RETRO-RECENZIJA: Odjednom princeza (The Princess Diaries, 2001)

uloge: Anne Hatthaway, Julie Andrews, Heather Matarazzo, Mandy Moore,
 Caroline Goodall, Hector Elizondo, Robert Schwartzman, Eric von Detten,
 Patrick Fleuger, Sean O'Brian, Sandra Oh, Kathleen Marshall, Larry Miller
 glazba: John Debney
 scenarij: Gina Wendkos (po romanu Meg Cabot)
 režija: Gary Marshall
 proizvodnja: Walt Disney, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 115'

Jefferson i Robespierre se mogu okretati u grobu koliko god hoće, ali dva stoljeća republikanske propagande nisu odvikle djevojčice od toga da sanjaju o tome kako će jednog dana biti princeze. Upravo to se događa protagonistici filma Odjednom princeza, 15-godišnjoj Miji Therompolis (Hatthaway), učenici iz San Francisca koja živi s majkom, slobodnom umjetnicom Helen Thermopolis (Goodall). Naime, ispostavi se da je njen vanbračni otac nitko drugi do princ male evropske države po imenu Genovija, te da je Mia postala prijestonasljednicom. U San Francisco dolazi njena baka, kraljica Clarisse (Andrews), koja se odmah daje na posao kako bi zbunjenu i nesigurnu tinejdžericu pripremila za zahtjevan posao budućeg državnog poglavara. Ona će Miu ne samo naučiti aristokratskim manirama, nego će i njen izgled ružnog pačeta biti transformiran, čineći je odjednom najpopularnijom djevojkom u srednjoj školi. Kada se uzme u obzir da je riječ o Disneyevom filmu (koji je, štovise, dobio za današnji Hollywood prilično rijedak “G” cenzorski rejting) te da iza kamere stoji Gary Marshall (Zgodna žena), lako je očekivati da će ekran zračiti dijabetesom. Marshall, kao i scenaristica Gina Wendkos, nimalo ne iznevjeravaju takva očekivanja, te umjesto likova imamo kartonske predloške, a svaki događaj u filmu je maksimalno predvidljiv svakome onom kome su u djetinjstvu čitali “Pepeljugu” za laku noć. Srećom, tu i tamo Marshall dozvoli pokoji tračak originalnosti (poput lika Mijinog susjeda), a i glumačka ekipa na čelu s mladom Ann Hatthaway je dovoljno darovita i šarmantna da svojom izvedbom uspije izvući ovaj film iz gliba holivudskog mediokriteta. Najbolji posao je, dakako, obavila 65- godišnja Julie Andrews, koja usprkos dosta desetljeća na svojim plećima izgleda jednako šarmantno kao u doba kada je glumila junakinju Mary Poppins. Zbog svega toga, i nadasve pozitivnih vibracija kojima odiše ovaj film, Odjednom princeza predstavlja suvremenu bajku u kojoj mogu uživati čak i oni koji ne mogu zamisliti petak bez čitanja “Glorije”.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RECENZIJA: Jadnici (2012)

At the Movies ~ Les Misérables, 2012
(izvor: e r j k p r u n c z y k)
JADNICI
(LES MISÉRABLES)
uloge: Hugh Jackman, Anne Hathaway, Russell Crowe, Amanda Seyfried, Eddie Remayne
scenarij: William Nicholson, Alain Boublil, Claude-Michel  Schönberg, Herbert Kretzmer
režija: Tom Hooper
proizvodnja: Universal/Working Title, UK, 2012.
trajanje: 158 '

U vremena “mraka” su neki književni klasici u školskoj lektiri su kod tadašnjih vlastodržaca bili popularniji od drugih. To se svakako može reći za “Jadnike”, roman Victora Hugoa iz 1862. godine čiji je prikaz stradanja siromašne radničke klase u Francuskoj na početku pretprošlog stoljeća korišten kao ilustracija svih zala kapitalizma i licemjerja “buržoaske demokracije”. Povijest, koja često ima smisla za ironiju, se pobrinula da “Jadnici” u svom danas najpopularnijem obliku pred današnju hrvatsku publiku dođu zahvaljujući instituciji koja predstavlja oličenje najbeskrupuloznijeg kapitalizma – Hollywoodu. Da je ostalo samo na tekstu francuskog pisca, tamošnji producenti “Jadnike” ne bi taknuli “ni štapom na daljinski”. Srećom, godine 1980. je grupa francuskih autora roman pretvorila u konceptualni album, a potom i mjuzikl čija se engleska verzija u Londonu neprekidno prikazuje od 1985. godine. Postavši kazališna institucija, “Jadnici”, ili “Les Miz” kako ih od milja zovu u anglosaskom svijetu, su već godinama bili predmet špekulacija o filmskoj adaptaciji, i s obzirom na uspjeh “Chicaga”, neumitnom lovu na “Oscare”. Te su špekulacije danas postale stvarnost zahvaljujući projektu povjerenom pretprošle godine “Oscarom” nagrađenom Britancu Tomu Hooperu.

