Među masama književnika, scenarista i producenata koji su, svaki na svoj način, pokušavali eksploatirati planetarnu popularnost Harryja Pottera, našao se i novinar Lev Grossman, kome je na pamet došla jedna vrlo jednostavna ideja. Zaključio je da se ne treba otkrivati topla voda i previše skretati od harrypotterovske formule – priča o magiji smještena u milje obrazovne institucije – ali da kao prilično efektna varijacija na temu može poslužiti u to da su umjesto djece i adolescenata protagonisti mladići i djevojke koji pohađaju fakultet. To je također značilo da su protagonisti, barem nominalno, odrasli pa se tako njegov roman The Magicians iz 2007. godine mogao baviti odraslim temama i pristupom koji pretpostavlja odraslu publiku, a što je, dakako, značilo prije svega eksplicitno korištenje “nepristojnog” rječnika, detaljne opise nasilja, seksa, kao i uništavanja alkoholom, drogom i sličnim aktivnostima karakterističnim za hrpu mlađarije koja je odjednom našla van roditeljskog nadzora. Roman je postigao dovoljno uspjeha da sa sobom povuče obaveznu trilogiju, ali i priče o adaptaciji, koje su godine 2015. postale stvarnost zahvaljujući TV-kanalu SyFy koji je emitirao prvu sezonu od 13 epizoda.
Protagonist, čiji lik tumači Jason Ralph, je Quentin Coldwater mladi Njujorčanin koji je najveći života proveo kao fanatični poklonik popularnih fantasy romana o magičnoj zemlji Fillory, a što je strast koju dijeli sa svojom najboljom prijateljicom Julijom Wicker (koju tumači Stella Maeve). Quentin je kroz godine razvio izuzetnu vještinu izvođenja mađioničarskih trikova, te je utoliko više iznenađen kada se ispostavi da kao dodatni talent posjeduje sposobnost stvaranja istinske magije, a još je više iznenađen kada se ispostavi da je Fillory stvarna. Sa svime time se mora suočiti nakon što zajedno sa Julijom dobije pozivnicu za prijemni ispit na elitnoj magijskoj školi Brakebills. Tamo će on biti primljen, a Julia odbijena i prisiljena da magijske vještine uči u njujorškom podzemlju. Quentin se, pak, na Brakebillsu upoznaje s nekoliko zanimljivih kolega – biseksualnim hedonistom Elliotom Waughom (koga tumači Hale Appleman) i njegovom prijateljicom Margo (koju tumači Summer Bishil) koji ga simpatiziraju, te William Pennyjem Adiodyjem (čiji lik tumači Arjun Gupta) koji ga smatra suparnikom. Njega, pak, zaintrigira štreberica Alice Quinn (čiji lik tumači Olivia Dudley Taylor) koja se na Brakebills upisala iz prilično osobnih razloga. Njihove živote će zakomplicirati dolazak tajanstvenog čudovišta koje napada studente.
Prve epizode Mađioničara će pokazati kako su autori možda pronašli inspiraciju u Harryju Potteru, ali se s djelom J. K. Rawlings nisu imali namjere natjecati. A može se reći da im je to bilo izvan mogućnosti. Teško je zamisliti da bi Mađioničari uspjeli dogurati do četvrte sezone (a u ovom trenutku se snima peta) da se išlo trošiti na CGI i stvaranje vizualno atraktivnih scena. Iako se u njoj koriste specijalni efekti, većina radnje se odvija u interijerima, bilo da je riječ o prozaičnim učionicama i hodnicima Brakebilla te još prozaičnijim sobičcima i mračnim ulicama New Yorka, koje bi komotno mogle poslužiti kao mjesto radnje mnogo jeftinije i čistom dramskom žanru primjerenije serije. Mađioničari sve to nastoje nadoknaditi stvaranjem prilično zanimljive priče i likova, i u tome uspijevaju, iako ih tumače glumci koji u nekim slučajevima izgledaju kao da su ispali iz spellingovskih tinejdžerslih sapunica, a što se posebno može reći za Arjuna Guptu i za njujorški magijski polusvijet na trenutke previše glamuroznu Maeve. Dojam pomalo spašava nimalo karizmatski Ralph, koji tumači geekovski, frustrirani lik s kojim se prosječni gledatelj daleko lakše može identificirati, isto kao što je nekako razumljivije da bi mu kao idealna partnerica mogla poslužiti lik koji tumači Dudley, čiji su izgled u seriji producenti namjerno učinili neuglednim. Najveći adut serije je, međutim, crni humor, odnosno prilično zabavno uspoređivanje “nevinog” i “čistog” Pottera s protagonistima u čijim životima dominiraju seks i neke prilično nezdrave navike. S druge strane se u seriji također može primijetiti izuzetne oscilacije u kvaliteti između epizoda, a što posebno dolazi do izražaja kada se usporedi prva epizoda kojom čijim soundtrackom dominira “epska” glazba, i završne, koje malo previše zvuče kao niskobudžetni televizijski mainstream. Scene koje se odvijaju u Filloryju također predstavljaju svojevrsno razočarenje, pogotovo kad se usporedbe s Lewisovom Narnijom koja je Grossmanu bila očigledan uzor. Usprkos svega, Mađioničari u svojih 13 epizoda zadržavaju dovoljno kvalitete i svježine da se preporuče Potterovim fanovima, barem onima koji su odrasli.
OCJENA: 6/10