RECENZIJA: Klub milijardera (Billionaire Boys Club, 2018)

KLUB MILIJARDERA
(BILLIONAIRE BOYS CLUB)
uloge: Ansel Elgort, Taron Egerton, Kevin Spacey, Emma Roberts,
Jeremy Irvine, Thomas Cocquerel, Rosanna Arquette, Cary Elwes, 
Judd Nelson
scenarij: James Cox & Captain Mauzner
režija: James Cox
proizvodnja: Armory Films/Vertical Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 108 min.

Malo tko se može “pohvaliti” da se nitako brzo spustio s vrha na dno kao što je to slučaj s Kevinom Spaceyem, koji je prije nešto više od godinu dana bio hollywoodski ekvivalent božanstva da bi ga danas svi oni koji su se zaklinjali u njega danas tretirali kao radioaktivni otpad. To se može reći i za publiku, barem ako je suditi prema onome kako je na kino-blagajnama prošao njegov posljednji film Klub milijardera, koji se može “pohvaliti” sa samo 618 US$ u prodanim ulaznicama, a što izgleda bijedno čak ako se uzme u obzir da je dotični film bio prikazivan tek u deset kino-dvorana. I, naravno, Kevin Spacey je jedini krivac za to, s obzirom na to da mnogi kritičari, koji bi ga prije cijele priče o seksualnom zlostavljanju inače dizali u nebesa, sada smatraju svojom moralnom dužnošću da pokopaju njegov film i tako upute jasnu poruku svim budućim hollywoodskim “igračima” koji se zažele igrati Harveya Weinsteina. Sve je to, dakako, prilično nepošteno prema režiseru Jamesu Coxu i ostatku glumačke ekipe koji, ni krivi ni dužni, moraju gledati kako film u koji su uložili novac, trud i talent završava u septičkoj jami. No, čak i ako se ta nepravda uzme u obzir i cijela priča o Spaceyu ignorira, to ne znači da je Klub milijardera dobar film.

Film, u kojem je Cox također služio i kao koscenarist, se temelji na istinitim događajima koji su zbili 1980-ih u Los Angelesu i postali od velikih skandala, odnosno medijskih cirkusa tadašnjeg doba. Njih je pokrenuo Joe Hunt (Ansel Elgort), mladi ali ambiciozni financijski stručnjak koji je, usprkos skromnog porijekla, bio pohađao elitnu školu za djecu bogatih i utjecajnih roditelja s Beverly Hillsa. Godine 1983. Joe nakon slučajnog susreta sa starim školskim drugom i naratorom filma Danom Karneyem (Egerton) dolazi na ideju da svoje burzovne vještine kombinira s novcem koji bi mu dali njegovi stari školski kolege, koji u svemu tome vide priliku da konačno uživaju u luksuzu koji su zaradili sami, a ne ishodili od svojih roditelja. Rezultat svega je investicijski fond zvan Klub mladih milijardera, a čiji članovi vrlo brzo počinju stjecati ogromno bogatstvo, ali ga i još brže trošiti nesmiljeno se razmećući novcem u jednom od najsnobovskijih gradova na svijetu. Međutim, sjajni rezultati koje je Hunt postigao nisu posljedica njegove genijalnosti nego ležernog odnosa na prema poslovnoj etici, kreativnog računovodstva i tehnika nimalo različitih od financijskih piramida. Hunt je, u nastojanju da isplati svoje prijatelje i investitore, prisiljen posuđivati novac te tako naleti na Rona Levina (Spacey), dobro potkoženog i još bolje povezanog financijera koji bi trebao postati njegov partner. Iako su obojica duboko impresionirana jedni drugim, njihov odnos neće dobro završiti i dovest će do jednog od najspektakularnijih kriminalističkih slučajeva u povijesti Kalifornije.

