RECENZIJA: Slatka mala tajna (A Simple Favor, 2018)

SLATKA MALA TAJNA
(A SIMPLE FAVOR)
uloge: Anna Kendrick, Blake Lively, Henry Golding,
Andrew Rannells, Linda Cardelini, Rupert Friend, Jean Smart
scenarij: Jessica Scharzer
režija: Paul Feig
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2018.
trajanje: 117 min.

Suvremeni Hollywood je doveo u pitanje tradicionalni koncept filmske zvijezde. Glavni razlog je u tome što najuspješniji blockbusteri takvim postaju iz razloga koji sve manje imaju veze s imenima na špici. Ili, preciznije, danas je vjerojatnije da će netko postati zvijezda zato što nastupa u uspješnom filmu nego da će netko slavno ime uspjeti u tome da neki film učini uspješnim. Jedan od prilično rijetkih primjera filma koji je spasila njegova glumačka postava, odnosno imena na špici, jest Slatka mala tajna, novi film Paula Feiga, specijalista za komedije sa ženskim protagonistima.

Slatka mala tajna, doduše, po svojem žanrovskom određenju više pripada međuprostoru između komedije i “noarovskog” trilera, a najviše zasluge za to ima predložak, odnosno istoimeni roman Darcey Bell, kojeg su kritičari proglasili trilerom u stilu Nestale, a producenti iz 20th Century Foxa otkupili za ekranizaciju i prije nego što je knjiga uopće stigla na police knjižara. Nominalna protagonistica je Stephanie Smothers (Kendrick), samohrana majka iz njujorškog predgrađa koja se svojski trudi svoj i život malodobnog života voditi prema tradicionalnim idealima, a što uključuje kako školske aktivnosti, tako i vođenje vloga posvećenog kulinarskim receptima i savjetima za domaćinstvo. Stjecajem okolnosti njen sin pohađa isti razred sa sinom Emily Nelson (Lively), žene koja predstavlja njenu potpunu suprotnost, s obzirom da psuje, pije i puši, ali također ima glamurozan posao, privlaćnog muža (Golding) i živi u luksuznoj kući o kojoj Stephanie može samo sanjati. Stephanie se s njom brzo sprijatelji i povjeri joj svoje najintimnije tajne, ali se za Emily ispostavi da ona svoje krije. Stephanie će se u to uvjeriti kada joj Emily povjeri sina na čuvanje, a potom nestane, te je Stephanie prisiljena krenuti u potragu koja će dovesti do niza nevjerojatnih otkrića.

Film počinje kao “čista” komedija, i izgleda tipično za Feigov opus, s time da je naglasak dan na prikaz živopisnih ženskih likova, ali i uz određenu dozu društvenog komentara. To se najbolje vidi u liku Stephanie koja predstavlja arhetip “savršene” domaćice iz suvremene američke srednje klase, i čija se predanost obitelji i održavanju doma može mjeriti samo s njenom društvenom angažiranošću. Slatka mala tajna, međutim, s vremenom počinje dobivati mnogo ozbiljniji sadržaj i skretati u vode mračnog “noirovskog” trilera, a da bi na kraju sadržavala i obrate dostojne nekoliko meksičkih sapunica. Sve to eskalira u pomalo razočaravajućoj i antikatartičkoj, iako prilično predvidljivoj završnici. Film koji je u svom tonu tako nekonzistentan i neodređen bi obično bio osuđen na neuspjeh, i tu bi Feig, čiji su filmovi i ranije imali problema s razvučenošću i lošim završetcima, zaglavio da mu se nije poklopio vjerojatno najbolji mogući casting. Anna Kendrick i Blake Lively, naime, u ovom filmu daju jedne od najboljih uloga svoje karijere i svojim fascinantnim nastupima uspijevaju film ne samo održati iznad vode, nego ga učiniti izuzetno zabavnim. Tome će doprinijeti i prilično zanimljiv soundtrack temeljen na klasicima francuske pop glazbe iz prethodnog stoljeća, a koji stvara neobičnu atmosferu. Slatka mala tajna je dobro prošla i kod kritike, obično neprijateljski nastrojene prema ovakvoj vrsti filmova, a što bi za za publiku u ovom rijetkom slučaju mogla poslužiti i kao svojevrsna preporuka.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Posljednja patrola (2012)

English: Jake Gyllenhaal on a visit to New Eye...

