RECENZIJA: Sedmorica veličanstvenih (The Magnificent Seven, 2016)

Kada su u pitanju suvremeni hollywoodski remakeovi, vestern se kao žanr pokazao nešto otpornijim na bolesti koje se obično vezuju uz taj trend. To se može objasniti time da zbog svoje prirode daje nešto manje povoda za iživljavanje CGI-efektima, odnosno tjera filmaše da se malo više usredotoče na zaplet i likove.  Vestern također nije previše dobra podloga ni za “političko korektna” ostvarenja koja bi nastojala ispraviti krive Drine američke povijesti, a taj je zadatak, uostalom, još 1970-ih ispunio revizionistički vestern. Suvremeni vesterni su, dakle, onakva vrst hollywoodskih filmova gdje se najmanje otkriva topla voda, odnosno publika ima razloga vjerovati da će joj se na ekranu dostaviti ono što uistinu očekuje. To važi čak i za remake filma koji se često naziva najpoznatijim remakeom svih vremena – klasičnog vesterna Sedmorica veličanstvenih 1960. godine, koji je, pak, svoj temelj pronašao u Kurosawinom remek-djelu Sedam samuraja iz daleke 1954. godine. Film Johna Sturgesa, koji se ističe glazbenom temom Elmera Bernsteina, jednom od naprepoznatljivijih u povijesti vestern-žanra (i svojedobno “posuđenom” za špicu TV-serije Smogovci), bio je u međuvremenu predmetom još nekoliko nastavaka, te službenih i neslužbenih remakeova (uključujući TV-seriju 1990-ih). Sedmorica veličanstvenih koju je 2016. godine režirao Antoine Fuqua predstavlja njegov “pravi” remake u obliku cjelovečernjeg filma.

Radnja počinje 1879. godine u Rose Creeku, mirnom i pitomom kalifornijskom gradiću čiji su žitelji imali nesreću da se u neposrednoj blizini pronađu naslage zlata oko kojih će beskrupulozni poduzetnik Bartholomew Bogue (Saarsgard) sagraditi rudnik. Nakon što je zaključio da mu gradić predstavlja smetnju, odlučuje ga ukloniti tako što zapali crkvu i ubije nekoliko njegovih žitelja, a potom njihovim preživjelim sugrađanima ponudi da se za “pristojnu” svotu isele. S obzirom da su, po vlastitim riječima, “farmeri, a ne vojnici”,  a Bogue slabašne vlasti drže u svom džepu, čini se da nemaju izbora, sve dok mlada udovica Emma Cullen (Bennett) ne ponudi alternativu u obliku angažmana nekoliko profesionalnih revolveraša koji bi ih trebali zaštititi ili im barem pružiti kakve-takve šanse u oružanom obračunu. Ona pronalazi lovca na ucjene Sama Chisolma (Washington) koji je pristaje pomoći te okuplja tim koji čine prilično različite, ali živopisne ličnosti kojima je zajedničko to da su vrhunski znalci u korištenju raznih vrsta smrtonosnog oružja.

Mnogima koji su postavljali pitanje da li je još jedan remake Sedam veličanstvenih/samuraja uistinu potreban će utjehu pružiti to da je takav remake barem napravljen solidno. Režija je povjerena Antoineu Fuqui, režiseru čiji raniji opus – prije svega Suze boga sunca i Kralj Arthur – sugeriraju sklonost zapletima o usamljenim borcima koji raznorazni zlosretni živalj spašavaju  od brojčano nadmoćnog ološa. Fuqua je, a što je još važnije, režiser koji se smatra tipičnim hollywoodskim zanatlijom, odnosno iza kamere vjerno prati scenarij i ne otkriva autorsku toplu vodu. Za ovakav remake to nije bilo potrebno, a srećom, ni scenarij, iza koga stoji i Nic Pizzolato, autor zlosretnog Pravog detektiva, također ne uvodi previše intervencija. Jedini ustupak suvremenim političkim sentimentima jest taj da se radnja premjestila iz Meksika u Kaliforniju, pa tako glavni negativac umjesto meksičkog bandita postaje domaći bijeli kapitalist, koji u filmu čak i eksplicitno slavi  kapitalizam. Fuqua i ekipa, međutim, nisu previše zagazili u te vode, pa, iako je moćna sedmorka po pitanju rase i etničkog podrijetla raznovrsnija – vodi ih crnac, a tu su se našli i Meksikanac, Indijanac i Azijat – zaplet i replike gotovo u potpunosti ignoriraju tu činjenicu, a što se može opravdati i time da je živalj na Divljem zapadu po pitanju rasne tolerancije bio mnogo pragmatičniji nego njegovi civilizirani potomci, odnosno institucionalno segregirana publika u 20. stoljeću. U filmu se mnogo eksplicitnije koriste kršćanski motivi, a to možda i ne bi iznenadilo, s obzirom da je glavna zvijezda Denzel Washington jedan od rijetkih gorljivih kršćana u današnjem Hollywoodu te da je na setu imao običaj svako snimanje počinjati molitvom.