Slučaj Joea Hunta i njegovih prijatelja je godine 1987. postao predmetom mini-serije u kojoj je Huntov lik tumačio Judd Nelson koji se, pak, u ovom filmu pojavljuje u malenoj ulozi Huntovog oca. Nova verzija, iako na prvi pogled ne izgleda kao film s posebno velikim budžetom, se može pohvaliti prilično zanimljivim castingom, gdje se uz mlade snage kao Elgorta i Egertona našlo mjesta i za veterane poput sada neprepoznatljivog Caryja Elwesa u ulozi Andyja Warhola. Coxa se također može pohvaliti i zbog toga što je, usprkos ograničenih resursa, uspio na prilično efektan način rekonstruirati 1980-e, i to ne samo kroz glazbu i modu, nego i kroz zeitgeist, barem kada je riječ o bahatim i pohlepnim tatinim sinovima u tzv. Desetljeću pohlepe. Kada se, međutim, od svega pokušava napraviti nekakva suvisla priča, Cox ima daleko manje uspjeha i brojni scenaristički nedostaci dolaze do izražaja. To se najviše može vidjeti kroz to da Cox uopće nije ni pokušao objasniti kako je Huntova “piramida” funkcionirala te kako i zašto je, zapravo, propala. Neumitne usporedbe s Vukom s Wall Streeta će, dakako, biti na štetu Kluba milijadera, iako, istine radi, valja napomenuti da je financijski, odnosno kriminal bijelog ovratnika ne samo komplicirana, nego i nefilmična aktivnost, čak i za mahera poput Scorseseja kojem Vuk nije među boljim filmovima. Cox je, međutim, film učinio lošim zbog potpuno nepotrebnog podzapleta s Huntovom djevojkom koju tumači Emma Roberts, ali i toga što je neke možda najfascinantnijih elemenata priče, prije svega onih koji su odnose na suđenja, ili zbrzao ili ostavio za natpise na odjavnoj špici. Klub milijardera je mogao biti vrlo dobar film, ali to nije, i jedna od najvećih ironija je ta da proskribirani Spacey, koji je ovdje pružio još jedan sjajan glumački nastup, s time ima najmanje veze.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Vozač (Baby Driver, 2017)

BABY DRIVER
 uloge: Ansel Elgort, Kevin Spacey, Lily James, Eliza Gonzalez, Jon Hamm, Jamie Foxx, Jon Bernthal, CJ Jones
 scenarij: Edgar Wright
 režija: Edgar Wright
 proizvodnja: TriStar Pictures/Sony, SAD, 2017.
 trajanje: 113 min.

Kreativnosti u Hollywoodu danas ima prilično malo, a to se možda najbolje vidjeti po tome što gotovo sve njegove blockbustere čine nastavci, remakeovi, spin-offovi ili, u najboljem slučaju, ekranizacije nekog opskurnog Marvelovog stripa. Oni filmaši koji tamo pokušaju primijeniti nešto kreativnosti se provedu kao bosi na trnju, a za što je jedan od primjera Edgar Wright, engleski režiser koji se bio proslavio nizom hvaljenih komedija sa Simonom Peggom u glavnoj ulozi. Njegov pokušaj da svoj kreativni talent iskoristiti za hollywoodski superherojski blockbuster je u slučaju Ant-Mana završio fijaskom, odnosno protjerivanjem s mjesta režisera uslijed onoga što se danas eufemistički naziva “kreativnim razlikama”. A kreativnosti čak ne treba biti mnogo da bi se stvorio kvalitetan film, o čemu možda najbolje svjedoči sljedeći naslov u Wrightovoj filmografiji, akcijski film Baby Driver. Zbog protagonista, osnovnog koncepta, zapleta i žanrovskog određenja bi se vrlo lako mogao nazvati svojevrsnim remakeom hvaljenog filma Vožnja danskog režisera Nicholasa Windinga Refna. Međutim, Wright ga je napravio tako da nitko ne može poreći da je riječ o bitno različitom filmu.

Protagonist je Baby (Elgort), mladić obdaren izninmnim vozačkim talentom kojeg je prisiljen koristiti za aktivnosti s onu stranu zakona. Lokalni gangsterski bos Doc (Spacey) ga je angažirao kao stalnog člana svog tima pljačkaša banaka, zaduženog da pljačkaše neopaženo, brzo i diskretno odveze u sigurnost pred policijom. Baby svojim kolegama, koje se stalno izmjenjuju u timu, u oči upada skromnošću, šutljivošću ali i vrhunskom profesionalnošću. To i ne iznenađuje, s obzirom da se kriminalom bavi protiv svoje volje, motiviran isključivo željom da Docu kroz pljačke Docu otplati dug. Snove o jednom drukčijem, boljem i ljepšem životu će potaknuti susret s Debora (James), mladom konobaricom u koju se do ušiju zaljubi. Ona za njega predstavlja sve čemu težiti, ali i za Doca sredstvo da svog mladog uposlenika zadrži za sebe za još nekoliko spektakularnih “poslova”, koje će dodatno zakomplicirati Babyjevi drogi i nasilju skloni kolege.

