RECENZIJA: Zvjezdane staze: S one strane (Star Trek Beyond, 2016)

ZVJEZDANE STAZE: S ONE STRANE
(STAR TREK BEYOND)
uloge: Chris Pine, Zachary Quinto, Karl Urban, Zoe Saldana, John Cho, Simon Pegg, Anton Yelchin, Idris Elba, Sofia Butella
scenarij: Simon Pegg & Doug Jung
režija: Justin Lin
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2016.

trajanje: 122 min.
O tome da li su Zvjezdane staze najpopularnija serija u povijesti televizije se može raspravljati, ali ne i o tome da li su njeni poklonici najzagriženiji. Fanatizam trekkieja se u posljednjih pola stoljeća znao odražavati na razne, često bizarne načine, ali nijedan ne može izazvati toliko divljenja i sjete kao cijeli niz projekata u kojima su sudjelovali glumci i drugi hollywoodski profesionalci spremni da potroše gomilu novaca, znoja i vremena nastojeći snimiti vlastite filmove iz univerzuma Zvjezdanih staza, a da su unaprijed znali da zbog nemilosrdnih zakona o autorskim pravima za to ne mogu očekivati niti jedan jedini cent. No, postoje i slučajevi kada trud, novac i vrijeme za koji tvorci Zvjedzanih staza očekuju materijalnu kompenzaciju ne ostvari svoj cilj. Jedan od takvih primjera i S one strane, treći po redu nastavak rebootane filmske serije koji je iznenađujuće podbacio na kino-blagajnama i za kojeg se vjeruje da će barem neko vrijeme biti posljednji film temeljen na popularnoj franšizi.

Radnja filma počinje u trenutku kada kapetan James T. Kirk (Pine), nakon tri godine na mjestu zapovjednika USS Enterprise počinje osjećati umor te počne razmišljati o tome da preuzme čin viceadmirala i zapovijedanje golemom svemirskom postajom Yorktown. Njegove planove će, međutim, privremeno odgoditi misija čiji je cilj pronaći i spasiti vanzemaljski brod na planetu Altamid, smještenom u nepristupačnoj maglici. Prilikom dolaska USS Enterprise tamo postaje metom napada roja malih, ali opasnih letjelica koji će izazvati havariju i raspad broda. Kirk i ostatak preživjele posade pokušava pronaći utočište na površini planeta, ali istovremeno izbjeći zarobljavanje od strane vanzemaljaca koje vodi tajanstveni Krall (Elba), i za kojeg se ispostavi da je Enterpriseu postavio zasjedu. U tim nastojanjima će Kirku pomoć pružiti vanzemaljka po imenu Jaylah (Boutella).

S one strane se u kontekstu Zvjezdanih staza može protumačiti kao svojevrsni povratak, ili barem pokušaj povratka korijenima franšize. Za razliku do prethodna dva filma, koje je režirao J. J. Abrams a scenarij napisali njegovi stalni suradnici Roberto Orci i Robert Kurtzman, scenarij za treći je napisao Simon Pegg, ugledni britanski scenarist i glumac koji se u filmovima, pa i u ovom, pojavljuje u ulozi brodskog inženjera Scottyja. Scenarij se trudi staviti manje naglaska na akciju, a više na prikaz likova na Enterpriseu i njihovog međusobnog odnosa. Pri tome Kirk prestaje biti bahati i neodgovorni kauboj koji se ponaša poput pijanog tinejdžera za volanom Lamborghinija, nego se više ponaša onako kako se ponašao Kirk u tumačenju Williama Shatnera, odnosno kao ozbiljan i vrijedan zapovjednik. Još je važnije što u S one strane posada Enterprisea funkcionira kao tim, odnosno što svaki od likova više ne služi kao nositelj popularnog imena i “fan service” za likove, nego uistinu ima što raditi u filmu i pokazivati svoje vještine.