Ciljanoj publici, prije svega onima koji žele solidnu hollywoodsku zabavu, takvi detalji vjerojatno previše neće upasti u oči. Što je prije svega Fuquina zasluga, jer on priču i zaplet vodi izuzetno vješto, prije svega se brinući da gledateljima ni u jednom trenutku ne bude dosadno. Glavni likovi su opisani ekonomično – dovoljno da se istaknu i budu koliko-toliko prepoznatljivi te da se publika počne brinuti za njih, ali ne toliko da film čine dužim nego što jest. U tome nije bilo ujednačenosti – lik meksičkog odmetnika koji tumači Manuel Garcia-Rulfo je, recimo, manje upečatljiv od živopisnog trapera koji tumači za takve uloge uvijek raspoloženi Vincent D’onofrio. Scene borbi su, pak, prilično dobro napravljene, uključujući spektakularni završni obračun koji, međutim, još uvijek blijedi u usporedbi sa završnom bitkom u Kurosawinom originalu. Da je na kraju balade ipak riječ o hollywoodskom filmu možda najviše svjedoči ženski lik, koji tumači Haley Bennett, dosada relativno nepoznata glumica koju krasi prilična sličnost s Jennifer Lawrence, a koji se cijeli film pojavljuje s napadno dubokim dekolteom. Nova Sedmorica veličanstvenih nije film koji će ući u filmske antologije, a to je, s obzirom na letvicu koju su postavili njegovi prethodnici teško bilo i očekivati. S druge strane, znajući što Hollywood zna raditi sa svojim remakeovima, u velikoj mjeri predstavlja i ugodno iznenađenje.

SEDMORICA VELIČANSTVENIH
(THE MAGNIFICENT SEVEN)
uloge: Denzel Washington, Chris Pratt, Ethan Hawke, Vincent D’onofrio, Byung-hun Lee, Manuel Garcia-Rulfo, Martin Sensemeier, Haley Bennet, Peter Saarsgard
scenarij: Nic Pizzolato & Richard Wenk
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja:  Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 133 min.

OCJENA: 6/10

RETRO-RECENZIJA: Dan obuke (Training Day, 2001)

uloge: Denzel Washington, Ethan Hawke, Scott Glen, Harris Yulin, Tom
 Berenger, Raymond J. Barry, Cliff Curtis, Eva Mendes, Rafael Cruz,
 Snoop Dog, Macy Gray, Dr. Dre, Charlotte Ayana, Samantha Becker,
 Nick Chindlund
 glazba: Mark Mancina
 scenarij: David Ayer
 režija: Antoine Fuqua
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 120'

Jake Hoyt (Hawke) je mladi i nadobudni losanđeleski policajac koji sanjari o karijeri detektiva i većoj placi kojom bi hranio svoju obitelj. Prilika za to mu se otvara nakon što se za njega odjednom zainteresirao Alonzo Harris (Washington), legendarni detektiv odjela za narkotike, i uzeo ga u obzir za člana njegove superelitne jedinice agenata- provokatora. No, prije nego što Jake dobije to prestižno mjesto, Alonzo će ga jedan dan provesti ulicama ne bi li se upoznao s njegovim sposobnostima i usput mu pokazao što ga sve ceka na poslu. Odnosno, barem takav dojam Jake ima sve do trenutka kada mu postane jasno da Alonzove metode borbe protiv kriminala krše nešto malo više od pravilnika s policijske akademije te čak skreću na onu stranu zakona. No, na zgražanje idealističkog Jakea Alonzo reagira pragmatičkim rezoniranjem prema kojemu agent-provokator ne može preživjeti na ulicama, odnosno dobro obaviti svoj posao, ukoliko svojim postupcima ne zasluži povjerenje kriminalnog polusvijeta. Jake do posljednjeg trenutka želi vjerovati kako je u pitanju samo test, ali će, prije nego što dan završi, shvatiti da je Alonzo zaglibio tako duboko da Jakeu više u pitanju neće biti samo karijera, nego i život.

Dan obuke je triler koji u povijest nije ušao samo po tome sto je poslužio da Akademija ispravi dugogodišnju nepravdu i Denzelu Washingtonu udijeli odavno zasluženi “Oscar”. Taj je film bio prvi veliki holivudski projekt koji je u američka kina nakon napada na New York donio nešto ozbiljnije teme i depresivniji ugođaj (pogotovo s obzirom da tretira korupciju u policiji, instituciji koja je nakon proslogodišnje tragedije u svijesti prosječnog Amerikanaca dobila gotovo svetački status). Takodjer će Dan obuke u povijest ući i zbog toga što je jedan od prvih holivudskih projekata koji je nakon dugo godina razbio “politički korektne” stereotipe i glavnom negativcu stavio crnu boju koze. No, najvažnija stvar u Danu obuke jest u tome da je riječ o više nego profesionalno urađenom filmu.