Usprkos izuzetnih sličnosti sa Refnovom Vožnjom, film je kao ideja nastao još daleke 1994. godine, a Wright ju je djelomično iskoristio za glazbeni videospot za pjesmu “Blue Song” grupe Mint Royale (koji je, pak, inspiraciju pronašao u uvodnoj sceni pljačke u filmu). Iako scenarij sugerira “emtvijevsku” videospotovsku orgiju, i iako je radi mlađe i cinizmu manje sklonije publike protagonist pretvoren u gotovo anđeoskog dobričinu koji se samo stjecajem okolnosti našao na krivom putu (a što možda najbolje sugerira lik njegovog ostarjelog crnog gluhonijemog štićenika kojeg tumači CJ Jones), Baby Driver je izuzetno originalan i za današnje hollywoodske standarde neuobičajeno autorski film. To se ne odnosi samo na izuzetan trud u stvaranju dojmljivih akcijskih scena, nego i nastojanje da se od sličnih proizvoda ističe ne samo neuobičajenim mjestom radnje (Atlanta), nego i time da se impresivna glumačka postava koristi na neuobičajen i originalan način.

Ansel Elgort, koji se s 23 godina uspio nametnuti kao jedna od najmlađih zvijezda današnjeg Hollywooda, se snalazi kao riba u vodi u ulozi koja se čini primjerenija ikonama kao što je Steve McQueen i koji bi u svakom drugom hollywoodskom filmu tumačili njegovi barem desetljeće stariji kolege. Lily James, mlada Britanka dosad poznata po Downton Abbeyu, također ostvaruje izvrstan dojam u gotovo saharinskoj ulozi simpatične “djevojke iz susjedstva”. Kevin Spacey se u ulozi slatkorječivog, ali zastrašujućeg gangsterskog bosa snalazi kao riba u vodi, ali ipak obavlja manje impresivan posao od glumaca koji tumače njegove potčinjene. To uključujue kako danas prilično aktivnog Jona Bernthala u ulozi veteranskog pljačkaša, ali i Jamieja Foxxa koji se očigledno dobro zabavlja tumačeći lik negativca koji je istovremeno neugodan ali i zastrašujuće inteligentan. Konačno je tu i Jon Hamm, koji će se ulogom kokainom i seksom opsjednutog kriminalca konačno odmaknuti od uloge Dona Drapera u Momcima s Madisona.

Wrightov je film vrlo dobar i zbog scenarija koji ne robuje konvencijama. Tako se pojedini likovi pojavljuju da bi potom nestali kao da ih ne bi bilo, isto kao što nestanak nekih drugih dolazi u eksplozijama iznenadnog i prilično eksplicitnog nasilja, zahvaljujući Baby Driver dobiva mračnu, naturalističku notu toliko različitu od bajkovitosti s kojom je prikazan njegov protagonist. Međutim, najbolji primjer Wrightove kreativnosti je izuzetno domišljata i efektna ideja s kojom se omogućilo da u filmu “cool” soundtrack, kojeg čine brojni pop hitovi iz posljednjih pola stoljeća, služi ne samo kao glazbena podloga, nego čini i integralni i potpuno uvjerljivi dio radnje. Doduše, na kraju dolazi do robovanja akcijskim klišejima, prije svega u sceni apokaliptičkog završnog obračuna koja podsjeća na horore 1980-ih. Završnica, u kojoj se nastoji isforsirati najbolji mogući hepi end, će nekim gledateljima izgledati previše zašećereno. Drugima će, s druge strane, predstavljati puni pogodak, odnosno podsjetiti ih da nekad to mogu očekivati i u stvarnom životu. Ili barem u kontekstu hollywoodskih filmaša koji nastoje iskazati svoju kreativnost.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Krive su zvijezde (2014)

 

KRIVE SU ZVIJEZDE
(THE FAULT IN OUR STARS)
uloge: Shailene Woodley, Ansel Elgort, Nat Wolff, Laura Dern, Sam Trammell, Willem Dafoe, Lotte Verbeek
scenarij: Scott Neustadter & Michael H. Weber
režija: Josh Boone
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 125'

Suvremena filmska industrija je orijentirana gotovo isključivo na mlađu publiku, a što je odraz još širih trendova industrije zabave, odnosno konzumeristički orijentirane globalne ekonomije. Razloga ta to ima mnogo, ali se nekako najjednostavnijim čini taj da se mlađoj publici ili konzumentima daleko lakše mogu “utrapiti” svakojaki “bofl” proizvodi, odnosno da su mlađe generacije, čak i kada postanu svjesni loših izbora i rizika, to spremni racionalizirati nekom dalekom budućnošću kada će sve to kompenzirati. Nekim mladim ljudima se, međutim, znaju poslagati prilično loše karte zbog kojih takve budućnosti gdje će biti zreliji, pametniji i bogatiji jednostavno nema, te su prisiljeni mnoge važne životne izbore činiti daleko ranije nego što su namjeravali. Takvu je situaciju, između ostalog, opisao The Fault in the Our Stars, roman američkog književnika Johna Greena, ove godine ekraniziran u istoimeni film (kod nas preveden kao Krive su zvijezde), koji je predstavljao jedno od najvećih iznenađenja na američkim kino-blagajnama.

