Plan B je danas objavio članak, odnosno jednu od danas na Web-portalima tako popularnih top-lista, ovaj put posvećenu 7 filmova “kojima je potreban remake“. U pitanju je, kao i obično, prilično subjektivna lista, ograničena kako posljedicama američkog kulturnog imperijalizma, tako i nečijim žanrovskim sklonostima, s obzirom da na njoj dominiraju ostvarenja SF-filmovi. A netko bi rekao da su takve liste besmislene, s obzirom da hollywoodski glavešine u pravilu neće ispunjavati muzičke želje fanboyeva (osim ako oni nisu poklonici djela u intelektualnom vlasništvu Marvel Comics). A i ako kod od njih i bude razumijevanja, uvijek se možemo podsjetiti da nešto što izgleda dobro na papiru ili kao uspješan pitch u nekoj kancelariji ne mora izgledati dobro na ekranu; zapravo, vjerojatnije je da će bilo kakva filmska adaptacija biti inferiornija u odnosu na predložak. Zato je izraz “film kome je potreban remake” prije izraz očaja ili patološkog oblika nostalgije nego iskreno i argumentirano mišljenje da bi neko ostvarenje trebalo biti bolje u novom, “modernijem” izdanju. Lista koju je objavio Plan B, međutim, može poslužiti i kao ilustracija tog fenomena. Dakle, da krenemo redom:
#7 Barbarella – Šašava francuska space opera iz 1968. godine, koja je od Jane Fonda učinila jedan od najvećih seks-simbola svog vremena, svoje mjesto na top-listama “filmova kojima treba remake” duguje prije svega nostalgiji jedne posebne sorte zagriženih filmofila koji su pop-kulturu burnih 1960-ih temeljito iskorištavali kao izvor inspiracije za vlastita djela; drugim riječima, Quentinu Tarantinu i njegovim sljedbenicima. Problem s Tarantinom je u tome što je on takvu eksploataciju vršio prilično selektivno, odnosno kroz sintezu s brojnim drugim ostvarenjima koja s Barbarellom nemaju veze. Pola stoljeća kasnije, pak, publika više nema ukusa za psihodeliju i slične kontrakulturne eksperimente na velikom platnu; nema više ni seksualne revolucije, pa zamisao da bi se film mogao vrtiti oko oskudno (ili nikako) odjevene heroine ne izgleda tako pametno. Nova Barbarella ne bi mogla proći kroz danas daleko licemjernije cenzorske škare PG-13 rejtinga, a ako i bi, na nju bi, čak i ako se pokuša prodati kao nekakva feministička heroina, skočile SJW horde sa optužbama za seksizam i eksploataciju žena.
#6 Ratne igre – SF-triler o tinejdžeru-hakeru koji, misleći da igra računalne igre, upadne u računalni sistem američke protuzračne obrane, “zakači” se sa umjetnom inteligencijom i umalo izazove Treći svjetski rat je izgledala revolucionarno 1983. godine. Ili, da budemo precizniji, barem jedno desetljeće prije nego što je Internet postao globalni fenomen i nešto o čemu je i Hollywood imao nekog suvislog pojma. Današnje Ratne igre tako ne mogu ponuditi nešto izrazito novo, a Hollywood se uglavnom pokazao nesposobnim hakeraj učiniti vizualno atraktivnim ili dramatičnim. Ono što je možda najvažnije u slučaju Ratnih igara jest to da je taj film bio proizvod svog vremena, odnosno Hladnog rata koji je upravo tada doživljavao svoju novu eskalaciju, a koncept Međusobno osiguranog uništenja samo nekoliko mjeseci nakon premijere, umalo nije, zahvaljujući američkoj vojnoj vježbi Able Archer 83 i njenom shvaćenju od strane Sovjeta kao predigre “pravoj stvari”, doživio svoju primjenu u praksi. Iako ono što se valja oko Ukrajine sugerira da se vraćamo u “dobra stara” hladnoratovska vremena, političke okolnosti u SAD su drukčije – hollywoodski salonski ljevičari, za razliku od republikanca Reagana, neće učiniti ništa da ugroze sebi mnogo dražeg Obamu. A još manje napraviti film koji svojom temom podsjeća na ono o čemu je govorio “izdajnički” Edward Snowden.
