Ostaci pronađeni u Atlantiku ne potječu od Air Francea 447

Brazilsko zrakoplovstvo je prije nekoliko sati objavilo kako podaci o pronalasku ostataka zlosretnog Air Franceovog “airbusa” nisu točni. Brigadir Ramon Borges Cardoso je izjavio kako drveni ležajevi za teret koje su u Atlantiku pronašle ekipe u potrazi za avionom ne pripadaju airbusu, odnosno kako najvjerojatnije potječu od nekog broda koji je plovio tim područjem.

Zasad nije jasno da li su tragovi goriva u oceanu jedino što je preostalo od airbusa. Još uvijek se špekulira kako bi to mogao biti slučaj, jer je to gorivo “atipično” za brodove.

Ukoliko se ostaci airbusa ne pronađu, u tom slučaju mnoge špekulacije – koje su mediji danas uzimali kao gotove činjenice – padaju u vodu. Turbulencije izazvane iznenadnim tropskim olujama, pilotska greška ili bomba – sve je to još uvijek aktualno.

Globalno zatopljenje presudilo (i) Air Franceu 447?

Čim su započele špekulacije da bi nestanak, odnosno pad Air Franceovog “airbusa” na letu 447 moglo biti uzrokovano inače neuobičajenom, ali za tropske paralele i ne baš tako neočekivanom olujom koja izaziva grmljavine i turbulencije na visini od 15000 m, postalo je jasno da će, prije ili kasnije, netko potegnuti globalno zatopljenje, odnosno emisije CO2 i zle teksaške naftaše kao krivca za tu tragediju. Jedan od primjera je Aleksej Kokorin iz ruske podružnice ekološke organizacije World Wildlife Funda koji pad aviona smješta u kontekst “povećanog broja ciklona, učestalijih padalina i poplava” u Evropi, odnosno posljedica zagrijavanja oceana izazvanog pojačanjim emitiranjem stakleničkih plinova od strane čovječanstva i njegove industrije.

Gotovo je sigurno da će ovakvih špekulacija i tumačenja biti sve više, odnosno kako će nedostatak pouzdanog zaključka o tome što je uzrokovalo pad aviona biti nadoknađen raznoraznim teorijama zavjere koje često proturječne činjenice “elegantno” spajaju u zaokružen sistem koji bi tragediji trebao dati nekakav smisao. Eksplozija bombe, koja je u ovom trenutku isto tako vjerojatna kao i udar groma/turbulencija, se s druge strane ne čini kao “racionalno” objašnjenje s obzirom da nitko nije preuzeo odgovornost – iako presedani za nešto tako postoje, a od kojih je najpoznatije rušenje aviona tvrtke Air India 1980-ih, pripisano separatistički nastrojenim Sikhima. Dvije stotine mrtvih, među kojima i brazilski princ, se s druge strane mogu nekako lakše objasniti ako su žrtve mnogo opasnijeg i podmuklijeg “negativca” u obliku globalnog zatopljenja. A tu je priču još lakše prihvatiti ako se kao alternative odbace tehnički problemi s “airbusom”, pilotska greška ili – jednostavno – tragičan, ali banalan splet okolnosti koji se jednostavno nije mogao predvidjeti.

Izvoditi nekakve dalekosežne zaključke o budućnosti klime i čovječanstva na temelju pada Air Francea danas ima isto toliko smisla koliko i na temelju potapanja Titanica 1912. godine. Da su tadašnji mediji bili tako hitri s pretpostavkama o tome zašto je “nepotopivi” brod stradao od ledenjaka, opći zaključak bi bio da će svijet 20. stoljeća pasti pod okove ledenog doba.