 

Protagonistica filma je Hazel Lancaster (Woodley), 16-godišnja djevojka čiji su život i odrastanje pod stalnom sjenom zloćudnog raka štitnjače koji joj je metastazirao na pluća, i zbog koga svaka novi mjesec života postaje sve manje izgledan. Hazel, koja je prošla kroz svakojake neugodnosti, sa tom situacijom se nastoji nositi kroz sarkazam, koji, pak, njena majka (Dern) tumači kao izraz depresije. Nastojeći je oraspoložiti, tjera je da nešto slobodnog vremena provede u terapeutskoj grupi. Hazel tamo upoznaje još nekoliko tinejdžera koji su se našli u istoj situaciji, pri čemu joj najviše pažnje privlači 18-godišnji Augustus Waters (Elgort), markantni bivši košarkaš koji je zbog osteosarkoma izgubio dio noge. Njih dvoje se brzo upoznaju i sprijatelje, a pri čemu važnu ulogu Hazelina omiljena knjiga, koju pročita i Augustus, ali čiji ga neodređeni kraj frustrira. Nastojeći to ispraviti, Augustus predloži Hazel da otputuju u Amsterdam gdje živi njen autor, Peter van Houten (Dafoe). Ostvarenju tog plana će prepreke predstavljati Hazelini zdravstveni i financijski problemi, ali jednom kada dođu u Nizozemsku, njih dvoje će iskusiti nova iskustva i spoznaje, neka ugodna, a neka neugodna.

 

Krive su zvijezde je na prvi vikend prikazivanja uspio pobijediti SF-spektakl Na rubu budućnosti i Disneyev Maleficent, a što predstavlja izuzetno dostignuće za tinejdžersku melodramu s ne baš visokim budžetom i ne baš previše atraktivnom temom. Iako bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti kako su autori takve nedostatke nastojali kompenzirati plivanjem u pseudoromantičnim klišejima i sentimentalnom “ljigom”, film Josha Boonea je uglavnom uspio izbjeći takve klopke. Scenarij se prilično vjerno drži književnog predloška, te izbjegava vrijeđati inteligenciju gledatelja, bilo kroz nekakav isforsirani “hepi end”, bilo kroz patetičnu pseudofantastičnu završnicu. To što protagonistica filma služi kao narator, pak, sugerira kako će ona uspjeti doživjeti kraj filma i film ne čini ništa kako bi skrenuo s te konvencionalne, ali zdravorazumske putanje. Krive su zvijezde, zapravo, završavaju otprilike s istom scenom s kojom su počele. Odredište u ovom slučaju nije sporno; ono što je u filmu važno jest putovanje, odnosno nastojanje protagonistice da u kratkom vremenu koje joj je preostalo iskusi maksimum životnih iskustava, uključujući i ljubav, koja, zbog objektivnih okolnosti, mora biti nesretna. Film se ne ustručava pokazivati one manje romantične aspekte terminalne bolesti, koje uključuju nečije fizičko i mentalno propadanje, pa čak i pokazuje razumijevanje za one koji zbog toga napuštaju svoje bližnje. Svu tu ozbiljnost, tako nekarakterističnu za današnji Hollywood, publici prihvatljivim čini humor, koji, po prirodi stvari mora biti crni, ali i prilično talentirana i raspoložena glumačka ekipa. Među njome se, dakako, najviše ističe Shailene Woodley, iako će dežurni cinici bez svake sumnje njen motiv za nastup u Krive su zvijezde tumačiti željom za dobijanjem “Oscara”, koji se ovakve uloge zna lijepiti poput muha na med. Prilično je dobar i Ansel Elgort, koji je sa Woodley zajedno glumio u filmu Različita (i tamo tumačio lik njenog brata), a dobar dojam čine i njihovi stariji kolege kao Dern i Willem Dafoe. Iako je veliki dio dobrog dojma stvoren i zato što je imao ne baš bajnu konkurenciju ovog filmskog ljeta, Krive su zvijezde zaslužuju preporuku kao jedno ostvarenja koje će jednako ugodno iznenaditi publiku kao što je to učinilo s hollywoodskim knjigovođama.

 

OCJENA: 7/10