#5 Supergirl – Godine 1984. je ovaj pokušaj pravljena spin-offa filmske serije o Supermanu doživio potpuni fijasko. Istini za volju, tada ni Supermanova franšiza nije izgledala najzdravije (o čemu možda najbolje svjedoči isti takav fijasko filma Superman IV: A Quest for Peace iz 1987. godine). Netko u Hollywoodu bi danas vjerojatno mogao napraviti bolji film o Supergirl od onog što je napravio Jeannot Schwarz prije tri desetljeća. S druge strane, mogao bi napraviti nešto gore ili, u najboljem slučaju, “kamilicu”, kao što je slučaj s opravdano pokopanim Superman Returns iz 2006. godine ili Čovjekom od čelika iz 2012. godine. Uostalom, za nekoliko mjeseci ionako ide istoimena TV-serija koja će, s obzirom na opću kvalitetu današnje američke TV-produkcije, vjerojatno biti bolja od svega što bi današnji Hollywood dostavio na velike ekrane.
#4 Posljednji akcijski junak – Akcijska komedija iz 1993. godine u kojoj Arnold Schwarzenegger bez ikakvog kompleksa žestoko parodira vlastiti imidž macho razbijača, odnosno protagoniste sličnih ultranasilnih akcijada koje su žarile i parile kino-dvoranama 1980-ih, je, zapravo, prilično dobar film. Jedini je problem u tome što to publika prije dva desetljeća nije znala prepoznati, odnosno što nekako nije uspio zaraditi očekivanu količinu novaca. Sada bi takvu nepravdu trebao ispraviti nekakav remake. Ne ulazeći u to koliko je pohlepa legitimni motiv za podgrijavanje filmske sarme, postavlja se pitanje koliko bi danas, kada filmova nalik na one sa kojima se sprdalo u Junaku više nema, taj projekt imao nekog smisla. Taj bi film možda mogao goditi gledateljima koji osjećaju nostalgiju prema 1980-ih, ali Plaćenici (The Expendables) pokazuju kako orijentacija na takvu publika ipak ima određena ograničenja.
#3 Modesty Blaze – Kultni strip o akcijskoj heroini je daleke 1966. godine doživio svoju ekranizaciju s Monicom Vitti u glavnoj ulozi s kojom njegovi poklonici, najblaže rečeno, nisu imali previše (preciznije: nimalo) razloga biti zadovoljni. Točnije, riječ je o potpunom fijasku koji daje manji uvid u to tko je i što je Modesty Blaze, ali zato pruža odličan uvid u kontrakulturno ozračje swinging sixties Londona i pogubnog učinka koje su ta zbivanja (i kemijski preparati vezani uz njih) imala na svjetsku kinematografiju. Naravno da se o Modesty mogao, a vjerojatno se još uvijek i može, snimiti bolji film. Međutim, glavni motiv za takav pothvat bi opet trebao biti nostalgija prema pop-kulturi 1960-ih (v. #7). Ne čudi što je jedan od onih koji je pokušao Quentin Tarantino, ali njegovi napori nisu stigli dalje od propale pilot-epizode TV-serije. Za nešto ambicioznije bi se trebalo daleko više potruditi.
#2 Dina – Za film kojim je David Lynch 1984. godine adaptirao kultni SF-roman Davida Lyncha bi se moglo postaviti pitanje zašto je uopće završio na popisu. To implicitno priznaje čak i autor članka u Planu B, s obzirom da je njegova reputacija danas izuzetno bolja od one koju je uživao nakon premijere. Riječ je o nesavršenom, nerazumljivom, ponekad kičastom, ali zato izuzetno ambicioznom, maštovitom i neobičnom filmu. A što se remakea tiče, on je već napravljen u obliku SiFyjeve mini-serije iz 2000. godine, koja je usprkos niskog budžeta i kazališnih kulisa uspjela ukloniti neke od nedostataka Lyncheve verzije, pa čak i uspjeti izvući jednako uspješan nastavak. Kada imamo dvije različite, ali prilično dobre verzije Dine, ne bi trebalo izazivati sreću sa trećom.
#1 Flash Gordon – Od 1980. godine, kada je premijerno prikazana, spektakularna ekranizacija stripa o svemirskom borcu za pravdu uživa kult-status. I to sasvim opravdano, jer je riječ o nevjerojatno zabavnom i duhovitom tretmanu space opere čiji su autori shvatili da tajna uspjeha leži da se cijeli film ne shvati previše ozbiljno. Tako gledatelji dan-danas mogu uživati u gotovo savršenoj kombinaciji campa, samoparodijskih klišeja i sjajnog Queenovog soundtracka. Da li je remake zbilja potreban? Sifyjeva TV-serija iz 2007. godine, barem onima koji su za nju čuli ili je kojim slučajem pogledali, za to daje negativan odgovor.