Rezultati Peggovog truda su, međutim, unaprijed ograničeni time da je i ovaj treći film o Zvjezdanim stazama zamišljen kao spektakularna akcijska slikovnica, odnosno što hollywoodske glavešine očekuju da u njega uložene stotine milijuna dolara budu vraćene privlačenjem publike koje zanimaju eksplozije i akcija, a manje “duboki” sadržaji. U tu je svrhu za režisera angažiran Justin Lin, poznat po uspješnim naslovima iz serije Brzi i žestoki. On je film nastojao napuniti dinamičnim akcijskim scenama od početka do kraja, a neke od njih se doimaju prikladnijim njegovoj ranijoj franšizi, uključujući onu u kojoj Kirk vozi motocikl dok kao glazbena podloga trešti Sabotage grupe Beastie Boys. Sve to, koliko-toliko, funkcionira, ali i ne krije slabosti filma, prije svega u loše napisanom negativcu kojeg, kao u prethodnom nastavku motivira želja za osvetom i koji je, isto kao u prethodnom nastavku, nastoji sprovesti uz pomoć uređaja Sudnjeg dana. Jedan od rijetkih osvježavajućih elemenata filma je lik Jaylah, koju prilično impresivno tumači francuska plesačica Sophie Boutella, sakrivena pod tonama bijele šminke. Na žalost, veliki dio trekkieja će film gledati u kontekstu tragedije koje je zasjenila premijeru – smrti glumca Antona Yelchina, zbog koje je malo izvjesno da će se u novom nastavku, barem u ovoj reboot inkarnaciji, pojaviti lik Pavela Čehova. S one strane je također prvi film napravljen nakon smrti Leonarda Nimoya, čiji je lik Spocka postao ikona popularne kulture; za mnoge će ovaj film biti podsjećanje da Zvjezdane staze mogu imati svijetlu budućnost, ali budućnost koja će se morati natjecati sa svijetlijom prošlošću.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Potonula srca (Hearts in Atlantis, 2001)

uloge: Anthony Hopkins, Anton Yelchin, Hope Davis, Mika Boreem,
 Will Rothaar, David Morse, Timothy Reifsnyder, Celia Watson
 glazba: Mychael Danna
 scenarij: William Goldman (po motivima knjige Stephena Kinga)
 režija: Scott Hicks
 proizvodnja: Castle Rock/Warner Bros, SAD, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 101'

Fotograf Bobby Garfield (Morse) se nakon nekoliko desetljeća vraća u rodni grad kako bi prisustvovao pogrebu starog prijatelja i to putovanje mu budi uspomene na ljeto 1960. godine. 11-godišnji Bobby (Yelchin) je tada živio u idiličnom svijetu sa svojim najboljim prijateljem Sullyjem (Rothaar) i djevojčicom Carol Gerber (Boreem) koja će mu postati prva ljubav. No u domu Garfieldovih je malo toga idilično – Bobbyjeva samohrana majka Liz (Davis) očajnicki treba novac koji nije u stanju pribaviti plaćom tajnice, pa zato iznajmljuje sobu tajanstvenom došljaku Tedu Brautiganu (Hopkins). Ostarjelog Brautigana oči slabo služe te Bobbyja plaća kako bi mu čitao novine i s vremenom njih dvojica postaju dobri prijatelji. Brautigan od Bobbyja također traži još jednu uslugu – da pazi na tajanstvene strance koji bi ga mogli odvesti. Bobby polako shvaća da bi to moglo imati veze s Brautiganovom sposobnošću čitanja misli i predviđanja budućnosti. Ali, prije nego sto se misterij razriješi, Bobby će se morati suočiti s nekim neugodnim životnim istinama.

Za razliku od prethodnih par desetljeća, ime Stephena Kinga se danas sve manje vezuje uz horor-žanr. Razlog za to su filmaši kojima su u posljednje vrijeme inspiraciju pružile Kingove knjige u kojima je fantasy i horor elemenata bilo u neprimjetnim količinama ili ih nije bilo uopce (Iskupljenje u Shawshanku). Slična je stvar i s ovim filmom, temeljenim na zbirci pripovjedaka motive kojih je proslavljeni scenarist William Goldman komponirao u jedinstveni scenarij. Goldman, koji je s Kingom već imao iskustva prilikom snimanja filma Misery, također je iz originala izbacio fantasy i SF elemente te film učinio naizgled mnogo prozaičnijim, ali zato ništa manje zanimljivim. Razlog za to se prije svega može naći u darovitom australskom režiseru Scottu Hicksu (Sjaj, Zauvijek neprijatelji) koji se u Kingovom ambijentu malih gradova Nove Engleske očito snalazi kao riba u vodi. Hicks je također cijeli podzaplet vezan uz Brautiganov misterij stavio u drugi plan kako bi ispričao mnogo univerzalniju priču o kraju djetinjstva i načinu na koji nostalgija to razdoblje čini idiličnijim nego što je uistinu bilo.

Tome je podređen stil filma. Fotografija Piotra Soboticinskog (proslavljenog suradnika Kieszlowskog koji je umro prilikom snimanja) koristi snažni kontrast između hladnih tonova današnjice i toplih boja koje opisuju nostalgično ljeto 1960. godine. Glazba je također dobro korištena, uključujući soundtrack kojim dominiraju “Plattersi” i koji evocira nostalgiju za jednim boljim, ljepšim svijetom u kojemu nije bilo Vijetnama, Watergatea, droge, rasnih nereda, AIDS-a i drugih zala koje se obično vezuju uz baby boom generaciju. No, Hicks zna kako se ispod tog blještavila krije mnogo surovija stvarnost koju postupno razotkriva pokazujuci kako mračne tajne doma Garfieldovih tako i mračne četvrti naizgled idiličnog Bridgeporta.

