usporedbe između njegove filmske i televizijske inkarnacije (pri čemu se ne treba računati kratkotrajna, brzo ugašena i vjerojatno brže zaboravljena TV-serija Beyond Westworld iz 1980. godine), odnosno jasan prikaz kako su se stvari bitno promijenile od 1973. godine. Pri čemu, dakako, najviše u oči upada kako je MGM, za razliku od HBO-a, svoj Westworld napravio u trenucima kada su njegovi najbolji dani bila iza njega, pa je Michael Crichton svoj režijski debi bio prisiljen raditi sa zapravo prilično malenim budžetom. To se, između ostalog, odrazilo i kroz relativno kratko trajanje, jednostavnu priču i likove, ostavivši film koji dobro funkcionira sam po sebi, ali se upravo zbog svoje jednostavnosti čini izuzetno dobrim temeljem za remakeove. To je, uostalom, prepoznao i sam Crichton iskoristivši osnovni koncept za mnogo poznatiji i uspješniji Jurski park. Stoga ne bi trebalo previše iznenaditi što je i HBO došao zaključaka da se upravo taj izvor može iskoristiti za spektakl sličnog kalibra.

Koliko je Westworld zahvalan materijal za remake svjedoči i to što je HBO-va verzija koristi Crichtonov originalni scenarij na način da ga gotovo u nijednom detalju ne mijenja. Opet se gledatelje dovodi u svijet neodređene, i uvjetno rečeno, bliske budućnosti u kojoj je korporacija pod imenom Delos razvila tehnologiju za proizvodnju robota izgledom, ponašanjem i drugim detaljima gotovo identični ljudima. I ta tehnologija svoju praktičnu primjenu pronalazi kroz zabavni park na temu Divljeg zapada gdje posjetiteljima roboti pružaju usluge u rasponu od dječačkih igara kauboja i Indijanaca, preko seksa do ispunjavanja najmračnijih fantazija. Naravno, sve do trenutka kada stvari u parku krenu katastrofalno krivo te se androidi svoju fizičku i drugu superiornost iskažu tako što iznenada počnu masakrirati goste.

Jonathan Nolan, koji je zajedno sa suprugom Lisom Joy osmislio seriju, je imao i lagan i težak zadatak. S jedne strane Crichton mu je svojim predloškom ostavio izuzetnu slobodu da odgovori na pitanja “kako” i “zašto” se u zlosretnom Delosovom parku dogodilo ono što se dogodilo. S druge strane je relativno jednostavnu priču u trajanju od sat i pol vremena trebalo rastegnuti na najmanje 10-12 sati, ubaciti malo “jače” likove, intrigantnije podzaplete, i “dublje” sadržaje, i sve to uz završnicu koja bi od svega načinila kakvu-takvu zaokruženu cjelinu, a istovremeno pružila i cliffhanger dovoljno za drugu sezonu. Bračni par u tome nije u potpunosti uspio, ali je savršenstvo bilo teško očekivati od projekta napravljenog s toliko visokim očekivanjima.

Najprimjetnija razlika novog u odnosu na stari Westworld, odnosno kreativna odluka koju su Nolanovi donijeli, tiče se promjene perspektive. U filmu su se zbivanja pratila isključivo iz ljudske perspektive, dok se u seriji uvodi perspektiva samih androida ili, kako ih Delosovi tehničari zovu “domaćina”. Oni više nisu tek obični strojevi, nego je nastojanje da ih se učini što sličnijim ljudima dovelo do toga da dobiju sjećanja, a s vremenom razviju i nešto nalik na svijest te počnu postavljati pitanja o pravoj prirodi i svrsi svoga postojanja, čiji će odgovor dovesti do završnice koju sugerira u trailerima i tokom serije često navođen Shakespeareov citat o “nasilnim užicima koje dovode do nasilnih svršetaka”. A kada se, i to prilično eksplicitno, pokaže kako su svi oni bili izloženi godinama i desetljećima manipulacije, nasilja i zlostavljanja, a gledatelji istovremeno budu izmanipulirani da u njima vide ili ljudska bića ili novu razinu evolucije, neumitni ustanak se čini opravdanim.