Za to najveće zasluge ima Antoine Fuqua (Elitne ubojice), crni filmaš koji se sve donedavno smatrao tipičnim videospotaškim plaćenikom. Zahvaljujući svojom dobrom poznavanju crnačkih geta (gdje se odvija veći dio radnje), kao i velikoj želji da se razbiju stereotipovi, Fuqua je film snimio s manje vizualne “kulerštine”, a više discipline, te se umjesto akcije više orijentirao na likove i njihove dileme. Fuqua je imao sreće da za scenarij dobije djelo Davida Ayera (Brzi i žestoki), čovjeka koji je odrastao u Rampartu, problematičnoj četvrti Los Angelesa, te je u film unio ne samo dosta autentičnog ugođaja, nego cijelu priču postavio prilično inteligentno, ne nastojeći gledateljima dati crno-bijelu karakterizaciju i “politički korektne” propovijedi, nego čak i negativce pokazati kao višeslojne likove sa složenim motivacijama. Tako čak i policajci koji su do srži ogrezli u korupciju nastoje opravdati svoje postupke nastojanjem da se “na ljutu ranu stavi ljuta trava”, lokalni gangsteri su prikazani kao osobe koje imaju neki svoj kodeks časti, a film također sugerira da je i Alonzo jednom davno bio mlad, neiskusan idealist poput Jakea.

U tome su Ayer i Fuqua imali više nego uspješnu podrsku od strane Washingtona koji je odigrao ulogu svog života, očigledno se sjajno zabavljujući u ulozi koja ga je odvela daleko od stereotipnih likova anđeoskih pozitivaca koje je morao tumačiti posljednjih par desetljeća. Washington je u ovaj posao uložio dosta energije i njegov je Alonzo višeslojan lik, koji je ne samo sposoban samo zavesti Jakea vještim opravdavanjima svojih postupaka i apeliranjem na njegove skrivene motive, nego i kod mnogih gledatelja do posljednjeg trenutka ostaviti tračak nade da je ipak riječ o pozitivcu. Ethan Hawke (Prije svitanja, Hamlet), iako predstavlja vrlo dobar izbor za lik Jakea, usprkos sveg svojeg talenta, jednostavno je morao ostati u sjeni veličanstvene Washingtonove uloge, dijelom i zato što je njegov lik, kao moralna vertikala s kojom su se gledatelji morali identificirati, manje složen. Washingtonu i Alonzu društvo pravi prilicno velika, ali dojmljiva glumačka ekipa gdje veteranima kao što su Glen, Yullin, Barry i Berenger društvo prave glazbenici poput Snoop Doga, Dr. Drea i Macy Gray. Na žalost, dojam o filmu je, kao i obično, pokvaren završnicom gdje je ne baš uvjerljivi stjecaj deus ex machina okolnosti poslužio da se gledateljima servira obavezni hepiend, koji nije u skladu s prilično mračnim i depresivnim tonom ostatkom filma. No, usprkos ovog ustupka holivudskim konvencijama, Fuqua se može pohvaliti da je napravio jedan od boljih holivudskih proizvoda s početka ovog milenija.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Lijevi kroše (2015)

LIJEVI KROŠE
(SOUTHPAW)
uloge: Jake Gyllenhaal, Forest Whitaker, Naomie Harris, Curtis "50 Cent" Jackson, Oona Laurence, Rachel McAdams
scenarij: Kurt Sutter
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD/Kina, 2015.
trajanje: 123 min.

U povijesti dodjela “Oscara” su brojni slučajevi koje su suvremenici ili kasnije generacije proglašavali nepravdama. Među nekim od najpoznatijima su i dva kojima je zajedničko to da su povezani s Martinom Scorsesejem i boksom. Godine 1981. je Razjareni bik, Scorsejeva biografija znamenitog boksača Jakea LaMotte, u utrci za najprestižnije priznanje američke kinematografije izgubila od danas potpuno zaboravljenih Redfordovih Običnih ljudi. Pet godina ranije je Scorsesejev Taksist, također jedno od djela koje se smatra neupitnim klasikom, izgubio, ali od Rockyja, danas vjerojatno najuspješnijeg boksačkog filma svih vremena. Time je uspostavljen presedan prema kome “plemenita vještina” može poslužiti kao put za osvajanje zlatnih kipića. Lijevi kroše, film iza koga je stao producent Harvey Weinstein, jedan od specijalista za osvajanje (zlobnici bi rekli nezasluženih) “Oscara”, se doima kao da je napravljen, barem dijelom, upravo u tu svrhu.