Jake Gyllenhaal (izvor: Wikimedia Commons)

POSLJEDNJA PATROLA
(END OF WATCH)
uloge: Jake Gyllenhaal, Michael Peña, Natalie Martinez, Anna Kendrick, David Harbour
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2012.
trajanje: 109 '

U Los Angelesu već desetljećima postoji simbiotski odnos između Hollywooda i gradske policije, koji se ogleda u tome da lokalni čuvari reda filmašima pružaju tehničke, logističke, savjetodavne i brojne druge usluge, a u zamjenu za to ih se u filmovima i TV-serijama veliča kao požrtvovne i efikasne borce protiv kriminala i svake druge vrste zla. Tu simbiozu, doduše, s vremena na vrijeme zna naruši sklonost hollywoodskih salonskih ljevičara da losangeleske crnokošuljaše sa značkama “politički korektno” prikažu kao fašističku paravojsku koja tlači etničke, rasne i druge manjine, leglo institucionalne korupcije ili mjesto kojim caruju militaristički manijaci, nasilni psihopati, alkoholičari, gutači tableta i slični kojima fali koja daska u glavi. Takav pristup je karakterističan za opus Davida Ayera, scenarista koji se proslavio filmom “Dan obuke”. Njegov najnoviji film “Posljednja patrola” se, međutim, vraća nešto tradicionalnijem pristupu prikazu “tanke plave linije” koja priječi da se Grad anđela pretvori u pakao.

Takav je stav telegrafiran naracijom protagonista na samom početku. Brian Taylor (Gyllenhaal) i Mike Zavala (Peña ) su dva policajca koji svoj posao shvaćaju ozbiljno i nastoje ga obaviti profesionalno, čak i kada je u pitanju zloglasna oblast South Central čijim su ulicama dominiraju siromaštvo, droga i ulične bande. Radnja prati nekoliko mjeseci u njihovom životu, prilikom kojih će ih svakodnevno patroliranje opakim ulicama tjerati da češće od svojih kolega potežu oružje  i riskiraju život. Taylor i Zavala, prisiljeni sate provoditi u automobilu, su postali ne samo profesionalni partneri, nego i najbolji prijatelji. Njihov odnos, ali i godinama stjecane vještine uličnog preživljavanja, dolaze na kušnju nakon što su, obavljajući svoj redovni posao, stali na žulj jednom od opasnih “igrača” s druge strane meksičke granice.

Fabijan, Vjeko i ostatak družine iz RTL-ove “Policijske patrole” vjerojatno ne bi imali ništa protiv da ih se na ekranu prikazuju onako kao što je Ayer u svom filmu prikazao njihove fiktivne kolege. Oni su prikazani ne samo kao vrhunski i požrtvovni profesionalci spremni riskirati život za sugrađane, nego i kao uzorni supruzi i roditelji, te osobe spremne vlastiti kodeks časti primijeniti čak i na ulične barabe. Ono što zvuči kao jeftina propaganda, na ekranu zapravo izgleda kao prilično uvjerljiva urbana drama. To se prije svega ima zahvaliti sjajnoj glumačkoj ekipi među kojom se ističe Michael Peña, kojeg smo nedavno imali prilike vidjeti kako sličan lik policajca tumači u daleko lošijem “Gangsterskom odredu”. On je stvorio izuzetno dobru “kemiju” s Jakeom Gyllenhaalom, koji je, ne samo zahvaljujući tome što mu je obrijana glava, gledatelje uspio uvjeriti da na ekranu vide pravi lik, a ne hollywoodsku zvijezdu. I sporedni glumci su bili na visini, uključujući šarmantnu Annu Kendrick u tradicionalno nezahvalnoj ulozi Taylorove djevojke. Ayerov scenarij se doima neobično svježim zahvaljujući svojoj nekarakterističnoj strukturi, u kojoj se niz naizgled nepovezanih vinjeta tek pred sam kraj filma spaja u čvrst zaplet. Nekonvencionalna završnica, pak, stvara za današnji Hollywood neobično snažan emocionalni efekt.

“Posljednja patrola” se također odlikovala prilično niskim budžetom, što je dijelom posljedica Ayerovog inzistiranja na realizmu. U njemu se, međutim, malo pretjeralo, a što se prije svega odnosi na nastojanje da se zbivanja prikažu u pseudodokumentarističkom stilu. Zbog toga je Taylor, ne baš uvjerljivo, pretvoren u izvanrednog studenta na koledžu koji za diplomski rad snima dokumentarac uz pomoć mini-kamere na svojoj uniformi; još je manje uvjerljivo inzistiranje na tome da i pripadnici uličnih bandi također bilježe svoje “pothvate”. Neke od akcijskih scena su zbog inzistiranja na “kameri iz ruke”, također prilično nejasne. Usprkos tih nedostataka “Posljednja patrola” je ostvarenje koje itekako zaslužuje publiku.

OCJENA: 7/10