Ipak, najveća vrijednost filma je u savršenom castingu. Anthony Hopkins, kada ga netko opskrbi imalo dobrim scenarijem, zna i od najbanalnije uloge napraviti remek-djelo. Ostarjeli Ted Brautigan izgleda svjetlosnim godinama daleko od Hannibala Lectera, ali je zato ova Hopkinsova uloga mozda čak i bolja od Hannibala Lectera (u Kad jaganjci utihnu mozda, u Hannibalu sigurno). Hopkinsu dobru podršku pruža i Hope Davis (Slijedeća postaja: Zemlja čudesa), iskusna kazališna glumica kojoj komplicirana i moralno ambivalentna uloga Bobbyjeve majke vrlo dobro leži. No, najveće je otkriće filma sjajni 11-godišnji Anton Yelchin, koji se bez imalo kompleksa nosi u društvu sa svojim starijim i mnogo poznatijim imenjakom.

Potonula srca je mogao biti još bolji film da Hicks nije potcijenio inteligenciju gledatelja i nastojao im dati kakvo-takvo (i prilično neuvjerljivo) objasnjenje Brautiganovog misterija. Film je mogao biti daleko bolji bez tih (naknadno snimljenih) scena, ali i ovako nesavršen predstavlja jednu od svjetlijih točaka kvalitetom ne bas dojmljive Kingove filmografije.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Paukova zavjera (Along Came a Spider, 2001)

uloge: Morgan Freeman, Monica Potter, Michael Wincott, Dylan Baker,
 Mika Boorem, Anton Yelchin, Jay O. Sanders, Billy Burke, Michael Moriarty,
 Penelope Ann Miller
 glazba: Jerry Goldsmith
 scenarij: Mark Moss (po romanu Jamesa Pattersona)
 rećija: Lee Tamahori
 proizvodnja: Paramount, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 104'

Iako prolog sugerira kako je Paukova zavjera, druga po redu filmska ekranizacija romana Jamesa Pattersona iz serije o forenzičkom psihologu Alexu Crossu, ništa drugo do još jedno holivudsko eksploatiranje američke fascinacije serijskim ubojicama, radnja ovog filma ipak kreće nekim drugim stazama. Cross (Freeman, koji ponavlja istu ulogu koju je tumačio u Kolekcionaru četiri godine ranije), najveći stručnjak za patoloske kriminalce u zemlji, postao je predmetom pažnje stanovitog Garyja Sonejia (Wincott) koji inzistira na njegovom sudjelovanju u istrazi zločina kojeg je počinio. Soneji je, naime, nakon višegodisnjeg planiranja, ispred nosa Tajne službe uspio oteti Megan Rose (Boorem), kći utjecajnog senatora. Cross se uključuje u istragu, a glavna partnerica mu je šarmantna agentica Tajne službe Jezzie Flanagan (Potter). Cross ispravno zaključi kako otmičara ne zanima ni novac ni seks s djevojčicom nego slava, ali s vremenom počinju izranjati mnogi detalji koji pokazuju da je slučaj mnogo kompliciraniji nego sto se čini na prvi pogled. Novozelandski režiser Lee Tamahori (Bili jednom ratnici) se nije baš previše proslavio u Hollywoodu, ali je ovdje pokazao dovoljno talenta da rutinerski holivudski materijal (komplicirani i ne bas previše uvjerljivi zaplet, neuvjerljivi a opet predvidljivi obrati u radnji) učini vise nego gledljivim. Prije svega mu je to uspjelo zahvaljujući dobrom radu s kamerom, kao i efektnom režijom nekoliko uzbudljivih scena koje svojim realizmom kompenziraju nedostatke scenarija. No, najveći adut filma su glumci – uz uobičajeno efektnog vječnog negativca Wincotta i simpatičnu Monicu Potter (Martha, volimo te), Paukova zavjera u potpunosti stoji na plećima Morgana Freemana, s nekoliko “Oscara” nagrađenog američkog glumačkog gorostasa koji ponovno briljira u naizgled rutinskoj ulozi forenzičkog psihologa. Kada se sve zbroji i oduzme, Paukova zavjera je dovoljno zabavan i uzbudljiv triler da zaslužuje preporuke usprkos svojih i ne baš tako malih nedostataka.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.