Film počinje impresivnom scenom stotina osuđenika među kojima se nalazi Jean Valjean (Jackman), koji upravo prima uvjetni otpust nakon devetnaest godina provedenih iza rešetaka zbog sitne krađe. Gladan, odbačen i ponižen, Valjean zbog plemenite geste jednog biskupa odluči promijeniti život i pod novim identitetom posvetiti život dobrim djelima; zbog toga godine 1823. umirućoj radnici Fantine (Hathaway) obećava kako će se brinuti o njenoj kćeri. Godine 1832. s njom živi u Parizu i postane upetljan u burne događaje kada se sada već odrasla Cosette (Seyfried) zaljubi u mladog revolucionara Mariusa (Redmayne), dok istovremeno Valjeana neumorno progoni policajac Javert (Crowe).

Prosječnom gledatelju će trebati malo vremena da se navikne na “Jadnike” zbog toga što se u njemu tekst gotovo nikad ne izgovara, nego samo pjeva, pa je, zapravo sličniji operi nego mjuziklu. Također će trebati privikavanja zbog Hopperove odluke da umjesto playbacka koristi žive snimke pjevanja, odnosno za pjesme koristi izvođače daleko poznatije po glumačkim nego vokalnim talentima. To ne mora uvijek biti loše, pogotovo u slučaju Hugha Jackmana koji je već izgradio reputaciju u kazališnim mjuziklima, a Anne Hathaway predstavlja izuzetno ugodno iznenađenje s obzirom na jednostavnu, ali efektnu izvedbu pjesme “I Dreamed a Dream”. S druge strane, za Russella Crowea je odmah jasno da je po tom pitanju u daleko nižoj ligi, iako će uši publike biti pošteđena strahota nalik na one koje je priredio Pierce Brosnan u filmu “Mamma Mia”.

Hooper se uglavnom uspješno pobrinuo da glazbu prate adekvatni vizualni sadržaji, odnosno da gledatelji vide gdje je otišlo 61 milijuna dolara budžeta. Neke od scena su zbilja dojmljive, iako se malo koja može usporediti s početnom. Hooper je tu bio ograničen Hugoovim predloškom, odnosno potrebom da prikazuje scene pariških ulica, barikada i kanalizacije već prikazanih u mali milijun ekranizacija “Jadnika”. Zbog toga se u velikoj mjeri oslanjao na krupne planove, ali i neka rješenja koja nisu najsretnija, poput komično-grotesknog prikaza bračnog para Thenardier koje tumače možda malo previše raspoloženi Sacha Baron Coen i Helena Bonham-Carter. Publici će možda najviše upasti u oči relevantnost filma, odnosno globalna kriza zbog koje se njen sve veći dio može identificirati s naslovom i simpatizirati likove mladića s crvenim zastavama koji oružjem na barikadama žele stvoriti jedan ljepši, bolji i pravedniji svijet. Iako takvi pokušaji u povijesti obično ne završe najsretnije, u slučaju “Jadnika” će dva i pol sata eskapističke zabave biti sasvim dovoljno.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Vitez tame: Povratak (2012)

The Dark Knight Rises
(izvor: Wikipedia)
VITEZ TAME: POVRATAK
(DARK KNIGHT RISES)
uloge: Christian Bale, Joseph Gordon-Levitt, Tom Hardy, Ann Hathaway, Michael Caine
scenarij: Jonathan & Christopher Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje: 164 '

Kada je Christopher Nolan najavio kako će treći film iz njegove sage o Batmanu biti posljednji, vjerojatno nije očekivao da će se stvarni život urotiti da ga natjera na ispunjenje tog obećanja. Nakon smrti Heatha Ledgera, koja je bacila sjenu na Vitez tame, njegov nastavak je zasjenjen pokoljem u Coloradu koji će kod sujevernih izazvati priče o kletvi, a kod dežurnih oportunista izlizane optužbe o filmskom nasilju Hollywooda koje zaluđeni konzumenti njihovih proizvoda pretvaraju u stvarnost.