Za to je, pak, potrebno prikazivati stvari i s ljudske strane, odnosno koristiti ljudske likove. To uključuje posjetitelje parka, koji, barem na prvi pogled, igraju trećerazrednu ulogu. Tandem nominalnih protagonista iz filma je dobio svoj ekvivalent u likovima Williama (sjajni Jimmi Simpson) kao čovjeka koji prvi put posjećuje park i osjeća vidnu nelagodu u usporedbi sa svojim mnogo iskusnijim prijateljem i budućim šurjakom Loganom (Ben Barnes) koji je mnogo opušteniji i ne osjeća nikakve komplekse kada se prepušta, često nasilnim, užicima koji su mu na raspolaganju. Mnogo se upečatljivijim čini odluka da televizijska verzija dobije i vlastitu verziju glavnog negativca koji svoje moralno određenje sugerira i sa crnom odjećom; za razliku od filmskog Yula Brynnera koji je bio robot, u slučaju televizijske verzije je to čovjek, odnosno posjetitelj čiji oblik zabave predstavlja sadističko iživljavanje nad bespomoćnim robotima koje će tek s vremenom dobiti oblik nekakve potrage za “labirintom”, odnosno posljednjom, završnom atrakcijom parka koja se čini jednako beznandnom poput potrage “domaćina” za smislom.

Mnogo se zanimljivijim za zaplet, također na prvu loptu, čini prikaz aktivnosti “iza scene”, odnosno svakodnevnica radnika i uprave parka, prisiljenih da svakodnevno paze da gostima ne padne dlaka s glave, odnosno da prate svaki pokret “domaćina” i stalno ih popravljaju i ponovno stavljaju u promet. Nolan i Joy su ovdje unijeli još jednu značajnu promjenu u odnosu na original – osim samih “šljakera” s dna hranidbenog lanca, tj. tehničara i zaštitarske ekipe, tu su i direktori Delosa, ali i tvorac samog parka Robert Ford. Njega tumači uvijek pouzdani Anthony Hopkins, i to tako dobro da nije jasno je li riječ o hladnom sociopatu koji uživa u patnjama “domaćina” poput Hannibala Lectera, poludjelom geniju, kvazibožanskoj figuri koja zapravo iskreno brine o dobrobiti svoje mehaničke djece ili kombinaciji svega toga. Hopkinsov je nastup, pak, u velikoj mjeri zasjenjen Jeffreyjem Wrightom koji je izvrstan u ulozi Fordovog prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Bernarda Lowea, čiji je radoholičarski životni stil posljedica osobne tragedije. Na toj razini, međutim, Westworld ima i određene nedostatke, prije svega zbog toga što Delosovo osoblje uključuje nekoliko likova koji nisu dovoljno dobro razrađeni, i čija je sudbina na samom kraju iritantno nejasna.

Mnogo ozbiljniji problem za Westworld je isti onaj koji je pogodio i originalni film. Prvi dio – u kome se gledatelji upoznaju sa svijetom i likovima – je previše razvučen i scene se ponekad ponavljaju, čak i onda kada to – za razliku od prikaza toga da “domaćini” moraju tisuće puta prolaziti scenarij Beskrajnog dana – nije baš najopravdanije. Dodatnu zbrku neće izazvati samo iskrivljenost perspektive “domaćina”, izazvana time da su sami podložni stalnom brisanju i promjeni sjećanja, nego i to da se radnja odvija u nekoliko različitih vremenskih razdoblja, pa za pojedine scene nije jasno da li se događaju u sadašnjosti, prošlosti ili predstavljaju nečiju halucinaciju i lažno sjećanje. Tek negdje od pete epizode stvari počinju dolaziti na svoje mjesto te se prva sezona počinje rasplitati konvencionalnim ritmom, iako još uvijek ne i na konvencionalni način. Upravo tada se može najviše osjetiti i autorski pečat, bilo da je riječ o referencama na klasične vesterne, bilo o liku frustriranog britanskog scenarista (Simon Qauterman) unajmljenog od Delosa da stvara “priče” u kojima glume “domaćini”, a koji se može shvatiti i kao svojevrsni Nolanov autoironični komentar na sam kreativni proces Westworlda.