Lijevi kroše sa zapletom počinje tamo gdje filmovi poput Rockyja završavaju. Protagonist je Billy Hope (Gyllenhaal), izuzetno talentirani i uspješni boksač kome je izuzetno dojmljiva serija pobjeda donijela ne samo titulu prvaka svijeta u lakoteškoj kategoriji, nego i slavu, bogatstvo, prelijepu suprugu Maureen (McAdams) i dražesnu kćerkicu Leilu (Laurence). Takvo je dostignuće još impresivnije, s obzirom da je Billy počeo sa samog dna, odrastajući u sirotištu i provodivši rane godine u sukobu sa zakonom prije nego što ga je upravo Maureen odvela na pravi put. Ona to pokušava činiti i sada kada je Billy na vrhu, zabrinute da godine čine svoje te da će jednom nastradati u borbama koje mu ugovara njegov slatkorječivi i pohlepni menadžer Jordan Mains (Jackson). Billy odbije poslušati Maureen upravo u trenutku kada će to pokrenuti tragični slijed događaja u, kome, dodatno opterećen alkoholom, drogom i destruktivnim samosažaljenjem, ostaje bez voljene supruge, kćeri, novca, ugleda i karijere i na kraju doslovno završava na ulici. Jedini izlaz predstavlja teretana koju vodi ostarjeli bivši boksač Till Weeks (Whitaker). On nevoljko pristane trenirati propalu zvijezdu te mu tako pomoći da se riješi ovisnosti i drugih problema, odnosno vrati u ring gdje će pokušati vratiti izgubljeno dostojanstvo i obitelj.

Lijevi kroše je nastao kao projekt inspiriran životnom pričom repera Eminema, a čiji su zdravstveni, poslovni i obiteljski problemi bili prilično slični problemima protagonista. Sam Eminem je, pak, trebao tumačiti glavni lik, ali se na kraju zadovoljio samo pisanjem dijela soundtracka. Glavna je uloga umjesto toga pripala Gyllenhaalu, koji je, slično kao i u hvaljenom Nightcrawleru, to shvatio kao priliku za impresivnu glumačku transformaciju. Gyllenhaal ne samo da se podvrgnuo rigoroznom režimu vježbanja koje mu je omogućilo da izgleda kao netko tko za život može zarađivati mlaćenjem u ringu, nego je ulozi i prilagodio govor i manire, koji prilično uvjerljivo odaju dojam osobe koja je možda ipak dobila koji udarac u glavu previše. Možda je u tome malo i pretjerao, s obzirom da intenzivnost nastupa zasjenio i ostatak prilično raznorodne, ali talentirane glumačke ekipe, koji uključuje i Foresta Whitakera, koji je svog “Oscara” već bio dobio, pa se ne mora previše truditi. S druge strane, scene borbi u filmu su isto tako dojmljive, što možda i ne iznenađuje s obzirom da je režiser Antoine Fuqua veliki poklonik “plemenite vještine”, te da je inspiraciju pokušavao pronaći u nekim od najslavnijih mečeva zabilježenih kamerama.

Svi ti talenti, međutim, nisu dobili adekvatan scenaristički predložak. Kurt Sutter, koji je, inače, reputaciju bio stvorio TV-serijama kao što su Na rubu zakona i Sinovi anarhije, nastojao je napraviti “drukčiji” boksački film, ali je na kraju od svega ispala serija klišeja. Jedini izuzetak predstavlja neobični incident na početku koji pokreće Billyjevu autodestrukciju, ali koji se, s druge strane, doima ne baš previše uvjerljivim, odnosno elementom hollywoodske fikcije u onome što bi trebalo biti naturalistički prikaz tamne strane suvremenog boksa. Problem je u tome da je boks, uključujući njegovu tamnu stranu, već desetljećima predmet zanimanja hollywoodskih scenarista, od kojih su se mnogi pokazali daleko domišljatijima od Suttera. Njegov nedostatak originalnosti se, između ostalog, odražava i kroz priličnu aljkavost, odnosno jeftinu “simboliku” u izboru imena pojedinih likova, pa tako protagonistovo prezime na engleskom jeziku označava “nadu”, kao što “Angela” u imenu socijalne radnice jasno označava kako od nje protagonist može očekivati jedino dobro. Neki od podzapleta i likova, kao što je slučaj s narkomankom koju tumači pjevačica Rita Ora, uopće nisu razrađeni, pa se film u tim segmentima čini predugim. Međutim, ako se zanemare ti nedostaci, Lijevi kroše ipak predstavlja pogodak za ljubitelje žanra. Na boksački film koji će osvojiti “Oscar” i zadovoljiti buduće filmske povjesničare se još mora čekati.

 

OCJENA: 5/10