A sve te priče, uključujući i pomahnitale fanove koji prijete kritičarima braneći film koji uopće nisu pogledali, zapravo kriju istinu o tome da je Nolanova saga o Batmanu, bez obzira na svoje nesavršenosti i nedostatke, zapravo čudesna anomalija današnjeg Hollywooda. To važi i za treći dio sage, u kome je Nolan ostao dosljedan svojoj mračnoj, depresivnoj i anti-eskapističkoj viziji sage o usamljenom maskiranom osvetniku.

I dok su raniji filmovi bili mračni, Mračni vitez: Povratak je još mračniji. Protagonist (Bale) je osam godina nakon događaja iz Viteza tame olupina nekadašnjeg Batmana – duhovno i mentalno obogaljen, pa čak ni njegov alter ego Bruce Wayne više ne može glumiti milijardera-plejboja. Razlog za njegovo povlačenje iz svijeta je i u tome što je u prethodnom filmu krvavo plaćena pobjeda nad zlikovcima Gotham City učinila mirnim mjestom za život, lišenim ozbiljnog kriminala. Međutim, kada se Wayne/Batman suoči sa vrhunskom provalnicom Selinom Kyle (Hathaway), to je samo uvertira za novo veliko iskušenje koje prijeti Gothamu i njegovom zaštitniku. Ono dolazi u običju Banea (Hardy), vođe kriminalaca koji koristi financijskom krizom izazvane socijalne tenzije u gradu i stvara vojsku s kojom će nastojati ostvariti svoj apokaliptični plan, a kojemu na putu stoji samo umorni i slomljeni Batman.

Za Nolanov tretman Batmana je karakteristični ikonoklastički i subverzivni pristup cijelom konceptu superherojskog filma, odnosno ljetnog blockbustera. Dok drugi filmaši preko takvih filmova omogućavaju bijeg od sumorne svakodnevnice, Nolan publici servira još sumornije sadržaje, za koja je više jasno da su utemeljena na svakodnevnici. U prethodnom filmu je sukob Jokera i Batmana bio alegorija na Osamu bin Ladena i Bushov rat protiv terorizma. U novom filmu je očigledan odraz financijske krize, odnosno Nolanovo propitivanje o tome kako bi priča koju su prošle godine započeli “okupatori Wall Streeta” mogla završiti. Nolanov odgovor na to pitanje, zasnovan na nekim krvavim povijesnim primjerima, je neke kritičare potakao da Povratak proglase “fašističkim”, očigledno zaboravivši da je sam koncept maskiranog bogatuna koji uzima pravdu u svoje ruke teško pomiriti s salonsko-ljevičarskim svjetonazorom koji dominira suvremenim Hollywoodom.

Takve su kritike, međutim, u manjini, a razlog je prije svega u Nolanovoj redateljskoj vještini koja najviše do izraza dolazi u vrhunskoj akcijskoj sceni otmice aviona na početku, te gradnioznim prikazima uništenja u drugoj polovici filma. Formula koja je funkcionirala u prethodna dva filma funkcionira i ovdje – to uključuje i sjajnu glazbu Hansa Zimmera i raspoloženu glumačku ekipu, među kojom se najviše ističe Michael Caine u nekim od emocionalno najsnažnijih scena cijele serije. Joseph Gordon-Levitt je također sjajan u ulozi idealističkog detektiva. S druge strane se Tom Hardy, prisiljen nositi grotesknu masku na licu, se kao glavni negativac ne može mjeriti s Ledgerovim Jokerom. Nolan je iz drugog filma naslijedio i komercijalno-cenzorska ograničenja zbog kojih nasilje u filmu nije onako eksplicitno kao što bi trebalo. Još je ozbiljniji problem i scenarij sa sadržajem količinom radnje i motiva primjerenijim mini-seriji ili barem sat vremena dužem filmu. Usprkos svega, Povratak predstavlja prilično kvalitean završetak sage o Batmanu i ostvarenje nalik na koje će se morati čekati još dugo.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 8/10