Većina gledatelja će, međutim, od detalja daleko više pažnje staviti na ono što je već duže vremena HBO-v zaštitni znak – eksplicitni seks i golotinja. Tu se televizijska verzija čini daleko slobodnijom od filmske, što je u mnogo čemu potvrda ironičnog obrata situacije iz 1973. godine u kojem su ljubitelji “slobodnijih” sadržaja morali ići u kino-dvorane dok ih na malim ekranama nisu mogli zamisliti (a danas je sasvim drukčije). Neki od tih sadržaja se čine nepotrebnim i eksploatacijskim, a što se prije svega može reći za antiklimaktičku i zapravo potpuno nepotrebnu scenu orgije u meksičkom gradiću, čiji je jedini smisao bio da se seriji da nekakav “zločesti” publicitet. S druge strane, u seriji ima daleko više golotinje, a ona je ovaj put, čak bi se moglo reći, i opravdana; to se odnosi na “domaćine” koje je iza scene daleko lakše popravljati i održavati ako nemaju ništa na sebi, a u jednoj od scena čak i jedan lik nastoji to opravdati na način koji se može protumačiti kao preventivni odgovor autora serije puritanskim kritičarima. Međutim, različite klauzule odgovora i različite razine sramežljivosti glumačke ekipe u nekim trenucima znaju razbiti iluziju; tako Evan Rachel Wood, koja tumači lik “domaćinske” protagonistice Dolores, zahvaljujući strateškom kadriranju, snimanju s leđa i drugim trikovima ostavlja daleko više prostora za maštanje od njene norveške kolegice Ingrid Bolsø Berdal, koja u liku “domaćinske” razbojnice Armastace svoju najimpresivniju akcijsku scenu odrađuje u rođendanskom kostimu (samo malo oskudnijem od PG-13 izdanja u nedavnom Herkulu).

Taj impresivni prizor Westworld svojim gledateljima pruža u završnoj epizodi koja je, usprkos tome i brojnim drugim detaljima, svojevrsno razočaranje. Prije svega se to odnosi na iritantni “cliffhanger” koji pitanje krajnje sudbine pojedinih likova, za koje bi se inače moglo pretpostaviti da će stradati, ostavlja previše otvorenim. Isto se može reći za inače od Thandie Newton izvrsno odglumljeni lik Maeve, za koji nije jasno ima li ili nema slobodnu volju i čiji su postupci, isto kao i raspologanje gotovo božanskim moćima na samom kraju neobjašnjivi. A ni Delosova sigurnosna ekipa koja u oružanom okršaju s “domaćinima” iskazuje streljačke “vještine” Imperijalnih jurišnika iz Ratova zvijezda nije nešto čime bi se Westworld može dičiti. Barem kada su u pitanju zagriženi geekovi koji vole obraćati pažnju na sitne detalje i od njih u pauzama emitiranja epizoda stvarati maštovite teorije o obratima u zapletu, a pri čemu su se one najpopularnije pokazale ispravnima. Svemu usprkos, Westworld je ipak dovoljno dobro režiran i vrlo dobro odglumljen te je gledateljima pružio više nego dovoljno zabave da opravda drugu sezonu. Na nju će se, kako stvari stoje, čekati sve do 2018. godine, nešto duže nego što je to običaj kod drugih TV-serija. No, kada su u pitanju HBO i tako ambiciozan projekt, duža pauza koja bi omogućila ulaganje više truda i mogućnosti uklanjanja pogreška se čini opravdanim.

OCJENA: 7/10